Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 38/2020-6
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. I. d.o.o., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku u R., protiv 1. tuženika D. M., OIB: ..., iz M. L., zastupanog po punomoćnici Lj. M.-P., odvjetnici u Z. i 2. tuženika A. B. d.o.o., OIB: ..., iz Z., (pravni sljednik H. A.-A.-B. d.d., OIB: ...), zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva P. i R. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i brisanja uknjižbe, odlučujući o reviziji 1.tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1269/2016-11 od 18. listopada 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-3348/15-19 od 29. siječnja 2016. u toč. I., II., III. i IV. izreke, ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-3348/15-28 od 23. studenoga 2016., u sjednici održanoj 27. siječnja 2021.,
p r e s u d i o j e:
Revizija prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1269/2016-11 od 18. listopada 2017. odbija se kao neosnovana, osim u dijelu odluke o parničnom trošku.
r i j e š i o j e:
I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1269/2016-11 od 18. listopada 2017. u dijelu odluke o parničnom trošku odbacuje se kao nedopuštena.
II. Revizija prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1269/2016-11 od 18. listopada 2017. u dijelu odluke o parničnom trošku odbacuje se kao nedopuštena.
III. Odbija se zahtjev drugotuženika za naknadu troška odgovora na reviziju tužitelja.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja ispravljenom rješenjem od 23. studenoga 2016. suđeno je:
"I Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 18.travnja 2011.godine zaključen između tužitelja kao prodavatelja i I-tuženog D. M. kao kupca, a na kojem ugovoru je potpis I-tuženika kao direktora tužitelja ovjeren po javnom bilježniku B. M. iz M. L. pod poslovnim brojem OV-2035/2011 dana 19.travnja 2011.godine.
II Utvrđuje se da je pravno nevaljana uknjižba na nekretnini označenoj kao k.č.br. 3681 upisanoj u zk.ul.br.5929 k.o. M. L. i to uknjižba prava vlasništva sa imena tužitelja na ime I-tuženika D. M. izvršena pod poslovnim brojem Z-1364/11 temeljem ugovora o prodaji nekretnina zaključenog 18.travnja 2011.godine između tužitelja kao prodavatelja i I-tuženika kao kupca, a koji ugovor je ovjeren po Javnom bilježniku B. M. iz M. L. pod poslovnim brojem Ov-2035/2011 dana 19.travnja 2011.godine.
III Nalaže se brisanje uknjižbe navedene u točki II izreke ove presude na nekretnini označenoj kao k.č.br. 3681 upisanoj u zk.ul. 5929 k.o. M. L. te uspostava zemljišnoknjižnog stanja na istoj nekretnini kakvo je bilo prije provedbe – uknjižbe temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog 18.travnja 2011.godine između tužitelja i I-tuženika D. M.
IV Nalaže se I-tuženom D. M. da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 273.964,35 kn, u roku od 15 dana.
Odbija se zahtjev tužitelja da mu I-tuženik naknadi trošak parničnog postupka 337.014,50 kn.
V Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi pravno nevaljanom uknjižba založnog prava u korist II-tužene H. A.-A.-B. d.d. izvršena temeljem ugovora o kreditu broj ..., sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenog između I-tuženog D. M. i II-tužene H. A.-A.-B. d.d. dana 18.svibnja 2011.godine, solemniziranog istog dana po Javnom bilježniku D. P. iz R. pod poslovnim brojem OV-4945/2011, izvršena pod poslovnim brojem Z-1834/11 kao i tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži brisanje navedene uknjižbe sa nekretnine označene kao k.č.br.3681 upisane u zk.ul. 5929 k.o. M. L.
VI Nalaže se tužitelju da II-tuženoj H. A.-A.-B. d.d. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 140.100,00 kn u roku od 15 dana."
Presudom suda drugog stupnja suđeno je:
"I. Odbija se kao neosnovana žalba 1. tuženika D. M. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-3348/15-19 od 29. siječnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-3348/15-28 od 23. studenog 2016. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke te pod točkom IV. izreke stavak prvi za iznos od 273.964,35 kn i žalba tužitelja B. I. d.o.o. i potvrđuje navedena presuda pod točkom IV. izreke, stavak drugi za pobijani iznos od 34.375,00 kn.
