-1-                   Poslovni broj: 3 UsI-941/2020-11

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 3 UsI-941/2020-11

 

 

 

  U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Zagreb, Gajeva 30a, OIB:..., zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Šetalište dr. Ivše Lebovića 40, Bjelovar, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, kojeg zastupa Z. P., načelnik Sektora za drugostupanjske postupke i propise upravnog prava, uz sudjelovanje zainteresirane osobe N. P. D. iz V. B., OIB:.., kojeg zastupa opunomoćenik F. Š., odvjetnik u V., radi naknade za oduzetu imovinu, 27. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/19-01/150, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-20-03 od 20. srpnja 2020. te vraćanje predmeta na ponovni postupak.

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora u iznosu od 5.000,00 kn (slovima: pet tisuća kuna).

III.              Nalaže se tužitelju naknaditi zainteresiranoj osobi N. P. D. iz V. B., trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn (šest tisuća dvije stotine pedeset kuna) u roku od 60 dana.

 

 

Obrazloženje

   

Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba Općinskog državnog odvjetništva u Virovitici izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u virovitičko-podravskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave Slatina, KLASA: UP/I-943-01/12-01/10, URBROJ: 2189-06/02-18-18 od 26. veljače 2019.

Navedenim djelomičnim rješenjem N. P. D. iz V. B., ovdje zainteresiranoj osobi, dane su u vlasništvo (vraćene) šume oduzete I. grofu D., i to šume u k.o. M. označene kao: k.č.br…, šuma B. površine 361873 m2, upisana u zk.ul… kao vlasništvo Republike Hrvatske, u katastarskom operatu upisana u PL… kao posjed Republike Hrvatske, koja čestica odgovara dijelu oduzete k.č.br…., k.č.br…., šuma B., površine 1727 m2, upisana u zk.ul…. kao vlasništvo Republike Hrvatske, u katastarskom operatu upisana u PL… kao posjed Republike Hrvatske, koja čestica je nastala od dijela oduzete k.č.br….; k.č.br…., šuma B., površine 91047 m2, upisana u zk.ul… kao vlasništvo Republike Hrvatske, u katastarskom operatu upisana u PL… kao posjed Republike Hrvatske, koja čestica odgovara dijelu oduzete k.č.br….; k.č.br…. šuma B., površine 30564 m2, upisana u zk.ul…. kao vlasništvo Republike Hrvatske, u katastarskom operatu upisana u PL… kao posjed Republike Hrvatske, koja čestica odgovara dijelu oduzete k.č.br….; k.č.br…., šuma B., površine 528907 m2, upisana u zk.ul…. kao vlasništvo Republike Hrvatske, u katastarskom operatu upisana u PL… kao posjed Republike Hrvatske, koja čestica odgovara dijelu oduzete k.č.br….; k.č.br…., šuma B., površine 268310 m2, upisana u zk.ul…. kao vlasništvo Republike Hrvatske, u katastarskom operatu upisana u PL… kao posjed Republike Hrvatske, koja čestica odgovara dijelu oduzete k.č.br….; k.č.br…., površine 735 m2, upisana u zk.ul…. kao vlasništvo Republike Hrvatske, u katastarskom operatu upisana u PL… kao posjed Republike Hrvatske, koja čestica odgovara dijelu oduzete k.č.br…  i k.č.br…., šuma površine 37668 m2, upisana u zk.ul…. kao vlasništvo Republike Hrvatske, u katastarskom operatu upisana u PL… kao posjed Republike Hrvatske, koja čestica odgovara oduzetoj k.č.br…. (točka I. izreke djelomičnog rješenja). Točkom II. izreke, obveznikom naknade za nekretnine iz točke I. izreke tog djelomičnog rješenja utvrđena je Republika Hrvatska. Točkom III. izreke obvezana je Republika Hrvatska kao vlasnik, odnosno Hrvatske šume d.o.o., UŠ. N., kao nositelj prava korištenja predmetnih nekretnina i faktični posjednik šuma iz točke I. izreke tog djelomičnog rješenja, na zahtjev ovlaštenika naknade po pravomoćnosti tog djelomičnog rješenja i uz predočenje izvoda iz zemljišne knjige sa upisom vlasništva predmetnih nekretnina na ime ovlaštenika naknade, ovlašteniku naknade predati u posjed predmetne nekretnine, u roku od 90 dana od dana podnošenja pismenog zahtjeva ovlaštenika naknade. Navedenom točkom izreke, također, je odlučeno da sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava raspolaganja i korištenja nekretnina pobliže označenim u točki I. izreke tog djelomičnog rješenja, iste nije dužan predati ovlašteniku naknade u posjed, sve dok mu ovlaštenik naknade ne isplati naknadu za učinjena ulaganja u visini utvrđenoj međusobnim ugovorom ili pravomoćnom sudskom odlukom, ako se drugačije ne sporazume (npr. priznavanje suvlasništva u omjeru njegovih ulaganja i dr.). Točkom IV. izreke odlučeno je da će Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, Zemljišno-knjižni odjel u Slatini, po pravomoćnosti tog djelomičnog rješenja, po službenoj dužnosti provesti promjene zemljišno-knjižnog stanja sukladno odredbama točke I. izreke tog djelomičnog rješenja tj. izvršiti uknjižbu prava vlasništva za korist N. P. D. iz V. B., OIB:… na česticama iz točke I. izreke tog djelomičnog rješenja, i to na: k.č.br…., k.č.br…., k.č.br…., k.č.br….., k.č.br…., k.č.br…., k.č.br…. i k.č.br…., sve k.o…. Točkom V. izreke odlučeno je da će se o preostalom dijelu zahtjeva za naknadu odlučiti u nastavku postupka posebnim rješenjem, dok je točkom VI. izreke odlučeno o troškovima postupka.

Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja u bitnome navodeći da je tuženik pogrešno zaključio da su sve nekretnine koje su predmet povrata po ovom rješenju oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine te da ovlašteniku pripada pravo na naknadu u odnosu na svu imovinu koja je u zemljišnim knjigama bila upisana na imenu I. grofa D. u trenutku provođenja zaključka Narodnog kotarskog suda u Slatini od 9. prosinca 1945, broj: R-110/45 i Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini od 2. svibnja 1947., broj: 443/47. Ističe da iz rješenja o eksproprijaciji šuma velikog posjednika I. grofa D., Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije, br. 62085/VI-A od 26. rujna 1935. proizlazi da su velikom posjedniku I. grofu D. eksproprirane šume u srezu P. S. u korist agrarne naseobine K. i u korist agrarne naseobine P., koje zemljište je navedeno po brojevima parcela i njihovim površinama u k.o. M., a površine kojih parcela odgovaraju površinama sadašnjih k.č.br. koje se vraćaju u vlasništvo ovlašteniku prava na naknadu, a tim rješenjem određen je i iznos naknade za eksproprirano zemljište. Nadalje, rješenjem Kraljevske banke uprave broj: 8983/III-6-1937 uzima se na znanje i odobrava predaja u privremenu državnu upravu ekspropriranih šuma velikog posjednika I. grofa D. te predaja istih sreskim šumarskim referentima, i to šuma za agrarnu naseobinu K. i agrarnu naseobinu P., a u rješenju se taksativno navode k.č.br. u k.o…M. koje su predane u privremenu državnu upravu prema rješenjima Ministarstva poljoprivrede broj: 65801/VI-A od 15. rujna 1936. i broj: 85022/VI-A od 26. studenoga 1936. Dakle, iz rješenja proizlazi da su izaslanici velikog posjeda aktivno sudjelovali kod predaje posjeda agrarnim interesentima, odnosno sreskom šumarskom referentu u P. S., a isto proizlazi i iz zapisnika od 13. studenoga 1935. Nadalje, iz Odluke banske vlasti Banovine Hrvatske, broj: 59413/IV-6-1940 od 12. listopada 1940., a koja je donesena povodom molbe I. grofa D., proizlazi da se preinačuje dio ranije Odluke o utvrđivanju objekata, broj: 27442/III-6-35, i to u odnosu na k.č. br. koje nisu obuhvaćene pobijanim rješenjem o povratu. Stoga tuženik smatra da iz naprijed navedenog činjeničnog stanja proizlazi da su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije eksproprirane šume, odnosno šumsko zemljište navedeno u izreci pobijanog rješenja, a rješenjima o eksproprijaciji je određen iznos naknade veleposjedniku. Smatra da je stvarno oduzimanje nekretnina navedenih u rješenjima o eksproprijaciji izvršeno te je irelevantno što u zemljišnim knjigama nije izvršen prijenos prava vlasništva, a do kojeg prijenosa nije došlo jer su nastupila ratna zbivanja. Naime, eksproprijacijom koja je izvršena temeljem odluke državnog tijela je za potrebe agrarnih subjekata oduzet dio šuma i šumskih zemljišta velikog posjednika I. grofa D., sve sukladno Zakonu o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima od 19. lipnja 1931. sa izmjenama i dopunama od 24. lipnja 1933. Stoga je tužitelj stajališta da tuženik pogrešno zaključuje da su nekretnine I. grofa D. oduzete 1945. i 1947. godine provođenjem odluka donesenih za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, dok Odluka Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju nije donesena prema stanju u naravi niti su tadašnje komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju utvrđivale stvarno stanje. Osim toga, da sve k.č.br. iz Odluke nisu bile u posjedu i stvarnom vlasništvu I. grofa D., ukazuju i kasnija rješenja Narodnog odbora kotara Virovitica i Savjeta za privredu Podravska Slatina koje nabraja, a iz kojih proizlazi da su određene k.č.br. navedene u Odluci nadjeljene agrarnom interesentu za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Budući da se nije moglo oduzeti ono što je već ranije oduzeto, smatra da za zemljište iz rješenja o eksproprijaciji nema zakonskog osnova za povrat.

Nadalje, tužitelj smatra da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo jer sukladno članku 10. Zakona o naknadi N. D. ne može biti ovlaštenik prava na naknadu obzirom da je njegov prednik I. D. u vrijeme donošenja akata jugoslavenskih komunističkih vlasti o oduzimanju imovine bio mađarski državljanin pa je pitanje naknade bilo uređeno Ugovorom o miru s Mađarskom. Ističe da ne postoji osnova za povratom imovine nasljednicima grofa D.. Naime, pojašnjava da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske zaprimilo dopis i dokumentaciju od M. N. u kojem se ukazuje i dokazuje da grof I. D. 1935., 1936. niti nakon 1945. godine, nije bio državljanin Kraljevine Jugoslavije, odnosno FNRJ. Iz zaprimljene dokumentacije tako proizlazi da se grof I. D., u postupku stjecanja austrijskog državljanstva izjasnio da ima jugoslavensko i mađarsko državljanstvo, međutim da se na jednom mjestu nalazi opaska službenika da jugoslavensko državljanstvo nije razjašnjeno. Tužitelj nadalje navodi da je grof I. D. bio mađarski državljanin i član mađarskog Parlamenta te raznih mađarskih društava, a što su mogli biti samo mađarski državljani. Dodaje kako je 1929. godine grof I. D. osobno zatražio da ga se utvrdi mađarskim državljaninom kako bi se svrstao u popis imena visoko oporezivanih članova kurije Kakics te je presudom Kraljevskog mađarskog upravnog suda u Budimpešti broj: 7534 od 12. studenoga 1929. udovoljeno tužbi i naređeno da se grof I. D. upiše na odgovarajuće mjesto u popis imena visoko oporezivanih članova kurije Kakics iz 1929. godine, a da je grof I. D. bio mađarski državljanin proizlazi i iz obrazloženja citirane presude. Ističe kako njegovo mađarsko državljanstvo proizlazi i iz upita prema Parlamentu Republike Mađarske i potom odgovora stručnog tijela Parlamenta Republike Mađarske, dok je iz Upitnika popunjenog s danom 30. lipnja 1949. od strane C. D. (supruge I. grofa D.) nesporno da je ista od 1. srpnja 1933. stanovala u Mađarskoj. Dodaje da je pok. grof I. D. bio šumarski inspektor koji je mogao biti samo ako je bio državljanin Mađarske, da je bio pripadnik mađarskih vojnih postrojbi u kojem mogu biti isključivo mađarski plemenitaši, da mu nikad nije oduzeto mađarsko državljanstvo, da isti živi i boravi cijelo vrijeme u Mađarskoj sve dok se ne povlači za Austriju i da na taj način obavlja svoju djelatnost, da se prilikom traženja austrijskog državljanstva grof I. D. izjašnjava pripadnikom austrijskog naroda kako nacionalnog, tako i kulturološkog bića te na taj način negira pripadnost hrvatskom nacionalnom biću, da domovni list nije domovnica kao potvrda državljanstva već potvrda prebivališta/boraviša, stanovanja, postojanja doma življenja te da je potvrda državljanstva isključivo Svjedodžba o državljanstvu koju ne posjeduje.

