- 1 -              Revr 722/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 722/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz V. P., ..., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica V. K. M., odvjetnica u B., protiv tuženika K. d.o.o. B., OIB: ..., ..., koga zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u B., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž R-296/17-2 od 1. veljače 2018., kojima je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-92/08-105 od 16. lipnja 2017., u sjednici održanoj 26. siječnja 2021.,

 

r i j e š i o   j e :

 

1. Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž R-296/17-2 od 1. veljače 2018., i presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-92/08-105 od 16. lipnja 2017., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

2. Revizija tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-92/08-105 od 16. lipnja 2017. odbacuje se kao nedopuštena.

 

3. Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete - rente za razdoblje od 01. veljače 2005., pa do 14. lipnja 2017., ukupan iznos od 304.894,14 kn, a od 14. lipnja 2017., plaćati iznos od 2.333,12 kn mjesečno, pa nadalje sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose i po stopi sve preciznije navedeno u toj točki izreke, sve u roku od 8 dana.

 

U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu štete - rente iznad iznosa navedenih u točki I. izreke presude, do iznosa od 2.500,00 kn za razdoblje preciznije navedeno u toj točki izreke.

 

Rješenjem istog suda u točki I. izreke utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtijeva za isplatu naknade štete - rente iznad iznosa od 2.500,00 kn mjesečno do iznosa od 2.502,11kn mjesečno počev od 01. veljače 2005., te iznad iznosa od 4.100,00 kn mjesečno do iznosa od 4.298,68 kn mjesečno i to počev od 01. travnja 2007., iznad iznosa od 4.100,00 kn mjesečno do iznosa od 5.804,02 kn mjesečno počev od 01. siječnja 2012., iznad iznosa od 4.100,00 kn mjesečno do iznosa od 5.773,28 kn mjesečno počev od 01. siječnja 2013., dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 60.310,59 kn, u roku od 8 dana.

 

Drugostupanjskom presudom i rješenjem u točki 1. izreke potvrđeni su presuda i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru broj P-92/08-105 od 16. lipnja 2017. u dosuđujućem dijelu (točka I. izreke presude) i u odluci o parničnom trošku (točka II. izreka  rješenja), dok je u točki 2. izreke (rješenjem), u ostalom odbijajućem dijelu (točka II. izreke presude), i dijelu kojim je utvrđeno da se tužba smatra povučena (točka I. izreke rješenja) prvostupanjska odluka kao nepobijana ostala neizmijenjena, a u točki 3. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), bog bitne povrede odredbi parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih razloga, podredno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da tuženik nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka specijaliste medicine rada u dijelu u kojem je vještakinja utvrdila da zbog degenerativnih promjena tužitelj ne bi izgubio profesionalnu radnu sposobnost, da se radi o povredi vitalnog organa i da tužitelj zasigurno s preostalom radnom sposobnošću ne bi mogao naći drugi posao, te predlaže odbiti reviziju.

 

Revizija tuženika u odnosu na glavnu stvar je osnovana, dok je u odnosu na troškove postupka nedopuštena.

 

Podnesena revizija glede citiranog drugostupanjskog rješenja odnosi se na troškove parničnog postupka.

 

U odnosu na taj dio revizije ističe se da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2005. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem pravomoćno odluka o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

 

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka (jednako kao i odluka o troškovima postupka sadržana u presudi) nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispedencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom bilo presudom ili rješenjem.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a u odnosu na reviziju tužitelja valjalo riješiti kao u izreci predmetnog rješenja.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu razlike između invalidske mirovine i plaće koju bi ostvarivao na svom radnom mjestu prije ozljeđivanja i naknada izgubljene dodatne zarade u svojoj automehaničarskoj radionici.

 

U odnosu na navedeno prijeporno pravno pitanje nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili:

- da je tužitelj je bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu od 15. veljače 1999., na radnom mjestu poslovođe RG mehaničke radionice, te da je 20. siječnja 2005. pretrpio ozljedu na radu prilikom obavljanja radnog zadataka montaže klizne čahure na njeno ležište za sakupljanje i prijevoz komunalnog otpada,

- da je presudom i rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru broj Gž-575/2014-2 od 23. travnja 2015., utvrđeno je da je tuženik odgovoran za štetu koju je tužitelj pretrpio prilikom ozljede na radu i to sukladno čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04 – dalje: ZZNR),  i čl. 102. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 137/04 i 67/05 – dalje: ZR), ali i da postoji doprinos tužitelja u omjeru od 50%, te da mu je pravomoćno dosuđena naknada nematerijalne i materijalne štete na ime troškova liječenja, u ukupnom iznosu od 39.165,00 kn.