II. Preinačava se navedena presuda pod točkom IV. stavak prvi za iznos od 337.014,50 kn i za isto sudi:
Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja B. I. d.o.o., za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na 1. tuženika D. M. u iznosu od 337.014,50 kn."
Rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:
"I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj P-3348/15-19 od 29. siječnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P- 3348/15-28 od 23. studenog 2016. u pobijanom dijelu pod točkama V. i VI. izreke te se u tome dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci."
Protiv drugostupanjske presude u dijelu odluke o parničnom trošku s kojim nije uspio u postupku tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, te preinačiti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu te obvezati prvotuženika da tužitelju "solidarno naknadi cjelokupni parnični trošak". Tužitelj je popisao trošak revizije.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio prvotuženik zbog "povrede odredaba čl. 6. st. 1. (povreda prava na pošteno suđenje, povreda prava na sud i pristup sudu, načela jednakosti oružja, zabrane arbitrarnog postupanja te povrede prava na pravnu sigurnost), čl. 8. povrede prava na obiteljski život i povrede odredbe čl. 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, povrede prava na djelotvoran pravni lijek, te povrede odredbe čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o trošku". Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti nižestupanjske presude te tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i obvezati tužitelja naknaditi prvotuženiku trošak ovog postupka, podredno ukinuti nižestupanjske presude, kao i sve radnje provedene pred prvostupanjskim stvarno nenadležnim sudom te predmet vratiti na ponovno suđenje stvarno nadležnom sudu. Prvotuženik je zatražio trošak revizije.
Odgovor na reviziju prvotuženika nije podnesen.
Drugotuženik je podnio odgovor na reviziju tužitelja u kojem predlaže reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu. Drugotuženik je zatražio trošak odgovora na reviziju.
Revizija tužitelja je nedopuštena.
Revizija prvotuženika u odnosu na glavnu stvar je neosnovana, dok je protiv odluke o troškovima postupka nedopuštena.
Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U skladu s navedenom zakonskom odredbom ovaj sud je povodom revizije prvotuženika ispitao pobijanu presudu, time da obzirom na sadržaj revizije i prijedlog prvotuženika iznesen u reviziji, valja napomenuti, da protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je ukinuta prvostupanjska presuda u st. V. i VI. izreke i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, nije dopuštena niti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, niti revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.
Suprotno navodima revizije prvotuženika, drugostupanjski sud se (čl. 375. st. 1. ZPP) očitovao o svim odlučnim žalbenim navodima, pa tako i o navodima kojima se ukazuje da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari stvarno nadležan trgovački, a ne općinski sud. Pritom u odnosu, na u reviziji ponovljenu tvrdnju prvotuženika, da je u ovom predmetu odlučivao stvarno nenadležni sud, treba odgovoriti, da iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP jasno proizlazi da se revizija protiv drugostupanjske presude ne može izjaviti zbog bitne povrede odredaba iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP koja se odnosi na povredu pravila o stvarnoj nadležnosti.
Odredbom čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP propisano je:
Protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizija se može podnijeti:
"1.) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim ako se povreda odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost (čl. 354. st. 2. toč. 3.), ako je prvostupanjski sud protivno odredbama ovoga Zakona donio presudu bez održavanja rasprave (čl. 354. st. 2. toč. 5.) ili ako je odlučeno o zahtjevu u kojem već teče parnica (čl. 354. st. 2. toč. 9.)."
Slijedom izloženog, sve da je u ovoj pravnoj stvari i presudio nenadležni sud, to nije od značaja za rješavanje predmetne revizije, jer time nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka zbog koje se revizija može izjaviti, a što jasno proizlazi iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP.
Nadalje, u reviziji prvotuženik ponovno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a koja se u biti odnosi na (ne)urednost zastupanja tužitelja. Svrha te zakonske odredbe (čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP) je da zaštiti neuredno zastupanu stranku, a ne da omogući njenom protivniku koji je, kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari, izgubio parnicu da pozivom na tu odredbu oteža procesni položaj stranke koja je uspjela u parnici. To jasno slijedi iz odredbe čl. 354. st. 3. ZPP, koja izričito propisuje da žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču. Stoga je bez osnove pozivanje prvotuženika na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka (u tom smislu i ovaj sud u Rev-x 657/12-2 od 25. rujna 2012., Rev 961/10 od 21. rujna 2012. i dr.).
Neosnovano prvotuženik ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. To zbog toga jer obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, a koji kao takovi ne proturječe sadržaju spisa, pa tako niti iskazu N. M. na što ukazuje prvotuženik.
U odnosu na navode revizije da su nižestupanjski sudovi učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, valja odgovoriti da su prema ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi upravo postupili u skladu s navedenom odredbom čl. 8. ZPP.
Ne može se prihvatiti niti prigovor prvotuženika da nije imao pravo na pošteno i pravično suđenje, te osigurano pravo na djelotvorno pravno sredstvo zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav), čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija) te čl. 13. Konvencije. Naime, činjenica da prvotuženik nije uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena rečena prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije. Prema shvaćanju ovog suda, prvotuženik je imao omogućen pristup sudu te je o svim zahtjevima i navodima stranaka raspravljeno u sudskom kontradiktornom postupku, a osim toga prvotuženik je u konkretnom slučaju ostvario i ustavno pravo na žalbu, podnošenjem iste protiv prvostupanjske presude (čl. 18. Ustava), a time i pravo na djelotvoran pravni lijek zajamčen čl. 13. Konvencije.
Bez osnove su navodi prvotuženika da bi u okolnostima konkretnog slučaja bilo povrijeđeno ustavno pravo prvotuženika iz čl. 26. Ustava. Naime, navodi prvotuženika da su "osporene presude potpuno paušalne i arbitrarne" te da su sudovi donoseći iste prvotuženika doveli u nejednak pravni položaj u odnosu na tužitelja predstavljaju vlastitu (subjektivnu) tvrdnju prvotuženika, koja prema ocjeni ovoga suda nema uporišta u sadržaju spisa.
Kako prvotuženik u reviziji određeno ne navodi u čemu se sastoji povreda čl. 8. Konvencije (povreda prava na obiteljski život), to ovaj revizijski navod nije uzet u razmatranje (čl. 392.a st. 1. i čl. 386. ZPP).
Navode revizije prvotuženika kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i na taj način u stvari prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja također nije moguće uzeti u razmatranje jer to prema odredbi čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.
Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev da se utvrdi ništetnim Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 18. travnja 2011. sklopljen između tužitelja kao prodavatelja i prvotuženika D. M. kao kupca, a na kojem ugovoru je potpis prvotuženika kao direktora tužitelja ovjeren po javnom bilježniku B. M. iz M. L. pod poslovnim brojem OV-2035/2011. 19. travnja 2011. i slijedom toga zahtjev za utvrđenje da je pravno nevaljana uknjižba na nekretnini označenoj kao k.č.br. 3681 upisanoj u z.k.ul. br. 5929 k.o. M. L. i to uknjižba prava vlasništva s imena tužitelja na ime prvotuženika D. M. izvršena pod poslovnim brojem Z-1364/11 temeljem Ugovora o prodaji nekretnina sklopljenog 18. travnja 2011. između tužitelja kao prodavatelja i prvotuženika kao kupca, te zahtjev za brisanje uknjižbe na nekretnini označenoj kao k.č.br. 3681 upisanoj u z.k.ul. 5929 k.o. M. L. i uspostava zemljišnoknjižnog stanja na istoj nekretnini kakvo je bilo prije provedbe – uknjižbe temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog 18. travnja 2011. između tužitelja i prvotuženika D. M.
U postupku koji je prethodio reviziji (u odnosu na taj dio zahtjeva) utvrđeno je:
- da je tužitelj kao prodavatelj zastupan po direktoru D. M., ovdje prvotuženiku, sklopio ugovor s D. M., ovdje prvotuženikom, kao kupcem 18. travnja 2011. kojim je tužitelj prvotuženiku prodao nekretninu označenu kao k.č.br. 3681 upisanu u z.k.ul. 5929 k.o. M. L. za kupoprodajnu cijenu od 1.100.000,00 kn, koju se kupac obvezao platiti u roku od 90 dana od dana potpisa ugovora tj. do 18. srpnja 2011.,
- da ugovorenu kupovninu prvotuženik nije uplatio u ugovorenom roku, već je ista plaćena tek 11. travnja 2014.,
- da je na temelju tog Ugovora prvotuženik D. M. 26. travnja 2011. ishodio uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama u svoju korist, time da je uknjižba provedena pod brojem Z-1364/11,
- da prvotuženik D. M. nije imao posebnu ovlast tužitelja da sklopi s tužiteljem u svoje ime i za svoj račun navedeni kupoprodajni ugovor.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je (u tom dijelu) prihvatio tužbeni zahtjev u bitnom uz obrazloženje da je predmetni kupoprodajni ugovor od 18. travnja 2011. ništetan, ali ne iz razloga što je protivan odredbama čl. 49. i 41. st. 1. i 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08 i 137/09 – dalje: ZTD), nego iz razloga što je protivan moralu društva (čl. 322. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO).
Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu ispravljenu rješenjem istog suda od 23. studenoga 2016. u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III. te samo u dijelu toč. IV., dok je prvostupanjska presuda pod toč. IV. st. 1. za iznos od 337.014,50 kn preinačena i u tom dijelu je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u odnosu na prvotuženika. Naime, shvaćanje je drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da predmetni ugovor o kupoprodaji nije protivan odredbama ZTD, međutim da je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o predmetu spora (u ovom dijelu). Sud drugog stupnja ukazuje na odredbe čl. 41. st. 1. i 3. i čl. 49. ZTD i pritom navodi da se iste odnose i na prvotuženika D. M. kao direktora tužitelja koji je 18. travnja 2011. kao kupac i u svojstvu direktora prodavatelja sklopio kupoprodajni ugovor za nekretninu upisanu u z.k.ul. 5929 k.o. M. L. bez posebne ovlasti za to, slijedom čega da je riječ o sklapanju "ugovora sa samim sobom", a što je zabranjeno zakonskim zastupnicima trgovačkih društava. Nadalje, shvaćanje je drugostupanjskog suda da naprijed navedenim odredbama ZTD pravni poredak Republike Hrvatske osobama ovlaštenim za zastupanje trgovačkih društava nameće ograničenja kad su u pitanju ugovorni odnosi između tih fizičkih osoba i pravnih osoba koje one zastupaju, da su te odredbe (čl. 41. st. 1. i 3. i čl. 49. ZTD) prisilne naravi, pa obzirom je utvrđeno da prvotuženik D. M. nije imao posebnu ovlast za sklapanje kupoprodajnog ugovora od 18. travnja 2011., to da je isti ništetan (čl. 322. st. 1. ZOO) jer je suprotan prisilnim propisima. Pritom se u obrazloženju navodi da činjenica da su prvotuženik i N. M., drugi član uprave tužitelja, razgovarali o eventualnoj prodaji predmetne nekretnine daleko prije no što je Ugovor sklopljen ne upućuje da je postojalo odobrenje tužitelja za sklapanje predmetnog ugovora.
Obrazlažući posljedice ništetnog ugovora sud drugog stupnja potvrdio je prvostupanjsku presudu i u toč. II. i III. izreke pozivom na odredbe čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 – dalje: ZZK), a u vezi čl. 168. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje: ZVDSP).
I prema ocjeni ovoga suda pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci.
Prema odredbi čl. 41. st. 1. ZTD ovlast za zastupanje trgovačkog društva po zakonu imaju osobe koje su za pojedini oblik tog društva određeni odredbama toga Zakona, a stavkom 3. istog članka je propisano da se na zastupnike društva iz stavka 1. odnosi ograničenje iz čl. 49. ovoga Zakona.
Člankom 49. ZTD propisano je da prokurist ne može bez posebne ovlasti trgovačkog društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime, a za račun drugih osoba ili u ime i za račun drugih osoba.
Prema odredbi čl. 426. ZTD uprava zastupa društvo i u tome je ovlaštena poduzimati sve pravne radnje zastupanja u poslovima, pred sudom i drugim organima vlasti.
Imajući na umu navedene zakonske odredbe i prema shvaćanju ovoga suda članovi društva uprave ipak su Zakonom ograničeni u svojoj ovlasti za zastupanje u tome što bez posebne ovlasti društva oni ne mogu djelovati tako da ga zastupaju i istodobno nastupaju kao druga ugovorna strana te sklapaju ugovor s društvom u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime i za račun drugih osoba (čl. 41. st. 1. i 3. u vezi čl. 49. ZTD).