Stoga, tužitelj zaključuje, budući da je grof I. D. mađarski državljanin, nema pravo na povrat imovine, kao niti njegovi nasljednici, jer je na to imao pravo temeljem Ugovora o miru s Mađarskom, zaključenim u Parizu 10. veljače 1947.

Slijedom navedenog, tužitelj predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se tužba odbije.

Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu drži da navodi tužitelja nisu činjenično i pravno utemeljeni. Ističe da nije sporno da su predmetne nekretnine oduzete iz posjeda prijašnjeg vlasnika te su prenesene u upravu šumskih referenata koja je trebala biti i bila je privremenog karaktera. Krajnji stjecatelji (korisnici eksproprijacije) trebale su biti agrarne naseobine, a koje su se trebale registrirati kao pravni subjekti shodno paragrafima 110. – 120. Zakona o općinama, a nema dokaza da se to doista i dogodilo. Zainteresirana osoba nadalje citira odredbe članka 59. Zakona o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima i članka 30. stavka 1. Uredbe o financijskoj likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima te ističe da je tuženik pravilno zaključio da iz navedenih odredbi nesporno proizlazi da se isplata naknade trebala izvršiti tek nakon zemljišno-knjižne provedbe odluka o eksproprijaciji, a kako provedba nije izvršena, prijašnjem vlasniku nije isplaćena naknada za eksproprirano zemljište. Također, prilaže pismena Ureda državne uprave u virovitičko-podravskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostave Orahovica od 26. veljače 2018. te Arhiva Jugoslavije od 21. veljače 2018. iz kojih proizlazi da nisu pronađeni podaci prema kojima bi Privilegovana agrarna banka isplatila odštetu za eksproprirane šume grofu D. niti da su stjecatelji šuma tj. agrarne naseobine Sopjanska greda, Noskovačka Dubrava, Čomberje, Klenik i Petrovac isplatili predviđeni iznos odštete u kolonizacioni fond Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije.

Prema stajalištu zainteresirane osobe, tuženik iznosi ispravno mišljenje kako likvidacija agrarne reforme nije provedena niti do sloma Kraljevine Jugoslavije, odnosno zaključuje da je postupak eksproprijacije šuma na temelju predratnih odluka doista bio pravomoćno okončan, tada i poratne vlasti ne bi trebale sporne nekretnine konfiscirati, odnosno eksproprirati na temelju odluke donesene na temelju Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske. Konačno, niti prilikom uknjižbe prava vlasništva kao općenarodne imovine na spornom zemljištu, jugoslavenske komunističke vlasti nisu se pozvale na odluke upravnih tijela Kraljevine Jugoslavije kao pravnu osnovu na temelju kojeg će se izvršiti uknjižba prava vlasništva, već je ista izvršena na temelju Zaključka Narodnog kotarskog suda u Slatini od 9. prosinca 1945., broj: R-110/45-14 i Odluke Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini od 2. svibnja 1947., broj: Z-443/37. Dakle, da nije bilo intervencija jugoslavenskih komunističkih vlasti u razdoblju od 1945. do 1947. godine, prijašnji vlasnik i nadalje bi zadržao status knjižnog vlasnika.

Što se tiče navoda tužitelja da Odluka kotarske komisije za agrarnu reformu nije donesena prema stanju u naravi, ističe da je prilikom donošenja Osude Okružnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945. grof I. D. bio nepoznata boravišta, a tom Osudom osuđen je na trajan izgon iz čitavog područja Federativne Jugoslavije pa stoga nije niti mogao štititi svoj posjed. Navodi da je predmetno zemljište konfiscirano grofu D. temeljem Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini broj: 443/47 od 2. svibnja 1947., a koja ima uporište u citiranoj Osudi kojom je praktički izrečena kazna konfiskacije čitave imovine. Zainteresirana osoba je stajališta kako se na ovu osudu primjenjuju odredbe Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije, a uporište za ovakvo stajalište nalazi i u sudskoj praksi (primjerice presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1396/2002-2 od 24. veljače 2004. i Rev-1546/2002-2 od 21. siječnja 2004.). Shodno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o konfiskaciji, treće osobe koje polažu vlasnička prava na konfisciranu imovinu mogle su staviti izlučne zahtjeve, a u pogledu nekretnina koje su ovdje predmetom povrata nema dokaza da bi navodni korisnici eksproprijacije stavili izlučne zahtjeve.

