1

Poslovni broj: 5 UsI-262/2020-10

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 5 UsI-262/2020-10

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariu Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Horvatić, u upravnom sporu tužitelja S. b. d.o.o., P., kojeg zastupa opunomoćenik R. D. odvjetnik u Odvjetničkom društvu J. i dr. j.t.d., N. G., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi naplate trošarine, 27. siječnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-01/17-01/588, URBROJ: 513-04-20-2 od 23. siječnja 2020.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog spora.

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika, označenim u točki I. izreke presude, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda O., Carinskog ureda S. B., KLASA: UP/I-471-01/17-18/184, URBROJ: 513-02-7058/20-17-13 od 25. listopada 2017.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelj se obvezuje na plaćanje trošarinskog duga (trošarina na energente) u iznosu od 229.521,42 kn (75.007,00 l x 3.060,00 kn/1000 l), pripadajuće kamate u iznosu od 18.096,78 kn kao i daljnje kamate (na glavnicu duga) za razdoblje od dana donošenja prvostupanjskog rješenja do dana uplate trošarine. Istim rješenjem tužitelj se obvezuje i na plaćanje troška analize specificiranog uz Analitička izvješća br. 452, 455, 454, 453, 451 i 450/16 uzetih uzoraka goriva, u ukupnom iznosu od 13.225,00 kn. Također je određeno da će se, ako tužitelj ne izvrši uplatu po spomenutom rješenju, napla trošarinskog duga provesti ovrhom, a žalba izjavljena protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika navodeći u bitnom da se u konkretnom slučaju radi o dva spremnika kapaciteta po 20m3 od kojih je očevidom na terenu utvrđeno da je jedan spremnik pregrađen na dva dijela, od kojih svaki ima poseban otvor, tako da se u poslovnim prostorijama u N. G. nalaze 3 podzemna spremnika, međusobno fizički odvojena i to jedan kapaciteta 20m3 te druga dva kapaciteta od 10m3 svaki. Isto tako, utvrđeno je da u poslovnim prostorima u G. v. tužitelj posjeduje i koristi nadzemni spremnik kapaciteta cca 15.000,00 l te da posjeduje i nadzemni spremnik kapaciteta cca 100.000,00 l koji je odložen. Zaključak tuženika da je tužitelj raspolagao količinama goriva koje premašuju njegove kapacitete za skladištenje je kontradiktoran sam po sebi jer gdje bi onda skladištio te veće količine goriva. Uopće je nejasno kako i zašto na temelju te činjenice, sve i da je točna, zaključiti da je dolazilo do miješanja goriva. Ukoliko bi bilo točno da je prema knjigovodstvenim podacima tužitelj u datom trenutku raspolagao količinama goriva koje premašuju njegove kapacitete, onda se postavlja opravdano pitanje gdje je skladištio te viškove, ako su postojeći kapaciteti bili puni. Također se može zaključiti i da se takvi viškovi nisu niti mogli miješati sa uskladištenim gorivom u postojećim kapacitetima koji su bili puni. S druge strane, analizom ulaza i izlaza potrošnje goriva tuženik donosi potpuno drugačiji zaključak odnosno da je stvarna potrošnja goriva veća od stvarno raspoloživih količina što se odražava kao negativan predznak na tržištu, koji zaključak je potpuno kontradiktoran zaključku da isporučena vrsta goriva prelazi skladišne kapacitete i da se skladišti u spremniku namijenjenom skladištenju druge vrste goriva. Uostalom, metodologija utvrđivanja relevantnih činjenica tuženika je potpuno pogrešna jer se stvarna količina skladištenja pojedine vrste goriva i stvarne potrošnje trebala utvrđivati na dnevnoj bazi i na temelju toga zaključivati o raspoloživoj količini pojedine vrste goriva i skladišnim kapacitetima u danom trenutku, a ne uspoređivati ukupne podatke isporuke goriva, njegove potrošnje i skladišnih kapaciteta na temelju ukupnih podataka tijekom cijelog perioda nadziranog prometa. Isto tako na temelju provedenih analiza goriva nije moguće zaključiti o činjenici miješanja eurodiesela i biodiesela jer je sadržaj biodiesela utvrđen u zanemarivo malim količinama, a s druge strane, iz spremnika biodiesela utvrđeno je njegovo prisustvo u postotku od 98,2 %. S obzirom da iz knjigovodstvenih podataka tužitelja proizlazi da je ukupnu količinu eurodiesela i biodiesela kupio slobodnom prodajom na tržištu prema tržišnim cijenama, bez povlastica i ne koristeći nikakve zakonske povlastice u vidu oslobođenja trošarina te da su prodavatelji goriva u te cijene uračunali trošarinu takvo da nabavljanjem i korištenjem kupljenog goriva za tužitelja kao kupca nije nastala nikakva posebna obveza plaćanja trošarina, zatim da je tužitelj korisnik goriva u smislu članka 4. stavak 1. točke 13. Zakona o biogorivima za prijevoz te u smislu članka 2. stavka 1. točke 4., 5. i 6. Pravilnika o mjerama za poticanje korištenja biogoriva u prijevozu kao trgovačko društvo koje je registrirano za obavljanje djelatnosti prijevoza u javnom i posebnom linijskom cestovnom prijevozu te je upisan u upisnik izdanih dozvola koje vodi upravno tijelo županije odnosno ministarstvo pa za korisnika kao takvog postoji i zakonska obveza da koristi biogorivo umiješano u dizelsko gorivo, zatim s obzirom da temeljem knjigovodstvenih podataka tužitelja tuženik nije mogao nedvojbeno utvrditi da je tužitelj nezakonito skladištio i miješao dvije vrste goriva u istim spremnicima te u tom dijelu tuženik može samo nagađati i naposljetku s obzirom da iz analitičkih izvješća i laboratorijskih nalaza skladišnih spremnika i spremnika autobusa proizlazi da su predmet nadzora bili energenti koji po članku 85. stavku 3. Zakona o trošarinama („Narodne novine“ broj 22/13., 32/13., 81/13., 100/15., 120/15. i 115/16., dalje u tekstu Zakon o trošarinama) ne podliježu nadzoru, tuženik je nepravilno primijenio odredbe članka 90. stavka 2. u vezi članka 25. stavka 1. točke 1. Zakona o trošarinama. Sukladno tome tužitelj predlaže poništiti osporavano i prvostupanjsko rješenje.

