U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te LidijeOštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz Z.,, OIB:..., zastupan po punomoćniku A. B., odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika L. C. d.o.o. Z.OIB: 84740716328, zastupan po punomoćniku D. P., odvjetniku u Z., radinaknade štete i isplate, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-166/2012 od 9. prosinca 2019., na sjednici vijeća održanoj dana 27. siječnja 2021.

p r e s u d i o j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog
suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-166/2012 od 9. prosinca 2019. u točki III. izreke u dijelu
kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu prekovremenog rada u iznosu od 1.554,04
kn bruto sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačava se citirana presuda suda
prvog stupnja u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu
prekovremenog rada u iznosu od 2.323,90 kn bruto sa pripadajućim zateznim kamatama i
sudi:

Nalaže se tuženiku u roku od osam dana, na ime neisplaćenih prekovremenih sati
isplatiti tužitelju daljnji iznos od 2.323,90 kn bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama
koje teku od 1. siječnja 2007. do isplate i to po stopi od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007.
prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja

2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne
banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za
pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, izuzev zateznih kamata
koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak.

2

Poslovni broj Gž R-176/2020-3

r i j e š i o j e

Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja ukida se citirana presuda suda prvog stupnja u
točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od

60.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i u točki IV. izreke, te se u tom dijelu
predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime
naknade štete zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 20.000,00 kn zajedno sa
zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. prosinca 2019. do isplate po stopi preciziranoj u
izreci presude, u roku od osam dana.

U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime neisplaćenih prekovremenih
sati isplati ukupan bruto iznos od 59.726,44 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama
preciziranim u stopi i tijeku na pojedinačne iznose u izreci presude, izuzev zateznih kamata
koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, u roku od osam dana.

Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu štete u
preostalom iznosu od 60.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama te zahtjev za isplatu
prekovremenog rada za iznos od 3.877,94 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

U točki IV. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Protiv odbijajućeg dijela presude sadržanog u točki III. izreke te protiv odluke o
troškovima postupka iz točke IV. izreke, žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na sve žalbene
razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj:
53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13.,
28/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u
smislu žalbenih navoda te prihvati preostali dio tužbenog zahtjeva kao i zahtjev tužitelja za
naknadu troškova postupka, uključujući i žalbeni trošak, podredno da se ukine i predmet vrati
sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu tuženik je osporio osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da
se žalba tužitelja odbije kao neosnovana te potražuje troškove sastava odgovora na žalbu.

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao bivšeg radnika pravnog prednika tuženika za
naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koja je, prema tvrdnjama tužitelja,
nastala ponašanjem nadređene osobe koje ima karakteristike mobinga i šikaniranja kao i
zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće po osnovi prekovremenog rada za vrijeme od
mjeseca ožujka 2006. do mjeseca ožujka 2009.

U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je tužitelj radio kod pravnih prednika
tuženika INA d.d. i C. d.d. od 1975., da je na temelju posljednjeg Ugovora o radu od

11. travnja 2008. radio kao prodavač na benzinskoj postaji, da mu je poslodavac C. d.d.

3

Poslovni broj Gž R-176/2020-3

otkazao Ugovor o radu Odlukom o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 23.
ožujka 2009., koji otkaz je u postupku pred istim sudom pravomoćnom presudom poslovni
broj Pr-2270/2012 od 21. prosinca 2012. utvrđen nedopuštenim te je naloženo vraćanje
tužitelja na posao a tužitelj je u međuvremenu 23. veljače 2011. otišao u invalidsku mirovinu.

