- 1 -              Revt 18/2018-6

 

 

 

 

 

Broj: Revt 18/2018-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. f. d.o.o. u likvidaciji, Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica I. P., odvjetnica u odvjetničkom uredu O. iz Z., protiv tuženika C. o. d.d., Z., (OIB: …), kojeg zastupaju punomoćnice po zaposlenju I. L. L. i M. B. T., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4705/2014-4 od 11. listopada 2017., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-724/2011 od 10. ožujka 2014., u sjednici vijeća održanoj 26. siječnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4705/2014-4 od 11. listopada 2017. i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je:

 

- u točki 1. izreke, tuženiku naloženo platiti tužitelju 229.500,00 EUR-a „u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zateznim kamatama od 27. ožujka 2010. do 30. lipnja 2011. po stopi od 17% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 15% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 10,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 31. lipnja 2016. po stopi od 10,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 9,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 9,68% godišnje, a od 1. srpnja 2017. pa do isplate po stopi od 9,41% godišnje, sve u roku od osam dana“.

 

- u točki 2. izreke, tuženiku naloženo u istome roku „platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 83.465,60 kn“,

 

- u točki 3. izreke, odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja „za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 86.912,27 kn“.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju uz navod da je podnosi zbog bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom i iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti osporenu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti je i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ona odbaci kao nepotpuna, podredno odbije kao neosnovana.

 

Revizija je osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu na ime naknade štete 229.500,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama: tužitelj zahtjev temelji na Ugovoru o osiguranju komercijalnog rizika sklopljenim s tuženikom, čiji je sastavni dio Polica osiguranja tražbina br. … i Dodatak br. … toj polici (dalje: Ugovor o osiguranju) te na Uvjetima za osiguranje tražbina protiv komercijalnih rizika donesenim po tuženiku (dalje: Uvjeti za osiguranje).

 

Tužitelj drži da mu utuženi iznos pripada osnovom odredaba Uvjeta za osiguranje prema kojima proizlazi da se tuženik kao osiguratelj „obvezao da će u skladu s uvjetima, isključenjima, ograničenjima i rokovima, utvrđenim u Ugovoru o osiguranju, osiguraniku naknaditi štetu nastalu ostvarenjem osiguranog slučaja (čl. 2.). Osiguranim slučajem se u smislu tih uvjeta smatra osiguranikova nemogućnost naplate predmeta osiguranja uslijed ostvarenja komercijalnog rizika (insolventnost kupca te produženo neplaćanje kupca)“;

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je Ugovorom o preuzimanju ispunjenja …, sklopljenim sa firmom D. c. d.o.o., tužitelj (koji se bavi pružanjem usluga financijskog posredovanja) preuzeo ispuniti obvezu te firme: platiti cijenu robe (hrane na bazi soje) koju je ta firma imala kupiti od M. T. L., …, … A.,

 

- da je 10. lipnja 2009. tužitelj sklopio sa tuženikom ugovor (Policu) osiguranja tražbina protiv komercijalnih rizika broj …, te 8. prosinca 2009. dodatak broj … Polici osiguranja protiv komercijalnih rizika, sastavni dio kojih su i Uvjeti za osiguranje tražbine protiv komercijalnih rizika: ovima je osigurana novčana tražbina tužitelja koja proizlazi iz komercijalnog ugovora - Ugovora o preuzimanju ispunjenja …,

 

- da je tužitelj u skladu s tim Ugovorom o preuzimanju ispunjenja … izvršio plaćanje vjerovniku M. T. L., …, … A., ispunjavajući time preuzetu obvezu firme D. c. d.o.o. prema ovome: plaćanje je izvršeno putem S. g. - S. b. d.d. na račun vjerovnika K. kod K. b. u A.,

 

- da je tužitelj, držeći da je ostvaren osigurani rizik ugovoren Policom osiguranja sklopljenom sa tuženikom - jer (da) od firme D. c. d.o.o. nije dobio ono što se ova obvezala platiti mu (vratiti) po Ugovoru o preuzimanju ispunjenja …, 25. veljače 2010. podnio odštetni zahtjev tuženiku - kojemu tuženik nije udovoljio (otklonio je izvršiti traženu isplatu nalazeći da tužitelj nije dokazao nastanak ugovorenog rizika).

