Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 799/2020-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ivana Vučemila člana vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. m. i. Z. d.d. u stečaju, OIB:..., Z., kojeg zastupa punomoćnica D. H., odvjetnica u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja Grada Zagreba, Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. V. d.d., OIB:..., V., (kao pravni slijednik K. d.d., V.), kojeg zastupa punomoćnik I. C., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika I. R., L., Republika Njemačka, kojeg zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., radi pobijanja pravne radnje stečajnog dužnika, rješavajući o reviziji umješača na strani tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2498/12-6 od 23. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-6436/2000-63 od 13. srpnja 2005., u sjednici održanoj 27. siječnja 2021.
p r e s u d i o j e :
Revizija umješača na strani tuženika odbija se kao neosnovana.
Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja je suđeno:
„I. Utvrđuje se da je Sporazum zaključen dana 27. kolovoza 1997.g. između stečajnog dužnika, ovdje tužitelja Z. d.d. u stečaju Z. i stjecatelja, tuženog K. d.d. V., kojim je na tuženog prenijeto pravo vlasništva nekretnina upisanih u z.k.ul. broj 3861 k.o. T. kao k.č.br. 67/1 ( rješenjem Z-32272/97 Općinskog suda u Zagrebu od 12. siječnja 2004.g. teretno otpisane u novi z.k.ul. broj 4466 k.o. T.), u naravi 33 zgrade i dvorište u ... ukupne površine 97425 m2, bez ikakvog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika Z. d.d. u stečaju Z.
II. Određuje se brisanje uknjižbe prava vlasništva izvršenog rješenjem Z-32272/97 od 12. siječnja 2004.g. Općinskog suda u Zagrebu u zemljišnim knjigama istoga suda u vlasničkom listu B u z.k.ul. broj 3861 k.o. T. za korist tuženika T. s. h. K. d.d. V. uz istodobni teretni otpis k.č.br. 67/1 -33 zgrade i dvorište ... sa 97425 m2 u novi z.k.ul. broj 4466 iste k.o., te se nalaže zemljišno knjižnom odjelu istoga suda u zemljišnim knjigama provesti brisanje označenog upisa uknjižbe prava vlasništva i uspostavu prethodnog zemljišno knjižnog stanja.
III. Nalaže se tuženiku K. d.d. V., ..., nadoknaditi tužitelju Z. d.d. u stečaju, ...., Z. trošak postupka u iznosu od 1.480.161,00 kuna, a umješaču na strani tužitelja GRADU ZAGREBU, Z., ..., trošak u iznosu od 305.000,00 kuna, sve u roku od 8 dana.“
Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba umješača na strani tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (točka I. izreke), te je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 122.020,00 kuna (točka II. izreke).
Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom I. izreke, umješač na strani tuženika je podnio reviziju iz odredbe 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), pobijajući je iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se prihvati žalba umješača na strani tuženika i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz nadoknadu troškova cjelokupnog postupka, podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem. Potražuje trošak sastava revizije.
Odgovore na reviziju podnijeli su tužitelj i tuženik. Obje stranke u svojim odgovorima na reviziju osporavaju osnovanost revizijskih navoda umješača na strani tuženika i predlažu reviziju odbiti kao neosnovanu. Tužitelj i tuženik potražuju troškove podnošenja odgovora na reviziju.
Revizija umješača na strani tuženika nije osnovana.
Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju revident ukazuje revizijom, jer se pobijana presuda može ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke. Suprotno revizijskim navodima revidenta ovaj sud nije našao da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, niti je umješaču na strani tuženika uskraćeno pravo na pristup sudu, pa se revident bez osnove poziva na ove povrede i prigovore da sudovi nisu postupili u skladu s pravnim shvaćanjima zauzetim u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2677/2007 od 14. veljače 2012. kojom je bilo izraženo pravno stajalište da su u prijašnjem postupku umješaču na strani tuženika bili uskraćeni postupovni aspekti ustavnopravnog jamstva privatnog vlasništva iz članka 48. stavak 1. Ustava RH i članka 1. Protokola broj 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Da je tome tako proizlazi iz postupanja sudova u smislu urednog pozivanja na ročišta, njegovog raspravljanja pred sudom, predlaganja dokaza i poduzimanja ostalih procesnih radnji kao i omogućavanja revidentu da se koristi pravnim lijekovima pa tako i izjavljivanjem revizije o kojoj se meritorno i odlučuje ovom odlukom.
