Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Poslovni broj: Usž-4461/20-2

 

Poslovni broj: Usž-4461/20-2

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. P. d.o.o., F., kojeg zastupa opunomoćenik A. I., odvjetnik u R., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 8 UsI-439/2020-10 od 15. rujna 2020., na sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

  1. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 8 UsI-439/2020-10 od 15. rujna 2020.
  2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje 

 

Presudom Upravnog suda u Rijeci, odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/18-01/269, urbroj: 513-04-20-3 od 31. siječnja 2020. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda R., klasa: UP/I-471-02/18-01/115, urbroj: 513-07-08-18-1 od 2. srpnja 2018. te radi naknade troškova upravnog spora.

Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda R., klasa: UP/I-471-02/18-01/115, urbroj: 513-07-08-18-1 od 2. srpnja 2018. kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2016. u iznosima pobliže označenim tim rješenjem te mu je naložena uplata poreza, kamata i daljnjih kamata kao i provođenje odgovarajućeg knjiženja u poslovnim knjigama koje se odnose na povećanje osnovice.

Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. Zakona o upravnim sporovima. U bitnome ističe da sud smatra da na strani tužitelja postoji zakonska obveza podnošenja propisanih prijava na stjecanje dobara unutar EU-a, odnosno obveza obračunavanja i plaćanja PDV-a na to stjecanje u obračunskom razdoblju iz razloga jer je u nadziranom razdoblju stekao dobra (bicikle) iz Austrije za što mu je od inozemnog dobavljača ispostavljen račun. Navodi da je u cijelosti podmirio potraživanje dobavljača za isporučenu robu po navedenim računima i to na način da je cijenu iskazanu na računima, koja cijena uključuje i PDV, uplatio na račun dobavljača u cijelosti, a postojanje koje uplate je nesporno evidentirano na računima dobavljača. Ističe da porezno tijelo unatoč, tome zauzima stajališta kako računi od 10. veljače 2016. i od 1. ožujka 2016. nisu izdani od strane austrijskog poreznog obveznika. Smatra da je potpuno nejasno utvrđenje poreznog tijela prema kojemu računi koji su tužitelju dostavljeni od strane dobavljača nisu računi austrijskog poreznog obveznika te je također nejasno temeljem čega porezno tijelo donosi takav zaključak s obzirom da isti uopće nije obrazložen. Navodi kako je tijekom upravnog postupka i upravnog spora ukazivao na činjenicu kako računi dobavljača pribavljeni od strane porezne austrijske uprave tužitelju nikada nisu bili dostavljeni, no, u svakom slučaju, budući da su računi od 10. veljače 2016. i 1. ožujka 2016. potpisani i pečatirani od strane dobavljača i po kojim računima je tužitelj u cijelosti platio cijenu u kojoj je sadržan i PDV, smatra da je nejasno utvrđenje poreznog tijela kako iste nije izdao austrijski porezni obveznik. Navodi kako sama činjenica da je dobavljač kasnije eventualno mijenjao tj. izdavao druge račune za istu isporuku robe, ne znači da tužitelj za isporuku robe nije platio PDV. Smatra kako prvostupanjski sud nije pokušao utvrditi činjenično stanje, a niti meritorno razmotriti tužbeni zahtjev, zbog čega osporenu presudu smatra nezakonitom te predlaže ovom Sudu da poništi presudu, a tuženiku naloži da mu u cijelosti naknadi troškove postupka.

Tuženik, iako pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući osporenu presudu u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći na ništavost po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; dalje:  ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda osporava.

Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud održao raspravu čime je strankama u smislu članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora. Nakon toga, izvršio je uvid u spis upravnog postupka i upravnog spora te je donio odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva sukladno članku 55. stavku 3. ZUS-a nalazeći da su tužitelju poreznim rješenjem pravilno utvrđene obveze poreza na dodanu vrijednost što je sve iscrpno obrazložio u presudi te se pozvao na mjerodavno pravo, iz čega proizlazi da je presuda sačinjena na način kako to i nalaže odredba članka 60. stavka 4. ZUS-a.

