- 1 -              Revr 1697/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1697/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. V. (ranije R.) iz G. P., O. P., OIB: ... , koju zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Ž., protiv tuženice Opće županijske bolnice V., V., OIB: ... , koju zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-394/2015-2 od 13. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji poslovni broj Pr-3/15 od 15. srpnja 2015., u sjednici održanoj 27. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužiteljice od 5. prosinca 2016. odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužiteljice od 12. prosinca 2016. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

„Nalaže se tuženiku Opća županijska bolnica V., V., da tužiteljici I. V. iz G. P., O. P., , naknadi imovinsku štetu u vidu izgubljene zarade u iznosu od 1.528,99 kn (slovima: tisućupetstotina-dvadesetosamkunaidevedesetdevetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 39,39 kn počevši od 15. rujna 1996. godine do isplate,

- na iznos od 1,60 kn počevši od 15. listopada 1996. godine do isplate,

- na iznos od 1.488,00 kn počevši od 01. siječnja 1997. godine do isplate,

po stopi od 18% godišnje u periodu od 15. rujna 1996. godine do 30. lipnja 2002. godine, po stopi od 15% godišnje u periodu od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje u periodu od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, a od 01. srpnja 2011. godine pa na dalje po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.

 

U preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

 

Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 28.852,56 kn (slovima: dvadesetosamtisućaosamstotinapedesetdvijekuneipedesetšestlipa) u roku 15 dana“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu, kao i u odluci o parničnom trošku.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je 5. prosinca 2016. izjavila je reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) navevši da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja kojeg je u reviziji i postavila, a koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni i o kojemu je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali se pobijana odluka temelji na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Tužiteljica je u podnesku od 5. prosinca 2005. (list 97-101 spisa) postavila tužbeni zahtjev tako da s osnove izgubljene zarade zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 249.133,90 kn s pripadajućim zateznim kamatama te od 15. studenog 2005. pa nadalje isplatu mjesečne rente u iznosu od 2.817,27 kn. Uzevši u obzir da je pobijanom presudom nižestupanjskih sudova tužbeni zahtjev s osnove izgubljene zarade usvojen za iznos od 1.528,99 kn, dok je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan, proizlazi da vrijednost pobijanog dijela presude s osnove izgubljene zarade iznosi 247,604,91 kn. Već iz navedene činjenice, ne pribrajajući preostali dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu buduće rente u iznosu od 2.817,27 kn mjesečno, jasno je da je protiv pobijane presude dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, a na temelju odredbe toč. 1. toga stavka. Zato nije dopuštena (izvanredna) revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer iz te odredbe proizlazi da ovu reviziju stranke mogu izjaviti u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti (redovnu) reviziju iz odredbe st. 1. toga članka.

 

Stoga je ovaj revizijski sud predmetnu reviziju cijenio kao (redovnu) reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP i ispitao je s obzirom na razloge zbog kojih se takva revizija može podnijeti (čl. 385. st. 1. ZPP) djelomično izričito navedene u reviziji te sadržane u pitanju koje je tužiteljica postavila sastavljajući reviziju kao izvanrednu, a koje je razmotreno kao materijalnopravni prigovor.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizije pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama  razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prema odredi čl. 386. ZPP stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

U postupku koji je prethodio revizijskome utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica kod tuženika zasnovala radni odnos na određeno vrijeme 13. svibnja 1996. na radnom mjestu spremačice,

 

- da je 11. srpnja 1996. doživjela ozljedu na radu te je prema prijavi o ozljedi na radu do ozljeđivanja došlo prilikom čišćenja prozora kada je tužiteljica pala sa stolice i povrijedila desno rame,

 

- da je drugu ozljedu doživjela 03. listopada 1996. i to prilikom dizanja posude vode, međutim za ovo drugo ozljeđivanje nije sastavljena prijava o ozljedi na radu,

 

- da je treću ozljedu doživjela 13. veljače 1997. te je prema prijavi o ozljedi na radu do ozljeđivanja došlo prilikom prolaska hodnikom kada se spotaknula na neravni pod, pala i povrijedila desno rame,

 

- da je četvrtu ozljedu tužiteljica doživjela 07. travnja 1997., te da se radi o ozljeđivanju na način da je desnim ramenom udarila u vrata, a za ovo ozljeđivanje također nije sastavljena prijava o ozljedi na radu,

 

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinskog osiguranje (dalje HZMO), Područna služba u O. broj ... od 06. srpnja 1998. kod tužiteljice zbog ozljede na radu utvrđeno smanjenje sposobnosti za rad počevši od toga datuma te je ista ostvarila pravo na raspoređivanje odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima na kojima se ne traži snaga, spretnost i puna pokretljivost desne ruke, dizanje i prenošenje većih tereta,

 

- da je ravnateljstvo tadašnje Opće bolnice V. svojom odlukom od 14. prosinca 1998. premjestilo tužiteljicu sa poslova spremačice na poslove pomoćne kuharice te je sklopljen Aneks ugovora o radu prema kojem se ugovor sklapa na određeno vrijeme do 31. ožujka 1999.,

 

- da je ravnateljstvo tadašnje Opće bolnice V. svojom odlukom od 31. ožujka 1999. godine utvrdilo da tužiteljici radni odnos prestaje 15. travnja 1999. godine,

 

- da je tužiteljica u invalidskoj mirovini od travnja 1999.

