- 1 -              Rev 2341/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2341/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica M. B., OIB ..., iz B., Republika Srbija, S., ..., koju zastupa punomoćnica L. S. J., odvjetnica u R., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3889/16-2 od 10. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1891/15-4 od 27. studenog 2015., u sjednici održanoj 26. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu štete od 1.500,000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. I. izreke). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici troškove parničnog postupka od 90.600,00 kn (toč. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je ovom sudu da prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine pobijane odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužiteljica nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP).

 

Revidentica navodi da podnosi reviziju zbog razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP jer da je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da tužiteljica nije dokazala osnovu, a niti visinu pretrpljene štete čime sadržajno upućuje da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP.

 

U situaciji kada je tužitelj kao dokaz da je pretrpio štetu priložio medicinsku dokumentaciju koja datira trinaest godina nakon ranjavanja i koju vještaci ne mogu prihvatiti kao relevantnu u vezi predmetnog štetnog događaja sudovi su pravilno ocijenili da se ista ne može dovesti u uzročno posljedičnu vezu s događajem navedenim u tužbi.

 

Budući da se, na temelju dokaza koje prilaže prednik tužiteljice, nije moglo utvrditi da je prednik tužiteljice pretrpio štetu u štetnom događaju 22. rujna 1993. sudovi su pravilno primijenili odredbu iz čl. 221.a ZPP stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP.

 

Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete koju da je pretrpio njen suprug pok. D. B. od strane postrojbi Hrvatske vojske i zahtjev za naknadu materijalne štete uslijed uništenja, paleži i pljačkanja dviju obiteljskih kuća u D. tijekom štetnih radnji oružanih snaga tuženice, sve u ukupnom iznosu od 1.500,000,00 kn.

 

Nižestupanjski su sudovi glede nematerijalne štete koju štetu tužiteljica kao nasljednica iza pok. D. B. (preminulog ... u B.) potražuje na temelju čl. 7. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed teroristički akata i javnih demonstracija ("Narodne novine" broj 117/03 - dalje: ZOŠT), uz utvrđenje da vještaci nisu mogli prihvatiti priložene liječničke isprave kao relevantne u vezi predmetnog štetnog događaja jer su nastale trinaest godina nakon ranjavanja i takve liječničke isprave se nisu mogle dovesti u uzročno posljedičnu vezu s događajem navedenim u tužbi, ocijenili da tužiteljica nije dokazala da je šteta nastala.

 

Osim toga, drugostupanjski je sud na temelju čl. 204. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) prema kojem potraživanje naknade nematerijalne štete prelazi na nasljednike samo ako je priznato pravomoćnom odlukom ili pismenim sporazumom, što ovdje nije slučaj, zaključio da potraživanje nematerijalne štete (koja nije niti dokazana) ne može prijeći na tužiteljicu.

 

Također je sud u pobijanoj presudi ocijenio i da je nastupila zastara potraživanja nematerijalne štete, te da se ne primjenjuje zastarni rok iz čl. 377. ZOO jer tužitelj nije obuhvaćen izrekom kaznene presude (tužitelj je bio svjedok u navedenom kaznenom postupku, a u trenutku štetnog događaja bio je pripadnik suprotne (neprijateljske) strane, bio je naoružan i čuvao stražu) stoga se primjenjuje zastarni rok u smislu čl. 376. st. 1. i 2. ZOO. Budući da se štetni događaj dogodio 22. rujna 1993., a tužba je podnesena 2011., dakle, osamnaest godina nakon štetnog događaja, sudovi su prema čl. 376. ZOO ocijenili da je predmetno potraživanje u zastari.

 

Nižestupanjski sudovi su zaključili i da tužiteljica nije dokazala da postoje činjenice da je šteta prouzročena aktom nasilja poduzeta s ciljem teškog narušavanja javnog reda i zastrašivanja te izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana (čl. 1. ZOŠT-a) stoga su odbili zahtjev za naknadu materijalne štete za uništene objekte čiju visinu, jer su zaključili da je tužiteljica tijekom postupka nije dokazala. Osim toga, prema odredbama ZOŠT-a materijalne štete nastale uslijed uzroka iz odredbe čl. 1. ZOŠT-a naknađuju se isključivo u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara pa tužiteljica niti ne može zahtijevati novčanu naknadu materijalne štete.

 

Slijedom iznesenog nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Revidentica smatra da je dovoljno da je ona kao oštećenica za materijalnu štetu dokazala da se radi o aktu terora ili nasilja i da je nesporno da je riječ o kaznenom djelu ratnog zločina za koje kazneni progon ne zastarijeva i treba primijeniti odredbu čl. 377. ZOO umjesto pogrešno primijenjene odredbe čl. 376. ZOO.

 

U odnosu na potraživanje naknade materijalne štete sudovi su ocijenili da tužiteljica nije dokazala da se radi o šteti iz čl. 1. ZOŠT-a, dok prema čl. 8. ZOŠT-a materijalne štete uslijed uzroka navedenih u tom Zakonu nadoknađuju se u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara sukladno Zakonu o obnovi stoga tužiteljica niti ne može potraživati naknadu materijalne štete u novčanom iznosu.

 

U ovom sporu tužiteljica nije dokazala da je njen prednik uopće pretrpio štetu (medicinska dokumentacija pokojnog datira trinaest godina nakon štetnog događaja te nije moguće utvrditi da se dogodilo ozljeđivanje koje je predmet tužbenog zahtjeva), a potraživanje te štete, za koju nije ni dokazano da je nastala, ne bi niti moglo prijeći na tužiteljicu sukladno čl. 204. ZOO.

 

I povrh svega, ili prije svega, potraživanje tužiteljice je u zastari, štetni događaj datira osamnaest godina prije podnošenja tužbe, a nesporno je da se ne radi o kaznenom djelu na koje bi se primjenjivao rok zastare iz čl. 377. ZOO jer nije pravomoćno utvrđeno da se radi o kaznenom djelu prema predniku tužiteljice.

 

Revidentica ističe da je pogrešno primijenjen čl. 4. ZOŠT-a prema kojem se oštećenici smatraju osobe kojima je šteta nanesena kao i osobe kojima je šteta uzrokovana sprečavanjem štetne radnje ili pružanjem pomoći žrtvama. Međutim tužiteljica nije dokazala da joj je nastala nematerijalna šteta, a za materijalnu štetu nije dokazala da se radi o šteti iz čl. 1. ZOŠT-a. Tužiteljica nije dokazala da je osoba odnosno oštećenica na koju se odnosi odredba iz čl. 4. ZOŠT-a.

 

I konačno, revidentica smatra da se, ako stradanje njenog prednika nije procesuirano, utvrđeno i kažnjeno, odnosno da ako nije pronađen počinitelj, odgovornost za to ne može pripisati tužiteljici već tuženica treba procesuirati nepoznatog počinitelja, odnosno teret dokaza je bio na tuženici. Navedenim tvrdnjama sadržajno revidentica upire na povredu odredbe iz čl. 3. ZOŠT-a prema kojem obveza naknade štete postoji neovisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim.

 

Međutim u ovom sporu nije dokazano da je šteta nastala predniku tužiteljice stoga su neosnovani navodi da postoji odgovornost tuženice iako je počinitelj nepoznat. Naime ne može tuženica biti odgovorna za štetu za koju nije utvrđeno da je uopće nastala predniku tužiteljice (a koja šteta niti ne bi mogla prijeći na tužiteljicu prema čl. 204. ZOO).

 

Slijedom iznesenog nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Činjenične navode iznesene u reviziji ovaj sud nije razmatrao sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 26. siječnja 2021.