Ocjenjujući tvrdnje tužitelja, za kojeg je utvrđeno da je bio prosječno dobar i marljiv
radnik, o navodnom šikaniranju od strane nadređenog tadašnjeg glavnog direktora pravnog
prednika tuženika C. d.d. – J. V.a u razdoblju od 2002. do 2009.,
prvostupanjski sud analizom i ocjenom provedenih dokaza, prvenstveno iskaza saslušanih
svjedoka i tužitelja, dovodeći ih u vezu sa utvrđenjima koja proizlaze iz dokumentacije,
raščlanjuje koje postupanje i ponašanje poslodavca i nadređene osobe je imalo karakter
šikanoznog odnosno diskriminirajućeg ponašanja i uznemiravanja tužitelja, što sve prosuđuje
primjenom članka 5. stavak 4. i 5. te članka 130. stavak 8. Zakona o radu („Narodne novine“
broj: 149/09. - dalje: ZR), zatim članka 1. stavak 1. i 2. te članka 3. stavak 1. Zakona o
suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj: 85/08. - dalje: ZSD), uvažavajući dalje da
se kod mobinga ne primjenjuje pravilo o teretu dokazivanja iz članka 20. stavak 1. ZSD-a te
da pravni osnov za naknadu štete uslijed mobinga predstavlja odredba članka 103. stavak 1. i

2. ZR-a u vezi s člankom 1045. stavak 1. i člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima
(„Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - dalje: ZOO).

Tako je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovane i nedokazane tvrdnje tužitelja
da bi V. ostalim radnicima davao uputu da šikaniraju tužitelja, da bi tužitelj više od
drugih radnika bio premještan („rotiran“) s jedne na drugu benzinsku postaju, da bi samo
tužitelju bio smanjen koeficijent za plaću prilikom reorganizacije poslovanja te da je
poslodavac propustio tužitelja na vrijeme uputiti na liječnički pregled.

S druge strane, sud prvog stupnja nalazi da je poslodavac neosnovano tužitelja (uz još
nekolicinu radnika) teretio za naknadu štete nestalog novca u visini od 18.950,00 kn te da je
nastavno povodom toga J. V. izrekao tužitelju upozorenje, iako je utvrđeno da je za
nestanak novca odgovoran sasvim drugi radnik. Uvažavajući dalje pravo poslodavca da
radniku ne odobri korištenje godišnjeg odmora zbog nedostatka ljudi, no ne i da zabranjuje
uopće korištenje godišnjeg odmora kao što je to učinjeno u odnosu na tužitelja, sud u
navedenim postupanjima nalazi kršenje radničkih prava od strane pravnog prednika tuženika.

U odnosu na konkretne postupke glavnog direktora J.V.a u pogledu kojih
prvostupanjski sud nalazi da je isti drugačije tretirao tužitelja od ostalih radnika, odnosno da
je nad njime vršio mobing, sud utvrđuje da je V. znao narediti šefu smjene benzinske
postaje da tužitelju mijenja smjene, da je V. išao češće u kontrole benzinskih postaja
kada je tužitelj bio u smjeni i to po noći a nije bilo uobičajeno da glavni direktor obilazi
benzinske postaje, da je tražio greške tužitelju te stalno prigovarao zbog sitnica, papira u košu
ili mrlja na tlu, da je jednom u kontroli V. prigovorio tužitelju zbog mrlje na tlu i već
idućeg dana tužitelj je premješten, da je bilo nepoželjno biti u blizini tužitelja jer je to iritiralo
V.a, da je V. imao pritisak na radnike sa dugim stažem među kojima je bio
tužitelj te da je V. imao povišene tonove prema tužitelju. Iako sama po sebi pisana
upozorenja koja je V. davao tužitelju sud ne smatra nezakonitim, ipak ih ocjenjuje
šikanoznim u kontekstu pobrojanih postupaka i okolnosti cijelog slučaja te činjenice da je
V. često obilazio benzinsku postaju gdje je radio tužitelj, iako sud utvrđuje da je
životno nelogično da glavni direktor jedne tvrtke kao što je bila tvrtka C. d.d., koja je
imala mnogo poslovnica po cijeloj državi, sam obilazi i kontrolira rad poslovnica.

4

Poslovni broj Gž R-176/2020-3

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud smatra utvrđenim da je tužitelju zbog postupanja njegovog nadređenog J. V.a, tadašnjeg glavnog direktora,
povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje, čast i ugled zbog čega mu je nastala
neimovinska šteta. Vodeći računa o svim utvrđenim okolnostima slučaja, posebice činjenici
da je tužitelj bio dugogodišnji radnik pravnih prednika tuženika te da ga je sam glavni direktor kroz nekoliko godina na razne načine šikanirao, pri čemu akceptira tvrdnju tužitelja da mu je zbog takvog postupanja glavnog direktora povrijeđeno duševno zdravlje, sud je tužitelju utvrdio pravičnu novčanu naknadu za povredu prava osobnosti kao neimovinsku štetu u iznosu od 20.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od dana presuđenja (kako je zatraženo) do isplate, pozivom na članak 29. stavak 1. i 2. ZOO-a i članak 1086. ZOO-a.