Smatrajući navode tužitelja neosnovanim, tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na razloge već navedene u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Sud je u ovom sporu održao raspravu u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja te odsutnosti uredno pozvanog tuženika na temelju članka 39. stavka 2. u vezi sa člankom 37. stavkom 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17., dalje u tekstu ZUS). Tužitelj je na raspravi u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te je zatražio trošak upravnog spora.

U dokaznom postupku izvršen je uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu ovog spora i spisu upravnog postupka dostavljenom uz odgovor na tužbu.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Upravni postupak koji je prethodio ovom sporu pokrenut je po službenoj dužnosti uručenjem obavijesti o poreznom nadzoru od 14. listopada 2016.

Među strankama u suštini postoji spor oko primjene članka 90. Zakona o trošarinama koji, između ostalog, propisuje da ako se pri nadzoru, temeljem knjigovodstvenih i drugih isprava ili na drugi način, utvrdi da se energenti na koje je visina trošarine snižena ili energenti za koje nije plaćena trošarina ili je primijenjeno oslobođenje od plaćanja trošarine kupuju, prevoze, prerađuju, posjeduju, drže ili prodaju suprotno odredbama ovoga Zakona, osobi koja je nezakonito postupala trošarina se obračunava na one količine za koje se utvrdi da su bile predmet nezakonitog postupanja. Carinska uprava će procjenom utvrditi količinu energenta koji je bio predmet nezakonitog postupanja ako se ta količina ne može utvrditi na temelju poslovnih knjiga i evidencija (stavak 2.). Smatra se da su energenti predmet nezakonitog postupanja ako osoba koja postupa s energentima ne može dokazati pravilnost stjecanja, posjedovanja i svakog drugog raspolaganja, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je s energentima nezakonito postupano (stavak 4.).

