Broj: Gž-3564/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. C., iz S., OIB: ... i 2. J. C., iz H., OIB: ..., oba zastupani po punomoćniku T. T., odvjetniku u S., protiv tuženika: 1. I. Š., OIB: ... i 2. B. Š., OIB: ..., oba iz S., i zastupani po punomoćniku M. R., odvjetniku u S., radi utvrđenja prava vlasništva i ispravke uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pst-773/14 od 29. kolovoza 2016., u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava žalba tuženika i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-773/14 od 29. kolovoza 2016.:

 

a) potvrđuje u točki I. izreke u cijelosti, te u dijelu točka II. izreke kojim su tuženici obvezani naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 50.157,50 kn sa pripadajućim zateznim kamatama;

 

b) preinačuje u dijelu točka II. izreke kojim su tuženici obvezani naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka preko iznosa od 50.157,50 kn do iznosa od 60.470,00 kn (za iznos od 10.312,50 kn) sa pripadajućim zateznim kamatama i zahtjev tužitelja se u tom pobijanom dijelu odbija kao neosnovan.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili utvrđenje da su suvlasnici svaki za po 15/64 dijela čest. zem. 3551/2, Z.U. 6735, K.O. S., katastarske oznake k.č.z. 2967, zvane S., K.O. S., te da su to pravo stekli naspram tuženika 1. i 2. i da se ovlašćuju temeljem ove presude upisati to pravo u zemljišnoj knjizi (točka I. izreke). Ujedno su tuženici obvezani naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 60.470,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Rješenjem je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere.

 

Protiv ove presude žale se tuženici pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka preinači podredno, ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje prava suvlasništva glede nekretnine označene kao čest. zem. 3551/2, Z.U. 6735, K.O. S. i uknjižba tog prava temeljem pravnog posla prednika, potom nasljeđivanjem, podredno, dosjelošću.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe paragrafa 861. i 1053. Austrijskog građanskog zakonika (dalje: OGZ), koji se primjenjivao na temelju odredbe članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list FNRJ broj 86/1946) i odredbe članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/06., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.; dalje: ZV).

 

Ispitujući pobijanu odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo izuzev u dijelu odluke o parničnom trošku.

 

Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da su kao vlasnici nekretnine označene kao čest. zem. 3551/2, Z.U. 6735, K.O. S. upisani u zemljišnoj knjizi S. Š. za 2/32 dijela i tuženici 1. i 2. za po 7/16 + 1/32 dijela;

 

- da su u posjedovnom listu broj 7130 dana 10. ožujka 2011. kao posjednici upisani tuženici 1. i 2. za po 15/32 dijela i S. Š. za 2/32 dijela ali nema dokaza na temelju čega je izbrisan posjed K. Š. i F. L. koji je upis do tada egzistirao;

 

- da je Kupoprodajnim ugovorom od 25. srpnja 1963. kupac - majka tuženika pok. K. Š. kupila čest. zem. 3550/2, 3550/3 i 3551/2 K.O. S. (ledine na položaju S. b. za iznos od 150.000,00 dinara od prodavatelja N. Š. (34/256 dijela iako je bila upisana samo za 30/256 dijela), N. Š. (120/256 dijela iako je bio upisan samo za 13/32 ili 104/256 dijela) i I. i Ž. Š. (po 51/256 dijela iako su bili upisani samo za po 45/256 dijela) - dalje: Kupoprodajni ugovor;

 

- da je Izjavom od 31. listopada 1966. pok. K. Š. priznala da je u srpnju 1963. kupnju navedenih nekretnina izvršila svojim i novcem svog brata F. L. (djeda tužitelja) za po ½ dijela pa da radi ispravka pogrešne uknjižbe ovlašćuje svog brata da uknjiži to pravo u zemljišnoj knjizi (dalje: Izjava);

 

- da je F. L. nakon toga a temeljem Izjave platio porez na promet dana 9. veljače 1967.;

 

- da iz preslika putovnica pok. F. L. proizlazi da je isti imao izdanu vizu za Njemačku u razdoblju od 1962. do konca 1966. iz čega sud zaključuje da je isti od toga imao sredstava za kupnju nekretnine;

 

- da iz povijesti promjena posjeda proizlazi da je od 1956. na predmetnoj nekretnini kao posjednik bio upisan M. K. - O., temeljem od izmjere 1964. bili su upisani K. Š. i F. L. svaki za po ½ dijela; te je sa danom 28. travnja 1992. te 29. srpnja 1997. stanje posjeda isto;

 

- rješenjem broj Z-1542/78 od 23. listopada 1978. promijenjena je površina čest. zem. 3551/2 K.O. S., a iz prijavnog lista razvidno je da su ovoj čestici dodane čestice 3550/2 i 3550/3 K.O. S. koje su poništene;

 