- da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao na temelju Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga od 14. svibnja 2007., nakon što je rješenjem HZMO Područne službe u B. broj ... od 4. travnja 2007., tužitelju utvrđena profesionalna nesposobnost za rad zbog ozljede na radu počevši od 19. ožujka 2007., te je u Odluci i naznačeno da radni odnos prestaje s danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju profesionalne nesposobnosti za rad, jer kod tuženika nije postojalo radno mjesto na kojem bi mogao raditi s preostalom radnom sposobnošću.

- da je tužitelj nesposoban za rad u opsegu od 55%, a ozljeda oka s posljedicama, kao posljedica pretrpljene ozljede na radu, sudjeluje u gubitku radne sposobnosti tužitelja u omjeru od 35%, a da nije bilo ozljeđivanja na radu tužitelj bi i nadalje nastavio raditi poslove svog radnog mjesta, i samo zbog ostalih bolesti, (degenerativne promjene organa za kretanje, povišeni tlak, dijabetes, psihička stanja odnosno psihičko funkcioniranje) tužitelj ne bi izgubio radnu sposobnost,

- da je tužitelj imao prijavljen obrt A. B. počev od dana osnivanja, 27. prosinca 1996., do odjave, 30. rujna 2003., ali da je i nakon odjave nastavio pružati usluge i da je mjesečno tako dodatno zarađivao oko 5.000,00 kuna.

 

Slijedom iznesenog nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelj ima pravo  na naknadu štete u vidu rente (čl. 195. st. 2. i čl. 188. st. 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), u opsegu od 55%, (čl. 195. ZOO) umanjenu za doprinos tužitelja štetnom događaju (50%), zbog toga što je tuženik odgovoran za ukupni gubitak radne sposobnosti tužitelja u omjeru od 55%, u visini razlike između mirovine koju prima i plaće koju bi primao da je ostao raditi kod tuženika, te dodatne mjesečne zarade od 5.000,00 kn umanjene za doprinos tužitelja nastanku štete od 50% i to u iznosu od 1.375,00 kn mjesečno.

 

Suprotno tvrdnji revidenata da obrazloženje pobijane presude sadrži razloge koji su nejasni i proturječni u odnosu na primjenu citiranih odredbi ZOO-a, da ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima o svim odlučnim činjenicama, koje se mogu provjeriti, te nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava glede nepostojanja uzročno posljedične veze između predmetne tužiteljeve štete, tj. ozljede na radu i štete koju trpi, svode se na tvrdnje da je prema nalazu i mišljenju vještaka  medicine rada C. L. L. tužiteljeva radna sposobnost umanjena za 55%, da je ozljeda oka, kao posljedica ozljede na radu, sudjelovala u ukupnom gubitku radne sposobnosti tužitelja s 35%, pa pogrešnim smatra shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju štetu u omjeru od 55%, koliko iznosi umanjenje njegove radne sposobnosti, koje su obrazložili time da samo zbog ostalih bolesti koje se spominju u nalazu i mišljenju vještaka (degenerativne promjene organa za kretanje, povišeni tlak, dijabetes, psihičko funkcioniranje) tužitelj ne bi izgubio profesionalnu radnu sposobnost. Ističe da se takvim shvaćanjem drugostupanjskog suda tuženiku nameće obveza da odgovara za umanjenje radne sposobnosti tužitelja koju on nije prouzročio, odnosno konkretno i za umanje radne sposobnost tužitelja za 20% koje je posljedica ostalih bolesti koje se spominju u nalazu i mišljenju vještaka. Smatra da je takvo shvaćanje drugostupanjskog suda posljedica pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. ZOO-a.

 

Posebno naglašava da tužitelj ne bi izgubio profesionalnu radnu sposobnost samo zbog ozljede oka bez ostalih tegoba jer profesionalna nesposobnost za rad, sukladno čl. 34. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98 – dalje: ZOMIO) postoji tek kada se radna sposobnost umanji za pola i više, a sudovi su utvrdili  da je od ozljeda oka sudjelovala u umanjenju radne sposobnosti tužitelja u omjeru od 35%, i samo zbog te ozljede tužitelj ne bi postao profesionalno radno nesposoban već je njegova profesionalna radna nesposobnost isključivo posljedica istovremenog postojanja ozljede oka (35%) i ostalih zdravstvenih tegoba na koje ukazuje vještak (20% - ukupno 55%). Smatra da je  navedenim zaključivanjem pogrešno primijenjeno materijalno pravo i iz čl. 34. st. 1. ZOMIO-u.

