- 1 -              Rev 2909/2017-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2909/2017-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. P. iz P., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici V. K. F., odvjetnici iz P., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko-upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-703/2015-3 od 20. ožujka 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-999/2014 od 7. travnja 2015., u sjednici održanoj 26. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja povodom u njoj naznačenog pitanja: „Primjenjuju li se odredbe čl. 78. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 94/2013. i 18/2016.) na odnose stjecanja prava vlasništva na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske po trećoj fizičkoj osobi u dobroj vjeri, a sve i ako je to stjecanje rezultat raspolaganja od strane jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave putem javnog natječaja poduzetog i prije stupanja na snagu toga Zakona?”,

 

- te se preinačuje presuda Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-703/2015-3 od 20. ožujka 2017. tako da se žalba tuženice odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-999/2014 od 7. travnja 2015.

 

II. Tuženica se obvezuje isplatiti tužitelju na ime naknade u revizijskom postupku prouzrokovanog mu parničnog troška 1.735,70 kn u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice i (u stavku I. izreke) preinačena prvostupanjska presuda tako da su odbijeni kao neosnovani zahtjevi tužitelja:

 

- iz točke 1., na utvrđenje da je „vlasnik dijela nekretnine oznake kat. čest. 1255/35 upisane u zkul. 5603 K.O. T. u površini od 35 mčv, označenoga slovima A-B-C-D u skici mjerničnog vještaka J. M., ing. geodezije, od 17. studenog 2014., koja je skica sastavni dio ove presude“,

 

- iz točke 2., na obvezivanje tuženice da mu nadoknadi parnični trošak od 4.502,60 kn sa pripadajućim zateznim kamatama,

 

dok je (u stavku II. izreke) tužitelju naloženo da nadoknadi tuženici parnični trošak od 2.250,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju - i to kao izvanrednu, pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu presudu i prihvati njegove zahtjeve.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija je osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 20. ožujka 2017., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (budući da je podnesena kao izvanredna) primjenjuju novelirane odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), prema kojima stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ˮako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni...“.

 

U reviziji iz toga stavka 2. stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je „vlasnik dijela nekretnine oznake kat. čest. 1255/35 upisane u zkul. 5603 K.O. T. u površini od 35 mčv, označenoga slovima A-B-C-D u skici mjerničnog vještaka J. M., ing. geodezije, od 17. studenog 2014.“, a temeljen na nespornim činjenicama (i onim „koje su rezultat valjane ocjene izvedenih dokaza“):

 

              - da prijeporni dio nekretnine „predstavlja dio čest. zem. 1255/35 k.o. T. u površini od 35 m2...u naravi sastavni dio okućnice objekta katastarske oznake čest. zgr. 727 k.o. T. (u zemljišnoknjižnom vlasništvu tužitelja) i dio garaže za potrebe rečenog objekta, sve položeno između parcela na kojima su zatečeni izgrađeni objekti“,

 

              - da je taj dio „bio predmetom Ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog 11. ožujka 2003. između Općine Tisno, kao prodavateljice i ovdje tužitelja, kao kupca, a sve nakon provedenog postupka javnog natječaja za prodaju nekretnina - neizgrađenog građevinskog zemljišta objavljenog u „S. D.“ od 21. veljače 2003.“,

 

              - da je u vrijeme sklapanja toga ugovora u zemljišnim knjigama bio upisan kao: Društveno vlasništvo, „kao i da je ovdje tužena upis prava vlasništva glede predmetne nekretnine ishodila 2005., i to temeljem članka 16. stavak 1. Zakona o šumama, a kraj činjenice da se...prema Programu gospodarenja šumama i šumskim zemljištima na šibenskom užem području krša za razdoblje 1981. - 1990., izrađenog od strane Šumskog gospodarstva „K.“ Š. u prosincu 1980. i uvjerenju „Hrvatskih šuma“ od 28. veljače 2005. nalazila u šumskogospodarskom području, odnosno u Programu gospodarenja gospodarskom jedinicom „H.“ kojom gospodari Šumarija Š.“,