To što sud zauzima drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuje dokaze od revidenta ne predstavlja povredu parničnog postupka.
Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 3. stavak 3. ZPP jer tuženikovo povlačenje žalbe podnesene protiv presude suda prvog stupnja nije nedopušteno i ne predstavlja raspolaganje koje ima u vidu odredba članka 3. stavak 3. ZPP., kao niti sklapanje izvansudske nagodbe između tužitelja i tuženika, jer se radi o dispoziciji stranaka izvan parničnog postupka.
U postupku pred sudom drugog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 1. ZPP, jer prema stanju spisa sutkinja I. M. nije sudjelovala u postupku pred sudom prvog stupnja niti u postupku pred kojim drugim tijelom.
Nadalje, ne proizlazi niti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 71. točka 7. ZPP jer umješač na strani tuženika ničim nije dokazao osnovanost svojih navoda da je sutkinja I. M. bila referent u Hrvatskom fondu za privatizaciju niti da bi ona, sve i da je bila na toj poziciji, imala ikakvog utjecaja na odluke koje su članovi nadzornog odbora tužitelja donosili u vrijeme poduzimanja pobijane pravne radnje, a koje članove nadzornog odbora je po tvrdnjama revidenta tada postavljao Hrvatski fond za privatizaciju.
Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:
- da su tužitelj i tuženik 27. kolovoza 1997. sklopili Sporazum kojim tužitelj tuženiku, zbog nemogućnosti isplate duga od 32.000.000,00 kuna, ranije osiguranog ovršnim založnim pravom na nekretninama tužitelja, daje u vlasništvo te založene nekretnine i to kč.br. 67/1 upisanu u zk.ul.br. 3861 k.o. T., u naravi 33 zgrade i dvorište u ... u Z.,
- da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak 2000.,
- da je na temelju prijedloga tuženika od 28. kolovoza 1997. uknjižba prava vlasništva tuženika na navedenim nekretninama provedena rješenjem Općinskog suda u Zagrebu broj Z-32272/97 od 12. siječnja 2004.,
- da je vrijednost otuđenih nekretnina procijenjena po sudskom vještaku D. G. u lipnju 2000. na iznos od 116.521.720,50 kuna, dok je sudski vještak R. P. u prosincu 1996. vrijednost tih nekretnina procijenio sa prometnom vrijednošću od 19.461.368,82 DEM, odnosno građevinskom vrijednošću od 25.948.491,76 DEM,
- prema podacima o solventnosti tužitelja na dan 18. veljače 2000. proizlazi da je na tužiteljevom računu bilo 84.272.527,00 kuna evidentiranih naloga za plaćanje za čije izvršenje nije bilo pokrića, kao i da je neprekinuta blokada računa trajala unatrag 1210 dana,
- da iz izvješća stečajnog upravitelja o imovini i obvezama tužitelja, proizlazi da je ukupna vrijednost imovine koja ulazi u stečajnu masu utvrđena u iznosu od 140.002.947,01 kuna, da su nekretnine tužitelja unovčene u ukupnom iznosu od 124.414.183,37 kuna, dok su ukupno utvrđene tražbine vjerovnika tužitelja iznosile 314.953.458,93 kuna,
- da je umješač na strani tuženika I. R. u vrijeme sklapanja Sporazuma bio predsjednik nadzornog odbora tužitelja i predsjednik nadzornog odbora tuženika, te da je tuženik bio dioničar tužitelja sa gotovo 50% vrijednosti temeljnog kapitala,
- da je na sjednicama nadzornog odbora tužitelja od 21. svibnja 1997. i 21. listopada 1997. razmatrano gospodarsko stanje tužitelja, a na potonjoj izdana suglasnost za sklapanje pobijanog Sporazuma,
- da je nakon sklapanja pobijanog Sporazuma tuženik s umješačem na strani tuženika I. R. sklopio ugovor o prodaji od 23. rujna 1998., radi prijenosa prava vlasništva spornih nekretnina na I. R.
Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sudovi nižeg stupnja su zaključili da bi se neka radnja s uspjehom pobijala, moraju biti ispunjene opće pretpostavke propisane odredbom članka 127. Stečajnog zakona. Pored toga, u vezi s pojedinim razlozima zbog kojih se pobijanje može tražiti, trebaju biti ispunjene i posebne pretpostavke propisane odredbom članka 131. Stečajnog zakona. U konkretnom slučaju pretpostavke za pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika su ispunjene, zaključuju sudovi, pa su prihvatili zahtjev tužitelja da je Sporazum sklopljen 27. kolovoza 1997. bez ikakvog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika.
Iz utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja je zaključio, a sud drugog stupnja je u cijelosti prihvatio zaključke suda prvog stupnja, da vrijednost nekretnina otuđenih Sporazumom dvostruko prelazi visinu iznosa duga za koje su prenesenu tuženiku u vlasništvo, da je u vrijeme sklapanja Sporazuma tužitelj već bio u blokadi i da je u takvim uvjetima za otvaranje stečajnog postupka, pobijanim Sporazumom tuženiku u vlasništvo dan najvredniji dio imovine tužitelja i to za dug koji je nerazmjerno manji od vrijednosti te imovine. Stoga sudovi zaključuju da je pobijanim Sporazumom poremećeno ujednačeno namirenje tužiteljevih vjerovnika, a tuženik kao vjerovnik stavljen u povoljniji položaj (članak 127. Stečajnog zakona).
Sudovi zaključuju da su tuženik i tužitelj bliske osobe (članak 136. stavak 2. Stečajnog zakona). I. R. je u vrijeme sklapanja Sporazuma bio predsjednik tužiteljevog i tuženikovog nadzornog odbora. Tuženik je bio vlasnik tužiteljevih dionica u vrijednosti od preko 50% vrijednost temeljenog kapitala društva. Tuženik je zbog svoje položajno-pravne povezanosti s tužiteljem, imao priliku biti dobro upoznat s tužiteljevim gospodarskim stanjem, što proizlazi i iz zapisnika sa sjednice tužiteljevog nadzornog odbora od 21. svibnja 1997. na kojoj je tužiteljevo gospodarsko stanje detaljno razmatrano, te iz zapisnika sa sjednice tužiteljevog nadzornog odbora od 21. listopada 1997., na kojoj je dana suglasnost za sklapanje predmetnog Sporazuma. Tuženik je nesumnjivo imao saznanja o tužiteljevom gospodarskom položaju upravo preko I. R. koji je aktivno sudjelovao u kreiranju Sporazuma, zaključuju sudovi. Konačno, tuženik je predmetne nekretnine iz Sporazuma prodao upravo I. R. iz čega proizlazi jasna namjera o poduzimanju opisanih pravnih radnji usmjerenih na stjecanje predmetnih nekretnina po I. R., u situaciji kada je tužitelju već prijetio stečaj, zaključuju sudovi (članak 131. Stečajnog zakona).
Izneseno pravno shvaćanje suda drugog stupnja prihvaća i ovaj sud.
Polazeći od nesporne činjenice da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak 2000. godine, te imajući na umu odredbu članka 59. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 123/03 - dalje: ZID SZ/03), izmijenjenu odredbu članka 1. Uredbe o izmjeni Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 197/03) prema kojoj će se odredbe članaka 25. i 58. ZID SZ/03 primjenjivati samo u stečajnim postupcima koji će se pokrenuti nakon stupanja na snagu ovog Zakona, proizlazi da se sve ostale odredbe ZID SZ/03 primjenjuju na stečajne postupke pokrenute prije stupanja na snagu toga zakona, pa su stoga pravilno sudovi nižeg stupnja ocijenili da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Stečajnog zakona noveliranog odredbama ZID SZ/03.
Pravilan je zaključak suda da su ispunjene pretpostavke za pobijanje pravnih radnji dužnika prema odredbama Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 197/03 – dalje: SZ).