- da su tuženici pod 1. i pod 2. temeljem presude zbog ogluhe broj II P-20/07 od 30. svibnja 2008. (u kom postupku su se pozivali na osnov - predmetnu kupoprodaju iz 1963.) postigli uknjižbu za po 1/32 dijela prijeporne nekretnine sa imena P. Š.; dok su osnov uknjižbe za po 1/32 dijela S. Š. ostvarili presudom broj II P-20/07 od 18. veljače 2010. (iz istog osnova - kupoprodaja iz 1963.) koja uknjižba nije provedena zbog neurednosti prijedloga za upis;

 

- da je svjedokinja A. B. izjavila da joj je pok. K. Š. nudila na prodaju prijepornu nekretninu 1980.-ih godina i da je nekretnina bila zapuštena i obrasla travom;

 

- da je svjedok Z. D. (rođ. 1956.) iskazao da je na prijepornu nekretninu odlazio krajem 1960.-ih i početkom 1970.-ih s tuženikom pod 2. i pok. K. Š. gdje se uzgajalo povrće i da mu se ista uvijek predstavljala kao vlasnica dok pok. F. L. nije viđao; a isto je iskazao i svjedok B. A., ali nisu iskazivali je li cijela nekretnina bila obrađena ili dio;

 

- da je svjedokinja V. R. (kći pok. F. L. a teta tužitelja) iskazala da njen otac nikada nije obrađivao ovu nekretninu iako da se na istu uknjižio ali je s ocem obilazila nekretninu dok da je majka tuženika svoj dio iznajmila susjedi u poljoprivredne svrhe; nakon očeve smrti svoj je dio ustupila bratu S. L. da bi nakon njegove smrti ponovno postala nasljednica te je svoj dio ustupila tužiteljima; da je pok. F. imao kćer iz prvog braka ali ista nije zahtijevala ostavinu u roku iz članka 144. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 52/71, 78/78 i 56/00; dalje: ZN);

 

- da je svjedok A. C. - otac tužitelja, iskazao da mu je punac F. L. od 1975. nudio da gradi kuću na predmetnoj nekretnini, a baka tužitelja I. C. iskazala je da na nekretnini oko 1970.-ih godina nije bilo ničega;

 

- da su pok. F. L. koji je umro 5. prosinca 1991. temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-1877/08 od 25. studenog 2008. naslijedili, i glede prijeporne nekretnine označene kao izvanknjižno vlasništvo, S. L. za 4/6 dijela te tužitelji 1. i 2. za po 1/6 dijela; nadalje, da su pok. S. L. rješenjem o nasljeđivanju broj O-459/11 od 27. lipnja 2011. naslijedili tužitelji za po ½ dijela;

 

- da su tuženici naslijedili svoju majku K. Š. (koja je umrla 16. prosinca 2002.) temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-823/08 od 21. travnja 2008.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je prvog stupnja zaključio da su tužitelji dokazali osnov za utvrđenje prava suvlasništva temeljem kupoprodaje njihova prednika potkrijepljene među ostalim, Izjavom a oni nasljeđivanjem.

 

Stav je i ovog drugostupanjskog suda da je majka tuženika nedvojbeno svojim ponašanjem i činima pokazala da su ona i brat (djed tužitelja) kupili prijepornu nekretninu te je poduzela korake u svrhu realizacije uknjižbe tog prava suvlasništva sačinjenjem Izjave, a korake je poduzeo i njen brat F. L. koji je temeljem te Izjave platio porez na promet nekretnina što je u relevantnom razdoblju bio nužan preduvjet uknjižbi, te se upisao kao suposjednik sa K. Š. za po ½ dijela, dok tuženici nisu dokazali kako je i temeljem koje pravne osnove došlo do upisa posjeda tuženika sa imena F. L. jer iz priloženih rješenja o nasljeđivanju proizlazi da su istog naslijedili tužitelji a ne tuženici.

 

Glede stanja posjeda, za navesti je da su Kupoprodajnim ugovorom iz 1963. predmet kupoprodaje bile tri nekretnine, a pok. K. Š. se bavila iznajmljivanjem soba (turizmom) te i obrađivanjem prijeporne nekretnine, dok iz iskaza svjedoka ne bi proizlazilo da bi kupljene nekretnine u cijeloj površini bile obrađivane.

 

Na žalbene navode samo je dodatno za istaći da bez obzira što Izjava nije predočena u izvorniku, iz drugih dokaza pa tako i potvrde o plaćenom porezu i upisa posjeda nedvojbeno proizlazi egzistencija i točnost sadržaja iste.

 

U relevantnom razdoblju tj. 1963. - 1966., bila su na snazi pravna pravila OGZ i prema tim pravnim pravilima vlasništvo na nekretninama temeljem pravnog posla moglo se steći i bez upisa u zemljišne knjige ako je ugovor izvršen. Paragrafom 431. OGZ-a određeno je da je za prijenos prava vlasništva nekretnina potreban upis u javne knjige (intabulacija). Međutim, vlasništvo se moglo steći i bez upisa u zemljišne knjige ako je ugovor u potpunosti izvršen (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-117/13 od 18. ožujka 2014.).

 

Kako je prednik tužitelja pok. F. L. kupio ½ dijela nekretnine, te kako je platio porez i upisao posjed odn. suposjed za ½ dijela, to proizlazi da je Kupoprodajni ugovor realiziran a Izjava je samo pisana potkrjepa takovom pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja.