Zahtjev u preostalom dijelu zatraženog iznosa od 60.000,00 kn, prvostupanjski sud
odbija kao neosnovan, navodeći da je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem
psihijatrijskog vještačenja kao suvišan jer da je imao dovoljno elemenata utvrditi da je
tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje.

U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade plaće za
prekovremeni rad, prvostupanjski je sud utvrdio da se na benzinskim postajama pravnog
prednika tuženika konstantno radilo prekovremeno te da poslodavac takav rad nije platio
radnicima. Sud je otklonio kao neosnovanu i nedokazanu tvrdnju tuženika o preraspodjeli
radnog vremena dok je u nedostatku evidencije prekovremenog rada, njegovu količinu utvrdio
iz iskaza svjedoka dok je provedenim knjigovodstvenim vještačenjem utvrdio da visina
potraživanja tužitelja s ovog osnova iznosi sveukupno 63.604,38 kn bruto. Prihvativši
djelomično osnovanim prigovor zastare i rok zastare od 3 godine, prvostupanjski sud nalazi
da je u zastari potraživanje tužitelja za ožujak i travanj 2006., pa primjenom članka 135. ZR-a
u vezi s člankom 232. stavak 2. Zakona o radu iz 2014. („Narodne novine“ broj: 93/14.),
odbija djelomično dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.877,94 kn, dok dosuđuje tužitelju
iznos od 59.726,44 kn pozivom na članak 5. stavak 1. ZR-a s pripadajućim zateznim
kamatama sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a sa kasnijim tijekom (kako je tužitelj
zatražio), izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak
sadržanog u dosuđenom bruto iznosu sukladno članku 22. stavak 3. Zakona o porezu na
dohodak („Narodne novine“ broj: 115/16. i 106/18).

Cijeneći uspjeh stranaka u postupku približno podjednakim, sud prvog stupnja odluku
o troškovima postupka, prema kojoj svaka stranka snosi svoje troškove, donosi primjenom
članka 154. stavak 4. ZPP-a, uvažavajući da je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz
članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365.
stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka

11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbom tužitelja, budući da pobijana presuda nije
nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne
proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

U žalbenoj fazi postupka, s obzirom da se tuženik nije žalio na dosuđujući dio presude
iz točki I. i II. izreke, kojim je tužitelju dosuđen iznos od 20.000,00 kn na ime naknade štete te
iznos od 59.726,44 kn za prekovremeni rad, preostalo je povodom žalbe tužitelja na odbijajući
dio presude iz točke III. izreke odlučiti pripada li tužitelju i u kojoj visini daljnji iznos
naknade štete i naknade plaće preko navedenih pravomoćno dosuđenih iznosa.

5

Poslovni broj Gž R-176/2020-3

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaće za prekovremeni rad u
iznosu od 3.877,94 kn (1.554,04 kn za mjesec ožujak 2006. + 2.323,90 kn za mjesec travanj

2006.) kojeg sud prvog stupnja nije prihvatio nalazeći da je u tom dijelu osnovan tuženikov
prigovor zastare, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je u primijeni zastarni rok od tri
godine iz članka 135. ZR-a u vezi s člankom 232. stavak 2. Zakona o radu iz 2014. kojim je
propisano da se odredbe Zakona o radu o zastari iz 2014. (predviđen je rok od pet godina)
neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa kojima je rok zastare od tri godine istekao
prije stupanja na snagu Zakona o radu iz 2014., kao što je to slučaj u ovome predmetu.

