- 1 -              Rev 1651/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1651/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. L. iz S., R. 3A, OIB …, koga zastupa punomoćnica A. V. odvjetnica u S., protiv prvotuženika R., R. A., St. S. – J. – W. eGen, St. S. i R. M. S. 23 i drugotuženika M. L. iz S., R. 3A, OIB …, radi utvrđenja ništetnosti i brisanja založnog prava, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovnog broja Gž 1344/2017-2 od 15. veljače 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Po-96/2014 od 15. ožujka 2017., u sjednici održanoj 26. siječnja 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

              Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništavim Ugovora o jednokratnom kreditu br. računa 543-439 zaključenog 12.lipnja 2008. između R. S. S. – J. – W. sa sjedištem na adresi M. S. 23, St. S. im R., kao kreditora i Z. L. iz S. R. 3a OIB … i M. L. iz S., R. 3a, OIB … kao korisnika kredita, dalje usmjeren na utvrđenje ništavim Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, solemniziranog po javnom bilježniku B. J. iz S. pod brojem OU-177/085, 21. listopada 2008. te slijedom toga usmjeren na brisanje prava zaloga uknjiženog na teret nekretnine – stana na II (Drugom) katu površine 67,00 m2, koji se sastoji od dvije sobe i popratnih prostorija a koji stan čini dio zgrade sagrađene na čest.zem 9317/2 ukupne površine 179 m2 upisane u ZU 16033 broj poduloška 2 K.O S., uknjiženog temeljem rješenja Općinskog suda u S., pod brojem Z-14189/08 radi osiguranja tražbine R. S. S. – J. – W. sa sjedištem na adresi M. S. 23, St. S. im R., OIB …, u iznosu od 75.000,00 EUR sa pripadajućom kamatom i nuzgredicama, te kojom je (prvostupanjskom odlukom) odlučeno o trošku postupka.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), a koja se u ovom odlučivanju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava i bitnu povredu odredbama parničnog postupka te je predložio ovome sud preinačiti nižestupanjske odluke, podredno ih ukinuti i predmet vratiti na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je neosnovana.

 

              Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Revizijski navodi postupovnopravne naravi se iscrpljuju u tvrdnji revidenta da su nižestupanjski sudovi „odbili sve dokazne prijedloge tužitelja“, a koji su, kako dalje proizlazi  iz sadržaja revizije, bili predloženi radi dokazivanja činjenice da bi predmetni Ugovor o jednokatnom kreditu (imenovan u prvom odlomku ovoga obrazloženja – dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) bio sklopljen na području Republike Hrvatske.

 

              Odmah je za uočiti da su takvi prigovori očito neosnovani, jer su nižestupanjski sudovi upravo na temelju prihvaćenih dokaznih prijedloga te stranke (same isprave – ugovora o kreditu) utvrdili činjenično stanje; dakle, neosnovano se tvrdi da su „svi“ dokazni prijedlozi odbijeni.

 

              No, dalje sagledavajući sadržaj revizije, dalo bi se zaključiti da revident svoje navode u tom smislu očito svodi na to da nisu provedeni personalni dokazi (saslušanjima svjedoka i stranaka), kojima bi se utvrdila spomenuta činjenica mjesta sklapanja Ugovora o kreditu.

 

              Odlučujući o tom revizijskom razlogu, prvenstveno se mora poći od toga da je u žalbi protiv prvostupanjske presude tužitelj pri upućivanju na tu postupovnopravnu povredu samo paušalno naveo da prvostupanjski sud „(…) nije izveo niti jedan predloženi dokaz kako od strane tužitelja, tako ni od tuženika pod 1/ (…)“. Dakle, u žalbi tužitelj nije određeno naveo koje konkretne dokaze je prvostupanjski sud propustio izvesti, a koji bi utjecali na činjenično utvrđenje mjesta sklapanja Ugovora o kreditu; štoviše, nije niti tvrdio da bi taj eventualni postupovnopravni propust imao utjecaja na utvrđenje te konkretne činjenice. Ovo potonje je tužitelj (u postupku po pravnim lijekovima) jasno artikulirao tek u reviziji.