 

- da je „prema uvjerenju SO Š. od 13. rujna 1967. na predmetnoj nekretnini bila predviđena gradnja stambenih i obiteljskih ljetovališnih nastambi, kao i da je odobrenjem za gradnju od 27. siječnja 1968. ovdje tužitelju dozvoljena gradnja kuće na predmetnoj nekretnini, a potom rješenjem Općine Šibenik od 20. srpnja 1977. dozvoljena upotreba građevinskog objekta izgrađenog sukladno navedenom odobrenju za gradnju, te konačno, uvjerenjem o uvjetima uređenja prostora od 9. studenoga 1982. ovdje tužitelju dozvoljeno na predmetnoj nekretnini oblikovanje parcele i dogradnja garaže uz postojeću vikend kuću katastarske oznake čest. zgr. 727 k.o. T.“.

 

Prvostupanjski sud je na temelju tih činjeničnih utvrđenja zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i prihvatio jer (prema danom obrazloženju) „da je sporni dio rečene nekretnine, kako je prikazano u skici očevida, stvarno predstavljao neizgrađeno građevinsko zemljište, koje je tužitelj kupio od Općine Tisno 2003., a koja općina je bila stvarna vlasnica sporne nekretnine suglasno odgovarajućim odredbama o pretvorbi društvenog vlasništva sadržanim u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96 i dr., dalje: ZV).“ To sve iako zaključuje da je predmetna nekretnina u vrijeme stupanja na snagu Zakona o šumama bila obuhvaćena programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem.

 

Drugostupanjski sud, za razliku od prvostupanjskog, zahtjev tužitelja nalazi temeljem istih činjenica neosnovanim. Drži:

 

- da Općina Tisno u vrijeme prodaje prijeporne nekretnine tužitelju po javnom natječaju nije bila nositelj prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na spornoj nekretnini u društvenom vlasništvu: da je odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ 41/90) bilo propisano da su šume i šumska zemljišta koja su se na dan stupanja na snagu tog zakona (16. listopada 1990.) nalazile u društvenom vlasništvu, a što je ovdje slučaj, neovisno o tome da li su bile „u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postale na temelju samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske. Taj vlasnički status nije se mogao mijenjati, niti se mijenjao, ni odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi („Narodne novine“ broj 90/92 i dr., kasnije Zakon o područnoj samoupravi), bez obzira što bi to šumsko zemljište bilo po svojoj naravi neizgrađeno građevinsko zemljište ili bi pak bilo unutar granica građevinskog zemljišta i formalno“ (nalazi da „suprotno stavu prvostupanjskog suda, to što je sporna nekretnina stvarno predstavljala neizgrađeno građevinsko zemljište, nema utjecaja na vlasnički status, a sve to s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji u 2003.“),

 

- da se na ovaj slučaj ne može primijeniti odredba čl. 78. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 94/13 i dr.) kojom je propisano „da ako su treće fizičke ili pravne osobe u dobroj vjeri stekle pravo vlasništva na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, a nekretnine su stečene temeljem raspolaganja od strane jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, putem javnog natječaja, smatra se da su treće osobe te nekretnine stekle neposredno od Republike Hrvatske, a Republika Hrvatska je ovlaštena ostvarivati svoja prava obveznopravnim zahtjevom protiv jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave“: to „s obzirom na vrijeme donošenja tog zakona, a to je 10 godina nakon što je tužitelj sklopio ugovor s Općinom Tisno“,

 

- da „zaključno...za vlasnički status šuma i šumskog zemljišta nije odlučno je li zemljište predviđeno prostornim planom za gradnju, bilo stvarno ili formalno, jer se vlasnički status šuma ili šumskog zemljišta može izmijeniti u postupku izdvajanja iz šumskogospodarske osnove, budući je na dan 16. listopada 1991. izvršena pretvorba, te su sve šume i šumska zemljišta postale vlasništvo države“.

