1

                            Poslovni broj Gž R-385/2018-3

 

                                                                                                                Poslovni broj Gž R-385/2018-3

 

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. (prije M.), Z., OIB: ..., koju zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. J., M. B., D. B. i T. H. iz K., protiv tuženika A. K. d.o.o. Z., OIB: ...., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva S. & V. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-179/2017-37 od 27. travnja 2018., 27. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-179/2017-37 od 27. travnja 2018. u dijelu točke I izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 48.000,00 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 45.000,00 kn od 28. travnja 2017. do isplate te na iznos od 3.000,00 kn od 27. travnja 2018. do isplate kao i nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu od 10.643,00 kn sa zateznom kamatom.

 

 

r i j e š i o  j e

 

1. Prihvaća se žalba tuženika i preinačuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-179/2017-37 od 27. travnja 2018., te rješava:

 

Ne dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u podnescima tužiteljice od 22. siječnja 2018. i 26. veljače 2018.

 

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i ukida citirana presuda suda prvog stupnja u dijelu točke I izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 27.700,00 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 23.000,00 kn od 28. travnja 2017. do isplate te na iznos od 4.700,00 kn od 27. travnja 2018. do isplate.

 

3. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.741,50 kn (preko iznosa od 10.643,00 kn do iznosa od 15.384,50 kn) sa zateznom kamatom.

4. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku žalbeni trošak u iznosu od 1.090,00 kn u roku od 8 dana, dok se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

5. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 75.700,00 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 68.000,00 kn od 28. travnja 2017. do isplate te na iznos od 7.700,00 kn od 27. travnja 2018. do isplate kao i nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu od 15.384,50 kn sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

Točkom II izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zateznu kamatu na dosuđeni iznos neimovinske štete od 68.000,00 kn za dan 27.  travnja 2017., te koji se odnosi na zateznu kamatu na dosuđeni iznos imovinske štete od 7.700,00 kn za razdoblje od 27. travnja 2017. do 26. travnja 2018.

 

Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom otpravku kao i presuda prihvaćena je preinaka tužbe.

 

Tuženik je podnio žalbu protiv presude u točki I izreke i rješenja suda prvog stupnja zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se pobijana odluka potvrdi.

 

Žalba tuženika protiv presude je djelomično osnovana, a žalba protiv rješenja je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog ozljede na radu od 4. listopada 2016.

 

U odnosu na način ozljeđivanja tužiteljice, prvostupanjski sud temeljem sadržaja dokumentacije o inspekcijskom nadzoru provedenom kod tuženika i prijavi ozljede na radu, utvrđuje da je tužiteljica stradala padom s ljestvi cijeneći da nije odlučno što je u medicinskoj dokumentaciji navedeno da je tužiteljica pala „sa stalaže“ visine od 3 m, kraj utvrđenja da je tužiteljica radila na skupljanju robe s polica te da je ljestve koristila kako bi dosegnula robu s police, pri čemu je od tla bila udaljena 2,5 do 3 m. S tim u vezi iskaze svjedoka M. N. i I. G. cijeni neodlučnim u dijelu u kojem navodi da nisu vidjeli ljestve kraj tužiteljice s obzirom da je u naprijed citiranoj dokumentaciji naveden način ozljeđivanja tužiteljice padom s ljestava, a što da je potvrđeno i sadržajem iskaza svjedokinje T. M. i tužiteljice.

 

Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud ocjenjuje da obavljanje poslova na način da se koriste ljestve za rad na visini predstavlja opasnu djelatnost zbog čega tuženik kao osoba koja se bavi tom djelatnosti odgovara za naknadu štete po objektivnom kriteriju prema odredbi čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15-dalje: ZOO) uz daljnji zaključak da tuženik u postupku nije dokazao ni jednu od pretpostavki za djelomično ili potpuno oslobođenje od odgovornosti u smislu odredbe čl. 1067. ZOO-a. Zbog toga utvrđuje da poslodavac sukladno citiranim zakonskim odredbama u vezi s čl. 103. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12,73/13-dalje ZR/09) odgovara za naknadu štete tužiteljici koju trpi zbog zadobivene ozljede na radu.