 

              U svjetlu tako iznesenih, sadržajno ograničenih i nedorečenih žalbenih razloga, drugostupanjski je sud u pobijanoj odluci dao dostatnu i jasnu ocjenu neprovođenja određenih personalnih dokaza, kada je naveo da su provedeni svi dokazi odlučni za utvrđenje pravnih činjenica o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, čime nije počinjena postupovnopravna povreda u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a niti toč. 6. toga stavka, na koju se poziva revident.

 

              Nastavno tome, s obzirom da je drugostupanjski sud otklonio postupovnopravne povrede u granicama razloga kako ih je tužitelj naveo u žalbi (i pazeći u tom smislu po službenoj dužnosti na povredu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a), ne može se govoriti o tome da je neizvođenjem konkretnog dokaza tužitelju uskraćeno pravo na pravično (pošteno) suđenje, niti na jednakost oružja (za pretpostaviti je da tužitelj ove razloge navodi u smislu odredaba čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), jer je tužitelj mogao pravilnim pravnim pristupom u žalbenom postupku, sadržajnim, određenim i argumentiranim obrazlaganjem žalbenih razloga eventualno ishodovati za njega povoljniju intervenciju žalbenog suda.

 

              Pritom ovaj sud mora naglasiti da je pravo ocjene koje će dokazne prijedloge prihvatiti (i slijedom toga koje će dokaze izvesti) pravo pridržano nižestupanjskim sudovima (čl. 220. st. 2. ZPP-a), a o neprihvaćanju pojedinog dokaznog prijedloga oni moraju dati svoje razloge, što je sud u pobijanoj odluci, kako je navedeno i učinio, pa time nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se poziva revident, ona u smislu čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8., čl. 365. i čl. 375. (očito se misli na st. 1.) ZPP-a.

 

              U konkretnu ocjenu je li u konkretnom slučaju nižestupanjski sud trebao izvesti određeni dokaz (o kojem je u pobijanoj odluci dao dostatne i jasne razloge za neprihvaćanje – imajući u vidu gore kvalificirane razloge iz supstrata žalbe – pa time nije povrijedio odredbu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a), kako bi utvrdio drugačije činjenično stanje (kako ga predstavlja stranka), ovaj sud ne može ulaziti, a valja i naglasiti da ovaj sud, u ovom stupnju postupka, nema ovlast preispitivanja po nižestupanjskim sudovima utvrđenog činjeničnog stanja, a na koje preispitivanje u konkretnom slučaju (potonjim revizijskim navodima) zapravo smjera revident (arg. ex čl. 385. ZPP-a).

 

              Predmet ovoga spora je utvrđenje ništetnim gore navedenog Ugovora o kreditu, Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (imenovan u prvom odlomku ovoga obrazloženja – dalje u tekstu: Sporazum radi osiguranja tražbine), obaju sklopljenih 2008. godine i brisanje založnog prava, te je bitno utvrđenje nižestupanjskih sudova da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na području Republike A. – da je mjesto sklapanja ugovora „St. S. i R. pa tako u biti otklanja tužiteljev navod da je za sklapanje Ugovora o kreditu prvotuženiku bilo potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke.

 

              Osim toga, nižestupanjski sudovi proširuju svoje pravno shvaćanje navodeći da čak i u slučaju da bi taj ugovor bio sklopljen u Republici Hrvatskoj, da bi sklapanje ugovora bilo zabranjeno bankarskoj organizaciji, no ne i tužitelju i drugotuženiku koji su fizičke osobe i državljani Republike Hrvatske, sukladno čl. 322. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., dalje ZOO), jer da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Stoga da je sklopljeni ugovor bio pravno valjan, jer da njegovo sklapanje nije bilo zabranjeno korisnicima kredita, tako da bi se neosnovano žalbenim navodima tužitelja isticalo da bankarska organizacija nije bila ovlaštena za poslovanje na teritoriju Republike Hrvatske, te pozivanje na odredbe čl. 327. ZOO-a.

