- 1 -              Rev 4029/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4029/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivan Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. J. iz L., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik A. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i k. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ...,  koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-429/18-2 od 7. ožujka 2019. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj Pr-519/16-19 od 7. ožujka 2019., u sjednici održanoj 26. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o j e:

 

              Revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-429/18-2 od 7. ožujka 2019. kojim je djelomično odbijen zahtjev za isplatu razlike plaće, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-429/18-2 od 7. ožujka 2019. kojim je djelomično odbijen zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za korišteni godišnji odmor, odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku na ime razlike plaće isplatiti tužitelju iznos od 20.640,56 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor iznos od 8.325,88 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.125,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznima kamatama (točka III. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza prorezu na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima bruto plaće (točka IV. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od veljače 2012. do ožujka 2014. iznos od 1.693,32 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude; tuženiku je naloženo na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor za razdoblje od prosinca 2011. do prosinca 2013. isplatiti iznos od 2.226,06 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude; preostali dio zahtjeva za isplatu razlike plaće i naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora je odbijen; odbijen je i dio tuženog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima bruto plaće; tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 462,04 kn.

 

              Protiv dijela drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) navodeći da reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a podredno je podnio i reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da žalbu tuženika u cijelosti odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu, a tužitelju dosudi troškove postupka.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a toga Zakona. U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a (tzv. redovnu reviziju) stranke mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a (tzv. izvanrednu reviziju).

 

Budući da je drugostupanjski sud, odlučujući o zahtjevu za isplatu razlike plaće na ime ostvarenih prekovremenih sati rada, koristio ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP-a revizija tužitelja u dijelu kojim je podnesena protiv dijela drugostupanjske presude kojim je djelomično odbijen zahtjev za isplatu razlike plaće razmatrana je kao redovna revizija.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlike plaće na ime ostvarenih prekovremenih sati rada za razdoblje od listopada 2011. do svibnja 2014. te zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za razdoblje od prosinca 2011. do svibnja 2016.

 

Knjigovodstveni vještak je na temelju uvida u službenu evidenciju tuženika o vremenu provedenom na radu, a prema Zakonu o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (“Narodne novine“ broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 i 88/09), Zakonu o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 73/13 i 75/15) te Odluci o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 118/09) kao i Odluci o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ broj 66/14) za sporno razdoblje izvršio obračun razlike plaće u dvije varijante.

             

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće prema prvoj varijanti knjigovodstvenog vještačenja u kojoj vještak nije kompenzirao prekovremeni rad tužitelja s iskorištenim slobodnim danima uz obrazloženje da tuženik nije dostavio rješenja o preraspodjeli radnog vremena kojima bi dokazao po kojoj osnovi su korišteni slobodni dani.

 

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu te zahtjev za isplatu razlike plaće djelomično prihvatio i djelomično odbio pri čemu je pošao od sljedećih utvrđenja i zaključaka:

 

- da se faktično ostvareni slobodni dani trebaju uzeti u obzir kod obračuna razlike plaće unatoč nedostavljenim pisanim rješenjima o preraspodjeli radnog vremena,

 

              - da je tuženik na kojem je teret dokaza svojom evidencijom dokazao koliko je tužitelj ostvario sati odnosno dana rada, a koliko je ostvario slobodnih dana pa da je, nadalje, teret dokaza na tužitelju da je slobodne dane koristio po drugoj osnovi (dobrovoljnog davanja krvi, školovanja i sl.),

 

              - da je, osim službene evidencije tuženika, predložen i izveden jedino dokaz saslušanjem tužitelja, a da se iz iskaza tužitelja ne može zaključiti da je isti dokazao da su plaćeni slobodni dani bili po drugoj osnovi, a ne na ime ostvarenih sati prekovremenog rada,

 

              - da je, s obzirom na sve prethodno navedeno, prvostupanjski sud trebao prihvatiti drugu varijantu knjigovodstvenog vještačenja u kojoj su prekovremeni sati umanjeni za korištene slobodne dane,

 

- da prema drugoj varijanti knjigovodstvenog vještačenja razlika plaće na ime ostvarenih prekovremenih sati rada iznosi ukupno 1.693,32 kn.

 

Tužitelj u reviziji, u bitnom, navodi da je teret dokaza na tuženiku, a da tuženik nije dokazao da su slobodni dani iskorišteni s osnove prekovremenog rada budući da nije dostavio pisana rješenja o preraspodjeli radnog vremena, niti je dostavio naloge propisane čl. XII. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 118/08 i 118/12), pa smatra da je drugostupanjski sud neosnovano prihvatio varijantu vještačenja prema kojoj je prekovremeni rad kompenziran s iskorištenim slobodnim danima.

 

Navedeni revizijski navodi ne mogu se prihvatiti. To zato što je tuženik vodio dnevnu evidenciju radnog vremena iz koje su za sporno razdoblje vidljivi oblici rada tužitelja kao i broj ostvarenih slobodnih dana te je tom evidencijom tuženik dokazao koliko je tužitelj u spornom razdoblju ostvario sati odnosno dana rada, a koliko je ostvario slobodnih dana. U takvoj situaciji pravilno je drugostupanjski zaključio da je tužitelj trebao dokazati da je slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi. Budući da tužitelj evidenciju tuženika nije osporio (već je naprotiv iskazao da se sav rad vodio u „šihterici“), a niti se iz njegovog iskaza moglo zaključiti da je ostvarene slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi, a ne na ime ostvarenih prekovremenih sati rada, pravilno je drugostupanjski sud prihvatio varijantu knjigovodstvenog vještačenja u kojoj su ostvareni prekovremeni sati rada umanjeni za korištene slobodne dane.

 

S obzirom na sve navedeno, nije ostvarena relativno bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 219. ZPP-a na koju se ukazuje sadržajem revizije, a nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja protiv dijela drugostupanjske presude kojim je djelomično odbijen zahtjev za isplatu razlike plaće odbiti kao neosnovanu.

 

Prvostupanjski sud je u cijelosti dosudio tužitelju zatraženi iznos razlike naknade plaće za godišnji odmor, a drugostupanjski sud je u tom dijelu primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a prvostupanjsku presudu preinačio i zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor djelomično odbio uz obrazloženje da je stupanjem na snagu Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba (“Narodne novine“ broj 54/14) na drugačiji način riješeno pitanje naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora odnosno da se ta naknada obračunava kao za redovan rad, bez ikakvih dodataka.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

 

U odnosu dio pobijane drugostupanjske presude kojim je djelomično odbijen zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor tužitelj u reviziji u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a postavlja sljedeće pravno pitanje:

 

"Obzirom da je tužitelju isplaćivan dodatak za vojnu službu u mjesecima i kad je radio i kad nije radio po posebnim uvjetima, bi li se taj dodatak smatrao kao redovna plaća tužitelja za redovan rad, a nastavno na to i kao osnovica za obračun naknade za korištenje godišnjeg odmora?"

 

O tom pravnom pitanju u odlukama na koje se tužitelj poziva u reviziji (odluka Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1773/16 od 28. prosinca 2017. te odluke revizijskog suda broj Rev-76/91 od 26. svibnja 1982. i Rev-2732/88 od 6. lipnja 1989.) nije izraženo pravno shvaćanje pa se ne može zaključiti da je riječ o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova odnosno pitanju glede kojega pobijana odluka nije u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda. Zbog toga citirano pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a reviziju tužitelja protiv dijela drugostupanjske presude kojim je djelomično odbijen zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 26. siječnja 2021.