Nadalje zainteresirana osoba dodaje da niti jedna isprava dostavljena od strane tužitelja nije ovjerena sukladno članku 231. Zakona o parničnom postupku te se takve isprave ne mogu tretirati kao vjerodostojne, jer se radi o lošim i nečitkim kopijama nepoznatog izvora. Što se tiče presude Kraljevskog mađarskog upravnog suda broj: 7534 od 12. studenoga 1929., ističe da je evidentno riječ o postupku financijske prirode te da iz obrazloženja te presude proizlazi da je Vrhovni sud doznao da bi grof I. D. imao mađarsko državljanstvo, međutim, isto nije pojašnjeno, a navedenu presudu se ne može sagledavati izvan konteksta toga vremena. Osim toga, tužitelj pogrešno tumači da se u Domovnici govori o pravu stanovanja jer je isto služnost pa je neprihvatljivo da bi se takvo pravo upisivalo u domovnicu koja predstavlja svjedodžbu o državljanstvu. Naime, u smislu tada važećeg propisa Kraljevine Jugoslavije, domovnica je bila uobičajeni naziv za svjedodžbu o državljanstvu, što potvrđuje i upravna praksa toga vremena te zainteresirana osoba nadalje daje kratki prikaz instituta domovnice, odnosno svjedodžbe koja je usko vezana uz zavičajno pravo. Dodaje da je analizom sadržaja Domovnice grofa I. D. evidentno kako sadržaj iste odgovara u svemu paragrafu 3. Zakona o uređenju zavičajnih odnošaja u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji od 30. travnja 1880. Stoga je očito da je grof I. D. rođen…. u B. imao zavičajno pravo u mjestu Trakošćan, Općina Cvetlin, uneseno na str. 241. evidencije zavičajnosti (popisu domovine) te proizlazi da je I. grof D. bio jugoslavenski državljanin. Zainteresirana osoba nadalje navodi da je u razdoblju od 1918. do 1927. Gornji dom mađarskog parlamenta bio ukinut, a od 1927. godine pa nadalje niti jedan D. nije bio član parlamenta, pa tako niti grof I. D. Osim toga, sam grof I. D. „ je zbog svog opredjeljenja 1918. godine za Narodno vijeće u Zagrebu i brakorazvodnih razloga izgubio mjesto u mađarskom velikaškom domu“ (Izjava J. baruna V. D. od 4. listopada 2002.). Zainteresirana osoba ističe da nije jasno iz kojeg dokumenta tužitelj izvodi zaključak da bi grof I. D. bio šumarski inspektor, nije vidljivo gdje bi obnašao tu dužnost, a i nepoznanica je kojim je propisom regulirano da šumarski inspektor može biti samo mađarski državljanin. Tužitelj zatim tvrdi da je pok. grof I. D. bio u biračkim spiskovima mjesta prebivališta, da je bio pripadnik mađarskih vojnih postrojbi, da isti živi i boravi cijelo vrijeme u Mađarskoj sve dok se ne povlači za Austriju i na taj način obavlja svoju djelatnost, međutim, nema dokaza na te okolnosti. Zainteresirana osoba se poziva na Uvjerenje Konzulata Kraljevine Jugoslavije u Pečuhu broj: 298 od 27. ožujka 1941. iz kojega proizlazi da se grof I. D. obratio Kraljevskom Konzulatu da mu izda uvjerenje da ima nepokretna imanja u Podravskoj Slatini i Trakošćanu u Hrvatskoj Banovini i Dardi u Dunavskoj Banovini. Nadalje, dodaje da nije sporno da je pok. grof I. D. tražio austrijsko državljanstvo, no nikada se nije odrekao hrvatskog podrijetla, a još manje se izjašnjavao pripadnikom austrijskog naroda. Ističe da iz dokumentacije priložene spisu koju nabraja nesporno proizlazi da je grof I. D. bio upravo jugoslavenski državljanin, dok u odnosu na presliku dokumenta koji nosi naziv „Gornjoaustrijska pokrajinska vlada – broj: 8264/3-49 predmet: Državljanstvo, Činjenično stanje“ u kojoj se nalazi opaska službenika u pogledu jugoslavenskog državljanstva – „nije razjašnjeno“, ističe da je riječ o popratnom tehničkom pismenu koje ne sadrži niti jedan nadnevak, a u svim ostalim ispravama pitanje jugoslavenskog državljanstva ne dovodi se u pitanje.

Zainteresirana osoba navodi da je državljanski status grofa I. D. nesporno utvrđen sudskom praksom u drugim predmetima naknade za oduzetu imovinu, primjerice presuda Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us-9198/2002-13 od 24. studenoga 2005., a u kojima je grof I. D. bio ovlaštenik, kao i u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Uzz-29/12-12 od 27. veljače 2018., a o prigovoru mađarskog državljanstva I. grofa D. odlučivao je i ovaj Sud u presudi poslovni broj: 4 UsI-525/2019.