 

Tužitelj je protiv drugostupanjske presude, temeljene na takvome shvaćanju, podnio izvanrednu reviziju, i to uz navod da shvaćanje na kojemu se ta presuda temelji nije pravilno, pa je u reviziji postavio pitanja:

 

- „Da li je Županijski sud u Šibeniku propustio primjeniti normu iz čl. 460. ZOO 53/91 kojom je propisana obveza prodavatelja kada je prodana tuđa stvar?“,

 

- „Da li je Sud dužan na gore navedeno činjenično stanje primjeniti navedenu normu čl. 78. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske?“,

 

sve u svezi sa posljedicama primjene ili narušavanja načela povjerenja u zemljišne knjige kao temeljnog načela zemljišnog prava, nepoštivanje kojeg dovodi do narušavanja pravne sigurnosti te povjerenja u pravni poredak i vladavinu prava.

 

Ta se pitanja, tako formulirana, u biti svode na pitanje: „Primjenjuju li se odredbe čl. 78. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 94/2013. i 18/2016. - dalje: ZURI-a), prema kojima:

 

- stavak 1., „Ako su treće fizičke ili pravne osobe u dobroj vjeri stekle pravo vlasništva na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, a nekretnine su stečene temeljem raspolaganja od strane jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, putem javnog natječaja, smatra se da su treće osobe te nekretnine stekle neposredno od Republike Hrvatske, a Republika Hrvatska je ovlaštena ostvarivati svoja prava obveznopravnim zahtjevom protiv jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.“,

 

- stavak 2., „Državni ured će u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, na zahtjev treće osobe, istoj izdati tabularnu izjavu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na njezino ime.“,

 

i na slučaj kakav je ovdje, na odnose sjecanja prava vlasništva na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske po trećoj fizičkoj osobi u dobroj vjeri, a sve i ako je to stjecanje rezultat raspolaganja od strane jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave putem javnog natječaja poduzetog i prije stupanja na snagu toga Zakona?”

 

To u reviziji naznačeno pitanje revizijski sud ocjenjuje važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu se može u sudskoj praksi očekivati različita ili nejasna shvaćanja - koja je u ispunjavanju svrhe izvanredne revizije potrebno usaglašavati.

 

Shvaćanje na kojemu drugostupanjski sud temelji osporenu presudu nije pravilno: smisao ili cilj navedenih odredaba čl. 78. ZURI-a ne iscrpljuje se u htijenju da se jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave omogući putem javnog natječaja raspolagati nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske - i prodavati ih trećoj fizičkoj osobi koja kupnji pristupa u dobroj vjeri. Suština tih odredaba je u nečemu drugome: da ta treća fizička osoba, ako je već kupila nekretninu u dobroj vjeri - i platila je po tržišnoj cijeni, opravdano vjerujući da je kupuje od vlasnika, stvarnog i zemljišnoknjižnog, transparentno, putem javnog natječaja - na kojemu je sudjelovala ravnopravno sa svim zainteresiranim po tome natječaju (i na kojemu je, zbog njegove prirode kao javnog, mogla utjecati i Republika Hrvatska, ako ili kada se drži vlasnicom), sve u legitimnom očekivanju (zbog upisa u zemljišnim knjigama i statusa prodavatelja ili onog koji je raspisao javni natječaj - sa svom „težinom“ takvog) da prodavatelj, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave - sa (ipak) pozicije javne vlasti, zna što čini - i da to čini pravilno i zakonito, po ovlaštenim i stručnim osobama, tako kupljenu nekretninu stekne kao vlasnik.

 

Sa tim značajem, odredbe čl. 78. ZURI-a primjenjuju se, jer upravo tu ostvaruju svoju svrhu - ne samo za buduće odnose, one koji su nastali nakon stupanja na snagu toga Zakona ili tek imaju nastati (kada bi im cilj bio, po prirodi stvari - za takvu situaciju, da se jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave omogući putem javnog natječaja raspolagati nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske) - već i na nastale, ostvarene odnose.