 

Sporno je da li je nastao prijeporni osigurani rizik (slučaj iz čl. 8. Uvjeta za osiguranje: produženo neplaćanje kupca) i je li tuženik sada u obvezi ispuniti ono na što se obvezao Ugovorom o osiguranju sklopljenim sa tužiteljem: naknaditi mu ono što je ovaj, kako navodi, isplatio u ispunjenju obveze firme D. c. d.o.o. prema stranoj osobi - odnosno (time) ono („270.000,00 EUR-a, umanjeno za 15%“: 229.500,00 EUR-a „u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate“) što mu firma D. c. d.o.o. nije vratila u ispunjenju obveze iz Ugovora o preuzimanju ispunjenja ...

 

Tuženik nalazi (kako je to navedeno i u osporenoj presudi) da nije u prijepornoj obvezi jer da:

 

- „tražbina tužitelja ne udovoljava uvjetima iz čl. 3. Uvjeta za osiguranje, s obzirom na to da nije izvršena isporuka roba i usluga kupcu unutar razdoblja osiguranja, odnosno izostala je realizacija osnovnog posla (tužitelj nije dostavio dokaze o isporuci sojine sačme društvu D. c. d.o.o. od strane M. t. l.), te u vezi s time tužitelj nije prijavio tuženiku isporuku roba i usluga izvršenih za vrijeme trajanja osiguranja (čl. 16. t. 2. Uvjeta za osiguranje)“,

 

              - „šteta se može pripisati djelovanju osiguranika koji nije djelovao kao dobar i savjestan gospodarstvenik (čl. 16. t. 11. Uvjeta za osiguranje), budući da nije postupio po čl. 15. Ugovora o preuzimanju ispunjenja, tj. prije ispunjenja nije izvršio suštinsku i formalnu provjeru dokumentacije na temelju koje vrši isplatu, odnosno trebao je u smislu odredbe čl. 16. tog ugovora zadržati isplatu ako bi plaćanje tražbine iz bilo kojeg razloga bilo ugroženo“,

 

- „nije dostavio u mirnom postupku ugovor sklopljen između društva D. c. d.o.o. i M. t. l., zatim ugovorene instrumente osiguranja te potpisanu izjavu vjerovnika kojim bi potvrdio visinu i dospijeće obveze, kao i njegovu potvrdu o primitku uplate iznosa od 270.000,00 EUR, sukladno Ugovoru o preuzimanju ispunjenja“.

 

Drugostupanjski sud, za razliku od prvostupanjskog suda, zahtjev tužitelja nalazi osnovanim i preinačenjem prvostupanjske presude (primjenom odredaba čl. 373.a ZPP-a) prihvaća sa obrazloženjem:

 

- da je „prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, budući da je zaključio kako tužitelj nije dokazao da je tražbina isporuke robe (hrana na bazi soje) kako je to navedeno u fakturi društva M. t. l. broj … isporučena unutar razdoblja osiguranja pa nije ispunjen uvjet iz čl. 3. t. 3. Uvjeta za osiguranje. Prvostupanjski sud navodi da je tužitelj bio dužan provjeriti je li isporuka robe izvršena jer bi tek tada nastala obveza iz osnovnog pravnog posla te u vezi s time izvršiti provjeru dokumentacije na temelju koje je izvršena isplata sukladno čl. 15. Ugovora o preuzimanju ispunjenja, te zadržati isplatu u smislu čl. 16. tog ugovora ako ocjeni da će plaćanje tražbine biti iz bilo kojeg razloga ugroženo. Iz navedenog proizlazi da prvostupanjski sud smatra kako tražbina glede koje tužitelj ističe da je nastupio osigurani slučaj i zahtjeva isplatu, nije predmet Ugovora o osiguranju pa mu tuženik nije u obvezi naknaditi štetu“,

 

              - da su takvi zaključci prvostupanjskog suda pogrešni,

 

              - da su prema Polici osiguranja, „predmet osiguranja bile, kao što to pravilno ukazuje tužitelj u žalbi, novčane tražbine tužitelja koje kumulativno zadovoljavaju uvjete čl. 3. Uvjeta za osiguranje te koje proizlaze iz komercijalnog ugovora (Ugovora o preuzimanju ispunjenja sklopljenog između ovdje tužitelja kao preuzimatelja i D. C. d.o.o. kao dužnika - kupca prema terminologiji iz Ugovora o osiguranju)“,

 