 

Prihvaćanjem nalaza i mišljenja medicinskih vještaka dr. S. C. i N. C., prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica zadobila ozljedu prijeloma prvog slabinskog kralješka te da je zadobivanjem ozljede u predmetnoj nezgodi tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti zbog čega ostvaruje pravo na naknadu pravične novčane naknade primjenom odredbe čl. 19. i čl. 1100. ZOO-a u ukupnom iznosu od 75.700,00 kn i to po kriteriju fizičkih bolova u iznosu od 22.000,00 kn, po kriteriju smanjenja opće životne aktivnosti u iznosu od 40.000,00 kn te po kriteriju straha iznos od 6.000,00 kn.

 

Nadalje, primjenom odredbe čl. 1095. ZOO-a dosuđuje tužiteljici imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 7.200,00 kn, s time da cijenu sata tuđe pomoći i njege utvrđuje u iznosu od 20,00 kn, imajući u vidu da je tužiteljici tuđa pomoć i njega pružana od strane ukućana u ukupnom trajanju od 90 dana, po 4 sata dnevno. Nadalje, prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 1093. st. 2. ZOO-a te po slobodnoj ocjeni primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a dosuđuje tužiteljici iznos od 500,00 kn s osnova troškova liječenja.

 

Na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete tužiteljici je primjenom odredbe čl. 1103. ZOO-a dosuđena zatezna kamata od podnošenja tužbe, dok je na iznos imovinske štete zatezna kamata dosuđena od donošenja prvostupanjske presude jer je ta naknada određena prema cijenama u vrijeme presuđenja.

 

Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tome pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda pa tako ni povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka i moguće ju je ispitati.

 

Međutim,  prvostupanjski sud je povrijedio odredbu čl. 190. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 117. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19), jer je  dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, čemu tuženik osnovano prigovara u žalbi.

 

U smislu odredbe čl. 191. ZPP-a preinaka tužbe je i povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva i tužiteljica (kako je propisano odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 117. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku,"Narodne novine" br. 70/19) je mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

 

Tužiteljica u tužbi postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 45.000,00 kn s osnova naknade neimovinske štete i iznos od 3.000,00 kn s osnova naknade imovinske štete, dok konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 68.000,00 kn s osnova naknade neimovinske štete te iznos od 7.700,00 kn, međutim prvostupanjski sud je bio ovlašten suditi u granicama zahtjeva do iznosa naknade neimovinske i imovinske štete zatraženih u tužbi.

 

To stoga jer je tužiteljica podnescima od 22. siječnja 2018.  i 26. veljače 2018. povisila zahtjev za naknadu neimovinske štete (za iznos od 23.000,00 kn) i imovinske štete (za iznos od 4.700,00 kn) i time preinačila tužbu u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, a budući da je taj zahtjev istaknula nakon zaključenja prethodnog postupka (22. srpnja 2017.), protivno stajalištu suda prvog stupnja, tužiteljica tada nije imala pravo na parničnu radnju preinakom tužbe. Naime, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi preinaka tužbe je bila vremenski ograničena na trenutak zaključenja prethodnog postupka pa ni okolnost da su provedenim vještačenjem bile utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, nije bila iznimka prema kojoj bi preinaka tužbe bila dopuštena u smislu odredbe čl. 299. st. 2. ZPP-a.

Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti pobijano rješenje suda prvog stupnja na način da se ne dopušta preinaka tužbe i primjenom odredbe čl. 369. st. 5. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu u dijelu točke I. izreke za iznos od ukupno 27.700,00 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos neimovinske štete od 23.000,00 kn od 28. travnja 2017. do isplate te na iznos imovinske štete od 4.700,00 kn od 27. travnja 2018. do isplate jer je uslijed nezakonitog  prihvaćanja preinake tužbe sud prvog stupnja za taj iznos s kamatama u bitnome prekoračio tužbeni zahtjev.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik odgovoran za naknadu štete tužiteljici.

