- 1 -              Rev 777/2020-8

 

 

 

 

 

Broj: Rev 777/2020-8

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.-M. d.o.o. T., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica G. V., odvjetnica u Z., a nju punomoćnik M. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika B. S. iz Z., OIB: ..., kao pravnog slijednika A. S. iz Z., OIB ..., radi utvrđenja neosnovanosti osporene tražbine, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4753/2019-2 od 21. kolovoza 2019., kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-17/2018-14 od 17. travnja 2019., u sjednici održanoj 26. siječnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Dopuna revizije tužitelja od 11. veljače 2020, odbacuje se kao nepravovremena.

 

II. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4753/2019-2 od 21. kolovoza 2019. i rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-17/2018-14 od 17. travnja 2019., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

III. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja odbačena je tužba koju je podnijela G. V. u kojoj je kao tužitelja naznačila dužnika M.-M. d.o.o. T., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica G. V., koja je vjerovnica u predstečajnom postupku koji se vodi kod prvostupanjskog suda u kojem je ona osporila tražbinu tuženice i koja je pravomoćnim rješenjem toga suda upućena na parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine.

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja zastupanog po punomoćnici G. V., i žalba tužitelja podnesena po punomoćniku T. R., odvjetniku u V., kao neosnovane i te je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-17/2018-14 od 17. travnja 2019.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te podneskom od 11. veljače 2020. i dopunu revizije. Predlaže preinačenje pobijanih rješenja sukladno revizijskim navodima, a podredno predlaže ukidanje pobijanih rješenja i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je osnovana, a dopuna revizije od 11. veljače 2020., je nepravovremena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP-a revizija se podnosi u roku od trideset dana od dostave drugostupanjske presude.

 

Prijepis drugostupanjske presude tužitelju je dostavljen putem punomoćnika 27. rujna 2019., a tužitelj je dopunu revizije zatražio podneskom od 11. veljače 2020., dakle, po proteku prekluzivnog roka iz čl. 392. st. 1. ZPP-a.

 

Stoga je dopunu revizije, kao nepravovremenu valjalo odbaciti temeljem čl. 392.b st. 1. u vezi čl. 389. st. 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje neosnovanosti osporene tražbine u predstečajnom postupku nad dužnikom M.-M. d.o.o. iz T., u kojem postupku G. V. ima položaj vjerovnika čija je tražbina utvrđena, a koja je pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda, u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti, upućena na parnicu protiv vjerovnika čije je tražbine osporila, a to je između ostalog i tražbina tuženice A. S..

 

U revizijskoj fazi postupka među strankama je ostala sporna dopuštenost tužiteljevog zahtjeva u vezi s tužbom koju je podnio predstečajni dužnik zastupan po osporavateljici G. V., odnosno je li u tužbi kao tužiteljica trebala biti naznačena G. V., koja je osporila prijavljenu tražbinu tuženice za koju ne postoji ovršna isprava, i je li sud mogao odbaciti tužbu bez pozivanja G. V. na ispravak tužbe.

 

U odnosu na navedena prijeporna pravna pitanja u postupku koji je prethodio reviziji sudovi su utvrdili da su na ročištu radi ispitivanja tražbina u predstečajnom postupku nad tužiteljem povjerenik i dužnik priznali prijavljenu tražbinu tuženice, a G. V. kao vjerovnik osporila tražbinu, zbog čega je upućena na parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine, da je G. V. podnijela tužbu u kojoj je kao tužitelja naznačila dužnika M.-M. d.o.o.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud, pozivom na pravno shvaćanje doneseno na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2018., smatra da je G. V. podnijevši tužbu u kojoj je kao tužitelja naznačila dužnika, postupila protivno navedenom pravnom shvaćanju i odredbi čl. 48. st. 3. Stečajnog zakona "Narodne novine" broj 71/15 i 104/17 - dalje: SZ) i da je postavljeni tužbeni zahtjev protivan odredbi čl. 187. ZPP-a, te je odbacio tužbu bez pozivanja na ispravak.

 

Drugostupanjski sud je u cijelosti prihvatio činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskim rješenjem i primjenu materijalnog prava te pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a nije posebno obrazlagao svoje rješenje, ali je jasno iznio pravno shvaćanje prema kojem je u tužbi, u ovom slučaju, kao tužiteljica trebala biti naznačena G. V., koja je i osporila prijavljenu tražbinu tuženice za koju ne postoji ovršna isprava, a kako nije postupila na taj način smatra da je prvostupanjski sud pravilno odbacio tužbu bez pozivanja G. V. na ispravak tužbe jer ona sadrži sve potrebne elemente iz čl. 186. st. 1. ZPP-a.

 

Tužiteljica u reviziji navodi da je ona rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu broj St-1031/16., od 15. studenoga 2017., upućena na pokretanje parnice protiv ovdje tuženice (kao vjerovnika osporene tražbine), da je to rješenje potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7706/17 od 4. siječnja 2018. Tvrdi da njezina aktivna legitimacija u ovom postupku proizlazi iz činjenice da svoju tražbinu, prijavljenu u predstečajnom postupku M.-M. d.o.o., ne ističe u odnosu na G. V. kao osporavatelja te tražbine nego u odnosu na dužnika – t.d. M.-M. d.o.o., te da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena po osobi koja dužnika zastupa temeljem odredbe članka 48. SZ-a. Smatra da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanom rješenju protivno pravnom shvaćanju donesenom u sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2018., koji je na toj sjednici zauzeo pravno shvaćanje prema kojem: "Ako je u predstečajnom postupku tražbinu za koju ne postoji ovršna isprava priznao dužnik i povjerenik, a osporio ju je koji drugi vjerovnik, u parnicu se upućuje vjerovnik osporene tražbine radi utvrđivanja osporene tražbine". Navodi da je nesporno da tuženica A. S. u predstečajnom postupku broj St-1031/16 svoju tražbinu ne zasniva na ovršnoj ispravi, te smatra da je stečajni sudac na pokretanje parnice trebao uputiti vjerovnika osporene tražbine tj. tuženicu A. S., no kako je citiranim rješenjem na pokretanje parnice uputio vjerovnicu G. V. uz napomenu kako ista nastupa u ime i za račun dužnika M.-M. d.o.o., ona je u ovoj pravnoj stvari postupila sukladno pravomoćnom sudskom rješenju jer bi se u protivnom smatralo da je odustala od prava na vođenje parnice, zbog čega je tužba u ovoj pravnoj stvari i podnesena sukladno odredbi čl. 48. i u svezi s članom sa čl. 266. SZ-a i pravomoćnom rješenju suda, a pogrešna uputa suda ne može ići na njezinu štetu. Ujedno smatra da je drugostupanjski sud zanemario žalbeni navod prema kojem prvostupanjski sud tužiteljicu nije pozvao na ispravak/dopunu tužbe, a što je bila njegova obveza u smislu čl. 109. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 186. i 281. ZPP-a.

 

Osnovani su navedeni prigovori tužiteljice.

 

Naime, odredbom čl. 48. SZ-a u stavku 3. propisano je će sud osporavatelja uputiti na parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine, ako je vjerovnik osporio tražbinu koju su pristali dužnik i povjerenik (ako je imenovan), s tim da osporavatelj u takvom postupku nastupa "u ime i za račun" dužnika. Stavkom 5. citirane odredbe propisano je da se postupak radi utvrđivanja osporenih tražbina u predstečajnom postupku provodi odgovarajućom primjenom pravila o postupku radi utvrđivanja osporenih tražbina u stečajnom postupku.

 

Odredbom članka 266. SZ-a u stavku 2. propisano je i da će sud stečajnog vjerovnika uputiti na parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine, ako je koji od stečajnih vjerovnika osporio tražbinu koju je priznao stečajni upravitelj, s tim da će osporavatelj u takvoj parnici nastupati u ime i za račun stečajnog dužnika.

 

S obzirom na sadržaj citiranih odredbi SZ-a i izneseno pravno shvaćanje sa sjednice Visokog trgovačkog suda RH, Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 20 prosinca 2018. nedvojbeno proizlazi da se na parnicu upućuje vjerovnik osporene tražbine (to je u ovom slučaju tuženica, a ne G. V.) radi utvrđivanja postojanja osporene tražbine i da on u toj situaciji nastupa "u ime i za račun" stečajnog dužnika.

 

Upravo imajući u vidu da je pravomoćnim rješenjem suda vjerovnica G. V. upućena na pokretanje parnice, iako je u konkretnom slučaju na parnicu trebala biti upućena tuženica A. S. (vjerovnik osporene tražbine prema M.-M. d.o.o), s obzirom da svoju tražbinu koju je prijavila u predstečajnom postupku ne zasniva na ovršnoj ispravi, G. V. u toj pravnoj situaciji bila je dužna postupiti po pravomoćnom rješenju suda, neovisno od toga što je isto pogrešno doneseno, jer bi se u protivnom smatralo da je odustala od prava na vođenje parnice odnosno osporavanja tražbine A. S. prema M.-M. d.o.o., te iz tog razloga nižestupanjski sudovi nisu mogli odbaciti njezinu tužbu već su morali meritorno odlučiti o njezinom zahtjevu, koja je u toj parnici nastupila "u ime i za račun" dužnika M.-M. d.o.o.