              - da su odredbom čl. 3. Uvjeta za osiguranje propisane „novčane tražbine tužitelja koje su predmet ugovora, a koje moraju kumulativno zadovoljavati sljedeće uvjete: 1. tražbina je prema kupcu navedenom u polici osiguranja, 2. tražbina je nastala na temelju isporuka roba i usluga koje predstavljaju osiguranikovu redovitu djelatnost koja je navedena i na polici osiguranja, 3. tražbina je nastala na temelju isporuka roba i usluga koje je osiguranik izvršio unutar razdoblja osiguranja te je za izvršene isporuke roba i usluga kupcu izdao račun unutar razdoblja osiguranja, 4. tražbina dospijeva unutar razdoblja ugovorenog roka plaćanja navedenog na polici osiguranja, a koji počinje teći danom izdavanja računa, 5. naplata tražbine osigurana je pribavljanjem instrumenta osiguranja navedenih na polici osiguranja, 6. tražbina je prijavljena osiguratelju radi obračuna premije osiguranja“: time da tražbine „koje ne zadovoljavaju jedan ili više od navedenih uvjeta, nisu predmet Ugovora o osiguranju te osiguratelj nije u obvezi naknaditi štetu po njima“,

 

              - da su „tražbine tužitelja koje su bile predmet osiguranja proizlazile iz komercijalnog ugovora - Ugovora o preuzimanju ispunjenja. Prema Ugovoru o preuzimanju ispunjenja tužitelj se kao preuzimatelj obvezao društvu D. c. d.o.o. ispuniti njegove obveze prema vjerovniku (čl. 2. i 3.). Prema odredbi čl. 4. Ugovora o preuzimanju ispunjenja, ispunjenjem pojedine obveze, vjerovnikova tražbina prema dužniku koju preuzimatelj time podmiri, prelazi na preuzimatelja u jednakom iznosu kao što je to tada bila dugovna tražbina“: „slijedom navedenog, tražbine tužitelja koje proizlaze iz Ugovora o preuzimanju ispunjenja sukladno čl. 4. tog ugovora te čl. 90. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), nastale su izvršenjem usluge u vezi s obavljanjem njegove djelatnosti financijskog posredovanja kako je to navedeno i u Polici osiguranja, odnosno ispunjenjem obveze društva D. c. d.o.o. njegovu vjerovniku M. t. l.“,

 

              - da („dakle“), „jesu li kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 3. Uvjeta za osiguranje, valjalo je utvrditi u odnosu na tražbinu tužitelja prema društvu D. c. d.o.o. koja je nastala kada je on ispunio njegovu obvezu, a ne u odnosu na tražbinu isporuke robe koje je društvo D. c. d.o.o. imalo prema M. t. l. na temelju sklopljenog ugovora s tim stranim društvom“,

 

              - da je „među strankama bilo sporno je li ispunjen uvjet iz čl. 3. t. 3. Uvjeta za osiguranje (tražbina je nastala na temelju isporuka roba i usluga koje je osiguranik izvršio unutar razdoblja osiguranja). Iz Police osiguranja proizlazi da je razdoblje osiguranja ugovoreno od 8. lipnja 2009. do 31. prosinca 2009. Tužitelj je 6. listopada 2009. izvršio plaćanje obveze društva D. c. d.o.o. njegovu vjerovniku M. t. l. u iznosu od 270.000,00 EUR (list 32. i 62. spisa), što je utvrdio i prvostupanjski sud. Stoga, tražbina tužitelja je nastala unutar razdoblja osiguranja“,

 

              - da „suprotno zaključku prvostupanjskog suda, tužitelj (pogrešno se navodi: tuženik) prije isplate duga društva D. c. d.o.o. na temelju Ugovora o preuzimanju duga, nije bio dužan provjeriti je li M. t. l. navedenom društvu isporučio robu. Takva obveza tužitelja ne proizlazi iz Ugovora o preuzimanju duga niti je prethodna isporuka robe bila ugovorena kao uvjet plaćanja duga po tom ugovoru, a poglavito to ne proizlazi i iz Ugovora o osiguranju. Isporuka robe M. t. l. društvu D. c. d.o.o. nije predmet Ugovora o osiguranju niti se to tiče tužitelja i tuženika, a niti tužitelja kao preuzimatelja duga i društva D. c. d.o.o. kao dužnika, već je to pitanje ispunjenja obveze iz ugovora sklopljenog između D. c. d.o.o. i M. t. l. Obveza tužitelja na isplatu preuzetog duga nastala je sklapanjem Ugovora o preuzimanju ispunjenja, a ne u trenutku isporuke robe društva M. t. l., društvu D. c. d.o.o.“,

 

              - da je „odredbom čl. 15. t. 2. Ugovora o preuzimanju ispunjenja propisano da će preuzimatelj po primitku dokumentacije potrebne za preuzimanje ispunjenja obveza iz tog ugovora (Prilog B; Prilog C) i provjere formalne i suštinske ispravnosti navedene dokumentacije, isplatiti vjerovniku obvezu u roku od dva radna dana od primitka dokumentacije. Prema čl. 1. Ugovora o preuzimanju ispunjenja dokumentacija čiju obvezu provjere je imao tužitelj prije isplate, sadržanu u prilozima B i C tog ugovora, odnosi se na postojanje obveze dužnika (D. c. d.o.o.) prema vjerovniku (M. t. l.), a ne provjeru isporuke robe kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud“,