Pravilno prvostupanjski sud, uvažavajući nespornu činjenicu da je tužitelj podnio
tužbu 28. travnja 2009., utvrđuje da je u zastari svako potraživanje tužitelja dospjelo prije 28.
travnja 2006. Treba dalje uvažiti da je među strankama nesporno da je plaća tužitelja
dospijevala 10.-og u mjesecu za prethodni mjesec (članak 84. stavak 3. ZR-a), bez obzira što
tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijevao zateznu kamatu od kasnijeg trenutka. Iz toga slijedi da
je naknada plaće tužitelja za mjesec ožujak 2006. u iznosu 1.554,04 kn dospjela 10. travnja

2006. i da je stoga u zastari. U odnosu na plaću za travanj 2006. u iznosu od 2.323,90 kn, koja
je dospjela 10. svibnja 2006., nije protekao trogodišnji zastarni rok do dana utuženja 28.
travnja 2009., na što se osnovano ukazuje žalbom tužitelja.

Radi izloženog, valjalo je potvrditi pobijani dio prvostupanjske presude kojim je
odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 1.554,04 kn (prekovremeni rad za ožujak 2006.) dok je
pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo dosuditi tužitelju daljnji iznos od 2.323,90
kn (prekovremeni rad za travanj 2006.), pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva iza isplatu naknade neimovinske štete, u ovoj fazi
postupka nije sporno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj bio izložen postupcima
uznemiravanja i šikaniranja od strane nadređene mu osobe te da su sve diskriminatorne radnje
poslodavca posljedica odluka nadređene osobe, koje ponašanje ima obilježje mobinga koji se
događao izvan osnova predviđenih odredbama ZSD-a. Nije sporno da tužitelju pripada pravo
na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti te da postoji odgovornost tuženika kao
poslodavca, sve u okviru članka 5. stavak 5. ZR-a i članka 103. ZR-a u vezi s općim
odredbama obveznog prava. Radniku pripada pravo na primjerenu zaštitu na radnom mjestu, a
na poslodavcu leži obveza zaštititi dostojanstvo radnika, ne samo od postupanja poslodavca
nego i od drugih nadređenih suradnika i osoba s kojima redovito dolazi u doticaj na poslu.

Pritom prvostupanjski sud pravilno akceptira da mobing nije kategorija koja je
definirana zakonom ali prema općeprihvaćenoj definiciji ono predstavlja takav oblik
ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina sustavno psihički zlostavlja i
ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i
integriteta, a koja često dovodi do uklanjanja s njegova područja djelovanja, kao i dugotrajnog
ciljanog psihoterora na radnom mjestu što ga radnici provode prema svojim kolegama, bez
obzira na diskriminacijsku osnovu. Mobingom se ugrožava dostojanstvo osobe u sferi
komuniciranja, održavanja socijalnih odnosa i kvalitete profesionalnog statusa.

U ovom predmetu utvrđenim i opisanim postupcima nadređenog prema tužitelju
ostvarena je povreda prava osobnosti tužitelja kao radnika koja se negativno odrazila i na
duševno zdravlje i koja s obzirom na okolnosti slučaja opravdava dosudu novčane naknade
neimovinske štete, temeljem odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi s člankom 19.
stavak 1. i 2. ZOO-a.

6

Poslovni broj Gž R-176/2020-3

Međutim, osnovano se žalbom tužitelja tvrdi da činjenično stanje nije pravilno i
potpuno utvrđeno u pogledu posljedica koje je opisano neželjeno postupanje nadređene osobe
ostavilo na zdravstveno i psihičko stanje tužitelja, radi čega ovaj sud ne može ispitati
pravilnost primijene materijalnog prava iz članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a pri utvrđivanju
obima štete te odmjeravanju visine pravične novčane naknade koja pripada tužitelju.

U tom pravcu tužitelj u žalbi ukazuje na činjenice koje je isticao i tijekom postupka da
su kod tužitelja od 2005. nastupili vidljivi psihički poremećaji uvjetovani stalnim stresom, da
se radi toga počinje ambulantno liječiti, da je od 2008. bio sedam puta hospitaliziran radi
psihičkih tegoba, da sa mjesečnim ambulantnim kontrolama i tjednim psihoterapijskim
grupama tužitelj kontinuirano koristi terapiju antipsihotika i ostalih lijekova, radi kojeg
zdravstvenog stanja da je tužitelj rješenjem HZMO-a od 23. veljače 2011. zbog bolesti i
nastale profesionalne nesposobnosti za rad ostvario pravo na invalidsku mirovinu. Stoga se
žalbom tužitelja tvrdi da je iznos pravične novčane naknade prenisko određen te da sud nije
cijenio sve posebnosti slučaja a posebno zaostale posljedice po zdravstveno stanje tužitelja.

