- 1 -              Rev 2873/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2873/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. B. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica V. R., odvjetnica u Z., protiv tuženice A. K. Đ. iz K., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-447/16-2 od 25. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2953/2015-38 od 30. listopada 2015., u sjednici dana 26. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-447/16-2 od 25. svibnja 2016. se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Općinski sud u Novom Zagrebu presudom poslovni broj P-2953/2015-38 od 30. listopada 2015. utvrdio je da darovanjem stana u Z., temeljem ugovora o darovanju od 02. studenog 1993. i dodatkom ugovora o darovanju od 17. svibnja 1999. sklopljenim između sada pok. M. B. kao darovatelja i tužiteljice kao daroprimateljice, upisanog u podulošku br. 865 zk.ul. br. 4101, k.o. T., tužena A. K. Đ. nije povrijeđena u svojem nužnom dijelu kao zakonska nasljednica iza pok. M. B., pa joj radi toga ne pripada pravo na povrat dara do visine nužnog dijela (toč. I. izreke).

 

Tuženici je naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 24.075,00 kuna ( toč. II. izreke), a odbijen je zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova u cijelosti (toč. III. izreke).

 

 

Županijski sud u Velikoj Gorici je presudom poslovni broj Gž-447/16-2 od 25. svibnja 2016. odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Ovom sporu prethodio je ostavinski postupak iza pokojnog M. B., oca tužiteljice i djeda tuženice, u kojemu je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj O-016/09 od 6. lipnja 2012. tužiteljica upućena na parnicu protiv tuženice radi utvrđenja da darovanjem stana opisanog u presudi tuženica nije povrijeđena u svom nužnom dijelu, pa da joj ne pripada povrat dara do visine nužnog dijela na navedenim nekretninama.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložila je da revizijski sud preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev, a tužiteljici naloži naknaditi tuženici parnične troškove uključivši i troškove revizije.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19), samo u dijelu koji se pobija dopuštenom revizijom i samo granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tuženica se u reviziji pozvala na revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka pri čemu nije određeno navela ni jednu bitnu povredu zbog koje je po čl. 385. st. 1. ZPP dopušteno revizijom pobijati drugostupanjsku presudu. Iz cjelokupnog sadržaja revizije proizlazi da tužiteljica ukazuje na bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koja postoji kad presuda ima nedostataka zbog kojih nije moguće ispitati presudu.

 

Obrazloženje bitne povrede u reviziji se svodi na tvrdnje o pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza i s tim u vezi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešnog pravnog pristupa u rješenju spora, pri čemu tužiteljica nije ukazala u čemu o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Napominje se da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski po čl. 385. st. 1. ZPP, a pogrešan pravni pristup u rješenju spora, na koji je također ukazano u obrazloženju revizijskog razloga bitne povrede odredaba postupka, sam po sebi ne znači postojanje bitne povrede odredaba postupka iz čl. 3454. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a.).

 

Predmet spora je utvrđenje da ugovorom o darovanju stana, navedenom u izreci presude, tuženica nije povrijeđena u svojem nužnom dijelu kao zakonska nasljednica iza pok. M. B., pa joj radi toga ne pripada pravo na povrat dara do visine nužnog dijela.

 

S tim u vezi je sporno je li predmetni ugovor doista ugovor o darovanju ili se radi o naplatnom pravnom poslu kojeg nasljednici ne mogu osporavati zbog povrede nužnog dijela nasljednika koji po zakonu polažu pravo na nasljeđivanje.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom nije bilo sporno:

 

-da je pokojni M. B., otac tužiteljice i djed tuženice, umro ... bez oporuke, a u ostavinskom postupku je javni bilježnik I. P., koji je vodio ostavinski postupak kao povjerenik suda, prekinuo postupak jer su bile sporne činjenice o kojima ovisi pravo nasljednica, te je predmet ustupio Općinskim građanskim sudu u Zagrebu,

 

-da je Općinski građanski sud u Zagrebu rješenjem broj O-916/09-41 od 6. lipnja 2012. prekinuo ostavinski postupak i uputio N. B. iz Z. da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi utvrđenja da darovanjem gore opisanog stana u Z., temeljem ugovora o darovanju od 02. studenog 1993. i dodatkom ugovora o darovanju od 17. svibnja 1999. sklopljenim između sada pok. M. B. kao darovatelja i tužiteljice kao daroprimateljice, A. Đ. nije povrijeđena u svom nužnom dijelu, pa da joj ne pripada povrat dara do visine nužnog dijela na navedenoj nekretnini,

 

-da je tužiteljica u ostavljenom roku podnijela tužbu po kojoj je donesena pobijana presuda.

