Broj: Gž-211/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, te Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. I. OIB:............, zastupanog po punomoćnici A. H., odvjetnici iz R., protiv tuženika M. S. iz Z., OIB:....................., zastupanog po punomoćnici S. D., odvjetnici iz Č., radi predaje u posjed,  rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, poslovni broj P-261/2016 od 31. listopada 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

1.Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, poslovni broj P-261/2016 od 31. listopada 2016. godine u točki 1. izreke i točki 2. izreke za iznos od 9.647,50 kn.

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja  p r e i n a č u j e  se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, poslovni broj P-261/2016 od 31. listopada 2016. godine u točki 2. izreke za iznos od 1.340,00 kn i sudi na način da se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u tom dijelu odbija kao neosnovan.

3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

4. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži da tužitelju preda u posjed ¼ dijela nekretnine k.č.br. 5582/19 gradilište K., ukupne površine 128 čhv i k.č.br. 5581/12 gradilište K. ukupne površine 27 čhv, obje nekretnine upisane u zk.ul. 2603 k.o., a koja u naravi predstavlja stan u prizemlju, garažu i odgovarajuću okućnicu obiteljske stambene kuće sagrađene na nekretnini k.č.br. 5582/19 gradilište K. u K. ukupne površine 128 čhv i k.č.br. 5581/12 gradilište K. u K. ukupne površine 27 čhv.

U točki II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.987,50 kn u roku od 15 dana.

Protiv te presude u točki I. i II. izreke žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. Prije svega ističe da pobijana presuda trpi od bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1., 155. i 156. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP). Navodi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi propustio utvrditi činjenice kako je tužitelj temeljem Ugovora o kupoprodaji zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika 18. lipnja 2002. godine bio vlasnik ¼ dijela nekretnine upisane kao k.č.br. 5582/19 u naravi gradilište K. u K. ukupne površine 128 A i k.č.br. 5581/12 zemljište u K. ukupne površine 27 A obje upisane u zk.ul. 2603 k.o. odnosno kako je tužitelj bio vlasnik predmetne nekretnine od 4. siječnja 2002. godine pa sve do 24. prosinca 2003. godine te je cijelo vrijeme tuženik bio nepošten posjednik predmetne nekretnine. Navodi da je tužitelju pripadalo pravo na posjed predmetne nekretnine u razdoblju od 4. siječnja 2002. godine do 24. prosinca 2013. godine a kada je isti bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, a koje činjenice prvostupanjski sud je propustio utvrditi, te je donio prvostupanjsku presudu isključivo na temelju naknadno izmijenjenog činjeničnog stanja, a koje je uslijedilo po pravomoćnom okončanju postupka u kojem je tužitelj brisan kao vlasnik predmetne nekretnine, a uslijed kojeg je uvodno označeni postupak postao bespredmetan. Navodi da troškovi postupka nisu nastali krivnjom tužitelja, budući da je tužitelj sve do pravomoćnog okončanja postupka P-114/10 bio zakonit vlasnik predmetne nekretnine, te je sukladno toj činjenici osnovano u predmetnom postupku potraživao od tuženika kao nepoštenog posjednika predaju u posjed, pri čemu proizlazi da su svi troškovi postupka, počevši od podnošenja tužbe pa nadalje, nastali krivnjom tuženika kao nepoštenog posjednika predmetne nekretnine, te se eventualno tužitelj može teretiti za troškove postupka koji su nastali nakon donošenja presude na temelju koje je isti izbrisan kao vlasnik ¼ dijela nekretnine upisane kao k.č.br. 5582/19 u naravi gradilište K. u K. ukupne površine 128A i k.č.br. 5581/12 zemljište K. u K. ukupne površine 27A obje upisane u zk.ul. 2603 k.o. i to presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici, pod poslovnim brojem P-114/10 od 13. studenog 2013. godine. Stoga da je postupak vođen bez krivnje tužitelja odnosno da tužitelj sve do 2013. godine imao pravo od tuženika potraživati predaju u posjed, a slijedom čega činjenica brisanja prava vlasništva tužitelja ne može utjecati na uspjeh u sporu stranaka budući da se u tom slučaju ne može smatrati da su troškovi postupka uzrokovani tužiteljevim neosnovanim podnošenjem tužbe. Tuženik smatra da sukladno odredbi čl. 156. ZPP-a troškovi postupka nastali sve do dana pravomoćnog okončanja postupka P-114/10, dakle dana 13. studenog 2013. godine nastali krivnjom tuženika. Nadalje, tužitelj ističe da je parnični trošak i previsoko odmjeren iz razloga jer prvostupanjski sud je priznao tuženiku trošak parničnih radnji koje nisu bile nužne za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Sukladno citiranoj odredbi samo odgovor na tužbu te zastupanje na ročištu od 19. svibnja 2010. godine bile su radnje tuženika nužne za vođenje predmetnog postupka, dok sve ostale radnje nisu bile nužne.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da tužitelj u nijednom trenutku nije imao pravo na posjed nekretnine, dakle niti kada je bio upisan vlasnik niti je tuženik u bilo kojem razdoblju bio nepošten posjednik. To zato što je presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4819/2010, Ugovor o kupoprodaji temeljem kojeg  se je tužitelj upisao u zemljišne knjige utvrđen ništavim, pa se ima smatrati kao da nije ni nastao. Stoga prijedlog za utvrđenje prava na posjed tužitelja u razdoblju od 2002. godine do 2013. godine nije prethodno pitanje jer o tome ne ovisi rješenje ove pravne stvari a neovisno o tome, tužitelj nije ni imao pravo na posjed u tom niti u bilo kojem drugom razdoblju s obzirom da je Ugovor o kupoprodaji pravni temelj za upis tužiteljeva vlasništva proglašen ništavim. Navodi da je sud tuženiku priznao samo troškove zastupanja na ročištima, te sastav odgovora na tužbu i sastav žalbe na prvotnu presudu, pa slijedom toga tuženiku je dodijeljen trošak isključivo za radnje koje su bile nužne za vođenje postupka.

Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u žalbi.

Žalba je djelomično osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.  2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih povreda.

Tužbenim zahtjevom u ovoj parnici tužitelj traži predaju u posjed 1/4 dijela nekretnine k.č. br. 5582/19 gradilište u K. ukupne površine 128 čhv i k.č. br. 5581/12 gradilište K. u K. ukupne površine 27 čhv obje upisane u z.k. ul. broj 2603 k.o. a koje u naravi predstavljaju stan u prizemlju, garažu i odgovarajuću okućnicu obiteljske stambene kuće izgrađene na nekretnini k.č. br. 5582/19 gradilište K. u K. ukupne površine 128 čhv i k.č. br. 5581/12 gradilište K. u K. ukupne površine 27 čhv.

Taj tužbeni zahtjev je činjenično utemeljio na tvrdnji da je upisan u zemljišnim knjigama kao suvlasnik predmetne nekretnine na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog sa pravnim prednikom tuženika 18. lipnja 2002. godine.

Protiveći se tužbenom zahtjevu tužitelja, tuženik je istakao prigovor da je Ugovor o kupoprodaji zaključen dana 18. lipnja 2002. godine između sada pok. R. S. kao prodavatelja i Š. I. kao kupca pobojan odnosno ništav, pa je zajedno sa ostalim nasljednicima protiv ovdje tužitelja kao tuženika podnio tužbu radi poništenja tog Ugovora i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja brisanjem sa imena i vlasništva tuženika uz istovremeni upis nekretnina izgrađenih na k.č. br. 5582/19 od 128 čhv i k.č. br. 5581/12 od 12 čhv upisane u zk. ul. broj 2603 k.o. na ime i vlasništvo tužitelja, po kojoj tužbi se kod istog suda vodio i zaseban postupak pod poslovnim brojem P-114/2010.

U provedenom postupku je utvrđeno

- da je između prednika tuženika pok. R. S. kao primatelja uzdržavanja i tužitelja kao davatelja uzdržavanja dana 20. travnja 1999. godine sklopljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju, prema kojem se Š. I. obvezao davati uzdržavanje R. S. na način naveden u točki II. Ugovora a on za uzdržavanje ostavlja u vlasništvo nakon smrti svoj suvlasnički dio 1/4 dijela k.č. br. 5582/19 i k.č. br. 5582/12 obje k.o. Gradilište upisane u zk. ul. broj 2603 k.o. pa u naravi predstavljaju kuću sa okućnicom u C., Z. 31,

- da su stranke nakon toga zaključile Kupoprodajni Ugovor od 18. lipnja 2002. godine u odnosu na istu nekretninu, prema kojem Ugovoru je sada pok. R. S. prodao Š. I. kao kupcu svoj suvlasnički dio predmetnih nekretnina za iznos od 26.000,00 EUR,

- da je navedeni Kupoprodajni ugovor podnesen na provedbu Zemljišnoknjižnom odjelu suda prvog stupnja te je isti zaprimljen pod brojem Z-1493/02 i tuženik je upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine,

- da je pravomoćnom presudom istog suda poslovni broj P-567/2010  od 24. lipnja 2010. godine određena u zk. ul. broj 2603 k.o. uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja brisanjem sa imena i vlasništva tuženika Š. I. uz istovremeni upis nekretnina sagrađenih na k.č. br. 5582/19 od 128 čhv i k.č. br. 5581/12 od 27 čhv upisanih u zk. ul. broj 2603 k.o. na ime i vlasništvo tužitelja M. S., V. V., Z. H., M. S. i S. M.,

