1

Broj: Ppž-447/2021

 

                                    

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. N. D., zbog prekršaja iz čl. 24. i dr. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv osuđujućeg dijela presude Općinskog suda u Karlovcu od 24. studenog 2020., broj: Pp J-194/2020-33, u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

              I. Odbija se žalba okr. N. D. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. N. D. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Karlovcu od 24. studenog 2020., broj: Pp J-194/2020-33, okr. N. D. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaje iz čl. 24. i čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koje mu je, nakon utvrđenja novčanih kazni za svaki prekršaj, izrečena ukupna novčana kazna u iznosu 9.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 90 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene ukupne novčane kazne. 

 

Istom presudom, okrivljeniku je, na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja i uhođenja žrtve bivše izvanbračne supruge N. C. iz K., T. S. xx na udaljenost manju od 30 metara od ulaza u zgradu u kojoj se nalazi stan u kojem živi N. C., kao i na bilo kojem otvorenom prostoru, a u zatvorenom prostoru na udaljenost manjoj od 3 metra te mu se zabranjuje uznemiravanje verbalnim obraćanjem i provokacijama te nazivanje na mobitel ili telefon, slanje poruka na mobitel ili putem društvenih mreža te mu se nalaže da ukoliko se slučajno nađe na udaljenosti manjoj od utvrđene ovom zaštitnom mjerom odmah ode na udaljenost koja je utvrđena ovom zaštitnom mjerom, sve na vrijeme od šest mjeseci.

 

U odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno je da je okrivljenik obvezan naknaditi iste u iznosu 300,00 kuna.

 

Istom presudom, okr. N. D. je oslobođen od optužbe da bi, na način činjenično opisan u oslobađajućem dijelu izreke prvostupanjske presude, počinio prekršaj iz čl. 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Protiv osuđujućeg dijela te presude, žalbu je pravodobno podnio okr. N. D. putem branitelja odvjetnika M. P., naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe za oba prekršaja, a podredno da se okrivljeniku izrekne blaža prekršajnopravna sankcija.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe da prvostupanjski sud zaključuje da se radi o izuzetno kompleksnom i osjetljivom odnosu stranaka te da u tom smislu prihvaća obranu okrivljenika, ali unatoč tome okrivljenika proglašava krivim i izriče mu kaznu, što, prema tvrdnji okrivljenika, znači da je „sam sud proturječan u svojim navodima i razlozima, a slijedom čega je i presuda proturječna sama sebi“.

 

Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, žalitelj očigledno smatra da je počinjena povreda iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona.

 

Suprotno takvim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni i zaštitne mjere. Druga je stvar što se okrivljenik ne slaže sa zaključcima i razlozima prvostupanjskog suda, ali, po ocjeni ovog suda, razlozi prvostupanjskog suda nisu proturječni ni u čemu pa niti u dijelu koji se posebno ističe u žalbi, jer je prvostupanjski sud potpuno jasno i precizno naveo u kojem dijelu i iz kojih razloga prihvaća obranu okrivljenika (strana 10, odlomak 5). Okrivljenik, parcijalnim prikazom razloga prvostupanjskog suda i njihovim „izvlačenjem“ iz konteksta cijelog smisla obrazloženja pobijane presude, pokušava stvoriti dojam proturječnosti, iako razlozi pobijane presude, kako je to već rečeno, ni u jednom dijelu nisu proturječni ni sami sebi, a ni izreci presude.

 

Kako, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba okr. N. D. zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik, u bitnome, tvrdi da je prvostupanjski sud činjenično stanje utvrdio isključivo prihvaćajući iskaz žrtve N. C., da se njen iskaz ne može cijeniti kao nepristran dokaz, da ostali provedeni dokazi nisu u suglasju s iskazom žrtve, da sud okrivljenika ne bi proglasio krivim da je uzeo u obzir iskaze svjedoka Ć., S. i J., da iz iskaza svjedoka I. ne proizlazi da je okrivljenik uputio žrtvi riječi koje su navedene u činjeničnom opisu, niti to proizlazi iz iskaza ostali ispitanih svjedoka pa da nije jasno kako je sud mogao utvrditi da je okrivljenik doista žrtvi izrekao riječi za koje je proglašen krivim. 

 

Neosnovana je žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud činjenično stanje utvrdio isključivo prihvaćajući iskaz žrtve N. C., a jednako je neosnovana i tvrdnja da ostali provedeni dokazi nisu u suglasju s iskazom žrtve. Naime, iskaz žrtve N. C., u odnosu na prekršaj iz čl. 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, potpuno je suglasan sa službenom zabilješkom PP Karlovac od 30. ožujka 2020., iz koje proizlazi da je uvidom u evidenciju poziva u mobilnom telefonu žrtve utvrđeno da je okrivljenik, sa svog mobitela pozivnog broj xxxxx, u vremenu od 13,59 do 15,50 sati, uputio ukupno 20 poziva, nakon čega je žrtva uputila poziv policiji. Takvim svojim ponašanjem, okrivljenik je postupio suprotno pravomoćno izrečenoj zaštitnoj mjeri i počinio je prekršaj iz čl. 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kako je to osnovano zaključio i prvostupanjski sud. Prema tome, nije točno da se pobijana presuda, u odnosu na ovaj prekršaj, temelji isključivo na iskazu žrtve N. C. odnosno da njen iskaz nije potvrđen ni jednim drugim izvedenim dokazom, kako to tvrdi okrivljenik u žalbi.