 

Nižestupanjski sudovi su u odnosu na sporne činjenice utvrdili:

 

-da je između sada pok. M. B. kao darovatelja i tužiteljice N. B. kao daroprimateljice, sklopljen Ugovor o darovanju od 02. studenog 1993. i Dodatak ugovora o darovanju od 17. svibnja 1999. kojim se daruje stan u Z., upisan u podulošku br. 865 zk.ul. br. 4101, k.o. T.,

 

-da je prethodno pok. M. B., kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, na temelju Ugovora o kupoprodaji sklopljenog 1993. s prodavateljem H. Ž., stekao pravo vlasništva na stanu,

 

-da je pok. M. B. njegova kćer N. B. isplatila iznos koji odgovara visini otkupa stana, a potom je otac s njom sklopio ugovor kojim joj daruje predmetni stan.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prihvaćen je tužbeni zahtjev jer su sudovi zaključili da prijenos prava vlasništva s oca na kćer nije bio besplatan u smislu odredbe čl. 938 Općeg građanskog zakonika, već da je riječ o naplatnom pravnom poslu koji je u konačnici proizveo pravne učinke ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog između prodavatelja M. B. i kupca N. B., sve u smislu odredbe čl. 454. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05).

 

Prema ocjeni sudova ugovor o darovanju je bio prividni ugovor kojim su stranke prikrile valjani ugovor o kupoprodaji u smislu odredbe čl. 66. st. 2. ZOO. Stoga po shvaćanu suda nije bilo potrebno sačiniti izračun vrijednosti stana radi utvrđenja obračunske vrijednosti ostavine i povrede nužnog dijela tuženice kao zakonske nasljednice u smislu odredbe čl. 70. st. 5., čl. 77. i čl. 78. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 164/03, 35/05, 127/13, 33/15, dalje. ZN).

 

S obzirom na to da je pokojni M. B. stekao vlasništvo predmetnog stanja i njime raspolagao naplatnim pravnim poslom, dakle nije bila riječ o besplatnom raspolaganju oporukom ili darom, tužbeni zahtjev je prihvaćen s obrazloženjem da nema mjesta primjeni odredbe čl. 77. i 78. ZN kojima je uređeno pravo zakonskog nasljednika za slučaj povrede nužnog nasljednog dijela.

 

Tuženica je revizijom osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude glede pravne osnove na kojoj je izvršen prijenos prava vlasništva s pokojnog M. B. na tužiteljicu N. B.. S tim u vezi je navela da je sud trebao utvrditi da je između stranaka sklopljen valjan ugovor o darovanju koji je u vrijeme sklapanja bio uređen odredbama Općeg građanskog zakonika, da je valjanim darovnim ugovorom tužiteljica stekla nekretninu, pri čemu da je došlo od povrede nužnog dijela zakonskog nasljednika uz smislu odredbe čl. 70. st. 5., čl. 77. i čl. 78. ZN.

 

Prema shvaćanju ovog suda tužbeni zahtjev je prihvaćen pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

Tužiteljica je kćer pokojnog M. B., a tuženica njegova unuka kojoj je majka umrla, pa obje ulaze u kategoriju nužnih nasljednika ostavitelja u smislu odredbe čl. 69. st. 1. ZN, prema kojemu su nužni nasljednici ostaviteljevi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci te njegov bračni drug., koji su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvane na nasljedstvo (čl. 69. st. 3. ZN).