U prilog ovih tvrdnji tužitelj je uz tužbu priložio medicinsku dokumentaciju te je
predlagao provesti medicinsko psihijatrijsko vještačenje, na kojem inzistira i u žalbi, koji
dokazni prijedlog je prvostupanjski sud odbio provesti s obrazloženjem da je imao dovoljno
elemenata utvrditi da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje i da mu
pripada pravična novčana naknada od 20.000,00 kn, ne baveći se posebno obrazlaganjem
pojedinih kriterija predviđenih člankom 1100. stavak 2. ZOO-a.

Ovaj sud uvažava da ne postoji obveza suda da u svakom slučaju zahtijeva nalaz i
mišljenje medicinskog vještaka i da postoje životne situacije kada medicinsko vještačenje nije
nužno te kada sud ima ovlast i dužnost svoje stajalište formirati na temelju vlastitih znanja i
iskustava, kao na primjer pri ocjeni duševnih boli zbog povrede ugleda i časti. Međutim,
prvostupanjski sud je propustio cijeniti činjenicu, koju u žalbi ističe tužitelj, da sadržaj
opisanih povreda prava osobnosti kojima je tužitelj bio sustavno izložen stresu na radnom
mjestu od strane nadređenog u razdoblju od nekoliko godina, osim što su dovele do povrede
ugleda i časti tužitelja, bile su uzrokom povrede prava osobnosti i na duševno i tjelesno
zdravlje, kojim povredama su izazvane određene ozbiljne posljedice na psihičko zdravlje
tužitelja koje su zahtijevale liječničku pomoć a na što ukazuje i medicinska dokumentacija.

S obzirom da svaka osoba drugačije reagira na određene stresne situacije, tako da neki
mogu razviti određene psihološke i psihijatrijske smetnje, dok drugi ne moraju, tada
utvrđivanje postojanja uzročno-posljedične veze između postupaka uznemiravanja odnosno
mobinga i tužiteljevog zdravstvenog stanja i konačnog utvrđivanja profesionalne
nesposobnosti za rad te ocjenu o tome radi li se kod tužitelja o oboljenju kao posljedici
mobinga, može dati sudski vještak jer sud ne raspolaže takvim stručnim znanjima (članak

250. ZPP-a), na što se osnovano ukazuje žalbom tužitelja.

Stoga je radi utvrđivanja činjenica o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava
i kriterija iz članka 1100. stavak 2. ZOO-a, presudu u pobijanom odbijajućem dijelu u pogledu
zahtjeva za naknadu štete valjao ukinuti kako bi prvostupanjski sud u ponovljenom postupku
raspravio činjenice na koje mu je ukazao ovaj sud te donio novu odluku o tome pripada li
tužitelju, pored već pravomoćno dosuđenog iznosa od 20.000,00 kn, daljnji iznos pravične
novčane naknade.

7

Poslovni broj Gž R-176/2020-3

Prema odredbi članka 166. stavak 4. ZPP-a, u konačnoj odluci sud prvog stupnja će
donijeti i novu odluku o troškovima postupka, uključujući i trošak žalbenog postupka, vodeći
pritom računa o uspjehu tužitelja vezanom ne samo za dokazivanje visine već i osnova
odgovornosti tuženika za naknadu štete i isplatu naknade plaće, kao i o žalbenim navodima
tužitelja iznesenim u tome pravcu.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja, pozivom na
članak 368. stavak 1. ZPP-a, članak 373. točka 3. ZPP-a i članak 370. ZPP-a.

Presuda suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu sadržanom u točkama I. i II. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 27. siječnja 2021.

Predsjednica vijeća Ivanka Maričić-Orešković

Broj zapisa: eb2f6-86dec

Kontrolni broj: 0fa27-19a40-6f774

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=IVANKA MARIČIĆ-OREŠKOVIĆ, L=RIJEKA, O=ŽUPANIJSKI SUD U RIJECI, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati
izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Rijeci potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.