 

              Drugostupanjski sud nastavlja da niti iz odredbi Zakona o kreditnim poslovima s inozemstvom ("Narodne novine", br. 43/96), a niti iz Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", br. 36/03., 140/05., 132/06., 150/08., 92/09., 133/09., 153/09., 145/10. i 76/13) ne proizlazi da je u trenutku nastanka obveze bilo zabranjeno zaduživanje hrvatskim građanima u zemljama članicama Europske unije, a da propust tužitelja na postupanje sukladno čl. 53. Zakona o deviznom poslovanju (prijave kreditnog posla u inozemstvu Hrvatskoj narodnoj banci), ne bi imalo utjecaja na valjanost Ugovora o kreditu, jer navedenom odredbom nije propisano da se takva prijava podnosi u cilju pribavljanja suglasnosti.

 

              Ovaj, revizijski sud ocjenjuje da su – već uzimajući u obzir samu činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen na području Republike A., uz izostanak ikakve ugovorne stipulacije koja bi upućivala na primjenu hrvatskog nacionalnog prava i izostanak posebnog pravnog propisa koji bi upućivao na takvu primjenu – nižestupanjski sudovi na tako utvrđeno činjenično stanje (u koje činjenično utvrđenje ovaj, revizijski sud ne može intervenirati) pravilno primijenili materijalno pravo, kada su odbili tužbeni zahtjev ocjenjujući da tuženiku nije bilo potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje poslova kreditiranja na području Republike Hrvatske.

 

              U pogledu pozivanja tužitelja na Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 72/17), valja navesti da je Europski sud u presudi u predmetu Anica Milivojević protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, od 14. veljače 2019. (predmet C-630/17), preispitujući odredbu članka 10. toga Zakona odlučio da „Članak 56. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, učinak kojega je, među ostalim, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnikâ i vjerovnikâ s poslovnim nastanom u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.“.

 

              Navedena interpretativna presuda djeluje prema svima, što znači da je ona pravno obvezujuća kako za sud u kojem je postavljeno prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima.

 

              Dakle, ne može se više govoriti o tome da bi Ugovor o kreditu bio ništetan zbog toga što je sklopljen (odnosno, u  konkretnom slučaju, kada bi se utvrdilo da bi bio sklopljen) u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, sve u smislu potonje navedenog Zakona.

 

              Daljnjim revizijskim navodima tužitelj se poziva na povredu materijalnog prava u smislu odredbi čl. 3., 6., 51., 52. i 193. Zakona o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006 – dalje: ZB), kao i čl. 2., 3., 4., 15. i 17. Zakona o deviznom poslovanju (Narodne novine br. 96/2003, 140/2005, 132/2006 – dalje: ZDP); međutim, pozivanje na ove odredbe hrvatskog nacionalnog prava uz utvrđenu činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen u Republici A. (uz, ponavlja se, izostanak ikakve ugovorne stipulacije koja bi upućivala na primjenu hrvatskog nacionalnog prava i izostanak posebnog pravnog propisa koji bi upućivao na takvu primjenu) ukazuje se neutjecajnim na odluku u sporu u ovome, konkretnom slučaju.