 

S tim u vezi, pravilno je prvostupanjski sud analizom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a utvrdio da je tužiteljica ozlijeđena uslijed pada s ljestvi. Naime, prvostupanjski sud je pravilno, temeljem sadržaja dokumentacije o inspekcijskom nadzoru i prijavi ozljede na radu, utvrdio da je do ozljeđivanja tužiteljice došlo za vrijeme dok je radila na skupljanju robe s polica u skladištu tuženika, kod skladišnih regala za robu, na način da je pala na tlo s visine oko 2,5-3 m s metalnih ljestvi, što je potvrđeno sadržajem iskaza tužiteljice u kojem je navela da je dohvaćala robu s pete od ukupno sedam polica, te nastavno i iskazom svjedokinje T. M. koja je pojasnila da se su predmetne police razmaknute na udaljenosti od 0,70 m i da je najviša sedma polica zbog čega su za robu na višim policama radnici koristili ljestve. Nastavno tome, prvostupanjski sud je prihvaćanjem iskaza tužiteljice i svjedokinje T. M. te s obzirom na sadržaj citiranih isprava očito ocijenio nevjerodostojnim iskaze svjedokinja M. N. i I. G. u kojima tvrde da nisu vidjele ljestve pored tužiteljice (u trenutku kada su došle do nje), pa okolnost da je pogrešno naveo da iskazi tih svjedokinja nisu od utjecaja, nije dovela u pitanje pravilnost činjeničnog zaključka suda prvog stupnja o načinu ozljeđivanja tužiteljice. S tim u vezi, bez uporišta su žalbene tvrdnje tuženika kojima osporava iskaz svjedokinje T. M. kao pristran zbog budućeg tazbinskog srodstva s tužiteljicom jer iz stanja u predmetu proizlazi da u postupku nije ni isticao takve prigovore.

Tuženik u žalbi neosnovano osporava sadržaj isprava o ozljedi na radu tužiteljice ukazujući na iskaze svjedokinja N. i G., ističući da su svjedokinje bile prisutne u neposrednoj blizini tužiteljice, istovremeno izostavljajući sadržaj iskaza navedenih svjedokinja prema kojem su u trenutku njihova dolaska drugi radnici već pristupili u pomoć tužiteljici (A. P. i dr.), te dio iskaza svjedokinje G. u kojem navodi da joj je kolega A. rekao da su neki ljudi rekli da su vidjeli ljestve, zbog čega ni ovome sudu nisu prihvatljive tvrdnje tuženika, utemeljene na sadržaju tih iskaza, da je do ozljeđivanja tužiteljice došlo uslijed pada s police, odnosno njenom krivnjom. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da ni sadržaj medicinske dokumentacije u kojoj je navedeno da je tužiteljica pala s police nije doveo u pitanje istinitost, odnosno vjerodostojnost sadržaja zapisnika o inspekcijskom nadzoru i prijave o ozljedi na radu tužiteljice koju je sačinio tuženik.

Međutim, treba kazati da nije prihvatljiva ocjena prvostupanjskog suda da obavljanje poslova na način da se koriste ljestve, s obzirom da se radi o radu na visini, predstavlja u svakom slučaju opasnu djelatnost jer nije utvrđeno da u konkretnom slučaju obavljanje poslova penjanja po ljestvama radi dohvaćanja artikla na polici skladišta u visini 2,5 - 3 m predstavlja, po svojoj tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, djelatnost kojom može biti ugroženo zdravlje ljudi i imovina, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pažnju osobe koja obavlja tu djelatnost.

Tuženik naime za predmetnu štetu zbog ozljede na radu tužiteljice odgovara temeljem odredbe čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine br. 71/14,118/14 i 154/14-dalje ZZR) po načelu objektivne odgovornosti, pa se sukladno odredbi st. 2. poslodavac te odgovornosti može osloboditi ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati, niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu. Navedena odredba o oslobođenju od odgovornosti poslodavca korespondira odredbi čl. 1067. ZOO-a o oslobođenju od odgovornosti koju je razmatrao prvostupanjski sud te nastavno pravilno utvrdio da tuženik u postupku nije dokazao u čemu bi se konkretno sastojao propust tužiteljice u obavljanju radnog zadatka u kritično vrijeme, odnosno nije dokazao da postoje razlozi zbog kojih bi bio oslobođen od odgovornosti (ni potpuno, niti djelomično) za naknadu štete tužiteljici.