Da je riječ o propisima koji su prisilne (kogentne) naravi i da postupanje ugovornih strana protivno njima ima za posljedicu ništavost pravnog posla, ovaj sud je izrazio pravno shvaćanje u više odluka npr. Revt 150/07-2 od 30. siječnja 2008., Revr 178/16-2 od 16. ožujka 2016. i dr.).
Slijedom izloženog, a polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji (koja ne mogu biti predmetom preispitivanja u revizijskom stupnju postupka - argument iz odredbe čl. 385. ZPP) pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da u situaciji kada je prvotuženik kao osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja po Zakonu, a bez posebne ovlasti društva tj. tužitelja nastupio kao druga ugovorna strana i s društvom sklopio ugovor u svoje ime i za svoj račun da prvotuženik nije smio sklopiti predmetni ugovor sam sa sobom kao kupcem jer je takvo postupanje protivno odredbama čl. 49. u vezi s čl. 41. st. 1. i 3. ZTD kao prisilnim propisima zbog čega je u skladu s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO takav ugovor ništetan.
O posljedicama predmetnog ugovora koji je pravilno utvrđen ništetnim odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 129. ZZK i u vezi čl. 168. ZVDSP. Takove posljedice ništetnog ugovora proizlaze i iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO.
U smislu svega izloženog potrebno je istaknuti kako navod drugostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju tužitelja u smislu odredbe čl. 268. ZTD morao zastupati nadzorni odbor na koji ukazuje prvotuženik u reviziji kao pogrešan valja odgovoriti, da isti u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nije pravno odlučan. Naime, točno je da su obvezatna tijela društva s ograničenom odgovornošću (d.o.o.), pa tako i tužitelja, uprava i skupština društva i da fakultativno društva mogu Statutom urediti postojanje nadzornog odbora (uz iznimku iz čl. 433. st. 2. ZTD kojom je propisano kada društvo mora imati nadzorni odbor), ali u predmetnoj situaciji kada prvotuženik nije imao posebnu ovlast tužitelja za sklapanje ugovora irelevantno je za ishod spora je li tužitelja trebao zastupati nadzorni odbor (kako to navodi drugostupanjski sud), odnosno je li ta posebna ovlast za sklapanje predmetnog ugovora trebala biti u pisanom obliku (prema shvaćanju drugostupanjskog suda) ili je mogla biti dana i usmeno (kako to tvrdi prvotuženik), a sve kraj činjenice da takvu posebnu ovlast tužitelja da sklopi s tužiteljem u svoje ime i za svoj račun predmetni kupoprodajni ugovor prvotuženik D. M. nije imao.
Slijedom svega izloženog, neosnovano prvotuženik ukazuje da je došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva zaštićenog čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju pri čemu se upućuje i na praksu Europskog suda za ljudska prava. S tim u vezi, bez osnove je i tvrdnja prvotuženika da su sudovi postupili protivno obvezi iz čl. 141. i 145. Ustava.
Zaključno, niti pozivanje prvotuženika na ukidno rješenje ovoga suda u kaznenom postupku (protiv prvotuženika) poslovni broj Kž-120/15 od 9. veljače 2016. ne može istog dovesti u povoljniju pravnu situaciju.
Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je odbiti reviziju prvotuženika i odlučiti kao u izreci presude.
U odnosu na reviziju tužitelja i prvotuženika kojima se pobija odluka o parničnom trošku sadržana u drugostupanjskoj presudi i to u dijelu s kojim svaki od navedenih nisu uspjeli u postupku, treba reći, da prema pravnom shvaćanju zauzetom na IV. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
U skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, valjalo je reviziju tužitelja, kao i reviziju tuženika u dijelu kojim se pobija odluka o trošku odbaciti kao nedopuštenu i primjenom odredbe čl. 400. st. 3. ZPP odlučiti kao u st. I. i II. izreke rješenja.
Odbijen je zahtjev drugotuženika za naknadu troška odgovora na reviziju tužitelja jer ta parnična radnja nije bila potrebna – čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP (st. III. izreke rješenja).
Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.