Naime, prema odredbi članka 127. SZ pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnoga postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno kojima se pojedini vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), stečajni upravitelj u ime stečajnoga dužnika i stečajni vjerovnici mogu pobijati u skladu s odredbama ovoga Zakona.
Prema utvrđenju sudova nižeg stupnja predmetnim Sporazumom je obuhvaćena nekretnina koja po svojoj vrijednosti (116.521.720,50 kuna) predstavlja pretežiti dio imovine tužitelja (vrijednost stečajne mase ukupno iznosi 140.414.183,37 kuna, a vrijednost unovčene imovine 124.414.183,37 kuna). Iz toga proizlazi da se takvom radnjom oštećuju vjerovnici jer se time, s obzirom na ukupnu vrijednost stečajne mase i ukupnih potraživanja vjerovnika prema dužniku (314.953.458,93 kuna), bitno umanjuje mogućnost namirenja vjerovnika. Prijenosom vlasništva nekretnine takve vrijednosti radi namirenja duga tuženika u iznosu od 32.000.000,00 kuna, upravo se remeti ujednačeno namirenje vjerovnika odnosno pogoduje jednom vjerovniku u odnosu na druge vjerovnike u smislu članka 127. SZ. Proizlazilo bi da bi u trenutku kada je tužitelj bio nesposoban za plaćanje i nije podmirivao svoje dospjele novčane obveze, jedino tuženik uspio namiriti svoju tražbinu, dok su istovremeno za nerazmjernu razliku u vrijednosti nekretnine i tuženikovog duga ostali vjerovnici onemogućeni u namirenju svojih tražbina.
Pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja da se radi o namjernom oštećenju vjerovnika u smislu odredbe članka 131. stavak 1. SZ, ovaj sud prihvaća. Prema toj odredbi, pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka ili nakon toga s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, može se pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika. Znanje za namjeru se pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici. Odredbom iz članka 131. stavak 2. SZ je nadalje propisano da će se smatrati da je vjerovnik znao da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici ako je znao ili je morao znati za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da je dužnik nesposoban za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici. U konkretnom slučaju ispunjene su sve pretpostavke za primjenu ove zakonske odredbe.
Naime, pravna radnja je poduzeta unutar deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka (Sporazum je sklopljen 27. kolovoza 1997., a stečajni postupak otvoren 2000.).
Ispunjena je i druga pretpostavka, jer je utvrđeno da je dužnik radnju poduzeo s namjerom da ošteti svoje vjerovnike. Namjera u smislu citirane zakonske odredbe postoji ako je dužnik htio oštećenje vjerovnika kao posljedicu svoje radnje ili ako je znao da bi vjerovnici mogli biti oštećeni pa je na to pristao. Tužitelj kao dužnik je znao da bi prenošenjem predmetne nekretnine barem dvostruko veće vrijednosti od duga na ime čijeg namirenja se prenosi u vlasništvo tuženiku kao vjerovniku, u trenutku kad na računu nema sredstava za podmirenje svojih dospjelih novčanih obveza, mogli biti oštećeni vjerovnici pa je poduzimanjem te radnje i pristao na to oštećenje.
Iz svih okolnosti konkretnog slučaja proizlazi i da je tuženik znao za namjeru oštećenja na strani tužitelja. Znanje za namjeru se pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici, što se predmnijeva ako je vjerovnik znao ili morao znati za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da je dužnik nesposoban za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici.