 

Prema shvaćanju tuženika kada se visina štete ne bi umanjivala za doprinos tuženika u smanjenju radne sposobnosti tužitelja, tuženiku bi se na taj način nametnula obveza da plaća određene iznose i za umanjenje radne sposobnosti tužitelja koje mu tuženik nije prouzročio jer bi u tom slučaju tuženik bio dužan plaćati iznos kao da je prouzročio opću nesposobnost za rad tužitelja, a ostvarena je tek djelomična nesposobnost, pri čemu naglašava da je odlazak u invalidsku mirovinu pravo a ne obveza, te da tužitelj nije morao otići u invalidsku mirovinu i time sebi isključiti mogućnost da radi na drugom radnom mjestu, neovisno kod kojeg poslodavca i na kojim poslovima, sukladno svojoj preostaloj radnoj sposobnoj za rad, a da tužitelj nije ni pokušao pronaći posao prikladan svojoj preostaloj radnoj sposobnosti, odnosno tu činjenicu nije dokazao, tim više što je i sam vještak medicine rada ukazao na mogućnost tužitelja da, s obzirom na svoje iskustvo, obavlja poslove u struci. Stoga, stav suda o pravu tužitelja da mu tuženik nadoknadi svu štetu neovisno o sudjelovanju ozljede oka u ukupnom gubitku zarade u gubitku radne sposobnosti nije pravno osnovan, već bi bio tek da je tužitelju ozljedom oka uzrokovana opća nesposobnost za rad.

 

Prema odredbi čl. 102. ZR-u i čl. 15. ZZNR-u poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu ili u svezi s radom, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

 

U konkretnom slučaju, tužitelju je smanjenje radne sposobnosti uzrokovano profesionalnom bolešću 35% i bolešću 20%, a odluka o otkazu ugovora o radu je posljedica smanjenja radne sposobnosti, jer je donesena zbog nemogućnosti zapošljavanja tužitelja na poslovima koji odgovaraju njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti. Da nije bilo ozljeđivanja na radu tužitelj bi, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, i nadalje nastavio raditi poslove svog radnog mjesta, i samo zbog ostalih bolesti (degenerativne promjene organa za kretanje, povišeni tlak, dijabetes, psihička stanja odnosno psihičko funkcioniranje) tužitelj ne bi izgubio radnu sposobnost.

 

Tuženik, prema shvaćanju ovoga suda, kada se tužitelj, u navedenim okolnostima odlučio ostvariti svoje pravo (nije obveza) na odlazak u invalidsku mirovinu, a kada kod njega nije nastupila opća radna nesposobnost za rad, ne odgovara tužitelju za štetu koja predstavlja razliku između plaće koju bi tužitelj ostvarivao na radnom mjestu na kojem je radio prije utvrđenog smanjenja radne sposobnosti i invalidske mirovine, nego za štetu koja predstavlja razliku između plaće koju bi tužitelj ostvarivao na radnom mjestu na kojem bi mogao raditi kod tuženika ili nekog drugog poslodavca s preostalom radnom sposobnošću, ukoliko bi se mogao zaposliti na tim poslovima (za što je sposoban prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, temeljenom na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke) i plaće koju bi ostvarivao radeći na svom radnom mjestu prije ozljeđivanja, umanjenu za primanja na ime invalidske mirovine.

 

Pri tome omjer njegove odgovornosti ne ovisi samo o omjeru sudjelovanja profesionalne bolesti i bolesti u smanjenju radne sposobnosti. Naime, okolnost da je tužitelj proglašen invalidom i zbog bolesti ne dovodi do umanjenja obveze tuženika da mu naknadi gubitak zarade ako je nesposobnost za rad na poslovima ranijeg radnog mjesta uzrokovana profesionalnom bolešću, odnosno kada je tužitelj i pored postojanja drugih bolesti i dalje sposoban za rad na tim poslovima (tako i u Rev-925/1999-2 od 16. siječnja 2002.)

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova da je tuženik odgovoran tužitelju za ukupni gubitak radne sposobnosti tužitelja u omjeru od 55%, i to u visini razlike između mirovine koju prima i plaće koju bi primao da je ostao raditi kod tuženika, te dodatne mjesečne zarade umanjene za doprinos tužitelja nastanku štete, nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali je li profesionalna bolest, bez obzira na manji postotak sudjelovanja u smanjenju radne sposobnosti u odnosu na bolest, bila onaj neposredni uzrok koji je doveo do tužiteljeve nesposobnosti obavljanja poslova ranijeg radnog mjesta, odnosno je li se tužitelj mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću i ako jeste, koliku bi plaću mogao ostvariti radeći  na poslovima koji bi odgovarali njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti kada ne bi postojala profesionalna bolest.

 

Temeljem iznesenog, zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno, pa je o reviziji tuženika odlučeno na temelju čl. 395. st. 2. ZPP-a ukidanjem nižestupanjskih presuda i vraćanjem predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku potrebno je upotpuniti činjenično stanje, a nakon toga na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s navedenim ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a

 

Zagreb, 26. siječnja 2021.