 

              - da je „nadalje, odredbom čl. 16. Ugovora o preuzimanju ispunjenja propisano da bez obzira na ostale odredbe ugovora preuzimatelj nije dužan vjerovniku isplatiti nikakav iznos ako ocijeni da će plaćanje tražbine iz bilo kojeg razloga biti ugroženo. Odredba čl. 16. odnosi se na tražbinu iz čl. 4. Ugovora o preuzimanju ispunjenja, tj. tražbinu koju preuzimatelj (tužitelj) ima prema dužniku (D. c. d.o.o.) nastalu ispunjenjem dužnikove obveze. Dakle, tužitelj prema toj odredbi ne bi bio dužan platiti dužnikov dug njegovu vjerovniku ako prije isplate ocjeni da bi plaćanje njegove tražbine bilo ugroženo, a ne da bi bila ugrožena isporuka roba kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud“,

 

              - da „slijedom navedenog, tužitelj suprotno tuženikovim navodima tijekom prvostupanjskog postupka nije postupao protivno odredbi čl. 16. t. 11. Uvjeta za osiguranje prema kojoj odredbi za tuženika ne nastaje obveza na naknadu štete ako se nastala šteta može pripisati djelovanju osiguranika koji nije djelovao kao dobar i savjestan privrednik, a osobito jer je propustio dužnu pažnju za naplatu potraživanja“,

 

              - da su „odredbom čl. 10. Uvjeta za osiguranje propisane obveze osiguranika prilikom postavljanja odštetnog zahtjeva radi ocjene njegove osnovanosti od strane osiguratelja. Tako je propisano da je tužitelj dužan dostaviti tuženiku dokaze o postojanju tražbine (koja je predmet Ugovora o osiguranju) i njezinoj visini, te se nabrajaju koju su to dokazi, a među kojima se ne spominje dokaz o ispunjenju tražbine isporuke robe iz ugovora između D. c. d.o.o. i M. t. l. Navedeno je razumljivo jer za utvrđenje osnove i visine tužiteljeve tražbine koja je osigurana od komercijalnih rizika, nije od utjecaja je li M. t. l. isporučio robu društvu D. c. d.o.o., već je li tužitelj platio obvezu društva D. c. d.o.o. prema M. t. l. i u kojoj visini. Osim toga navedeno proizlazi i iz nastavka odredbe čl. 10. Uvjeta za osiguranje kojom je propisano uz dostavu kojih sve dokaza će odštetni zahtjev biti prihvaćen, a među kojim se spominju, između ostalog, dokazi o ispunjenju obveza iz Ugovora o osiguranju i Ugovora o preuzimanju ispunjenja, a nikako dokaz o isporuci robe iz ugovora između D. c. d.o.o. i M. t. l. Stoga tužitelj nije bio dužan dostaviti tuženiku dokaze o isporuci sojine sačme“,

 

              - da „iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj dokazao da je dostavio tuženiku sve dokaze koji su potrebni radi ocjene osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva sukladno čl. 10. Uvjeta za osiguranje..(...).., a poglavito potpisanu izjavu vjerovnika kojim potvrđuje visinu i dospijeće obveze kao prilog Ugovora o preuzimanju ispunjenja što je utvrdio i prvostupanjski sud, zatim dokaz o priznanju duga od strane kupca te dokaz o izvršenju osiguranikovih obveza iz komercijalnog ugovora i Ugovora o osiguranju“,

 

              - da u „odnosu na dostavljanje ugovora između društva D. c. d.o.o. i M. t. l. te instrumenata osiguranja, ističe se kako dostavljanje toga nije bila obveza tužitelja prema odredbi čl. 10. Uvjeta za osiguranje. Sve i da je to bila obveza tužitelja u smislu drugih odredbi Uvjeta za osiguranje, neispunjenje te obveze ne može biti od utjecaja na tužiteljevo pravo na isplatu naknade štete. Navedeno tim više što je tužitelj dostavio sve dokaze kao što je to navedeno u prethodnom odlomku ove presude kojima je dokazao osnovu i visinu svoje tražbine iz Ugovora o preuzimanju ispunjenja“: „osim toga valja istaknuti i da je odredbom čl. 942. ZOO-a propisano da su ništetne odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na osigurninu, ako osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne ispuni neku od propisanih ili ugovorenih obveza“,

 

