- 1 -              Rev 30/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 30/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz V., kojeg zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu C. G. & E. d.o.o. iz Z., protiv tuženika V. d.d., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2417/16-2 od 18. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2991/12-62 od 10. listopada 2016., u sjednici održanoj 27. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

Odbija se revizija tužitelja D. T. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2991/12-62 od 10. listopada 2016. suđeno je:

 

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              1. Nalaže se tuženiku V., Z., …, OIB: … isplatiti tužitelju D. T. iz V., …, OIB: …, u roku od 8 dana, na ime plaće i povećanja plaće za prekovremeni rad iznos od 261.037,95 kuna za razdoblje od kolovoza 2009. godine do veljače 2011.godine, uvećan za zakonske zatezne kamate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje kamate na pojedinačne mjesečne iznose teku kako slijedi:

- 17.206,38 kuna s kamatom tekućom od dana 26. rujna 2009. godine pa do isplate;

- 16.210,50 kuna s kamatom tekućom od dana 29. listopada 2010. godine pa do isplate.

- 12.153,60 kuna s kamatom tekućom od dana 24. studenog 2009. godine pa do isplate

- 19.879,46 kuna s kamatom tekućom od dana 16. prosinca 2009. godine pa do isplate.

- 17.438,16 kuna s kamatom tekućom od dana 27. siječnja 2010. godine pa do isplate

- 19.865,30 kuna s kamatom tekućom od dana 27. veljače 2010. godine pa do isplate.

- 18.214,56 kuna s kamatom tekućom od dana 23. ožujka 2010. godine pa do isplate

- 17.312,73 kuna s kamatom tekućom od dana 30. travnja 2010. godine pa do isplate.

- 15.787,53 kuna s kamatom tekućom od dana 28. svibnja 2010. godine pa do isplate

- 21.550,74 kuna s kamatom tekućom od dana 19. lipnja 2010. godine pa do isplate.

- 17.257,90 kuna s kamatom tekućom od dana 24. srpnja 2010. godine pa do isplate

- 15.994,36 kuna s kamatom tekućom od dana 19. kolovoza 2010. godine pa do isplate.

- 6.362,40 kuna s kamatom tekućom od dana 28. rujna 2010. godine pa do isplate

- 1.683,72 kuna s kamatom tekućom od dana 16. prosinca 2010. godine pa do isplate.

- 15.849,78 kuna s kamatom tekućom od dana 25. siječnja 2011. godine pa do isplate

- 15.329,07 kuna s kamatom tekućom od dana 24. veljače 2011. godine pa do isplate.

- 12.941,76 kuna s kamatom tekućom od dana 23. ožujka 2011. godine pa do isplate .

 

              2. Nalaže se tuženiku V., Z., …, OIB: … isplatiti tužitelju D. T. iz V., …, OIB: …, u roku od 8 dana, na ime naknade plaće za mjesec listopad 2010. godine iznos od 13.692,04 kuna uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekućom od 23. studenog 2010.godine pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              3. Nalaže se tuženiku V., Z., …, OIB: … nadoknaditi tužitelju D. T. iz V., …, OIB: …, u roku od 8 dana, troškove ovog postupka, u roku 8 dana, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne strope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. "

 

              Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2417/16-2 od 18. travnja 2017. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, ali drugom vijeću. Potražuje trošak revizije.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je neosnovana.

 

              Postupajući prema odredbi čl. 392. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju tužitelj ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stupnju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

              Nadalje, tužitelj neosnovano ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće s osnova prekovremenog rada u razdoblju od 3.6.2009. do veljače 2011. i za listopad 2010. godine.

 

              Tijekom postupka utvrđeno je:

 

              - da je tužitelj temeljem Ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo od 29. svibnja 2009. (dalje: Ugovor) upućen na rad u L., gdje je radio u razdoblju od 3.6.2009. do veljače 2011. godine na poslovima strojara na gradilištima u L. u svrhu izgradnje ceste M.-G.;

 

              - da je čl. 5. Ugovora o upućivanju ugovorena neto plaća za takav rad u iznosu od 1.888,00 Eur mjesečno i terenski dodatak u iznosu od 250,00 kn dnevno, dok je prema Aneksu od 17.1.2011. njegova fiksna plaća iznosila 1.400,00 EUR;

 

              - da je čl. 6. Ugovora o upućivanju ugovoreno da će tužitelj raditi u režimu radnog vremena koji je određen posebnom odlukom poslodavca;

 

