1

Poslovni broj: Gž-36/2020-2

 

Poslovni broj: Gž-36/2020-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice Vesne Tkalčec, u parničnom predmetu tužitelja I. H., iz V., OIB: …, protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u V., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj Pn-54/19-9 od 29. listopada 2019. godine, 27. siječnja 2021.,

 

presudio je

 

Žalba tužitelja djelomično se uvažava kao osnovana, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pn-54/19-9 od 29. listopada 2019. godine:

-potvrđuje u odbijajućem dijelu (točka II. izreke) za iznos od 54.398,70 kn (slovima: pedeset četiri tisuće tristo devedeset osam kuna i sedamdeset lipa) zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom,

-preinačuje u točki II. izreke u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 20.000,00 kn (slovima: dvadeset tisuća kuna) te u točki III. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka na način da se sudi:

1. Nalaže se tuženici da tužitelju na ime naknade neimovinske štete osim dosuđenog iznosa od 6.000,00 kn (slovima: šest tisuća kuna) isplati daljnji iznos od 20.000,00 kn (slovima: dvadeset tisuća kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 24. studenoga 2018. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, u roku 15 dana.

2. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženici troškove postupka u iznosu od 1.059,60 kn (slovima: tisuću pedeset devet kuna i šezdeset lipa), u roku 15 dana.

Nepobijana točka I. izreke nije ispitivana u prvostupanjskom postupku.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Nalaže se tuženici R. H. da tužitelju I. H. isplati iznos od 6.000,00 kn (šest tisuća kuna), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. studenoga 2018. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja I. H. u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 74.398,70 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. studenoga 2018, kao neosnovan.

III. Tužitelj I. H. je dužan nadoknaditi tuženici R. H. troškove postupka u iznosu od 2.550,00  kn, u roku 15 dana."

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv presude podnio je tužitelj dana 11. studenog 2019. godine zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu. Budući da tužitelj nije određeno naveo protiv kojeg dijela presude se žali ovaj sud je uzeo u smislu čl. 365. st. 1. ZPP-a da se žali protiv toč. II i III s kojima nije uspio u sporu, tim više što žalba ne sadrži nikakve žalbene razloge vezane uz toč. I izreke.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Prema obrazloženju presude tužitelj tužbom traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 6.000,00 kn zbog neutemeljenog pritvaranja u periodu od 6. do 20. ožujka 2000. i iznos od 50.000,00 kn s osnova duševnih boli zbog povrede prava osobnosti na čast i ugled i straha koji je trpio i trpi, kao i naknadu materijalne štete s osnove neisplaćenih plaća sa mjesece ožujak i travanj 2000. u iznosu od 24.398.70 kn, ukupno 80.398,70 kn.

U prvostupanjskom postupku između stranaka nije bilo sporno:

-da je tužitelju rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Kir-90/00-3 od 6. ožujka 2000. određeno zadržavanje, te da mu je rješenjem istoga suda broj Kio-62/00-7 od 9. ožujka 2000. određen pritvor na temelju čl. 102. st. 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku,

-da je tužitelj u pritvoru boravio ukupno 14 dana, od 6. do 20. ožujka 2000. kada mu je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Kio-66/00 pritvor ukinut,

-da je kazneni postupak koji se vodio protiv tužitelja obustavljen rješenjem Općinskog suda u Varaždinu broj K-310/15 od 20. kolovoza 2015.,

-da se tužitelj 20. kolovoza 2018. obratio tuženici sa zahtjevom za naknadu štete u mirnom postupku te da o zahtjevu nije donesena odluka u roku od tri mjeseca, čime su se ispunili  uvjeti za podnošenje tužbe u smislu odredbe čl. 186.a ZPP-a.

Tuženica se u odgovoru na tužbu očitovala da se jedina moguća pravna osnova za dosudu štete tužitelju nalazi u čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 178/04 i 115/06 – dalje: ZKP) te da se naknada štete zbog neosnovanog lišenja slobode smatra jedinim oblikom štete koji obuhvaća sve vidove štete, pa tako i materijalne štetu. Što se tiče materijalne štete tuženica se dodatno očitovala da tužitelj istu nije potkrijepio nikakvim dokazima te je nejasno zbog čega se tužitelj kao direktor nakon izlaska iz pritvora nije vratio na svoje radno mjesto. Tuženica se pozvala na važeću sudsku praksu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da se činjenica vođenja kaznenog postupka ne može smatrati štetnom radnjom niti dovodi do drugih oblika štete, osim onih koji su propisani ZKP-om. Predložila je sklapanje nagodbe u iznosu od 300,00 kn po danu pritvora, odnosno ukupno 4.200,00 kn. Tužitelj se s time nije suglasio pa je tuženica predložila sudu da odbije tužbeni zahtjev preko iznosa od 4.200,00 kn.

Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužitelj u svom iskazu, kao i u tužbi, naveo da je obolio na srce i kralješnicu, da ima kolesterol, visoki tlak i šećer te da su mu počeli otkazivati bubrezi, a sve to kao posljedica stresa. O tome da nema medicinsku dokumentaciju. Već 20 godina da nema nikakve kontakte s ljudima s područja V., da je 10 puta u 20 godina bio kod brata u Z., a kod njega nikad nitko osim djece, da ne može kupiti unukama čokoladu niti sebi priuštiti lijekove pa sve to teško podnosi. Zbog toga da se povlači u sebe i postaje anksiozan i depresivan. Vezano uz materijalnu štetu iskazivao je da su radnici nakon njegovog pritvaranja počeli štrajkati i da zbog toga nije dobio plaću za ožujak i travanj 2000. Tužitelj da je u konačnici pojasnio sudu da traži naknadu štete zbog nezakonitog pritvaranja i oduzimanja slobode.

Analizirajući iskaz tužitelja prvostupanjski sud je zaključio da se većina njegovog iskaza odnosi na to kako je na njegov život utjecalo dugotrajno vođenje kaznenog postupka koji je u konačnici pravomoćno obustavljen, a ne na 14 dana provedenih u pritvoru. Prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj osnovano zahtijeva naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog pritvaranja i da mu ta šteta pripada primjenom čl. 480. st. 1. toč.1. ZKP-a, ali da ta naknada predstavlja naknadu za jedinstveni vid štete koji obuhvaća sve štetne posljedice nematerijalne štete vezano za neosnovano pritvorenog, dakle i duševne boli zbog povrede časti, dostojanstva, ugleda, slobode i prava osobnosti oštećenog. Zbog toga je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj ima pravo na naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog pritvaranja u trajanju od 14 dana i to u iznosu od 6.000,00 kn, dok je preostali tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete ocijenio neosnovanim.

Što se tiče neisplate plaće za ožujak i travanj 2000. u iznosu od 24.358,70 kn prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije dokazao da bi uzrok toga bilo njegovo neosnovano pritvaranje u razdoblju od 6. do 20. ožujka 2000. jer tužitelj je u tužbi i u svojem iskazu naveo da je posljednju plaću za 1999. godinu primio za mjesec studeni 1999., a u 2000. godini je prvu plaću primio za mjesec svibanj 2000. te da se trgovačko društvo Z. d.d. kojeg je tužitelj bio direktor bavilo niskoprofitabilnom djelatnošću, iz čega sud zaključuje da je to društvo krajem 1999. i početkom 2000. bilo u velikim teškoćama u poslovanju te da je to razlog zbog kojeg tužitelju nisu isplaćene plaće za ožujak i travanj 2000.

Tužitelj je u žalbi naveo da je izreka presude proturječna sama sebi i razlozima, da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni i da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na izneseni žalbeni razlog ovaj sud je zaključio da prvostupanjski sud nije počinio opisanu bitnu povredu, jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi, danim razlozima ni provedenim dokazima, a u presudi su dati razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni. Prvostupanjski sud nije počinio niti koju drugu bitnu povredu postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, tako da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom.

Žalbenim navodima da prvostupanjski sud nije izveo dokaze uvidom u rješenja i presude donesene u kaznenom postupku tužitelj nije doveo u pitanje pravilnost prvostupanjske presude jer tužitelj je podnio "tužbu radi naknade štete zbog neutemeljenog pritvora", a ne tužbu radi dugotrajnosti kaznenog postupka, pa tijek toga postupka i odluke donesene u istome nisu u vezi sa štetom zbog neosnovanog pritvaranja. Nisu od utjecaja ni žalbeni navodi koji se tiču stečaja trgovačkog društva Z. d.d. i postotka dionica toga društva koje je tužitelj imao u vlasništvu, jer predmet ovog postupka nije naknada štete prouzrokovane stečajem toga društva.

Po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je izrazio pravilno pravno shvaćanje da nematerijalna šteta zbog lišenja slobode predstavlja jedinstveni oblik štete vezan uz osobu oštećenog, pa tako uz duševne boli zbog povrede slobode, obuhvaća i duševne boli zbog povrede časti i ugleda, stoga da tužitelj ima pravo na jedinstvenu naknadu. Prvostupanjski sud je nadalje pravilno utvrdio da tužitelj ima pravo na naknadu štete na temelju članka 480. st. 1. toč.1. ZKP-a, kao zakonske osnove za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode. Međutim, dosuđenjem iznosa nematerijalne štete u iznosu od 6.000,00 kn i odbijanjem tužbenog zahtjeva za naknadu te štete u cijelom daljnjem iznosu od 50.000,00 kn prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, jer dosuđena naknada u iznosu od 6.000,00 kn ne predstavlja primjerenu novčanu naknadu za nematerijalnu štetu koju je tužitelj pretrpio.

            Tužitelj temelji tužbeni zahtjev za naknadu štete na činjeničnoj osnovi iz koje proizlazi:

               -da mu je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Kir-90/00-3 od 6. ožujka 2000. određeno zadržavanje, te da mu je rješenjem istoga suda broj Kio-62/00-7 od 9. ožujka 2000. određen pritvor na temelju čl. 102. st. 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku,

-da je u pritvoru boravio ukupno 14 dana, od 6. do 20. ožujka 2000. kada mu je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Kio-66/00 pritvor ukinut,

-da je kazneni postupak koji se vodio protiv njega obustavljen rješenjem Općinskog suda u Varaždinu broj K-310/15 od 20. kolovoza 2015.,         

            -da je prije pritvaranja imao veliki ugled u poslovnim krugovima, a u sredini u kojoj je živio da je bio uvažavan kao uspješan gospodarstvenik i pošten čovjek,

            -da su o njegovom uhićenju i pritvaranju mjesecima izvještavali svi mediji te da se pisalo da je uzeo silne novce,

              -da su inozemni poslovni partneri bili zbunjeni i šokirani njegovim pritvaranjem te su odmah prekinuli proizvodnju u trgovačkom društvu Z. d.d. u kojem je tužitelj bio direktor pa su radnici ostali bez posla,

              -da je u pritvoru boravio s još četiri osobe koje su bile optužene za teška kaznena djela pa je pritvor teško podnosio,

              -da su ga na saslušanja vodili vezanog te da su njegove kćeri strašno plakale kad su ga vidjele u takvom položaju,

              -da su ga sve okolnosti pritvaranja izuzetno pogodile jer se cijelog života i radnog vijeka strogo držao zakona, pravila i morala,               

            -da je u vrijeme uhićenja imao 49 godina, da je uhićenjem izgubio ugled i poštovanje koje je do tada s pravom uživao tijekom cijelog životnog i radnog vijeka,

              -da mu se kao posljedica pritvaranja znatno pogoršalo zdravstveno stanje,

            -da je zbog lišenja slobode i gubitka ugleda, posebno obzirom na težinu djela koje mu je stavljeno na teret, trpio duševne boli zbog povrede prava osobnosti i to prava na čast i ugled te jaki strah kako će po izlasku iz pritvora uzdržavati obitelj i vratiti dugove, a posljedice pritvaranja da osjeća još i danas.

Uzevši u obzir da neosnovano pritvaranje predstavlja grubi napad na slobodu i pravo čovjeka i građanina te da i sama činjenica povrede prva na slobodu i boravka u pritvoru ima za posljedicu duševne boli, zatim vrijeme trajanja pritvora, posljedice pritvaranja na osobnost tužitelja, trajanje i težinu traume koju je kod tužitelja izazvalo lišenje slobode, pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja, promjenu odnosa okoline prema tužitelju, posebno gubitak povjerenja prema tužitelju u poslovnom svijetu te gubitak ugleda koji je imao kao direktor velikog poduzeća, kao i teško podnošenje boravka u pritvoru, ovaj sud je ocijenio da iznos od 6.000,00 kn ne predstavlja primjerenu novčanu naknadu za duševne bolove koje je tužitelj trpio kao posljedicu povrede časti i ugleda i povrede prava na slobodu. Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a djelomično preinačio točku II izreke presude na način da je tužitelju dosudio daljnji iznos nematerijalne štete od 20.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu kojim se presuda osporava u nedosuđenom iznosu nematerijalne štete od 30.000,00 kn odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i presudu u tom dijelu potvrdio na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, jer iz predloženih i priloženih dokaza ne može se donijeti ocjena o postojanju daljnje štete, odnosno tužitelj nije dokazao daljnju štetu u navedenom iznosu.

Što se tiče tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete po osnovi neisplaćenih plaća za ožujak i travanj 2000. u iznosu od 24.358,70 kn ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da bi uzrok toga bilo njegovo neosnovano pritvaranje. Naime,  tužitelj je u tužbi i u svojem iskazu naveo je da se trgovačko društvo Z. d.d. kojeg je bio direktor bavilo niskoprofitabilnom djelatnošću te da je posljednju plaću za 1999. godinu primio za mjesec studeni, a narednu plaću primio je tek za mjesec svibanj 2000., pa kako je u pritvoru bio u razdoblju od 6. do 20. ožujka 2000. ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između pritvora i neisplate plaća, već da je trgovačko društvo Z. d.d. krajem 1999. i početkom 2000. bilo u financijskim teškoćama te da je to razlog zbog kojeg tužitelju nisu isplaćene plaće za ožujak i travanj 2000. Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i u tom dijelu odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio toč. II izreke u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos materijalne štete od 24.398,70 kn, odnosno presudu je potvrdio u odbijajućem dijelu za ukupni iznos nematerijalne i materijalne štete od 54.398,70 kn.

Budući da je presuda djelomično preinačena valjalo je donijeti novu odluku o troškovima i to primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a jer su obje stranke djelomično uspjele u sporu.

Tužitelj je uspio u sporu u omjeru od 32,34%, a tuženica u omjeru od 67,66%. Kada se od postotka uspjeha tuženice koja je u većoj mjeri uspjela u sporu oduzme uspjeh tužitelja, tuženica ima pravo na naknadu troškova u omjeru od 35,32%. Troškove tuženice prvostupanjski sud je pravilno utvrdio u iznosu od 3.000,00 kn pa kada se isti pomnoži s omjerom od 35,32% tuženica ima pravo na trošak u iznosu od 1.059,60 kn.

 

Koprivnica, 27. siječnja 2021.