              - da je „tužitelj podneskom od 14. studenoga 2013. specificirao tužbeni zahtjev tako da je zahtijevao od tuženika isplatu iznosa od 229.500,00 EUR (270.000,00 EUR umanjeno za 15%) u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zateznim kamatama od 27. ožujka 2010. do isplate. Tužitelj je postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.748.790,00 kn sa zateznim kamatama od 27. ožujka 2010. do isplate“,

 

              - da „prema odredbi čl. 4. Uvjeta za osiguranje, valuta ugovora o osiguranju zaključuje se u valuti komercijalnog ugovora (EUR) te je određeno da će se sve isplate izvršiti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate“: time da „prema točki 11. Police osiguranja samopridržaj osiguranika iznosi 15% od svake štete pokrivene osiguranjem“,

 

              - da se „prema odredbi čl. 13. Uvjeta za osiguranje osiguratelj obvezao isplatiti naknadu štete u roku od 30 dana od primitka utemeljenog odštetnog zahtjeva sa svom dokumentacijom potrebnom za utvrđivanje uzroka i visine nastale štete, odnosno od dana dostave manjkajućeg dokumenta“,

 

              - da je „slijedom navedenog, tuženik na temelju odredbe čl. 921. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 2. st. 1. i čl. 4. Uvjeta za osiguranje, dužan tužitelju platiti iznos od 229.500,00 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečajnu Hrvatske narodne banke na dan isplate...“

 

Takvo shvaćanje drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti pravilnim: ono se svodi na točno - ali ipak samo pojednostavljeno ili ograničeno tumačenje ugovora o osiguranju tražbine protiv komercijalnog rizika, pa i konkretnog, ovdje prijepornog.

 

Naime, prijeporni ugovor o osiguranju tražbine protiv komercijalnog rizika valja u suštini, dakle - po njegovom smislu, tretirati kao oblik ugovora o osiguranju kredita: njime se osiguratelj (ovdje tuženik) obvezao obeštetiti svoga osiguranika (ovdje tužitelja) u slučaju insolventnosti osobe (ovdje: D. c. d.o.o., dužnika prema stranoj osobi, odnosno kupca usluge tužitelja) koju je osiguranik kreditirao (preuzimanjem ispunjenja obveze te osobe prema vjerovniku, prodavatelju sojine sačme, M. t. l.: stranoj osobi), odnosno u slučaju da ta osoba (kupac usluge osiguranika) ne vrati osiguraniku ono čime ga je kredititirao (preuzimanjem njegove obveze isplate stranoj osobi). To sve u granicama pruženog pokrića i pod pretpostavkom za to plaćene premije osiguranja - isplatom ugovorene osigurnine kada se za to ispune uvjeti (dakle: nastankom osiguranog slučaja, rizika osiguranja).

 

Jasno je da takav ugovor, prema toj svojoj prirodi, neposredno nije osiguravao obveznopravni odnos D. c. d.o.o., dužnika prema stranoj osobi, odnosno kupca usluge tužitelja, i te strane osobe (vjerovnika, prodavatelja sojine sačme): tuženik nije sudjelovao u stvaranju toga odnosa - i nije bio stranka ugovora koji je za taj odnos sklopljen, pa činjenica da bi bila ugrožena isporuka robe po stranoj osobi dužniku, kupcu usluge tužitelja, sama po sebi, tako gledano, tuženika se zaista ne bi trebala ticati.

 

Međutim, prijeporni se slučaj ne može svesti u samo te okvire, strogo formalne.

 

Ugovor kojeg je tuženik sklopio sa tužiteljem je mnogo složeniji, to već i po svojoj prirodi - a pogotovo i po svome sadržaju (obzirom da je njime osiguran komercijalni rizik u vezi s komercijalnim poslovanjem tužitelja, a za slučaj opasnosti od neplaćanja obveza koji bi nastao iz subjektivnih slabosti poslovanja tužiteljeva dužnika ili iz okolnosti tržišta, odnosno od osiguranikove nemogućnosti naplate predmeta osiguranja uslijed ostvarenja komercijalnog rizika - insolventnosti kupca te produženog neplaćanja kupca): on se takav ne može ograničiti samo na ono osnovno - da je tuženik u obvezi isplatiti ugovorenu osigurninu tužitelju već i samo po činjenici da je tužitelj izvršio obvezu D. c. d.o.o., onu koju je preuzeo Ugovorom o preuzimanju ispunjenja - prema vjerovniku, stranoj osobi, te da mu potom D. c. d.o.o., kao kupac njegove usluge, nije vratio ono čime ga je (na navedeni način, u suštini) kreditirao (izvršenjem njegove obveze isplate iznosa kupoprodajne cijene stranoj osobi).