Tijekom nadzora utvrđeno je da tužitelj na adresi N. G. koristi dva spremnika od 19.600,00 litara od kojih je jedan pregrađen na dva dijela sa zasebnim otvorima i kapacitetom od 9.800,00 l. svaki. Osim toga tužitelj za svoje poslovanje koristi i prostore u Gornjoj vrbi gdje je zatečen jedan spremnik kapaciteta cca 15.000,00 l te još jedan spremnik od 100.000,00 l koji nije u uporabi.

Tijekom postupka zaprimljena je obavijest Policijske uprave brodsko-posavske, Službe zajedničkih i upravnih postupaka, Inspektorata unutarnjih poslova od 10. travnja 2017. iz koje proizlazi da se tužitelju, zbog neposjedovanja odobrenja za skladištenje i promet zapaljivih tekućina odnosno neposjedovanja akta o pravu građenja, zabranjuje skladištenje i promet zapaljive tekućine u spremnicima volumena po 9.800,00 litara svaki na lokaciji sjedišta u N. G.

Porezni obveznik je u nadziranom razdoblju nabavljao energent eurodiesel od dobavljača E. o. Z. d.o.o. i C. p. d.o.o., a biodiesel od dobavljača B. V. d.o.o.

Službene osobe poreznog tijela uzele su uzorke eurodisel goriva iz dva pregrađena spremnika zapremnine 9.800,00 l i spremnika tri različita autobusa te uzorak biodiesel goriva iz jednog spremnika zapremnine 19.600,00 l.

Analizom uzoraka eurodiesela u carinskom laboratoriju utvrđeno je da je riječ o plinskom ulju što sadrži biodiesel (FAME) i ne sadrži Solvent Yellow 124. Sadržaj FAME prema HRN EN 14078. 2014 (% V/V) u rasponu od 0,79 do 16, te se razvrstava u KN oznaku 2710 20 11 do 2710 20 19 ovisno o masenom udjelu sumpora, dok je analizom uzorka biodiesela iz spremnika zapremine 19.600,00 l utvrđeno da je riječ o biodieselu s volumenom ESTERA (FAME) većim od 96,5 %.

Uvidom u predočenu knjigovodstvenu dokumentaciju (račune o kupnji, obrasce TMG-1, naloge za otpremu, teretne listove) utvrđeno je da je tužitelj u kontroliranom razdoblju kupovao Eurodiesel BS tarifne oznake 27101943 te biodiesel B-100 tarifne oznake 3826 00 10.

Iz analitičkih izvješća br. 450/16 i 451/16 vidljivo je da se u spremnicima namijenjenim skladištenju eurodiesela BS nalazio proizvod – teško plinsko ulje što sadrži biodiesel FAME tarifne oznake: 2710 20 11 do 2710 20 19, a koji kao takav nije isporučen od dobavljača E. o. Z. d.o.o. i C. p. d.o.o.

Slijedom utvrđenih činjenica posebice Analitičkih izvješća uzetih uzoraka goriva ovaj Sud također smatra da je došlo do miješanja dvije vrste goriva te se ne prihvaćaju razlozi koje iznosi tužitelj, budući da spremnici goriva nisu pražnjeni i čišćeni prije nego što je u iste utakano gorivo druge vrste. Naime, svako miješanje trošarinskih proizvoda predstavlja trošarinsku radnju proizvodnje te podliježe odredbama Zakona o trošarinama pa se iz tog razloga može obavljati samo u proizvodnom – trošarinskom skladištu (članak 31. Zakona o trošarinama). Svako naknadno miješanje izvan trošarinskog skladišta tih trošarinskih proizvoda od kojih jedan (čisti biodiesel) ima povlaštenu trošarinu od 0,00 kn, a drugi eurodiesel ima punu visinu trošarine, predstavlja nezakonito postupanje jer se vrši proizvodnja novog energenta različitog od onog ulaznog.