              - da je čl. 14. i 15. Pravilnika o radu u inozemstvu od 18.6.2008. propisano da se radno vrijeme radnika upućenog na rad u inozemstvu prilagođava radnom vremenu i uvjetima rada države u kojoj se rad obavlja i posebnim uvjetima posla, te da se rad u inozemstvu (u pravilu) obavlja po preraspoređenom radnom vremenu koje utvrđuje poslodavac u pravilu prije početka rada, da će slobodne dane koji proisteknu iz preraspodjele radnog vremena radnici koristiti u pravilu nakon povratka u zemlju, te da rad može biti organiziran i u smjenama, a o uvođenju jednokratnog ili dvokratnog radnog vremena, radu u smjenama i o početku radnog vremena odlučuje rukovoditelj radne jedinice.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev uz zaključak da tužiteljev rad u L. nije imao obilježje prekovremenog rada, već da se radilo o uobičajenom svakodnevnom radu u radnom vremenu koje je odredio poslodavac u skladu sa čl. 14. i 15. Pravilnika o radu u inozemstvu i da se rad na gradilištu odvijao uobičajeno u smjenama i noću u specifičnim uvjetima (tijekom velikih vrućina i tijekom razdoblja …), zbog čega su stranke svoja prava i obveze u skladu s takvim uvjetima rada u inozemstvu i regulirale Ugovorom o upućivanju na rad u inozemstvo i ugovorile isplatu fiksne plaće i dnevnice i za slučaj kada radnik ne radi.

 

              Prema odredbi čl. 41. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 65/05 – dalje: ZR), u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad), ali najviše do osam sati tjedno.

 

              Navedena zakonska odredba sadržana je i u Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo ("Narodne novine" broj 12/08) u čl. 45. st. 1. kojim je propisano da se prekovremenim radom smatra rad duži od punog radnog vremena, a može se narediti pod uvjetima utvrđenim zakonom.

 

              Pravilnikom o radu u inozemstvu tuženika u čl. 14. i čl. 15. propisano je:

 

              "Radno vrijeme radnika upućenog na rad u inozemstvo prilagođava se radnom vremenu i uvjetima rada države u kojoj se rad obavlja te potrebama posla.

 

              Rad u inozemstvu u pravilu se obavlja po preraspoređenom radnom vremenu.

 

              Preraspodjelu radnog vremena utvrđuje poslodavac u pravilu prije početka radova.

 

              Slobodne dane koji proisteknu iz preraspodjele radnog vremena radnici koriste u pravilu poslije vraćanja u zemlju povezano s godišnjim odmorima, vjerskim i drugim blagdanima u koje se u stranoj zemlji ne radi, ili danima za prekida radova (ratne operacije, obustava rada od strane investitora, remontni radovi i sl.).

 

              Rad može biti organiziran i u smjenama.

 

              O uvođenju jednokratnog ili dvokratnog radnog vremena, odnosno rada u smjenama, kao i početku radnog vremena, odlučuje rukovoditelj RJ, ovisno o mjesnim prilikama i ugovorenim obvezama.

 

              Radnici imaju pravo na stanku i tjedni odmor pod uvjetima i u trajanju utvrđenom relevantnim propisima i u skladu s potrebama posla."

 

              Kako iz utvrđenja sudova proizlazi da se rad tužitelja ne može smatrati prekovremenim radom, jer nije postojao poseban nalog poslodavca, niti se radilo o prekovremenom radu zbog više sile, izvanrednog povećanja opsega rada, ili o drugim slučajevima prijeke potrebe a rad  na gradilištu svakodnevno je bio organiziran u dvije smjene, te je bio uvjetovan i vremenskim prilikama i vjerskim blagdanima (tijekom … i za vrijeme velikih vrućima u razdoblju od ožujka do studenog se radilo dvokratno od 7,00 do 13,00 i od 17,00 do 19,00 sati) države u kojoj se rad obavljao, to je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužitelju ne pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad.

 

              Uostalom, tužitelj se temeljem čl. 6. Ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo obvezao raditi u režimu radnog vremena koji je određen posebnom odlukom poslodavca, te su stranke sukladno čl. 20. ZR za takav način rada ugovorile isplatu fiksne plaće i drugih primanja u novcu, neovisno o izostanku radnika s posla, koji ugovor svojim sadržajem obvezuje ugovorne strane.

 

              Pravilno su stoga sudovi primijenili materijalno prava kada su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva (da mu pripada naknada za prekovremeni rad).

 

              Imajući u vidu navedene razloge valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 27. siječnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.