 

              Tuženik je kao osiguratelj, načelno - kao i kod svakog osiguranja, preuzeo obvezu osigurati određeni rizik, ovdje, konkretno - rizik nastanka slučaja da tužitelju u ugovorenom roku ne bude isplaćeno (vraćeno) ono što je ugovorio (ovdje) individualiziranim, konkretnim Ugovorom o preuzimanju ispunjenja - ali je tu obvezu i (ujedno) pravo tužitelja sa uspjehom zahtijevati ispunjenje ugovora o osiguranju isplatom ugovorene osigurnine, vezao uz prethodno ispunjenje određenih (sa tužiteljem ugovorenih) uvjeta: prihvatio je da se rizik prijepornog kreditnog posla, sa njegovim specifičnim sadržajem, prevali na njega za plaćenu premiju - ali (a upravo to je ovdje odlučno i iz toga izvire spor između stranaka) samo ako se prethodno ispune određene pretpostavke:

 

- prije svega, da je tražbina tužitelja koju je osigurao (prema kupcu navedenom u polici osiguranja: D. c. d.o.o.) upravo ona o kojoj je riječ u odredbama čl. 3. Uvjeta za osiguranje (kojima su propisane „novčane tražbine tužitelja koje su predmet ugovora“), dakle i ona čija je naplata osigurana pribavljanjem instrumenata osiguranja navedenih na polici osiguranja,

 

- da je (obzirom na prethodno navedeno: da je ovdje riječ o osiguranoj tražbini tužitelja prema D. c. d.o.o., kupcu navedenom u polici osiguranja, onoj iz Ugovora o preuzimanju ispunjenja) tužitelj kao preuzimatelj prije ispunjenja preuzete obveze D. c. d.o.o. postupio u skladu sa odredbom čl. 15. t. 2. Ugovora o preuzimanju ispunjenja: primio dokumentaciju potrebnu za preuzimanje ispunjenja obveza iz tog ugovora (Prilog B; Prilog C), provjerio formalnu i suštinsku ispravnost navedene dokumentacije - koja se odnosi (kako to primjećuje i drugostupanjski sud, a prema čl. 1. Ugovora o preuzimanju) na samo postojanje obveze dužnika D. c. d.o.o. prema vjerovniku M. t. l.,

 

- da je isto tako, prethodno, prije isplate preuzete obveze (prema odredbi čl. 16. Ugovora o preuzimanju ispunjenja), tužitelj razmotrio da li će plaćanje tražbine D. c. d.o.o. prema njemu (na povrat onog što bi za njega imao platiti u ispunjenju preuzete obveze) „iz bilo kojeg razloga“ biti ugroženo,

 

- da je tužitelj pri svemu tome (a to je posebno bitno istaći) postupao u smislu odredbe čl. 16. t. 11. Uvjeta za osiguranje (kako se to navodi u osporenoj presudi), kao dobar i savjestan privrednik - i da nije propustio dužnu pažnju za naplatu svoga potraživanja.

 

U izostanku tih pretpostavki, odnosno „ako se nastala šteta može pripisati djelovanju osiguranika koji nije djelovao“, za tuženika ne nastaje obveza na naknadu štete (isplate osigurnine).

 

Budući da je tuženik ugovorio postojanje tih pretpostavki da bi uopće i nastala njegova obveza prema tužitelju, tužitelj je (prema pravilu o teretu dokazivanja: prema kojemu tuženik nije dužan dokazivati za njega negativne činjenice) da bi uspio u sporu trebao dokazati da je svim tim pretpostavkama udovoljeno: ali time je trebao dokazati i ono osnovno, da je nastala (dakle: i dospjela) njegova obveza isplate stranoj osobi umjesto D. c. d.o.o., ona koju je preuzeo i sa mogućnošću nastanka koje je kod sklapanja ugovora o osiguranju upoznao tuženika (sadržajem Ugovora o preuzimanju: budući da je tuženik pristao prihvatiti osiguranje samo u odnosu na taj sadržaj) - i da je ovu opravdano (jer je dospjela: prema ugovoru sklopljenim između D. c. d.o.o. i strane osobe: onome koji je obuhvaćen sadržajem Ugovora o preuzimanju) ispunio: izostanak koje „opravdanosti“ (u potrebi savjesnog postupanja tužitelja) otklanja obvezu tuženika isplatiti tužitelju ugovorenu osiguraninu (opet obzirom na ugovoreno: da se tuženik te obveze oslobađa „ako se nastala šteta može pripisati djelovanju osiguranika koji nije djelovao kao dobar i savjestan privrednik“).

