Poslovni broj: 94 Pž-3402/2018-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 94 Pž-3402/2018-3

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA M., OIB ..., M., protiv tuženika H. P. d.d., OIB ..., Z., radi isplate iznosa od 75.094,80 kn, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-6163/2015 od 2. ožujka 2018., 26. siječnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-6163/2015 od 2. ožujka 2018. u točkama I. i III. njene izreke i sudi:

 

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je donio javni bilježnik V. K. iz Z., pod poslovnim brojem Ovrv 258/15 dana 30. listopada 2015., a kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 75.094,80 kn (sedamdesetpettisućadevedesetčetiri kune i osamdeset lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te ovršni trošak u iznosu od 1.413,69 kn (tisućučetiristo- trinaeset kuna i šezdesetdevet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom od 30. listopada 2015. pa do isplate i odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.101,00 kn kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Označenom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-258/15 od 30. listopada 2015. kojeg je donio javni bilježnik V. K. iz Z., a kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 75.094,80 kn sa zateznim kamatama i ovršni trošak u iznosu od 1.413,69 kn sa zateznim kamatama (točka I. izreke), ukinut je označeni platni nalog za ovršni trošak u iznosu od 133,00 kn sa zateznim kamatama, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen (točka II. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.101,00 kn u roku od osam dana (točka III. izreke).

Sud je tako odlučio jer je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik koristio tužiteljevu nekretninu, odnosno poslovni prostor, u svoju korist i nakon što je raskinut Ugovor o zakupu poslovnog prostora, slijedom čega je korist koju je stekao uporabom te stvari tuženik dužan naknaditi tužitelju (čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08; dalje: ZOO). Visinu te koristi sud je utvrdio u visini mjesečnog zakupa toga poslovnog prostora. Odluku o trošku sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

 

Protiv označene presude u točkama I. i III. njene izreke tuženik je podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. U žalbi u bitnome navodi da je on u poslovnom prostoru od 1968. i da nikada nije plaćao zakupninu za taj poslovni prostor. Tuženik oduvijek taj poslovni prostor vodi kao svoje vlasništvo, što je tužitelju više puta i rekao, te iz tog razloga nikada nije ni potpisao ugovor o zakupu. Čak kada bi taj ugovor formalno i egzistirao on je raskinut ex lege budući da nije udovoljeno formalnim uvjetima koji su predviđeni prisilnim propisima. Navodi da je tražbina u zastari i da sud ne može računati zastaru na temelju kartica kupca koje su izdane temeljem ugovora koji je ništetan. Tužitelj nema pravnu osnovu potraživati isplatu temeljem ugovora o zakupu. Smatra da je pogrešan stav suda da predmetni poslovni prostor nije izvanknjižno vlasništvo tuženika. Iz priložene bilance je vidljivo da tuženik poslovni prostor vodi kao svoje vlasništvo pa stoga ima pravnu osnovu za korištenje toga poslovnog prostora.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana ali ne iz razloga navedenih u žalbi.

 

Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije pravilna i osnovana na zakonu jer je donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava.

 

Predmet spora je isplata novčanog potraživanja u iznosu od 75.094,80 kn s osnove naknade za uporabu tuđe stvari.

 

Prvostupanjski sud temelji svoju presudu na sljedećim činjenicama:  - da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o zakupu sklopljenog 27. svibnja 1994.;

- da je taj Ugovor raskinut ex lege;

- da je predmetni poslovni prostor tuženik koristio i nakon što je Ugovor raskinut ex lege, odnosno da ga je koristio u utuženom razdoblju;

- da je kao vlasnik toga poslovnog prostora u zemljišnim knjigama upisan tužitelj; - tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljeva potraživanja.

 

Na tako utvrđeno činjenično stanje sud je primijenio odredbu čl. 1120. ZOO-a, prihvatio tužbeni zahtjev osnovanim i obvezao tuženika na isplatu naknade za uporabu tuđe stvari u svoju korist. Visinu te naknade sud je utvrdio na temelju mjesečnih iznosa zakupnine. Pri tome je na temelju odredbe čl. 361. i čl. 362. ZOO-a otklonio tuženikov prigovor zastare kao neosnovan.

 

Na ovako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 1120. ZOO-a („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), a trebao je primijeniti odredbe iz čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

Naime, čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima reguliran je pravni položaj poštenog posjednika, a čl. 165. tog Zakona pravni položaj nepoštenog posjednika. Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta), u posjedu nevlasnika, valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojim odredbama je samo nepošteni posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a, prema kojoj odredbi je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist bez obzira na svoje poštenje, odnosno nepoštenje.

 

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tuženik u posjed predmetne nekretnine stupio na temelju Ugovora o zakupu koji je raskinut na temelju zakona kao i da tuženik i dalje koristi navedeni poslovni prostor.

 

Tuženik je stoga za vrijeme trajanja Ugovora o zakupu vršio zakonit posjed koji je trajao sve dok je postojala pravna osnova toga posjeda. Kako je taj ugovor nesporno raskinut na temelju zakona, a koju činjenicu sam tuženik ne spori već je čak i sam ističe, a prvostupanjski sud je utvrdio da se utuženo razdoblje odnosi na razdoblje nakon raskida toga Ugovora tuženik bi u konkretnom slučaju bio nepošten posjednik.

 

Imajući u vidu da se radi o nekretnini (nepotrošnoj stvari), naknada koristi dolazila bi u obzir samo i da je prema tuženiku postavljen zahtjev za vraćanjem te stvari. Iz stanja spisa ne proizlazi da je tužitelj takav zahtjev postavio prema tuženiku, osim što proizlazi da je tuženik i dalje u posjedu predmetne nekretnine.

 

Slijedom navedenog, u situaciji kada je predaja/vraćanje stvari moguća, naknada koristi koju je posjednik imao za vrijeme svog posjedovanja te stvari prosuđuje se prema odredbama čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ali samo kada zahtjev za naknadu koristi prati i zahtjev za predaju stvari (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1981/2017 od 15. svibnja 2019.)

 

Kako je u konkretnom slučaju tuženik i dalje u posjedu nekretnine i taj posjed tužitelju nikada nije predan, a niti iz spisa proizlazi da je tužitelj prema tuženiku postavio zahtjev za vraćanjem predmetne nekretnine, to je pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) valjalo tužiteljev zahtjev za isplatu naknade za korištenje tuđe stvari odbiti kao neosnovan.

 

Slijedom navedenog, pobijana presuda preinačena je na temelju čl. 373. t. 3. ZPP-a, pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 26. siječnja 2021.

 

Sutkinja

Kamelija Parać,v.r.