 

One u biti samo uređuju te, već stvorene odnose - onako kako bi o njima trebalo suditi i bez da su formalizirane zakonom, poštujući navedeno legitimno očekivanje kupca nekretnine na javnom natječaju raspisanom po tijelu javne vlasti, onog kupca - koji je postupao u dobroj vjeri, sve u ravnoteži pravičnosti između interesa takvog kupca da ostvari ono što je kupoprodajom htio i za što je izvršio plaćanje - i interesa Republike Hrvatske da štiti svoje vlasništvo u uvjetima kada je i zbog svoje pasivnosti propustila da njezinim nekretninama raspolaže jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

 

To je ujedno i odgovor na u reviziji tužitelja postavljeno pitanje.

 

Gledano u tome svijetlu, obzirom na navedena činjenična utvrđenja - koja su ujedno i ona sa značajem navedenih činjeničnih pretpostavki iz suštine odredaba čl. 78. ZURI-a za stjecanje „u dobroj vjeri“ prava vlasništva na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, a „temeljem raspolaganja od strane jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, putem javnog natječaja“, ovdje, u okolnostima ovoga slučaja, nije bilo razloga zahtjev tužitelja ocijeniti neosnovanim i odbiti, pogotovo ne još i u uvjetima realiziranog ugovora - kada je tužitelj (kao ta „treća osoba“) kupljenu nekretninu priveo i namjeni i na njoj vršio i gradnju, sve pored svekolike pasivnosti tuženice - koja ne može njemu ići na štetu.

 

Pritom valja imati na umu da tuženica nije dokazala da tužitelj nije bio u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora po javnom natječaju (prema pravnom standardu "dobre vjere": da je znao ili s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja - ili da mu nekretninu prodaje neovlašteni, nevlasnik), a koje se utvrđenje (uostalom) u revizijskom stupnju ne može preispitivati - i kojeg revizijski sud mora respektirati, pogotovo ograničen ovlašću postupanja samo u granicama revizijskih razloga - ovdje usmjerenih na pogrešnu primjenu materijalnog prava (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a).

 

Izloženo shvaćanje opravdano je i pravilnom primjenom:

 

- odredaba čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 - dalje: ZVDSP-a), kojima je uređeno pitanje zaštite stjecanja nekretnine prema načelu povjerenja u zemljišne knjige i prema kojima: (stavak 1.) „Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.“, (stavak 2.) „ Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.“, (stavak 3.) „Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.“,

 

- odredaba čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 i 114/01), kojima je propisano: (stavak 1.) „Zemljišne knjige, izvaci, odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava.“, (stavak 2.) „Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta.“, (stavak 3.) „Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.“,

 

i u ničemu nije u suprotnosti sa shvaćanjem kojeg je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svojoj odluci posl. br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. (objavljenoj u „Narodnim novinama“, br. 77/11), makar za drugi slučaj - ali primjenu nalazi i za slučaj kakav je ovdje, a prema kojem: "...Sukladno utvrđenjima u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke, Ustavni sud smatra da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa....“

 

Stoga, budući da je osporena presuda temeljena na suprotnom i time pogrešnom pravnom shvaćanju, valjalo je (na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a) povodom po revidentu u reviziji postavljenog pitanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava na pravilno i u potpunosti utvrđeno (pa u bitnome i neosporno, bar za odluku o predmetu spora relevantno) činjenično stanje, prihvatiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Sa time u svezi valjalo je preinačiti i odluku iz osporene presude o parničnom trošku i tuženicu obvezati naknaditi tužitelju (pored troškova dosuđenih prvostupanjskom presudom) i sve troškove koje je ovaj imao za potrebe vođenja revizijskog postupka (u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a).

 

Zagreb, 26. siječnja 2021.