 

Sukladno tome, a jer je riječ o isplati u svezi kupoprodaje robe ugovorene sa stranom osobom, dakle u svezi dvostrano obveznog ugovora - kod kojeg je obveza isplate kupoprodajne cijene (preuzete po tužitelju) vezana već i po prirodi kupoprodajnog ugovora, sa ugovorenim načinom isporuke kupljene robe i samom isporukom, dolazi se i do onog bitnog: ovdje se nije smio otkloniti (odbiti) prijedlog tuženika raspraviti i utvrditi - ocjenom da je irelevantan ili nepotreban za odluku o predmetu spora (u okviru dokazivanja postojanja navedenih pretpostavki za obvezivanje tuženika):

 

- kako je (na koji način) ugovoreno plaćanje robe koja se imala kupiti: to imajući na umu i odredbu čl. 397. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), prema kojoj: „Ako nije što drugo ugovoreno ili uobičajeno, prodavatelj nije dužan predati stvar ako mu kupac ne isplati cijenu istodobno ili nije spreman to istodobno učiniti, ali kupac nije dužan isplatiti cijenu prije nego što je imao mogućnost pregledati stvar.“,

 

- je li tuženik (ipak) preuzeo osigurati prijepornu tražbinu i rizik posla iako je znao ili mogao znati za takav ugovoreni način plaćanja robe (dakle, moguće: čak i prije nego je strana osoba predala kupljenu stvar, odnosno čak i ako bi to plaćanje bilo protivno načinu plaćanja prema odredbi čl. 397. ZOO-a, a bez da se predaja stvari osigura nekim instrumentima osiguranja i bez da se kupljena stvar pregleda),

 

- pa time (u tim granicama) i je li navedeni ugovor o kupoprodaji sa stranom osobom realiziran u svojoj cjelini, a ne samo plaćanjem cijene - i da li je tužitelj i u svezi toga (dakle: i predaje kupljene stvari) „djelovao kao dobar i savjestan privrednik“ te isplatu izvršio tek nakon (prema odredbi čl. 15.2. Ugovora o preuzimanju) „suštinske“ analize dokumentacije i tek kada je i predaja stvari bila osigurana.

 

To sve u svezi sa odredbom čl. 5. st. 1. ZPP-a i obvezom suda da i tuženiku osigura pristup sudu, korištenje „oružja“ u dokazivanju onog što tvrdi i nalazi bitnim, dakle - i raspravljanje o predmetu spora obuhvatom svih, pa i tih objektivno mjerodavnih aspekata razmatranog slučaja kako ih i on vidi, što je uključivalo i mogućnost predlagati dokaze i prigovarati provedenim dokazima i njihovoj ocjeni.

 

Navedeno (potrebu takvog pristupa predmetu spora) valja sagledati i u svijetlu shvaćanja da ne bi bilo bar razumnim prihvatiti da bi tuženik imao platiti ugovorenu osiguraninu za tražbinu nastalu u svezi sa ugovorom sklopljenim sa stranom osobom o prodaji robe koji bi moguće bio i prividan, koji nije nastao, za kojeg nije niti trebalo sklopiti Ugovor o preuzimanju ispunjenja obveze iz toga ugovora - i (slijedom toga ili posljedično sa time: pogotovo) kojeg nije niti trebalo ispuniti: osim ako je tuženik sam upravo to i htio ili se preuzimanje ispunjenja te obveze na takav način (uz ostalo: isplatom preuzete obveze bez istodobne predaje kupljene stvari) može pripisati njegovom propustu kod sklapanja ugovora o osiguranju (propustu dužne pažnje u sagledavanju sadržaja Ugovora o preuzimanju ispunjenja), onome propustu - štetne posljedice kojeg bi on morao i snositi.

 