 

U toj situaciji, kada je vjerovnica koja je osporila tražbinu A. S. bila upućena na parnicu "u ime i za račun dužnika", prema shvaćanju ovog suda, vjerovnica – osporavatelj tu parnicu pokreće u svojstvu specifičnog zastupnika dužnika po samom zakonu. Značenje navedene zakonske odredbe "u ime i za račun" odgovara značenju i sadržaju ovlasti koje imaju punomoćnici u obveznom pravu (čl. 309. do 318. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj 35/05, 44/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), ali i punomoćnici i zastupnici po zakonu, po odredbama ZPP-a (čl. 81. do 101. ZPP-a), a što ujedno proizlazi iz smisla odredbe čl. 48. st. 2. SZ-a, jer i prema toj odredbi sud povjerenika koji je u predstečajnom postupku osporio tražbinu koji je priznao dužnik, upućuje protiv vjerovnika osporene tražbine na parnicu radi utvrđivanja te tražbine, a u tom postupku povjerenik nastupa u ime i za račun te na trošak dužnika, i stoga povjerenik u toj parnici nije stranka već svojevrsni zastupnik po zakonu, i koji kao takav nastupa u ime i za račun te na trošak dužnika. Prema daljnjem shvaćanju ovog suda povjerenik u takvoj parnici ne može biti stranka već jedino specifični zastupnik po zakonu. Tako je u ovoj situaciji vjerovnica G. V. kao tužitelja jedino mogla i trebala naznačiti dužnika, u konkretnom slučaju M.-M. d.o.o., zastupan po zastupniku po zakonu, vjerovnici G. V..

 

Što se tiče sadržaja tužbenog zahtjeva u konkretnoj, obrnutoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda vjerovnica G. V., postupajući "u ime i za račun dužnika" M.-M. d.o.o., nije mogla postaviti tužbeni zahtjev na utvrđenje osnovanosti (postojanja) tražbine tuženice već upravo kako je to i učinila na utvrđenje neosnovanosti (nepostojanja) tražbine tuženice, jer se od nje ne može ni tražiti da postupa u interesu tuženice (tražeći od suda da se utvrdi da je njezina tražbina osnovana, odnosno da postoji), a suprotno svom interesu radi koga pokreće parnicu nego upravo suprotno osporavajući postojanje njezine tražbine.

 

Prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP-a stranka može tražiti samo utvrđenje postojanja ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, istinitost ili neistinitost neke isprave, pa se gledajući goli zakonski tekst citirane odredbe može prigovoriti tako postavljenom zahtjevu da tražbina kao pravo može biti osnovana ili neosnovana već postoji li ona ili ne postoji, pa gledajući smisao te odredbe, a imajući u vidu konkretnu pravnu situaciju, postavljeni tužbeni zahtjev i smisao navedenih odredbi, postavljeni tužbeni zahtjev svakako treba tumačiti na način da se njime tražilo utvrđenje da osporena tražbina ne postoji jer utvrđenje da "nije osnovana tražbina" i utvrđenje da "ne postoji tražbina" sadržajno imaju isto pravno značenje i istu pravnu posljedicu, jer bi se u suprotnom inzistirao na pretjeranom, odnosno strogom formalizmu. Osim toga ukoliko su nižestupanjski sudovi smatrali da je takav tužbeni zahtjev nepodoban za raspravljanje, odnosno da nije bio pravilno sastavljen, trebali su temeljem odredbe čl. 109. ZPP-a pozvati tužitelja da uredi postavljeni zahtjev, uz odgovarajuću pouku, a takva dužnost parničnog suda proizlazi i iz odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a.

 

Slijedom iznesenog nižestupanjski sudovi su zbog pogrešnog pravnog pristupa pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu tužitelja i odlučivanju o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije, pogrešno primijenili citirane zakonske odredbe, a zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

 

Iz navedenih razloga, primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, slijedom čega je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

 

Odluka o troškovima postupka je, temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, ostavljena za konačnu odluku.

 

Zagreb, 26. siječnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.