Konačno, zainteresirana osoba osporava tezu tužitelja o navodnoj primjeni Ugovora o miru s Mađarskom. Naime, imovina grofa I. D. koja je postojala na teritoriju FNRJ konfiscirana je temeljem presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945. gdje je isti osuđen za počinjenje krivičnog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv države, uslijed čega je kažnjen po članku 3. Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj na konfiskaciju imovine. Iz Zaključka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45-14 od 9. prosinca 1945. proizlazi kako je u svrhu provođenja konfiskacije imovine I. grofa D. određen popis i procjena imovine koja je i predmetom ovoga postupka. Zatim, iz Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. utvrđeno je da je na temelju provedenog postupka po paragrafima 24.-27. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske od 24. studenoga 1945. te zaključaka Kotarskog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45 od 9. prosinca 1945. i broj: R111/45 od 9. prosinca 1945. kojom je konfisciran posjed I. grofa D. te izvršen prijenos u zemljišnim knjigama s imena prijašnjeg vlasnika na ime FNRJ, utvrđen kao objekt agrarne reforme i kolonizacije posjed I. grofa D. temeljem stanja posjeda prema upisu u zemljišnim knjigama, te određen prijenos s imena FNRJ i upis na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije. Nadalje, ugovor o miru s Mađarskom stupio je na snagu 19. studenoga 1947. te stoga po toj osnovi imovina I. grofa D. nije niti mogla biti oduzeta. Na temelju članka 29. Ugovora o miru s Mađarskom, Predsjednik Vlade FNRJ sa 1. kolovoza 1948. donosi Uredbu o prelazu Mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ po Ugovoru o miru s Mađarskom, po kojem je sva imovina, prava i interesi mađarskih državljana koji su na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Mađarskom postojali na teritoriju FNRJ postaju, suglasno članku 29. Ugovora o miru s Mađarskom, državno vlasništvo FNRJ. Obzirom da je I. grofu D. oduzeta sva imovina na području FNRJ temeljem presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945., nije mu mogla ponovno biti oduzeta i temeljem Ugovora o miru s Mađarskom koji je stupio na snagu dvije godine kasnije. Također, smatra potrebnim primijetiti da Ugovoru o miru s Mađarskom, iako tada potpisanim od strane Jugoslavije, Republika Hrvatska nikada nije pristupila, odnosno nije smatrala potrebnim izvršiti notifikaciju, što je inače učinila za brojne druge međunarodne ugovore. Ovakve tvrdnje ovlaštenika naknade potvrđuje i ekspertno mišljenje izv. prof. dr. sc F. S. iz ožujka 2020.

Slijedom svega navedenog, zainteresirana osoba predlaže Sudu odbiti tužbu tužitelja kao neosnovanu.

U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 20. siječnja 2021. kod ovog Suda održana je javna rasprava kako bi se, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima  ('Narodne novine', broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; u daljnjem tekstu: ZUS), svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

Na raspravu je pristupio opunomoćenik tužitelja koji je u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te je ujedno zatražio trošak na ime sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn, te pristupa na ročište u iznosu od 2.500,00 kn, dakle sveukupno 5.000,00 kn. Na raspravu je pristupio i opunomoćenik zainteresirane osobe koji je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu te je zatražio trošak na ime sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn i pristupa na ročište u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV, odnosno sveukupno 6.250,00 kn.

Na raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana u njegovoj odsutnosti sukladno odredbi članka 39. stavka 2. ZUS-a.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je zahtjevima od 26. ožujka 1997., 2. travnja 1997., 16. travnja 1997. i 26. lipnja 1997. E. grofica D. zatražila povrat imovine konfiscirane njezinom ocu odnosno pok. I. grofu D., a postupak je nastavio njezin zakonski nasljednik N. grof D., ovdje zainteresirana osoba.

Zainteresirana osoba N. P. D. je tijekom postupka u podnesku od 22. studenoga 2012. specificirao zahtjev za povrat odnosno naknadu oduzete imovine u odnosu na nekretnine upisane u k.o. M. na način da je zatražio da se djelomičnim rješenjem izvrši povrat nekretnina u naravi, u odnosu  na nekretnine za koje su za to ostvarene zakonske pretpostavke, odnosno da se naknada odredi u zamjenskim  nekretninama ili u drugom obliku  naknade sukladno Zakonu o naknadi. Pri tome je ovlaštenik naknade specificirao nekretnine upisane u  trenutku oduzimanja u zk. ul…., zk. ul…., zk. ul…., zk. ul…. i zk. ul…. k.o. M., a priložio je i identifikaciju oduzetih čestica izrađenu od strane ovlaštenog inženjera geodezije J. J. iz studenoga 2012. godine.

Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 80/02. i 81/02.; u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi), propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

U članku 2. stavka 1. Zakona o naknadi primjerice su navedeni propisi na temelju kojih je oduzimana imovina na teritoriju Republike Hrvatske, a za koje se na temelju tog Zakona prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu.

Sukladno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište koje je oduzeto na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona (stavak 1.). Prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo i objekti (gospodarske zgrade, poslovne zgrade, kuće za stanovanje, dvorci i sl.) koji su u vrijeme oduzimanja bili izgrađeni na zemljištu iz stavka 1. ovoga članka, zajedno sa zemljištem na kojem se objekti nalaze, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano (stavak 2.). Ako su poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište sukladno članku 52. do 55. ovoga Zakona izuzeti od davanja u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u vrijednosnim papirima, utvrđenu ovim Zakonom (stavak 3.).

Odredba članka 52. Zakona o naknadi propisuje da se prijašnjem vlasniku ne vraća  imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanoga pravnoga osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije propisano. U slučajevima iz stavka 1. ovoga članka, prijašnjem vlasniku priznaje se pravo na naknadu sukladno odredbama ovoga Zakona.

Sukladno odredbi članka 55. stavka 4. Zakona o naknadi, ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed:1. koja je nedjeljiv sastavni dio sustava mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih poduzeća iz oblasti energetike, komunalne djelatnosti, prometa i veza te šumarstva, 2. koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva, 3. čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine, 4. čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga kompleksa i sl.).

Prema odredbi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96.,73/00., 114/01., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Među strankama su sporna dva pitanja. Prvo, jesu li grofu I. D. predmetne nekretnine oduzele jugoslavenske komunističke vlasti ili je eksproprijacija okončana za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, dakle, ima li mjesta primjeni Zakona o naknadi te pitanje državljanstva grofa I. D., pa time i ulazi li grof I. D., odnosno njegov nasljednik, u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu.

U odnosu na prvo sporno pitanje, ovaj Sud smatra da je iscrpno, razložno i utemeljeno tuženik obrazložio u osporavanom rješenju svoj zaključak da agrarna reforma nije okončana za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odnosno da su predmetne nekretnine grofu I. D. oduzete od strane jugoslavenske komunističke vlasti. Tako je tuženik u obrazloženju svog rješenja iznio opširan i detaljan pregled izmjena normativnog okvira relevantnog za ovu upravnu stvar u promatranom razdoblju, ali i isto tako povijesno-političko i faktično stanje vezano za eksproprijaciju nekretnina, iz kojeg je razvidna utemeljenost tuženikovih stavova i zaključka.

