Poslovni broj: 94 Pž-2737/2019-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 94 Pž-2737/2019-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja R. H., OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Z., protiv tuženika Z. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica iz Z., radi isplate iznosa od 50.724,44 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3053/2015-11 od 8. ožujka 2019., 26. siječnja 2021.

 

r i j e š i o j e

 

Uvažava se tuženikova žalba, ukida presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3053/2015-11 od 8. ožujka 2019. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Označenom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 50.724,44 kn sa zateznim kamatama (točka 1. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.000,00 kn (točka 2. izreke).

 

Sud je tako odlučio jer je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj postao vlasnikom predmetne nekretnine na temelju djelomičnog rješenja koje je postalo pravomoćno 7. siječnja 2009., da tuženik nije sklopio ugovor o zakupu s tužiteljem, da se nalazi u posjedu te nekretnine, da ne želi dobrovoljno iseliti iz nekretnine. Prvostupanjski sud je stoga zaključio da je imovina tužitelja umanjena za iznos zakupnine koju bi tuženik plaćao da ima pravnu osnovu za korištenje te nekretnine, dok je imovina tuženika bez pravne osnove u zakonu ili pravnom poslu uvećana za iznos neplaćene zakupnine. Stoga smatra da je došlo do stjecanja bez osnove, a tuženik za to nedvojbeno zna jer stranke već vode još dva spora, i zbog toga tuženik treba platiti i zakonske zatezne kamate. Odluku o trošku sud je donio na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

 

Protiv pobijane presude tuženik je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i pogrešne odluke o trošku parničnog postupka. U žalbi u bitnome navodi da je pogrešan zaključak suda da tuženik nije htio pristupiti razgovoru o potpisivanju ugovora o zakupu i da to ne proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da je tuženik prigovorio zastari, a koji prigovor sud nije obrazložio, kao niti tuženikov prigovor vezan za dospijeće svakog pojedinog iznosa utužene tražbine. Također navodi da sud samo citira odredbu čl. 126. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), a da pri tome ne obrazlaže tuženikove navode da tužitelj nije dokazao da je bio vlasnik nekretnine u utuženom razdoblju. Također sud nije obrazložio niti na temelju čega je utvrdio visinu utužene tražbine. Također nije jasno na temelju čega je sud utvrdio da tuženik ne želi iseliti iz predmetnog poslovnog prostora. Navodi da je sud pogrešno primijenio i materijalno pravo jer nije naveo uopće koje odredbe materijalnog prava je primijenio, te na temelju čega je zaključio da se radi o stjecanju bez osnove. Pobija i odluku o trošku jer nije specificirana.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije pravilna i osnovana na zakonu jer je donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava, ali je i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

Predmet spora je isplata novčanog potraživanja u iznosu od 50.724,44 kn s osnova naknade za uporabu tuđe stvari.

 

Prvostupanjski sud temelji svoju presudu na sljedećim činjenicama:

- da je tužitelj vlasnik nekretnine-poslovnog prostora u Z., G. 6, prizemlje zagrade, koji se sastoji od dvije prostorije i WC-a, ukupne površine 38,54 m2 s kojime su neodvojivo povezani odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnine označene kao k.č. broj 3231-kuća pop. broj. 1141 u U. N. T. broj 8 s dvorištem, površine 104,3 čhv, upisane u zk.ul. 19039 K.O. G. Z. u 4,55/38,54 dijela i oznake kč. broj 3232-kuća pop. broj 1141 i dvorište u G. ulici broj 6 i N. ulici broj 6, površine 644,8 čhv, upisane u zk.ul. 17986 K.O. G. Z., u 33,99/38,54 dijela,

- da stranke za utuženo razdoblje nisu bile u ugovornom odnosu koji bi predstavljao pravnu osnovu tuženikova korištenja predmetne nekretnine;

- da je tuženik u utuženom razdoblju, a i dalje u posjedu navedenog poslovnog prostora,

- da tuženik ne želi dobrovoljno iseliti iz predmetne nekretnine.

 

Na tako utvrđeno činjenično stanje sud je primijenio odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), utvrdivši da se radi o stjecanju bez osnove. Iako prvostupanjski sud nije naveo navedenu odredbu materijalnog prava, a na što tuženik pravilno ukazuje u svojoj žalbi, iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude može se utvrditi da prvostupanjski sud smatra da je pravna osnova tužiteljeva potraživanja stjecanje bez osnove.

 

Prije svega valja navesti da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), a trebao je primijeniti odredbe iz čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP).

 

Naime, čl. 164. reguliran je pravni položaj poštenog posjednika, a čl. 165. pravni položaj nepoštenog posjednika. Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta), u posjedu nevlasnika, valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i 165. st. 1. ZVDSP-a, prema kojim odredbama je samo nepošteni posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a, prema kojoj odredbi je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist bez obzira na svoje poštenje, odnosno nepoštenje.

 

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da tuženik predmetnu nekretninu koristi bez pravne osnove, te da tužitelj traži naknadu iz čl. 165. st. 1. ZVDSP-a. Također tuženik je do zaključenja prethodnog postupka istaknuo prigovor zastare predmetnog potraživanja, a o kojem prigovoru prvostupanjski sud nije naveo razloge niti je obrazložio zašto taj prigovor nije prihvatio.

 

Odredbom čl. 165. st. 1. ZVDSP-a kojim je reguliran položaj nepoštenog posjednika propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Vlasnikovo traženje naknade iz stavka 1. ovoga članka zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana (čl. 165. st. 2. ZVDSP-a).

 

Imajući u vidu da se radi o nekretnini (nepotrošnoj stvari), naknada koristi dolazila bi u obzir samo i da je prema tuženiku postavljen zahtjev za vraćanjem te stvari. Prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije ispitao odlučnu činjenicu je li prema tuženiku tužitelj postavio takav zahtjev za vraćanjem stvari, dok iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tuženik i dalje u posjedu.

 

U situaciji kada je predaja/vraćanje stvari moguća, naknada koristi koju je posjednik imao za vrijeme svog posjedovanja te stvari prosuđuje se prema odredbama čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ali samo kada zahtjev za naknadu koristi prati i zahtjev za predaju stvari (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1981/2017 od 15. svibnja 2019.)

Kako je u konkretnom slučaju tuženik i dalje u posjedu nekretnine, a sud nije utvrdio odlučnu činjenicu je li tužitelj u nekom drugom postupku postavio zahtjev za vraćanjem predmetne nekretnine (na zapisniku s ročišta od 5. veljače 2019. je tužitelj naveo da „ protiv tuženika vodi još jedan spor radi iseljenja“, to je na temelju čl. 370. ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će utvrditi sve odlučne činjenice na koje mu je ukazao ovaj sud, dati razloge o tuženikovom prigovoru zastare, te donijeti novu na zakonu osnovanu odluku u kojoj će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.

 

Zagreb, 26. siječnja 2021.

 

Sutkinja

Kamelija Parać, v.r.