U članku 136. SZ određene su osobe koje se smatraju bliskim osobama dužnika. Za njih se pretpostavlja da su informirane o dužnikovom poslovanju, pa se stoga i njihovo znanje za određene okolnosti koje su pretpostavka pobijanja pravne radnje presumira. U krug tih bliskih osoba spadaju i članovi upravnih i nadzornih tijela, kao i osobe ili društvo koje zbog svoje položajne-pravne ili radno-ugovorne veze s dužnikom imaju priliku biti upoznati s gospodarskim položajem dužnika. U konkretnom slučaju je umješač na strani tuženika I. R. bio predsjednik nadzornog odbora i tužitelja i tuženika. Tuženik je dakle, u odnosu na tužitelja bio bliska osoba, a osim toga je imao pravo biti upoznat s gospodarskim položajem tuženika kao imatelj približno 50% dionica tužitelja. Nadalje je na temelju zapisnika sa sjednice nadzornog odbora tužitelja od 21. svibnja i 21. listopada 1997. utvrđeno da je upravo na poticaj I. R. kao predsjednika nadzornog odbora tužitelja i tuženika donijeta odluka da se zaključi navedeni Sporazum radi namirenja tuženikovog potraživanja prema tužitelju te su uprave tužitelja i tuženika po njegovoj uputi taj Sporazum i potpisale.
Dakle, tuženik je bio dobro upoznat s cjelokupno financijskom situacijom tužitelja i stoga je znao za njegovu nesposobnost za plaćanje kao i za njegovu namjeru oštećenja vjerovnika, pa su ispunjene sve pretpostavke za pobijanje pravne radnje dužnika u stečaju propisane odredbama članka 127. i članka 131. SZ.
U tom pogledu neosnovani su revidentovi navodi da su nižestupanjski sudovi trebali provesti dodatne dokaze na okolnost utvrđivanja cjelokupnog gospodarsko-financijskog stanja dužnika i utjecaja predmetnog Sporazuma na gospodarsko-financijsko stanje tužitelja, odnosno da su u tom smislu nižestupanjski sudovi postupili suprotno praksi izraženoj u odluci Ustavnog suda Republike hrvatske broj U-III-1573/2009 od 14. veljače 2012. Naime, iz svih utvrđenih činjenica proizlazi da je tužitelj poduzeo radnju kojom se oštećuju vjerovnici, te niti iz jedne činjenice iznesene u postupku ne proizlazi da namjera tužitelja nije bila oštećenje vjerovnika. Upravo suprotno ukazuju činjenice da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak bez da je i u jednom trenutku došlo do prestanka blokade njegovog računa, da je nekretnina preuzeta za dug nerazmjerno manji od njezine vrijednosti i da je u konačnici namjera raspolaganja bila da nekretninu stekne u svoje vlasništvo Ivan Radošević.
Revizijski navodi da postupanje nižestupanjskih sudova ide za time da nekretninu stekne Grad Zagreb koji je umješač na strani tužitelja, da se postupanjem nižestupanjskih sudova zaobilazi akt Vlade Republike Hrvatske (Odluka Vlade Republike Hrvatske klasa: 423-04/98-01/02, urbroj: 5030115-98-10 od 23. travnja 1998.) kojim je dano jamstvo za dugove tužitelja, da tuženiku nisu priznata prava koja je imao kao hipotekarni vjerovnik tužitelja, da je u stečajnom postupku nad tužiteljem favoriziran stečajni vjerovnik E.-a. d.o.o. na štetu tuženika i njegova umješača, ne predstavljaju razloge koji bi imali utjecaja na zakonitost pobijane odluke niti koji se tiču postojanja pretpostavki za pobijanje pravnih radnji dužnika koje su predmet ovog postupka. Navedene tvrdnje su eventualno mogle imati utjecaja na razloge za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem, a što nije predmet ovog parničnog postupka.
Naposljetku, suprotno revizijskim navodima, donošenjem pobijane odluke, sud drugog stupnja nije postupio protivno odredbama članka 2. stavak 1. i 2., članka 3. stavak 1. i članka 4. stavak 2. Ugovora između Republike Hrvatske i savezne Republike Njemačke o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja budući da ništa ne upućuje na to da bi ovim postupkom umješač na strani tuženika kao njemački državljanin, bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga kojega bi pred sudom imao bilo koji drugi hrvatski državljanin, niti da bi bilo postupljeno na štetu stranog ulagača odnosno protivno načelu pravne sigurnosti.
Slijedom navedenoga budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, sukladno članku 393. ZPP reviziju umješača na strani tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.
Tužitelju i tuženiku nije priznato pravo na naknadu troška odgovora na reviziju, jer je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna u revizijskoj fazi postupka (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).
Mirjana Magud, v.r.