Upravo tako gledano, ovdje se u razmatranju onog odlučnog za odluku o predmetu spora, je su li ispunjeni uvjeti za obvezivanje tuženika - ne može razdvojiti odnos u svezi tražbine tužitelja prema društvu D. c. d.o.o. („koja je nastala kada je on ispunio njegovu obvezu“) sa odnosom u svezi tražbine isporuke robe kojeg je društvo D. c. d.o.o. imalo prema M. t. l. na temelju sa ovime sklopljenog ugovora (u suštini i sa odnosom: je li došlo do isporuke robe iz ugovora između D. c. d.o.o. i M. t. l.): to obzirom na ono što tuženik opravdano čini upitnim i na čemu ustraje i u reviziji - zašto bi trebao ispuniti obvezu iz ugovora o osiguranju i isplatiti tužitelju ono što je ugovorio za osiguranu tražbinu ako tužitelj nije ispunio sve pretpostavke iz istog ugovora (vezano i za sadržaj Ugovora o preuzimanju i obveze tužitelja iz toga ugovora), one kojima je tim ugovorom dan značaj bitnih uvjeta za takvu isplatu, dakle, uz ostalo (i u granicama odredbe čl. 16. Ugovora o preuzimanju ispunjenja, prema kojoj „...bez obzira na ostale odredbe ugovora preuzimatelj nije dužan vjerovniku isplatiti nikakav iznos ako ocijeni da će plaćanje tražbine iz bilo kojeg razloga biti ugroženo“), ako tužitelj nije niti trebao (da je postupao kako je trebao i uz ostalo provjerio „suštinsku“ ispravnost dostavljene mu dokumentacije) izvršiti isplatu preuzetu za D. c. d.o.o. - moguće i jer je ova bila vezana ili trebala biti vezana uz istodobnu predaju robe ili uz prethodno osiguranje da će do predaje doći, odnosno ako je ta predaja (isporuka) robe izostala ili (opet moguće) ako je sam ugovor o kupoprodaji robe u krajnjem prikrivao nešto drugo.

 

Tu predaju robe ne treba relativizirati ni iz drugog razloga, kojeg kod ocjene pitanja savjesnosti postupanja tužitelja, kao pretpostavke za obvezivanje tuženika, bar valja imati u vidu (jer je, kao savjestan privrednik, tužitelj morao štititi i interese svog ugovornog partnera: tuženika): ako je do te predaje došlo, odnosno ako je D. c. d.o.o. preuzeo kupljenu robu strane osobe, onu koju je tužitelj za njega platio, pozicija tužitelja u svezi mogućnosti naplate svoje tražbine od D. c. d.o.o. bi u svakome slučaju bila bar povoljnija - zbog vrijednosti te preuzete robe i mogućnosti da se u konačnom bar od nje naplati (osigurana) tražbina (eventualno i putem regresa tuženika: ako bi morao ispuniti obvezu preuzetu prema tužitelju). To je samo još jedan razlog zbog kojeg se ne može prihvatiti logičnim i time i pravilnim navedeni zaključak iz osporene presude da „za utvrđenje osnove i visine tužiteljeve tražbine koja je osigurana od komercijalnih rizika, nije od utjecaja je li M. t. l. isporučio robu društvu D. c. d.o.o.“, odnosno da je odlučno samo „je li tužitelj platio obvezu društva D. c. d.o.o. prema M. t. l. i u kojoj visini“ - te da tužitelj „nije bio dužan provjeriti je li M. t. l. navedenom društvu isporučio robu“.

 

Takvo shvaćanje treba sagledati u okviru ocjene je li tužitelj poduzeo sve što je po Ugovoru o preuzimanju i Ugovoru o osiguranju trebao poduzeti da je „djelovao kao dobar i savjestan privrednik“, i to, kumulativno potrebno za ostvarenje svoje tražbine prema tuženiku, prije svega kako bi osigurao ili zaštitio svoju tražbinu prema D. c. d.o.o., ali i, glede obveze prema tuženiku - osiguravatelju, kako bi u maksimalno i objektivno mogućem otklonio nastanak osiguranog slučaja ili, kada i ako ovaj već nastane, kako bi bio u što povoljnijoj poziciji.

 

Obzirom da u ovome slučaju predmet spora nije raspravljen u smislu takvog pravnog shvaćanja - niti je po njemu o ovome odlučeno (čime tuženiku nije osiguran pravilan pristup sudu i pravično suđenje), a zbog čega je i činjenično stanje relevantno za odluku o predmetu spora (u okviru takvog shvaćanja) ostalo nepotpuno razmotreno - i ne postoje uvjeti za preinačenje osporene presude, to je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tuženika te ukinuti osporenu presudu - i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima iz osporene presude (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda i razmotriti ono što je u ovoj odluci ukazano (pogotovo u kontekstu: da je tužitelj morao, da bi ostvario pravo na osigurninu, kod plaćanja postupati savjesno, pošteno, sa potrebnom pažnjom, prije ispunjenja izvršiti „suštinsku i formalnu provjeru dokumentacije na temelju koje vrši isplatu“ - te štititi i interes tuženika kao ugovorne strane, paziti da i tuženiku zaštiti poziciju i u slučaju potrebe osigura mu bilo koji regres), te ponovno odlučiti o žalbi tužitelja - i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbama čl. 375. ZPP-a.

 

Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a), o čemu je odlučeno odlukom iz stavka II. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 26. siječnja 2021.