 

Isto tako, ni u odnosu na prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, prvostupanjska odluka se ne temelji isključivo na iskazu žrtve. Prvostupanjski sud je, pravilno i osnovano, zaključio da je, u odnosu na ovaj prekršaj, iskaz žrtve potvrđen i suglasan s iskazom svjedoka J. I. te je osnovano svoju odluku utemeljio na ovim dokazima.

 

Kada se prethodno navedenoj činjenici, da je iskaz žrtve potvrđen s evidencijom poziva u mobilnom telefonu žrtve te s iskazom svjedoka J. I., doda i činjenica da je iskaz žrtve koji je dala u PP Karlovac istog dana kada su prekršaji počinjeni i iskaz koji je dala na glavnoj raspravi međusobno potpuno suglasni i neproturječni, po ocjeni ovog suda, pravilno je i osnovano prvostupanjski sud navedene iskaze žrtve prihvatio vjerodostojnima. Neosnovano se okrivljenik u žalbi poziva na iskaze svjedoka Ć., S. i J., jer ni jedan od njih, za razliku od svjedoka J. I., nije bio nazočan inkriminiranom događaju za koji je okrivljenik proglašen krivim u toč. I.2. izreke pobijane presude. Nadalje, bezuspješno okrivljenik u žalbi tvrdi da nije bilo dovoljno dokaza da se s potpunom sigurnošću utvrde riječi za koje je proglašen krivim u toč. I.2. izreke pobijane presude. Naime, žrtva nasilja je, u svom iskazu u PP Karlovac, koji je dala neposredno (istog dana) nakon što je prekršaj i počinjen, dakle u vrijeme kada su njena sjećanja bila najsvježija, jasno, precizno i bez ikakve nesigurnosti, navela riječi koje joj je okrivljenik uputio i zbog kojih je bila uznemirena i osjećala strah. Kod takvog stanja stvari, po ocjeni ovog suda, okolnost što je žrtva nasilja, ispitana u prvostupanjskom postupku, navela samo dio ovih riječi, nikako ne znači da je u PP Karlovac iskazivala neistinito, a niti činjenica da svjedok J. I. nije precizirao riječi koje je okrivljenik uputio žrtvi nasilja, nego je rekao da je okrivljenik psovao i vikao na nju, ne znači da u spisu nema dovoljno dokaza da je okrivljenik izgovorio riječi za koje je proglašen krivim, kako to neosnovano pokušava prikazati u žalbi.

 

Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da žalbeni navodi predstavljaju bezuspješan pokušaj otklanjanja vlastite prekršajne odgovornosti te da provedeni dokazi ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Iz sadržaja žalbe, evidentno je da žalitelj u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. toč. 2. Prekršajnog zakona, jer žalitelj uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava.

 

S obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, pa, dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojih je i proglašen krivim, to žalba okrivljenika ni u tom dijelu nije osnovana.

 

Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okrivljenik pobija samo odluku o izrečenoj novčanoj kazni. Tako navodi da je izrečena novčana kazna suviše visoka, da je nezaposlen, da nema nikakvih primanja, da je iznos neprimjeren njegovim mogućnostima, da nije osnovano očekivati da bi on mogao podmiriti izrečenu novčanu kaznu uzevši u obzir da je neopravdano proveo čak sedam mjeseci u istražnom zatvoru te da je prvostupanjski sud utvrdio brojne olakotne okolnosti.

 

U stvari, u žalbi se ne navodi ni jedna okolnost koju prvostupanjski sud nije utvrdio i cijenio.

 

Razmotrivši odluku o utvrđenim odnosno izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da su okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i više nego dostatno vrednovane pa njihova procjena nije potrebna. Ocjena je ovog suda da je izrečena novčana kazna i više nego primjerena svim okolnostima koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, stupnju krivnje okrivljenika, pogibeljnosti počinjenog prekršaja i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Pritom treba naglasiti da je za oba prekršaja za koja je okrivljenik proglašen krivim, osim novčane kazne, zakonom propisana i kazna zatvora pa je jasno da je okrivljeniku za svaki prekršaj, prije svega, utvrđena blaža vrsta kazne, a osim toga utvrđene su novčana kazna u visini zakonom propisanih posebnih minimuma. Cijeneći da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja otklonjena je mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Pritom svakako nije zanemariva i činjenica da je okrivljeniku određen najdulji zakonom propisan rok plaćanja novčane kazne, što će mu zasigurno olakšati plaćanje iste.

 

Nadalje, ovaj sud je, na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, jer se okrivljenik u tom dijelu nije žalio, ispitao i zaštitnu mjeru iz čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koje su mu izrečene. Po stanovištu ovog suda, prvostupanjski sud je osnovao i u skladu sa zakonom okrivljeniku izrekao navedenu zaštitnu mjeru, jer je, u konkretnom slučaju, primjena iste nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji su predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Duljina trajanja izrečene zaštitne mjere od šest mjeseci, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja i ličnosti okrivljenika, a naročito činjenici da je okrivljenik proglašen krivim za dva prekršaja, od čega je jedan prekršaj upravo nepoštivanje prije izrečene zaštitne mjere, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponovnog nasilničkog ponašanja.

 

Stoga, nije bilo osnove za prihvaćanjem žalbe okrivljenika.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 27. siječnja 2021.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Karlovcu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, žalitelja, branitelja, žrtvu nasilja i tužitelja.