Naime, iz dokumenata: Odluke Kr. Banske uprave, Poljoprivredno odelenje, Agrarno-pravni otsek, br. 27.442/III-6.1935. od 15. svibnja 1935. godine o utvrđivanju objekta za veleposjed grofa I. D.; rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 62085/VI-a od 26. rujna 1935. koje se odnosi na postupak eksproprijacije šuma; zapisnika o predaji na privremenu šumsku upravu ekspropriranih šuma od velikog posjeda grofa I. D. od 13. studenoga 1935.; rješenja Kr. banske uprave, Agrarno-pravnog odsjeka, broj: 8983/111-6-1937 od 6. srpnja 1937. te rješenja Banske vlasti Banovine Hrvatske, broj: 59413/IV-61940 od listopada 1940. o izmjeni odluke o utvrđenju objekata za veleposjed grofa I. D. od 15. svibnja 1935. proizlazi da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije vođen postupak eksproprijacije na veleposjedu grofa I. D..

Međutim, iz preslika zemljišno-knjižnih uložaka, razvidno je, da su, i nakon provedenih parcelacija, sve nekretnine ostale u vlasništvu I. grofa D. sve do uspostave jugoslavenske komunističke vladavine. Osim toga, tijekom upravnog postupka, utvrđeno je da su predmetne nekretnine ostale i u njegovom posjedu.

Nadalje, prema mjerodavnim propisima tog vremena, u izvršenju rješenja o eksproprijaciji, trebalo je eksproprirane nekretnine prenijeti u zemljišnim knjigama na ime odnosnih sela, kao dijelova upravnih općina. U slučaju da ta sela nisu bila organizirana kao pravne osobe, trebala su se organizirati prema tadašnjem Zakonu o općinama, a dok se potpuno ne urede vlasnički i posjedovni odnosi u pogledu ekspropriranih šuma, privremeno je za stjecatelje ekspropriranim šumama upravljao sreski šumarski referent u sporazumu sa nadležnim sreskim načelnikom. Eksproprirane nekretnine, banska je uprava predala na upravljanje sreskim šumarskim referentima, međutim, nije bilo pokušaja da se eksproprirane šume predaju korisnicima, pa agrarni interesenti, osim nekoliko izuzetaka, nisu došli u posjed ekspropriranih šuma.

Stoga proizlazi da Zakon o likvidaciji agrarne reforme nije proveden do sloma Kraljevine Jugoslavije, a organizacija korisnika ekspropriranih šuma, njihov međusobni odnos, njihova prava, kao i odnos tih zajednica prema trećim osobama te odnos korisnika šuma prema samoj zajednici, nisu uređeni za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Osim toga, prema Zakonu o likvidaciji agrarne reforme bilo je propisano da će, nakon pravomoćnosti odluke o eksproprijaciji i nakon što agrarni subjekti uplate  doprinos u Kolonizacioni fond, Komisija za likvidaciju agrarne reforme dostaviti jedan primjerak odluke nadležnom zemljišno-knjižnom sudu radi provedbe u zemljišnim knjigama. Nadalje, Uredbom o financijskoj likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima bilo je propisano da se isplata odšteta vlasnicima velikih posjeda vrši na osnovu pravomoćnih odluka navedene Komisije. Dakle, isplata naknade se trebala izvršiti tek nakon zemljišno-knjižne provedbe odluka o eksproprijaciji. Međutim, u provedenom je postupku, uvidom u arhivsku građu, utvrđeno da ne postoje podaci da je Privilegovana agrarna banka isplatila naknadu za eksproprirane šume grofu I. D.

S obzirom na sve navedeno, a uzimajući u obzir i činjenice da nije došlo do realizacije promjene vlasnika u zemljišnim knjigama, niti je došlo do prijenosa posjeda ekspropriranog zemljišta na agrarne interesente, a niti je isplaćena naknada za predmetne nekretnine, proizlazi osnovanim zaključak javnopravnih tijela kako su predmetne nekretnine grofu I. D. oduzete tek od strane jugoslavenske komunističke vlasti.

Tako je presudom Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45-3 od 21. studenog 1945. utvrđeno kako je okrivljeni grof I. D. osuđen krivim za počinjenje krivičnog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv države, uslijed čega je kažnjen po članku 3. Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj na konfiskaciju imovine koja se sastoji iz veleposjeda i to, između ostalih, i nekretnina upisanih u zk. ul… k.o. M. i zk. ul… k.o. M., kao i svim nekretninama koje se nalaze na području Federativne Jugoslavije koje nisu navedene u presudi, te sa svim zgradama kao i svim postrojenjima na tim nekretninama. Ujedno se osuđuje na trajan izgon iz čitavog područja Federativne Jugoslavije.

Iz zaključaka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/45-14 od 9. prosinca 1945. godine i broj: R.110/45 od 9. prosinca 1945. proizlazi kako je u svrhu provođenja konfiskacije imovine I. grofa D. u smislu presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45-3 od 21. studenog 1945. određen popis i procjena navedene imovine na licu mjesta te podredno određena uknjižba prava vlasništva na nekretninama I. grofa D. pobliže označenim u tom zaključku, u korist DFJ.