Kada se mješavina biogoriva i fosilnog goriva pušta u Republici Hrvatskoj u potrošnju mješavina se smije puštati u potrošnju s trošarinom obračunatom na ukupnu količinu mješavine, bez obzira na postotak čistog biogoriva u mješavini, prema visini trošarine vrste fosilnog goriva s kojim se miješa.

Valja još naglasiti da je nadzorom utvrđeno i da tužitelj nije potpisnik Nacionalnog akcijskog plana poticanja proizvodnje i korištenja goriva u prijevozu niti je korisnik biogoriva u prijevozu u skladu s Pravilnikom o mjerama za poticanje korištenja biogoriva u prijevozu.

Nadalje, usporedbom kapaciteta spremnika s isporučenim količinama eurodiesela i biodiesela s jedne strane te njihovom potrošnjom, s druge strane, tuženik osnovano primjećuje nepravilnosti koje se očituju u činjenici da je tužitelj, prema poslovnoj dokumentaciji i evidencijama koje je vodio, u pojedinim dijelovima nadziranog razdoblja u spremnicima raspolagao količinama goriva koje premašuju njihove ukupne kapacitete, a što također upućuje na zaključak da je došlo do miješanja dvije vrste goriva. Analizom raspoloživih podataka utvrđeno je kako je tužitelj skladištenje goriva morao obavljati na način da se prilikom isporuke goriva navedenih vrsta koristio svakim od trenutno raspoloživih spremnika i ne uzimajući u obzir činjenicu dolazi li do miješanja različitih vrsta goriva, a u ovom slučaju biodiesela i eurodiesela.

Po dostavljenim evidencijama potrošnje goriva te ulaznim računima, vidljivo je da je periodično, količina isporučene vrste goriva prelazila skladišne kapacitete, te je tužitelj isto morao skladištiti u spremniku namijenjenom skladištenju druge vrste goriva, kojim je u isto vrijeme, što je također utvrđeno u istim evidencijama, u određenoj količini, uvijek i raspolagao.               Osim navedenog, analiza ulaza i izlaza kroz potrošnje gorive je pokazala da je tužitelj periodično trošio veće količine eurodiesela i biodiesela od stvarno raspoloživih količina što se reflektiralo kroz negativan predznak stanja skladišta, koji kao takav nije moguć. Isto se objašnjava činjenicom da je mješavinu biodiesela i eurodiesela na izdatnicima prikazivao kao eurodiesel odnosno biodiesel iako se knjigovodstveno ta potrošnja vodila odvojeno.

Prethodno opisanu metodu usporedbe koju je koristila porezna uprava, a za koju tužitelj tvrdi da ne odražava pravo stanje stvari jer se stvarna količina skladištenja pojedine vrste goriva i stvarne potrošnje trebala utvrđivati na dnevnoj bazi, ovaj Sud prihvaća kao vjerodostojnu i pouzdanu te nije bilo potrebno u upravnom sporu provoditi dodatno knjigovodstveno vještačenje koje je tužitelj predložio u tužbi niti na iste okolnosti saslušavati njegovog zakonskog zastupnika.

Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, tužitelj svojim prigovorima nije doveo u sumnju primjenu članka 90. stavka 2. Zakona o trošarinama pa se osporavano rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim.

Stoga je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u točki I. izreke presude. Budući da tužitelj nije uspio u sporu, ne pripada mu ni zatraženi trošak te je na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke.

 

 

U Osijeku 27. siječnja 2021.

                                                                                                                           Sudac

Dario Mađaroš v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude