- 1 -              Rev 1790/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1790/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić,članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. R., OIB ..., iz Republike Austrije, G., kojeg zastupa punomoćnica N. G., odvjetnica u Z., protiv tuženika O. C., OIB ..., iz T.-T., kojeg zastupa punomoćnica B. G. P., odvjetnica u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-857/15-8 od 27. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda zbog ogluhe Općinskog suda u Poreču-Parenzo broj P-371/14-4 od 12. siječnja 2015., u sjednici održanoj 26. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tuženika protiv odluke o troškovima parničnog postupka kao nedopuštena.

 

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom zbog ogluhe naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 33.885,00 eura protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB na dan ispunjenja s ugovornim kamatama tekućim po stopi od 5% godišnje u razdoblju od 16. rujna 2004. do 1. listopada 2009., a od 1. listopada 2009. do isplate sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (točka I. izreke) tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 9.045,00 kn (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda zbog ogluhe u točki I. u dijelu koji se odnosi na visinu stope kamate na način da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati kamate koje na iznos od 33.885,00 (tridesetritisućeosamstoosamdesetpet) eura teku od 16. rujna 2004. do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koja se plaća u mjestu ispunjenja na štedne uloge u eurima po viđenju, od 1. siječnja 2008. pa do 1. listopada 2009. po kamatnoj stopi od 5% godišnje, od 2. listopada 2009. pa do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena U preostalom dijelu žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe (točka II.). Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu tuženika (točka III.).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ovom sudu da prihvati reviziju, ukine pobijane odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio odbiti istu kao nedopuštenu.

 

Revizija tuženika protiv presude nije osnovana dok revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).

 

Revident navodi da je pobijana presuda proturječna jer da je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe ZPP-a kada je donio presudu zbog ogluhe, a potom je raspravljao o pravnom pitanju ima li predmetno utanačenje svojstvo ovršne isprave, o kojem prvostupanjski sud da nije naveo niti jednu riječ.

 

Ocjena drugostupanjskog suda da je presuda zbog ogluhe donesena sukladno odredbama čl. 331.b ZPP nije proturječna zaključku tog suda da nije od odlučnog značaja što prvostupanjski sud nije posebno obrazlagao zbog čega smatra da isprava nazvana utanačenje nema svojstvo ovršne isprave. Naime navode da isprava nazvana utanačenje ima svojstvo ovršne isprave tuženik prvi put iznosi u žalbi, a drugostupanjski je sud ocjenjujući žalbene navode tuženika, iste otklonio i obrazložio razloge iz kojih isprava nazvana utanačenje nema svojstvo ovršne isprave. Stoga nema proturječnosti koju ističe revident.

 

Drugostupanjski je sud pravilno ocijenio da su ostvareni razlozi za donošenje presude zbog ogluhe kao i da je prvostupanjski sud pravilno obrazložio razloge koji su opravdali donošenje presude zbog ogluhe sukladno čl. 331.b ZPP.

 

Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu od 33.885.00 eura protuvrijednost u kunama.

 

Prvostupanjski je sud donio presudu zbog ogluhe jer je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 331.b ZPP. Naime tužitelj je zahtjev temeljio na tvrdnji da je tuženiku pozajmio novčani iznos koji se tuženik obvezao vratiti do 1. listopada 2009. kako su ugovorili u ispravi nazvanoj utanačenje od 15. rujna 2004. koju su stranke potpisale i potpise ovjerile kod javnog bilježnika.

 

U pobijanoj presudi drugostupanjski je sud zaključio da isprava nazvana utanačenje u svom najvećem dijelu odgovara sadržaju ovršne isprave iz čl. 183. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03 i 194/03 - dalje: OZ) međutim ne sadrži i izjavu dužnika (ovdje tuženika) da se novac sa zaplijenjenih računa izravno isplaćuje vjerovniku (čl. 183. st. 1. OZ) pa ista ne može imati svojstvo ovršne isprave podobne za ovrhu, a zbog čega je takav prijedlog tužitelja i bio odbijen kada je ta osnova za plaćanje vraćena tužitelju od Financijske agencije.

 

Revident ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 183. st. 1. OZ jer isprava sastavljena 15. rujna 2004. potpisana je od stranaka i ovjerena od javnog bilježnika, isprava ima izjavu dužnika da se mogu plijeniti svi dužnikovi bankovni računi kao i da su izjavu stranke sastavile smatrajući da je riječ o zadužnici i zaključno revident ustraje da tužitelj posjeduje ovršnu ispravu i da nema pravni interes za vođenje parnice jer se radi o presuđenoj stvari zbog čega je tužbu trebalo odbaciti.

 

Prema čl. 183. st. 1. OZ dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zaplijene njegovi svi računi koje ima kod pravnih osobe koje obavljaju poslove platnog prometa te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate.

 

Međutim navedena isprava nazvana utanačenje, kako je pravilno ocijenio drugostupanjski sud, nema izjavu da se novčana sredstva izravno s računa isplaćuju vjerovniku stoga utanačenje nema svojstvo ovršne isprave i neosnovano revident ustraje da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 183. st. 1. OZ.

 

Slijedom navedenog pravilno je sud u pobijanoj presudi ocijenio da se u ovom sporu ne radi o presuđenoj stvari.

 

Revident ističe i pogrešnu primjenu čl. 22. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) međutim prvi put je ističe u reviziju.

 

Stranke mogu u reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP iznijeti nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti (čl. 387. ZPP). Obzirom da se navedeni revizijski navodi ne odnose na izuzetak iz čl. 387. ZPP, revizijski razlozi u tom dijelu, kao nedopušteni nisu ocjenjivani.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revident osporava i odluku o troškovima parničnog postupka.

 

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

 

Slijedom navedenog revizija tuženika kojom osporava odluku o troškovima postupka nije dopuštena te je istu valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ovog postupka (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 26. siječnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.