 

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da tužiteljica zbog ozljede na radu od 11. srpnja 1996. (prva ozljeda) ostvaruje pravo na isplatu izgubljene zarade i to na ime razlike plaće i izgubljenog prihoda stečenog radom izvan radnog vremena u razdoblju od 11. srpnja 1996. do 12. rujna 1996. kada je kod tužiteljice završeno liječenje po prvoj ozljedi, dok je zahtjev za isplatu izgubljene zarade i rente u razdoblju nakon 12. rujna 1996. u cijelosti neosnovan iz razloga što između ozljede koje je tužiteljica pretrpila 11. srpnja 1996. i štete koju tužiteljica trpi zbog izgubljene zarade nakon 12. rujna 1996. ne postoji uzročno posljedična veza.

 

Pritom je drugostupanjski sud obrazložio kako je vještačenjem utvrđeno da je liječenje prve ozljede tužiteljice završilo 12. rujna 1996. s urednom funkcijom zgloba desnog ramena te da se ne može se sa sigurnošću utvrditi je li prva ozljeda imala za posljedicu trajno oštećenje zgloba desnog ramena, a što bi eventualno bio razlog za naknadne tri ozljede. Do pogoršanja zdravstvenog stanja tužiteljice došlo je nakon drugog ozljeđivanja koje se prema nalazu vještaka ne može direktno povezati s prvom ozljedom, dok za navedenu drugu ozljedu ne postoji dokaz da je nastala upravo na radu.

 

Sadržaj predmetne revizije u većem se dijelu odnosi na osporavanje činjeničnog stanja kako su ga utvrdili nižestupanjski sudovi, čime se presudu pobija zbog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a što nije dopušten revizijski razlog (čl. 385. ZPP).

 

Također, tvrdnje tužiteljice o tome da su zaključci nižestupanjskih sudova o nastanku predmetnih ozljeda na radu pogrešni, ne ukazuju osnovano na to da bi nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 221. a ZPP, odnosno da su cijenili dokaze protivno odredbi čl. 8. ZPP te tako eventualno počinili neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka u vezi s navedenim odredbama, a koje povrede ni sama tužiteljica izričito ne navodi.

 

Glede prigovora materijalnopravne naravi, koji proizlazi iz u reviziji postavljenog pitanja o tome je li osoba koja je nositelj prava na invalidsku mirovinu obvezna tražiti zaposlenje na drugim poslovima različitim od onih za koje više nije u stanju obavljati, za istaknuti je da isto nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari s obzirom da su nižestupanjski sudovi utvrdili kako tužiteljica tijekom postupka nje dokazala da je kasnije ozljede pretrpila na radu kod tuženika, tj. ista nije dokazala direktnu uzročnu vezu između prve ozljede od 11. srpnja 1996. sa štetom na ime izgubljene zarade nakon 12. rujna 1996. S obzirom na navedena utvrđenja nižestupanjskih sudova, predmetni prigovor materijalnopravne naravi irelevantan je za odluku o ovome predmetu jer tužiteljica nije dokazala ni sve pretpostavke odgovornosti za štetu.

 

S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija od 5. prosinca 2016. izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu te je presuđeno kao u izreci presude.

 

Tužiteljica je i osobno podnijela reviziju 12. prosinca 2016. Prema odredbama članka 91.a st. 1. i 2. ZPP stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik, a iznimno stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položeni pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja ju je prema odredbama ZPP ili kojega drugog zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik – ako ima položen pravosudni ispit.

 

Prema odredbi st. 3. čl. 91.a ZPP stranka, odnosno njezin opunomoćenik iz st. 2. toga članka, dužni su uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, ako takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.

 

Budući da tužiteljica nije uz reviziju dostavila izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, niti je takvu potvrdu dostavila sudu tijekom ovog postupka, predmetnu reviziju podnijela je osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije pa je revizija nedopuštena u smislu odredbe čl. 392. st. 2. ZPP.

 

 

 

Zbog navedenog, podnesena reviziju tužiteljice trebalo je odbaciti kao nedopuštenu pa je primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 27. siječnja 2021.