Prvostupanjski je sud uvidom u spis tuženika utvrdio kako je prvostupanjsko porezno tijelo obavilo porezni nadzor o čemu je sastavljen Zapisnik 17. svibnja 2018., kojim je utvrđeno da je tužitelj, između ostalog, evidentiran kao stjecatelj dobara od austrijskog dobavljača E. E. u. H. iz Austrije u ukupnoj vrijednosti od 20.052,00 eura. Nadalje, proizlazi da je tužitelj tijekom poreznog nadzora  dostavio račun od navedenog ino dobavljača od 10. veljače 2016. za nabavu 14 raznih električnih  bicikli, a što je evidentirao na kontu 0210 – osnovna sredstva te je na traženje poreznog tijela dostavio  i drugi račun od 1. ožujka 2016.  od navedenog ino dobavljača za kojeg je naveo  da se odnosi na naknadno odobreni rabat. Porezno je tijelo utvrdilo da postoji razlika u podacima iz računa koji čine poslovnu dokumentaciju tužitelja i podataka iskazanih u Informacijskom sustavu Porezne uprave za međunarodnu razmjenu podataka o porezu na dodanu vrijednost te je u postupku poreznog nadzora zatražilo dostavu informacija iz Austrije radi provjere podataka iskazanih u poslovnim knjigama tužitelja, a koji se odnose na navedene račune od 10. veljače 2016. i 1. ožujka 2016. Porezno je tijelo zaprimilo odgovor austrijske porezne uprave  iz kojeg proizlazi da navedeni austrijski isporučitelj nije izdao navedene račune,  već je na računima od 24. ožujka 2016. i 24. svibnja 2016. iskazao isporuku predmetnih bicikli  tužitelju. Iz navedene dokumentacije je utvrđeno da je navedena roba isporučena tužitelju, odnosno da je tužitelj  po navedenim računima  stekao dobra, ali da ih nije iskazao u prijavi za stjecanje dobara i primljenih usluga, niti je po istima obračunao i platio porez na dodanu vrijednost.

Imajući na umu navedene činjenice kao i mjerodavne odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost, prvostupanjski upravni sud je prihvatio  stajališta poreznih tijela, da je tužitelj, budući da je   u nadziranom razdoblju od austrijskog dobavljača stekao dobra po navedenim računima, bio u obvezi podnošenja propisanih prijava za stjecanje dobara unutar EU i obračunavanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost u obračunskom razdoblju, a na koji način tužitelj nedvojbeno nije postupio zbog čega mu je utvrđena obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost.

Odredbom članka 31. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13. – 143/14.) propisano je da oporezivi događaj nastaje u trenutku stjecanja dobara unutar Europske unije. Smatra se da je stjecanje dobara unutar Europske unije obavljeno kada se isporuka sličnih dobara smatra obavljenom u tuzemstvu, a prema stavku 2. istog članka Zakona propisano je da obveza obračuna poreza na dodanu vrijednost te stjecanja dobara unutar Europske unije nastaje u trenutku izdavanja računa ili istekom roka iz članka 78. stavka 4. navedenog Zakona, ako račun do tada nije izdan. Nadalje, odredbom članka 75. stavka 1. točke 3. istog Zakona propisana je obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost za svaku osobu koja obavlja oporezivo stjecanje dobara unutar Europske unije, a prema odredbi članka 76. stavka 1. istog Zakona, obračunani i prijavljeni porez na dodanu vrijednost za razdoblje oporezivanja porezni obveznik mora platiti do posljednjeg dana u mjesecu koji slijedi po završetku razdoblja oporezivanja. Nadalje, prema odredbi članka 86. stavka 1. istog Zakona porezni obveznik mora podnijeti prijavu za stjecanje dobara i primljene usluge  u kojoj  navodi sve podatke o vrijednosti stjecanja dobara, kao i o vrijednosti primljenih usluga koje su mu obavili porezni obveznici sa sjedištem u drugoj državi članici.

Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog upravnog suda da je tužitelj u nadziranom razdoblju stekao dobra (bicikle) iz Austrije za što mu je ino dobavljač ispostavio račune te je na strani tužitelja, a primjenom mjerodavnih odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost, postojala zakonska obveza podnošenja propisanih prijava na stjecanje dobara unutar EU.

Iz svega navedenog proizlazi da se ne mogu ocijeniti osnovanim prigovori tužitelja kako je prvostupanjski sud pogrešno i neosnovano prihvatio stajališta poreznih tijela te da nije pokušao utvrditi relevantno činjenično stanje. Suprotno navodima tužitelja, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud obrazložio zašto je prihvatio  utvrđenja poreznih tijela, da je na strani tužitelja nastala obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost na temelju računa od ino dobavljača, dok je također ocijenio neosnovanim prigovore tužitelja kako je za isporuku robe dva puta  platio porez na dodanu vrijednost jer takvi podaci ne prileže spisu predmeta, a niti je dokazao da je ino dobavljač mijenjao i izdavao druge račune za istu robu.

         Prema ocjeni ovoga Suda tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost osporene presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede postupka ovaj Sud nije našao pa je trebalo na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.

S obzirom da tužitelj nije uspio u sporu nema pravo na naknadu troškova temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.

 

U Zagrebu 27. siječnja 2021.

                                                                       Predsjednik vijeća

Boris Marković, v.r.

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu