- 1 -              Rev 3212/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3212/2016-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud, članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. ... , G., Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. P., odvjetnik u S. protiv I. tuženika A. G. (OIB: ... ) iz Z., kojeg zastupa punomoćnik V. L., odvjetnik u S. i II. tuženika M. K. (OIB: ... ) iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o revizijama I. i II. tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž 1582/15 od 25. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-3/10 od 30. travnja 2015., u sjednici održanoj 27. siječnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizije I. tuženika (u odnosu na glavnu stvar) i II. tuženika odbijaju se kao neosnovane.

r i j e š i o  je:

 

Odbacuje se revizija I. tuženika u odnosu na odluku o parničnim troškovima postupka kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je I. i II. tuženicima da solidarno isplate tužitelju iznos od 499.600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. prosinca 2004. do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. U točki II. naloženo je I. i II. tuženicima da solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 85.000,00 kn u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-3/10 od 30. travnja 2015.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) podnio je I. tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu odnosno podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu na ponovni postupak. Traži trošak za sastav revizije i pristojbe na reviziju.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. ZPP-a podnio je II. tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i nižestupanjske presude preinačiti odnosno podredno ukinuti te predmet vratiti sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak za sastav revizije.

 

Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

Revizije I. tuženika (u odnosu na glavnu stvar) i II. tuženika su neosnovane, dok je revizija I. tuženika u odnosu na troškove postupka nedopuštena.

 

Prema odredbi članka 392. a stavka 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je regresni zahtjev tužitelja prema I. i II. tuženicima, jer je tužitelj isplatio naknadu štete (materijalnu i nematerijalnu) pravnim slijednicima pok. P. R. koji je poginuo u prometnoj nezgodi do koje je došlo krivnjom I. tuženika koji je upravljao automobilom u vlasništvu II. tuženika.

 

I. i II. tuženici u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ističu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a koji revizijski razlog je neosnovan, jer je drugostupanjska presuda razumljiva i može se ispitati, izreka presude nije proturječna razlozima presude te sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji razlozi nisu nejasni i ne proturječe onom što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i izvedenih dokaza.

 

Navode I. i II. tuženika kojima drugačije ocjenjuju izvedene dokaze i daju drugačije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda (posebice u odnosu na registraciju i policu osiguranja za predmetno vozilo) iznesenih u obrazloženju presude predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupka. To stoga što prema odredbe članka 385. stavka 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Suprotno revizijskim navodima I. tuženika nije počinjena tzv. relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 211. ZPP-a. I. tuženik se u reviziji ne poziva na intervencijski efekt neke konkretne presude, već paušalno navodi postupke radi isplate štete. Slijedom toga, kako prema odredbi članka 392. a. stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu odluku u granicama razloga navedenih u reviziji, ovi navodi se ukazuju neosnovanima.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su slijedeće odlučne činjenice, a navedena činjenična utvrđenja je kao pravilna prihvatio i sud drugog stupnja:

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu I K-1096/00 od 13. studenog 2001. I. tuženik proglašen krivim za izazivanje prometne nesreće sa smrtnom posljedicom, budući da je dana 28. rujna 2000. u S., na križanju V. i P. ... , upravljajući neosiguranim motornim vozilom marke M. reg. oznake ... vlasništvo II. tuženika prouzročilo prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradao pok. P. R.

- tužitelj je na teret G. fonda dana 30. prosinca 2004. isplatio ukupan iznos od 499.600,00 kuna kao materijalnu i nematerijalnu štetu nasljednicima pok. P. R.

- da je I. tuženik vozio vozilo vlasništvo II. tuženika te da se II. tuženik nalazio u vozilu na mjestu suvozača

- da iz police osiguranja V. osiguranje d.o.o. broj ... proizlazi da se odnosi na vozilo registarske oznake ... marke M. te da je početak osiguranja vozila 1. listopada 2000.

- da je iz Službenog izvješća PU Splitsko-dalmatinske PP I. proizlazi da u trenutku nesreće predmetno vozilo nije bilo osigurano

- da je dan nesreće 28. rujna 2000.

- da je predmetno vozilo imalo policu osiguranja od 31. svibnja 1999. do 31. svibnja 2000. kod E. osiguranja broj: ... , a potom od 1. listopada 2000. do 1. listopada 2001. kod V.  ... d.d. broj: ...

- da je polica osiguranja broj: ... sklopljena u I. 1. listopada 2000. od strane ugovaratelja osiguranja M. K. a osigurano vozilo marke M. registarske oznake ...