 

              Ostaju nedokazani i zapravo paušalno izneseni revizijski navodi da bi se u konkretnom slučaju radilo o povredi odredbe čl. 4. ZOO-a jer se ne dokazuje niti se određeno navodi u čemu bi se očitovala povreda načela savjesnosti i poštenja; nadalje, ne obrazlaže se u čemu bi se očitovala povreda odredbe čl. 12. ZOO-a (pri čemu je napomenuti da ovdje nije utvrđeno da bi se radilo o ugovornom odnosu među trgovcima, koji se tim člankom regulira, te se ne dokazuje da bi običaji uopće bili ugovoreni u smislu st. 4. tog članka); ne dokazuje se u čemu bi se očitovala povreda čl.13. ZOO-a (jer nije dokazano u čemu bi se ijedna od strana ogriješila o svoj statut, društveni ugovor ili pravila); nije jasno u čemu bi se očitovala povreda odredbe čl. 14. ZOO-a (koja se, uostalom, odnosi na trgovačke ugovore); iz revizijskih navoda ne proizlazi povreda odredbe čl. 15. ZOO-a na koju se također poziva revident, te ostaje nejasno pozivanje tužitelja na povredu odredbe čl. 272. ZOO-a (koja se odnosi na odredivost obveze, dok se iz sadržaja revizije niti u jednom dijelu ne obrazlaže niti navodi da bi obveza bila neodrediva). Svi ti prigovori osobito su neodrživi u svjetlu utvrđene činjenice mjesta sklapanja Ugovora o kreditu, već temeljem koje je činjenice odbijen tužbeni zahtjev.

 

              Osporavanja ostalih pravnih shvaćanja suda u pobijanoj odluci – koja se iznose u slučaju svojevrsne hipotetske situacije u kojoj bi mjesto sklapanja ugovora bilo u Republici Hrvatskoj ocjenjuju se neutjecajnim na odluku, jer su u tom smislu nižestupanjski sudovi samo dodatno obrazlagali svoje pravno shvaćanje u slučaju kada bi postojale takve okolnosti, koje, u konkretnom slučaju, ipak nisu utvrđene takvima.

 

              Preostalim revizijskim navodima, pa tako i pozivanjem na odluke drugih nižestupanjskih sudova radi dokazivanja mjesta sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj smjera na preispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja, a što, kako je navedeno, ne može biti predmetom preispitivanja pred revizijskim sudom.

 

              Tužitelj u žalbi, a kako je pravilno utvrdio drugostupanjski sud (koje utvrđenje tužitelj u reviziji ne spori), nije posebno (određeno i argumentirano) osporio prvostupanjsku odluku u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ništavost Sporazuma radi osiguranja tražbine. Stoga se jedino može zaključiti da tužitelj ne može po prvi put u postupku po pravnim lijekovima takva osporavanja iznositi tek u reviziji.

 

              Čak je i u ovom stupnju postupka, iz sadržaja revizije razvidno da je ona usmjerena prvenstveno na osporavanje odluke u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, te se iscrpljuje u navodima kojima se pokušava utvrditi ništetnost toga pravnog posla.

 

              No, ako bi se čak i uzelo da se revizijski razlozi usmjereni na osporavanje odluke povodom Ugovora o kreditu odnose i na osporavanje odluke o (ne)utvrđenju ništavim Sporazuma radi osiguranja tražbine i čak ako bi se pristupilo preispitivanju odluke u tom dijelu (unatoč zaprekama koje proizlaze iz prethodnog odlomka ovoga obrazloženja) – valjalo bi ocijeniti da i u pogledu toga dijela tužbenog zahtjeva tužitelj revizijskim razlozima smjera na (neutvrđenu) činjenicu da bi osnovni Ugovor o kreditu bio sklopljen na području Republike Hrvatske. U tom je smislu za nastaviti da zapreka sklapanju Sporazuma radi osiguranja tražbine ovaj sud u konkretnom slučaju nije našao u gore navedenim odredbama ZB-a i ZDP-a, na koje se pozvao tužitelj, jer one ne reguliraju sklapanje toga konkretnog pravnog posla, a nije dokazano niti da bi taj, konkretni pravni posao bio protivan gore navedenim odredbama ZOO-a na koja se pozvao tužitelj (također, iz gore navedenih razloga).

 

              Na osnovu svega obrazloženog valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

 

Zagreb, 26. siječnja 2021.