Uvidom u odluku Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. utvrđeno je da je na temelju provedenog postupka po paragrafima 24.-27. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske od 24. studenog 1945. te odluke Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/46 od 9. prosinca 1945. kojom je konfisciran posjed I. grofa D. te izvršen prijenos u zemljišnim knjigama s imena prijašnjeg vlasnika na ime FNRJ, utvrđen kao objekt agrarne reforme i kolonizacije posjed I. grofa D. temeljem stanja posjeda prema upisu u zemljišnim knjigama, između ostalih, u zk.ul.br…. k.o. M. te određen prijenos s imena FNRJ i upis na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

Nadalje, uvidom u spis upravnog postupka odnosno u mišljenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj: KTR-I-271/97 od 9. travnja 1998. i broj: DOKR-I-971/00. od 20. prosinca 2000. proizlazi da je presuda Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45 od 21. studenog 1945., kojom je grof I. D. osuđen zbog kaznenog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države uz kaznu konfiskacije sve imovine, presuda bivše Jugoslavije, i da je riječ o presudi iz odredbe članka 4. stavak 1. Zakona o naknadi, odnosno, o presudi za kazneno djelo, političko kazneno djelo, politički motivirano kazneno djelo i da je do osuđujuće presude došlo zlouporabom prava i političke moći.

Iz navedenih dokumenata nespornim proizlazi da se, prilikom uknjižbe prava vlasništva (kao općenarodne imovine) na spornom zemljištu, jugoslavenske komunističke vlasti nisu pozvale na odluke upravnih tijela Kraljevine Jugoslavije kao pravnu osnovu na temelju koje će se izvršiti uknjižba prava vlasništva, već je uknjižba prava vlasništva izvršena na temelju odluke Kotarskog narodnog suda u Slatini, br. R-110/45 od 9. prosinca 1945. i Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini br. 443/47 od 2. svibnja 1947. Zbog čega proizlazi da bi, da nije bilo intervencija jugoslavenskih komunističkih vlasti u razdoblju od 1945. do 1947., prijašnji vlasnik grof I. D. i nadalje zadržao svoj status knjižnog vlasnika. Naime, da je postupak eksproprijacije okončan, kako to pravilno zaključuje tuženik, jugoslavenske komunističke vlasti, ne bi imale razloga predmetne nekretnine konfiscirati, odnosno eksproprirati na temelju odluke donesene na temelju Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske, već bi predratne odluke samo bile provedene u zemljišnim knjigama.

Iz svega navedenoga proizlazi kako je prvo istaknuti prigovor tužitelja neutemeljen.

Dakle, uvidom u navedene odluke prvostupanjsko tijelo je zaključilo da je imovina grofa I. D. oduzeta bivšem vlasniku temeljem propisa, odnosno odluka iz odredbe članka 2. stavka 2. Zakona o naknadi.

Radi identifikacije današnjih čestica s oduzetim česticama prvostupanjsko tijelo izvršilo je uvid u nalaz i mišljenje izrađen od strane ovlaštenog inženjera geodezije J. J. od studenoga 2012. iz kojega proizlazi da u pogledu čestica o kojima je odlučeno djelomičnim rješenjem, Elaborat identifikacije odgovara današnjem stanju oduzetih nekretnina.

S obzirom na to da iz zemljišnoknjižnih podataka proizlazi da su k.č.br…, ranije upisane u zk. ul…. k.o. M. i k.č.br…., ranije upisana u zk. ul…. k.o. M. u vlasništvu Republike Hrvatske, prvostupanjsko je tijelo provelo dokaz vještačenjem po vještaku šumarske struke kako bi utvrdilo jesu li predmetne čestice podobne za povrat u naravi, odnosno jesu li ostvarene iznimke od naturalnog povrata u smislu odredbi članka 55. Zakona o naknadi.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka šumarske struke D. N. od veljače 2018. proizlazi da nekretnine označene kao k.č.br…., sve k.o. M., u naravi predstavljaju šume u vlasništvu Republike Hrvatske te da predstavljaju jedan veći kompleks šuma u jugoistočnom dijelu gospodarske jedinice „Slatinske nizinske šume“, kojima gospodari trgovačko društvo Hrvatske šume d.o.o., Uprava šuma Podružnica Našice, te su raspoređene u zasebnom kompleksnom nizu unutar 5 odjela gospodarske jedinice (Odjel 69, 70, 71, 72 i 73). U pogledu stanja kultura (str. 3. nalaza i mišljenja, toč. 5.), vještak navodi da je u pogledu k.č.br…. sve k.o. M., utvrdio da u naravi predstavljaju šumske sastojine; da k.č.br… k.o. M. u naravi predstavlja šumsku prosjeku, odnosno šumsko neproizvodno zemljište, a da k.č.br… k.o. M. u naravi predstavlja šumski put sa elementima protupožarne prosjeke. Vještak je nadalje utvrdio da na katastarskim česticama kompleksa koje su predmet ovog postupka nema izgrađenih objekata niti na području kompleksa koji je predmet povrata postoji javni put. Nadalje, vještak je mišljenja, budući da je prema očitovanjima Hrvatskih voda d.o.o., u predmetnom kompleksu šuma evidentirano vodno dobro na k.č.br…., sve k.o. M., kako formiranjem zasebnih čestica javnog vodnog dobra sa pripadajućim pojasom neće biti narušen šumski kompleks gospodarske jedinice, jer se posjedniku ne narušava postojeća šumska infrastruktura, redovito gospodarenje i funkcionalnost kompleksa. Sukladno svemu navedenom, vještak je zaključio da se naturalnim povratom šuma na katastarskim česticama oznake k.č.br…., sve k.o. M. izlučenih u odjele i odsjeke gospodarske jedinice „Slatinske nizinske šume“, neće bitno okrnjiti šumski kompleks gospodarske jedinice „Slatinske nizinske šume“, pri čemu je vještak utvrdio da je prije naturalnog povrata potrebno izdvojiti dijelove čestica označenih kao k.č.br…. sve k.o. M., koji dijelovi u naravi predstavljaju javno vodno dobro.

Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici  i ovlaštenik naknade tijekom postupka očitovali su se da nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke.