 

Pravilno sud prvog stupnja navodi da je u članku 861. OGZ-a bilo propisano da “tko očituje, da će svoje pravo prenijeti na koga, to jest, da će mu nešto dopustiti, nešto dati; da će za nj nešto učiniti, ili radi njega nečega se ostaviti, taj čini obećanje; ako drugi prihvati valjanim načinom to obećanje, tad suglasnom voljom obiju strana nastaje pogodba. Dok traju ugovori, i dok obećanje nije još učinjeno, ili nije ni prije ni poslije prihvaćeno, dotle ne nastaje pogodba“.

 

S druge strane u članku 1053. OGZ-a bilo je određeno “da se kupovnom pogodbom ustupa drugome kakva stvar za neku određenu sumu novca. Ova pogodba ide isto kao promjena među naslove, kojima se teče vlasnost. Stečenje biva tek onda, kad se preda stvar kupljena. Dok stvar nije predana, prodavač zadržava pravo vlasnosti“.

 

Ostaje nejasno kako su tuženici uspjeli sa K. Š. i F. L. upisati posjed na sebe pa je itekako upitna njihova dobra vjera takvog učinjenog upisa. Činjenica kada su tužitelji zaista pronašli Izjavu nije od odlučnog značenja jer pravo na traženje utvrđenja prava vlasništva ne zastarijeva.

 

Prema pravnom pravilu iz paragrafa 444. OGZ-a, vlasništvo se može izgubiti po volji vlasnika, po zakonu, ili po izreci suca, ali vlasništvo nekretnina prestaje samo kada je izbrisano iz javnih knjiga. Isto je razvidno iz sentence VSH Rev 89/71 od 9. lipnja 1971. koja navodi da, da bi se moglo govoriti o derelikciji (napuštanju nekretnina) potrebno je da se ovlaštenik izričito odrekne svoga prava.

 

Dakle, okolnost da netko ima pasivno držanje i da u nekom izvjesnom vremenu ne poduzima ništa u pogledu vršenja svoga vlasničkog prava ne može se tumačiti kao izraz volje o odricanju od prava vlasništva. U suprotnom, proizlazilo bi da su i tuženici odnosno njihova majka izgubili vlasništvo uslijed derelikcije (jer, prema rezultatima dokaznog postupka od početka 1970.-ih nekretnina nije obrađivana).

 

Netočno se u žalbi navodi da bi tuženici temeljem presude istog suda broj II P-20/07 stekli suvlasničke dijelove jer se u konkretnom slučaju ne radi o stjecanju prava vlasništva sudskom odlukom. Ovo kod činjenice da navedene presude predstavljaju samo deklaratorne odluke (deklarira se postojanje već stečenog prava vlasništva) a kod činjenice da je kupoprodaja izvršena u vrijeme važenja OGZ te je tako identičan osnov stjecanja kao ovdje.

 

Stranke su u ovoj parnici sudjelovale aktivno i potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora, korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava (pravo na djelotvorna pravna sredstva propisuje odredba članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija). U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

Naprotiv, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti odnosno, za po 15/64 dijela jer su suvlasnički dijelovi tuženika kada se svedu na zajednički nazivnik po 30/64 dijela (po 7/16 + 1/32 = 30/64 dijela dok je preostalih 4/64 dijela (2/32 dijela = 4/64 dijela) upisano na ime S. Š. i tužitelji ovom tužbom očito nisu obuhvatili taj suvlasnički dio iako je dokazan pravni slijed.

 

Slijedom navedenog, a kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija; kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tuženika 1. i 2. valjalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Djelomično je nepravilna odluka o troškovima postupka iako je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a ali trošak nije pravilno obračunat. Prema Tbr. 48. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

 

Sud je prvog stupnja tužiteljima priznao i trošak sastava podnesaka od 8. i 21. listopada 2011. kao da se radi o obrazloženim podnescima tj. po 250 bodova, kao i trošak sastava podnesaka od 1. rujna, 24. studenog i 19. prosinca 2011. i 27. ožujka i 11. svibnja 2012. po 50 bodova; međutim, ti podnesci predstavljaju požurnice za zakazivanje ročišta za glavnu raspravu i donošenje rješenja o privremenoj mjeri koji prijedlog je odbijen a i ne radi se o podnescima u kojima bi se odgovaralo na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očitovalo na nalaze i mišljenja vještaka prema odredbi Tbr. 8. točka 1. OT, pa isti trošak nije za priznati pozivom na odredbu članka 156. stavak 1. ZPP-a.

 

Stoga je za iznos od 10.312,50 kn preinačiti pobijanu odluku o trošku te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke temeljem odredbe članka 380. točka 2.i 3. ZPP-a.

 

Kako su tuženici s žalbom uspjeli samo u neznatnom dijelu, to je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 154. stavak 3. ZPP-a odbijen njihov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka.

 

U Splitu 19. siječnja 2017.