- da tužitelj više nije upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine nakon pravomoćnog okončanja postupka u predmetu poslovni broj P-567/2010 od 24. lipnja 2010. godine, a koji se vodio u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. S., 2. V. V., 3. Z. H., 4. M. S. i 5. S. M., protiv tuženika Š. I. uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja J. M. i Š. M., radi poništenja kupoprodajnog ugovora i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja smatra da tužitelja nije (su)vlasnik predmetne nekretnine pa da nema pravni temelj za posjedovanje nekretnine, zbog čega tužbeni zahtjev odbija na temelju odredbe čl. 161. st. 1. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV).

Naime, odredbom čl. 161. st. 1. ZV-a određeno je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZV-a određeno je da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtjeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju posjeduje njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu.

Stoga, a kako je utvrđeno da tužitelj nije (su)vlasnik nekretnina koje su predmet spora u ovoj parnici to ni njegov zahtjev za predaju u posjed unutar kojeg sud je jedino mogao utvrđivati odlučne činjenice i ocjenjivati osnovanost zahtjeva, nije utemeljen, slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz citirane odredbe ZV-a kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Iz navedenog proizlazi da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan protivnoj strani naknaditi parnični trošak temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Neosnovano tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 156. ZPP-a. Naime, odredba čl. 156. st. 1. ZPP-a određuje naknadu parničnog troška po načelu odgovornosti za krivnju odnosno slučaj, pri čemu se odgovornost za krivnju odnosi na one troškove parnice koje su pojedine stranke uzrokovale nesvrsishodnim radnjama, radnjama kojima se odugovlači postupak, radnjama koje su rezultat zloupotrebe procesnih ovlaštenja. Troškove uzrokovane takvim radnjama dužna je stranka koja je iste uzrokovala naknaditi protivnoj stranci bez obzira na uspjeh u parnici. U konkretnom slučaju po ocjeni ovog suda takvih radnji nije bilo na strani tuženika, niti je bilo troškova koji su nastali zbog slučaja koji se tuženiku dogodio. Naprotiv činjenica da je Ugovor o kupoprodaji utvrđen ništavim i određena uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja mogla bi se podvesti pod slučaj koji se dogodio tužitelju.

Budući da je u konkretnom slučaju parnica dovršena odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Odlučujući o zahtjevu tuženika za naknadu parničnog troška u okviru njegovog troškovnika a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14; 118/14 i 107/15.; dalje Tarifa) valjalo je tuženiku priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu  od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife),  trošak pristupa na ročište od 25. travnja 2008. godine, 15. listopada 2010. godine, 9. ožujka 2012. godine i 4. listopada 2016. godine u iznosu od 1.000,00 kn za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak pristupa na ročište od 19. svibnja 2010. godine i 6. travnja 2016. godine u iznosu od 500,00 kn za svako (Tbr. 9. t. 2. Tarife), trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10. t. 1. Tarife), što ukupno iznosi 7.250,00 kn na koji iznos je obračunat PDV od 22 % za radnje poduzete do 31. srpnja 2009. godine, PDV od 23 % za radnje poduzete od 31. srpnja 2009. godine do 28. veljače 2012. godine i PDV od 25% za radnje poduzete nakon 1. ožujka 2012. godine, što iznosi 1.722,50 kn i daje ukupan iznos od 8.972,50 kn. Tuženiku je priznat i trošak pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 675,00 kn.

Zahtjev tuženika za naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište od 15. svibnja 2010. godine i 6. travnja 2016. godine preko iznosa odvjetničke nagrade kako je ona naprijed obračunata nije osnovan iz razloga što iz spisa proizlazi da se na navedenim ročištima za koje je tuženiku odmjeren trošak zastupanja po Tbr. 9. t. 2. Tarife raspravljalo samo o procesnim pitanjima, pa tuženiku ne pripada puni iznos odvjetničke Tarife.

Prema tome tuženiku s naslova troškova postupka pripada iznos od 9.647,50 kn a ne iznos od 10.987,50 kn.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I. izreke i točki II. izreke za iznos od 9.647,50 kn a kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja presuda suda prvog stupnja preinačena u točki II. izreke za iznos od 1.340,00 kn i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u tom dijelu odbijen a kako je odlučeno u točki II. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. t. 3. ZPP-a.

Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući da je isti uspio samo djelomično i to u odnosu na odluku o parničnom trošku, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi.

Tuženiku nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu budući da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci, 12. srpnja 2107. godine