Pravilno nadalje prvostupanjski sud sadržajno nije prihvatio prigovor tuženika da je potpisivanjem izjave tužiteljice od 10. siječnja 2017. došlo do otpusta duga u smislu odredbe čl. 203. ZOO-a zbog čega tuženik ne bi bio dužan naknaditi štetu tužiteljici. Naime, prvostupanjski sud je izvršio uvid u potvrdu od 10. siječnja 2017. u kojoj tužiteljica izjavljuje da nema nikakvih potraživanja prema tuženiku i takav sadržaj, po ocjeni ovog žalbenog suda, ne daje osnova za zaključak da su stranke sklopile sporazum o otpustu duga za naknadu predmetne štete tužiteljici jer je ta (općenita) izjava sastavni dio potvrde o preuzimanju radne dokumentacije tužiteljice, koja je sastavljena na memorandumu tuženika, a ne uz sudjelovanje tužiteljice pa s obzirom da se u izjavi konkretno ne navodi potraživanje naknade štete zbog ozljede na radu tužiteljice, a tuženik ne tvrdi (niti dokazuje) da bi u trenutku potpisivanja te izjave (potvrde) bilo završeno liječenje tužiteljice, odnosno da bi bio poznat opseg štete, prigovor tuženika da je obveza prestala otpustom duga nije osnovan.

Daljnjim žalbenim navodima tuženik neosnovano osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na opseg štete koju je prvostupanjski sud pravilno utvrdio prihvaćanjem nalaza i mišljenja medicinskih vještaka dr. S. C., spec. kirurga i dr. N. C., spec. psihijatra. Tuženik u žalbi neosnovano osporava stručnost nalaza i mišljenja vještaka dr C. uz tvrdnju da je argumentirano osporio taj nalaz i mišljenje ukazujući na brojne odluke u kojima je oštećenicima s istom ozljedom i istim algoritmom liječenja kao tužiteljica dana daleko manja ocjena u pogledu intenziteta i trajanja fizičkih boli te stupnja umanjenja životne aktivnosti. To stoga jer se vještak C. u postupku pisano i usmeno očitovao na iznesene prigovore tuženika te je u odnosu na predmetnu ozljedu tužiteljice pojasnio da se prvi slabinski kralježak nalazi na dijelu kralježnice koji je najpokretljiviji i njegov nepravilni oblik trajno utječe na stabilnost kralježnice pri svakom pokretu tijela u bilo kojoj poziciji, da bi kompenziralo tu nestabilnost, tijelo refleksno angažira mišićne strukture u tom području kralježnice što za posljedicu ima pojavu bolova koji onemogućuju do tada inače potpuno bezbolne kretnje, prije svega održavanje ravnoteže prilikom hoda, stajanja, saginjanja, podizanja i nošenja tereta, vožnja automobila i sl. Nadalje, da su u nalazu fizijatra od 24. siječnja 2017. pojašnjene tegobe i kretnje koje tužiteljica otežano izvodi i koje uzrokuju bolove, te se i u nalazu kirurga od 17. ožujka 2017. konstatira bolnost u području prijeloma, ali i subjektivne tegobe tužiteljice za koje navodi da ih stalno ima pri kretanju, pri čemu je klinički poznata činjenica da se bolovi u različitim intenzitetima, a radi iste ozljede, mogu javljati u obliku konstantne boli s pojačanjem ili smanjenjem intenziteta boli, činjenica je da najčešće kod takvih ozljeda postoji konstantna bol i ima povremeno jače faze kada se optereti taj dio tijela, kad se rade teški poslovi, dakle, tolerancija na bol je bitno smanjena, kost zaraste i uglavnom bolovi koji se nakon toga javljaju imaju periodični karakter i vezani su uz promjenu vremena, te je jedan od ciljeva fizikalne terapije i smanjenje tegoba nastalih nakon ozljeda, s time da tužiteljica ima stalne bolove nastala nakon provedenih 20 fizikalnih terapija gdje je došlo do  poboljšanja, ali ne i do potpunog smanjenja tegoba. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je vještak argumentirano otklonio iznesene primjedbe tuženika i nastavno pravilno odbio dokazni prijedlog tuženika provođenjem novog medicinskog vještačenja po vještaku spec. kirurgu jer u nalazu i mišljenju vještaka, protivno žalbenim tvrdnjama, nema proturječnosti ni nedostataka.

Imajući u vidu utvrđenje temeljem rezultata medicinskog vještačenja da je tužiteljica bila hospitalizirana, da je nosila Jewett ortozu, te da je trpjela fizičke boli jakog intenziteta od trenutka ozljeđivanja i tijekom sljedećih dva sata kad je počelo liječenje i primjena analgetika; bolove umjerenog do jakog intenziteta sljedećih pet dana prilikom ustajanja, njege, kao i svim radnjama povezanim za svakodnevne fiziološke potrebe, potrebe prilikom hranjenja, održavanja higijene; bolove umjerenog intenziteta sljedećih 6 mjeseci prilikom istih radnji navedenih po osnovi osnovnih fizioloških potreba, obavljanja osnovnih kućanskih potreba i fizikalne terapije, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO-a odmjerio tužiteljici pravičnu novčanu naknadu po kriteriju izazvanih fizičkih boli u iznosu od 22.000,00 kn, što tuženik žalbom neosnovano spori.

Nadalje, s obzirom na utvrđenje da je kod tužiteljice kao posljedica navedene ozljede nastupilo trajno smanjenje životne aktivnosti za 20%, zbog čega tužiteljica mora ulagati pojačane napore kod ranije uobičajenih aktivnosti zbog prouzročenih bolova, te da je po ozljeđivanju doživjela primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 3 do 5 minuta, sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 4 dana, sekundarni strah srednjeg intenziteta u trajanju od 3 tjedna, sekundarni strah slabog intenziteta u trajanju od 2 mjeseca, tužiteljici primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a pripada pravična novčana naknada po kriteriju smanjenja opće životne aktivnosti u iznosu od 20.000,00 kn, te po kriteriju straha u iznosu od 3.000,00 kn, koliko je zatražila u tužbi budući da je sud prvog stupnja u tom dijelu prekoračio tužbeni zahtjev za iznos od 23.000,00 kn.

U odnosu na naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, budući da je sud prvog stupnja i u tom dijelu prekoračio tužbeni zahtjev za iznos od 4.700,00 kn, tužiteljici je pravilnom primjenom odredbe 1095. st. 1. ZOO-a te s obzirom na trajanje potrebe za tuđom pomoći i njegom i cijenu od 20 kn po satu pravilno dosuđena naknada u iznosu od 2.500,00 kn te nastavno, po slobodnoj ocjeni, naknada za troškove liječenja u iznosu od 500,00 kn, što tuženik žalbenim navodima konkretno ne osporava.

Zbog djelomičnog ukidanja presude suda prvog stupnja parnični trošak tužiteljice valjalo je odmjeriti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Tužiteljica je djelomično uspjela u parnici u omjeru od 63%, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio opravdane troškove tužiteljice s osnova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ukupnom iznosu od 12.812,50 kn, u visini koja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odgovara dosuđenoj vrijednosti predmeta spora, što konkretnim žalbenim navodima nije ni osporeno, pa razmjerno uspjehu tužiteljice priznat je iznos od 8.071,00 kn. Tužiteljici u cijelosti pripadaju troškovi predujma za vještačenje u iznosu od 2.572,00 kn kao neophodni za odlučivanje, pa ukupno troškovi postupka tužiteljice iznose 10.643,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška do iznosa od 15.384,50 kn valjalo odbiti kao neosnovan.

Tuženik je u žalbi u uspio u omjeru od 37% pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a pripada razmjerni iznos zatraženog troška sastavljanja žalbe od 1.562,50 kn (Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) i pristojbe na žalbu od 1.383,75 kn, što iznosi 1.090,00 kn, dok je u preostalom dijelu taj zahtjev odbijen kao neosnovan.

Tužiteljici nije dosuđen trošak sastavljanja odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 155. ZPP-a).

Slijedom navedenog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, dok je rješenje doneseno u primjeni odredbi čl. 369. st. 5. i čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

Presuda suda prvog stupnja u točki II izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 27. siječnja 2021.

 

Sutkinja

 

Barbara Bosner