1

Broj: Jž-1937/2018

 

                                   

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R  J  E  Š  E  N  J  E

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. J. Z., zbog prekršaja iz čl. 92. st. 1. toč. 16. Zakona o oružju („Narodne novine“, broj 63/07., 146/08., 59/12. i 70/17.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru od 4. svibnja 2018., broj: 17. Pp J-4928/17-11, u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2021.,

 

                                           

r i j e š i o  j e

 

 

Prihvaća se žalba okr. J. Z., ukida se pobijana prvostupanjska presuda te se predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru od 4. svibnja 2018., broj: 17. Pp J-4928/17-11, proglašen je krivim okr. J. Z. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 92. st. 1. toč. 16. Zakona o oružju, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 3.000,00 kuna, u koju se vrijeme lišenja slobode 16. studenog 2017. uračunava kao 300,00 kuna, tako da je okrivljeniku preostala novčana kazna u iznosu 2.700,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 90 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela novčane kazne, a obvezan je i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 200,00 kuna.

 

Istom presudom, od okrivljenika je oduzet jedan sprej suzavac marke „Anti-Hund CS/CN“m zapremine 50 ml.

 

Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik, putem branitelja odvjetnika J. D., naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati.   

 

              Žalba je osnovana.             

 

Osnovano okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer, i po ocjeni ovog suda, odlučne činjenice nisu nedvojbeno utvrđene.

 

Naime, okrivljenik je proglašen krivim da je počinio prekršaj iz čl. 92. st. 1. toč. 16. Zakona o oružju, kojim se sankcionira postupanje protivno čl. 29. st. 4. istog Zakona, a kojom odredbom je propisano da se „oružje kategorije B, C i D na javnom mjestu ne smije učiniti vidljivim drugim građanima, niti se smije nositi na način koji građane uznemiruje“.

 

Prije svega, kako se to osnovano ističe u žalbi, jedan od konstitutivnih elemenata inkriminiranog prekršaja je i javnost mjesta događaja, a okrivljenik je proglašen krivim da je djelo počinio „u dvorištu kuće u ulici B. B. xx u K. S.“. S obzirom da je dvorište obiteljske kuće, po kategorizaciji javnih mjesta, tzv. fiktivno javno mjesto tj. ono mjesto koje po svojoj namjeni nije javno mjesto, ali pod određenim uvjetima (dostupnost vidiku s javnog mjesta odnosno reflektiranje tj. nastupanje posljedica inkriminiranog ponašanja na javnom mjestu) može imati takav značaj, prvostupanjski sud je bio dužan s potpunom izvjesnošću utvrditi radi li se o javnom mjestu, a što nije učinio. Naime, iz provedenog dokaznog postupka je vidljivo da prvostupanjski sud nije izvodio dokaze radi utvrđenja navedene odlučne činjenice, a niti je u obrazloženju presude naveo na temelju čega je utvrdio da bi „dvorište kuće u ulici B. B. xx, u K. S.“, s obzirom na okolnosti konkretnog događaja, imalo karakter javnog mjesta.

 

Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je svoj zaključak o krivnji temeljio na iskazu svjedoka policijskog službenika, koji je, između ostalog, iskazao: „… Pozvali smo ga iz dvorišta da iziđe iz kuće, što je on i učinio na način što je izišao s jednim sprejom u ruci, tj. plinskim oružjem C kategorije, tzv. suzavac. Kada je vidio da smo policajci, vratio se u kuću nakon čega je ponovno izišao bez tog spreja u rukama…“.

 

Iz gore navedenog dokaza, nesporno proizlazi da je okrivljenik izišao na ulazna vrata svoje kuće sa sprejom u ruci te se, čim je uočio da se ispred kuće nalaze policijski službenici, vratio u kuću, ostavio sprej i ponovno izišao bez spreja u ruci. Dakle, iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da je okrivljenik imao sprej u ruci jedno vrlo kratko vrijeme i to nalazeći se tik do ulaznih vrata svoje kuće. Kod takvog stanja stvari, a imajući na umu da se radi o maloj bočici zapremine 50 ml, što se osnovano ističe u žalbi, nejasno je zaključivanje prvostupanjskog suda da su se u ponašanju okrivljenika ostvarila bitna obilježja prekršaja iz čl. 92. st. 1. toč. 16. Zakona o oružju. Ovo tim više što prvostupanjski sud niti ne iznosi konkretne razloge zbog kojih smatra da je kratki izlazak okrivljenika na ulazna vrata kuće, držeći u ruci sprej zapremine 50 ml, radnja kojom je on predmetno oružje učinio vidljivim građanima na javnom mjestu, nego samo vrlo paušalno i nekonkretno navodi: „Temeljem iskaza ispitanog svjedoka kao neposredno očevica, utvrđeno je da je okrivljenik kritične zgode nosio oružje C-kategorije na javnom mjestu, te je takovim svojim ponašanjem ostvario obilježje prekršaja koji mu se stavlja na teret i proglašen je krivim kao u izreci ove presude“. Iz ovakvog obrazloženja jasno je da prvostupanjski sud radnje okrivljenika nije razmatrao u svjetlu konkretnih okolnosti inkriminiranog događaja, a što je bio dužan učiniti.

 

Sukladno čl. 88. st. 1. Prekršajnog zakona, sud je dužan potpuno i točno utvrditi činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke te s jednakom pažnjom utvrditi činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist. Propuštanje navedene obveze ne može dovesti do pravilne i zakonite odluke o krivnji okrivljenika. Napominje se da je prvenstvena zadaća prvostupanjskog suda da analitički cijeni sve provedene dokaze, kako one koji idu u korist okrivljenika, tako i one na njegovu štetu, a obrazloženja sudskih odluka koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za svoje zaključke upućuju na zaključak o arbitrarnosti.

 

Slijedom svega navedenog, pobijanu presudu je trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Bitno je naglasiti da u ovom predmetu nema zakonskih uvjeta, ni iz čl. 221. st. 1., niti iz čl. 221. st. 2 Prekršajnog zakona, za vođenje žurnog postupka, nego je potrebno provesti glavnu raspravu. Prvostupanjski sud je, neosnovano, pobijanu presudu donio vodeći žurni postupak.

 

U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će, uvažavajući primjedbe koje su dane u ovoj odluci, provesti sve potrebne dokaze za potpuno i pravilno utvrđenje činjeničnog stanja te  će pravilnom i kritičnom analizom svih provedenih dokaza, donijeti novu, zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.

 

              Stoga je, na temelju čl. 206. st. 1. Prekršajnog zakona, riješeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 27. siječnja 2021.

 

 

 

 

              Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.