 

Pravo nužnog nasljednika na nužni dio je njegovo nasljedno pravo, pri čemu nužni dio potomaka, iznosi jednu polovicu onoga dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja (čl. 70. st. 1. i 3. ZN). Nužni nasljednik na svaki način ima pravo na ime svoga nužnog dijela dobiti onoliku vrijednost koliko na njega otpada kad se obračunska vrijednost ostavine podijeli s veličinom njegova nužnoga nasljednog prava (čl. 70.st. 5. ZN).

 

Prema odredbi čl. 77. st. 1. ZN nužni je dio povrijeđen kad je ukupna vrijednost raspolaganja oporukom i/ili vrijednost darova tolika da zbog nje nužni nasljednik ne bi dobio punu vrijednost svoga nužnoga dijela (članak 70. stavak 5.) U tom slučaju propisana je mogućnost tražiti vraćanje darova.

 

Ostavitelj može povrijediti nužni dio nužnog nasljednika isključivo besplatnim pravnim poslovima bilo među živima - darovanjem, odnosno za slučaj smrti - oporučnim raspolaganjem. Nužni dio je dakle povrijeđen kad je ukupna vrijednost raspolaganja oporukom i/ili vrijednost darova tolika da zbog nje nužni nasljednik ne bi dobio punu vrijednost svoga nužnoga dijela (izračun vrijednosti nužnog dijela uređuju čl. 71. do 74. ZN).

 

U smislu 72. ZN darom se smatra odricanje od prava, oprost duga, ono što je ostavitelj za vrijeme svoga života dao nasljedniku na ime nasljednoga dijela, radi osnivanja ili proširenja kućanstva, radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje bez naknade. Bilo koje od tih raspolaganja smatra se u odnosu na zakonskog nasljednika darom bez obzira kad je učinjeno (članak 74. ZN).

 

Stoga je za rješenje ovog spora bilo odlučno ocijeniti je li raspolaganje na temelju kojega je tužiteljica stekla pravo vlasništva na stanu bilo naplatno raspolaganje kako tvrdi tužiteljica, ili besplatno raspolaganje ugovorom o darovanju, kako tvrdi tuženica, kod činjenice da je ugovor naslovljen kao „Ugovor o darovanju“.

 

Polazeći od utvrđenja nižestupanjskih sudova da je pokojni M. B. stekao pravo vlasništva stana na kojemu je imao stanarsko pravo od H. na temelju Ugovora o kupoprodaji stana sklopljenog 1993., da je on nakon sklapanja ugovora isplatio neke rate, da je potom dobio novac od tužiteljice sredstva sa svrhom otplate otkupne cijene stana koju je i otplatio, a da je potom s tužiteljicom sklopio predmetni ugovor o darovanju, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da se u ovom slučaju nije radilo o besplatnom raspolaganju u korist tužiteljice, nego o naplatnom pravnom poslu koji ima nužne elemente ugovora o kupoprodaji (predmet i cijenu) u smislu odredbe čl. 454. st. 1. ZOO.

 

Prema odredbi čl. 66. ZOO prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor (koji su stranke i htjele), taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost (st. 1. i 2.).

 

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da u ovom slučaju nije riječ o ugovoru o darovanju, odnosno nije riječ o besplatnom raspolaganju ostavitelja, pa samim time nije riječ ni o povredi nužnog nasljednog dijela u smislu odredaba čl. 70. st. 5. i čl. 71. do 74. ZN.

 

Pri tome za rješenje ovog spora i zakonitost pobijane presude nije odlučno je li tužiteljica i sama imala status člana domaćinstva nositelja stanarskog prava, odnosno je li stekla pravo otkupiti predmetni stan od H., kod činjenice da je to pravo iskoristio nositelj stanarskog prava, njezin otac, koji je sklopio ugovor o otkupu stana i stekao pravo vlasništva, a potom je za „otkupnu“ cijenu stan prodao tužiteljici.

 

Stoga nije pogrešno primijenjeno materijalno prava prihvaćanjem tužbenog zahtjeva i utvrđenjem da raspolaganjem stanom od strane ostavitelja tužena A. K. Đ. nije povrijeđena u svojem nužnom dijelu kao zakonska nasljednica iza pok. M. B., pa joj radi toga ne pripada pravo na povrat dara do visine nužnog dijela.

 

Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 26. siječnja 2021.