- da je iz računa uplatnice broj: ... od 26. rujna 2000. utvrđeno da je vlasnik vozila M. K. istog dana platio za prometnu dozvolu iznos od 35,00 kuna i registarske pločice 90,00 kuna, naknadu za ceste 300,00 kuna, djelomičnu naknadu za poslove koje prethode 29,00 kuna, djelomičnu naknadu za produženje valjanosti 29,00 kn, naknadu za izdavanje registarske pločice 29,00 kuna te naknadu za izdavanje prometne dozvole 41,00 kunu te naljepnicu u 5,00 kuna ili ukupno 558,00 kuna

- da je 17. kolovoza 2000. M. K. kupoprodajnim ugovorom od 17. kolovoza 2000. kupio predmetno vozilo od prodavatelja M. V. a ugovorom o kupoprodaji motornog vozila od 22. listopada 2002. prodao ga B. Z.

- da je registracija vozila učinjena na dan 26. rujna 2000. a to nije ujedno dokaz da je polica bila važeća u trenutku registracije

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili zahtjev ocjenjujući da se u konkretnom slučaju radilo o neosiguranom vozilu te je tužitelj isplatom naknade trećoj osobi stekao regresno potraživanje prema I. i II. tuženicima u smislu odredbe članka 178. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 dalje: ZOO), kojom odredbom je propisano da za štetu koju pretrpe treće osobe imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno. Pri tome su nižestupanjski sudovi zaključili da primjenom odredbe članka 371. ZOO u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

 

Suprotno navodima I. i II. tuženika nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (članka 356. ZPP-a).

 

Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj je isplatio štetu trećoj osobi kao solidarni dužnik u smislu odredbe članka 178. stavka 4. ZOO. Tužitelj je štetu isplatio na temelju zakona, pa ima pravo regresa od tuženika sukladno odredbi članka 208. ZOO.

Budući da za naknadu štete koju osiguratelj isplati trećoj osobi nije propisan neki drugi rok zastare, zastarijevanje potraživanja tužitelja prema osiguratelju osobe koja je odgovorna za štetni događaja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, koji je propisan odredbom članka 371. ZOO, pri čemu zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je naknada štete isplaćena trećoj osobi.

 

Nadalje, I. tuženik u reviziji navodi kako tužitelj nije sudjelovao u kaznenom postupku na način da je postavio imovinskopravni zahtjev niti je sa zahtjevom upućen u parnicu, pa da bi se time u odnosu na njega primjenjivali duži zastarni rokovi, ne navodeći pri tome o kojim rokovima bi se radilo niti iz kojih razloga bi bilo nužno sudjelovanje u kaznenom postupku tužitelja imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o regresnoj isplati.

 

Suprotno revizijskim navodima I.tuženika nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu članka 91. stavka 4. Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 46/97) kojom je propisano da Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na naknadu iznosa od osobe koja je odgovorna za štetu, i to za isplaćeni iznos štete, kamate i troškove.

 

Drugostupanjski sud je pravilno odredio tijek zatezne kamate koja teče od dana isplate štete oštećenicima (30. prosinca 2004.), obzirom da su tada bili ispunjeni uvjeti za regresnu isplatu.

 

Polazeći od činjenica utvrđenih pred nižestupanjskim sudovima da je predmetna šteta uzrokovana protupravnom radnjom I. tuženika koji je upravljalo neosiguranim vozilom u vlasništvu II. tuženika koji se i sam nalazio u vozilu u trenutku nesreće te je takvo neosigurano vozilo dao na korištenje I. tuženiku, pravilno su nižestupanjski sudovi prema ocjeni ovog suda utvrdili odgovornost tuženika kao solidarnih dužnika za cijelu obvezu, dok je isplatom štete na tužitelja kao osiguratelja su prešla sva prava prema tuženicima kao osobama odgovornim za štetu. U odnosu na prigovor zastare nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili opći zastarni rok od pet godina, temeljem odredbe članka 371. ZOO, koji rok obzirom na datum podnošenja tužbe nije protekao.

 

U odnosu na dio revizije I. tuženika koji se odnosi na troškove postupka:

 

I. tuženik podnosi reviziju i na dio drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka.

 

Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetog na četvrtoj sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015. koje glasi: „pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Sukladno tome, reviziju I. tuženika u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka, valjalo je odbaciti kao nedopuštene, te odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 27. siječnja 2021.