Nadalje, iz očitovanja Hrvatskih voda, Vodnogospodarske ispostave za mali sliv „Karašica Vučica“, KLASA: 325-10/15-04/695, URBROJ: 374-3203-1-17-4 od 14. rujna 2017., vezano za postojanje vodnog dobra na česticama u k.o. M., proizlazi da k.č.br… k.o. M. nije javno vodno dobro, dok dijelovi čestica označenih kao … k.o. M. u naravi predstavljaju građevinu za osnovnu melioracijsku odvodnju II reda M. u vlasništvu Republike Hrvatske, javno vodno dobro na upravljanju Hrvatskih voda, dok dijelovi predmetnih čestica u naravi predstavljaju građevine za detaljnu melioracijsku odvodnju Petrovac XIX i Matekovica IV, melioracijske građevine III i IV reda, u vlasništvu i upravljanju jedinica područne (regionalne) samouprave. Nadalje je navedeno da dio čestice označene kao k.č.br… k.o. M. u naravi predstavlja vodu I reda potok Voćinsku s inundacijskim područjem, te građevinu za osnovnu melioracijsku odvodnju II reda M. u vlasništvu Republike Hrvatske, javno vodno dobro na upravljanju Hrvatskih voda, dok dio predmetne čestice u naravi predstavlja građevinu za detaljnu melioracijsku odvodnju Petrovac XIX, melioracijsku građevinu III reda, u vlasništvu i upravljanju jedinice područne (regionalne) samouprave. U navedenom očitovanju navedeno je da nakon izdvajanja navedenih površina parcelacijom, preostali dio čestica u k.o. M. može biti predmet povrata, pri čemu su dostavljeni uvjeti za parcelaciju za navedene zemljišne čestice.

Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je u tijeku postupka ovlaštenik naknade N. P. grof D., ovdje zainteresirana osoba, uz suglasnost nadležnih državnih tijela, putem ovlaštenog geodete ishodio parcelaciju predmetnih čestica, kojom su iz površina čestica koje su vraćene pobijanim djelomičnim rješenjem prvostupanjskog tijela, izdvojene u posebne čestice dijelovi tih čestica koji u naravi predstavljaju javno vodno dobro.

Nadalje, stalni sudski vještak za geodeziju D. R., uz suglasnost Hrvatskih voda d.o.o. i Ministarstva državne imovine, izvršio je parcelaciju oduzetih čestica u k.o. M. koje dijelom u naravi predstavljaju javno vodno dobro na način da je iz predmetnih čestica izdvojena površina koja predstavlja javno vodno dobro i formirane su nove čestice, te je navedeni elaborat proveden u katastarskom operatu i zemljišnim knjigama. Također, spisu predmeta prileži identifikacija oduzetih katastarskih čestica po sadašnjem stanju za D. grof I. – stanje nakon parcelacije javnog vodnog dobra od studenoga 2018., izrađena od strane stalnog sudskog vještaka za geodeziju D. R., ovl. ing. geod. iz trgovačkog društva A. d.o.o. geodetske djelatnosti, O.

Tužitelj također osporava da grof I. D., odnosno njegov nasljednik – ovdje zainteresirana osoba, ulazi u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu, tvrdeći kako je grof I. D. imao mađarsko državljanstvo, a ne jugoslavensko.

Međutim, ovaj je prigovor potanko otklonjen sudskom praksom u drugim predmetima naknade za oduzetu imovinu, kao što je presuda Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us- 9198/2002-13 od 24. studenoga 2005., a u kojima je grof I. D. bio ovlaštenik. Državljanski status je tada utvrđen iz dopisa Oblasnog NO za Istru, Odsjeka za narodnu imovinu od 3. prosinca 1946., dopisa Predsjedništva Vlade Narodne Republike Hrvatske, Odjela za narodnu imovinu od 13. prosinca 1946., te službene potvrde Saveznog ministarstva financija Republike Austrije od 29. travnja 1999.

Osim toga i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Uzz 29/12-12 od 27. veljače 2018., odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. GZ-DO-92/12 od 20. lipnja 2012., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-1483/2010-12 od 16. veljače 2012., navodi da je zavičajnik kao institut austro-ugarskog zakonodavstva, odnosno knjiga državljana koja je ustrojena Zakonom o državljanstvu FNRJ (Sl. list FNRJ br. 54/46, 104/47, 88/48, 104/48) jesu službene evidencije, no neovisno o tome je li prednik tužitelja bio u njima upisan ili ne, dopušteno je i drugim dokazima utvrđivati činjenicu je li pok. prednik tužitelja u vrijeme konfiskacije imao jugoslavensko državljanstvo ili ne. Podredno se napominje da je nakon Odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. ("Narodne novine" broj 39/99) kojom su ukinute odredbe čl. 9. i čl. 11. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 45/01., 118/01., 80/02., 81/02.), donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi ("Narodne novine" broj 80/02, 81/02) kojim je pravo na povrat imovine priznato i stranim državljanima. Stoga pitanje državljanstva kao pretpostavke za povrat imovine više nije relevantan. Isto shvaćanje zauzeto je i u nizu odluka revizijskog suda (Uzz-20/2008 i dr.).

S obzirom na sve navedeno, pravilno je tuženik odbio žalbu tužitelja i potvrdio djelomično rješenje te je stoga Sud na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke presude.

Prema odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti, to je u smislu članka 79. stavka 4. ZUS-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova spora (točka II. izreke presude).

Međutim, po toj osnovi, zainteresiranoj osobi je, budući da je ista uspjela u sporu, u skladu sa zahtjevom za naknadu troška navedenoga u Troškovniku predanog na ročištu održanom 20. siječnja 2021., priznat trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr. 23/1. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn uz pripadajući PDV, što ukupno iznosi 3.125,00 kn te za zastupanje na raspravi 20. siječnja 2021. (Tbr. 23/2. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn, što uz pripadajući PDV ukupno iznosi 3.125,00 kn, odnosno ukupno priznati trošak iznosi 6.250,00 kn. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Osijeku 27. siječnja 2021.

Sutkinja

Jasenka Beker v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).