- 1 -              Revt 187/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 187/2015-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. R., OIB ..., Z., protiv tuženika G. b. d.d. u stečaju, OIB ..., Z., kojeg zastupa N. K. odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & K. u Z., radi isplate 1.439.164,18 kn, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6656/12-5 od 19. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-92/07 od 20. lipnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 26. siječnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki 1. izreke utvrđena je osnovanom tužiteljeva tražbina prema stečajnom dužniku kao vjerovnika petog isplatnog reda u iznosu od 635.936,04 kn. U točki 2. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje tražbine istog isplatnog reda u iznosu 803.328,14 kn. U točki 3. izreke sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanoj točki 2. i 3. njene izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj navodeći da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) kao i zbog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da revizijski sud pobijanu odluku preinači.

 

Sukladno odredbi sadržanoj u čl. 497. a ZPP revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ovog Zakona u postupku pred trgovačkim sudovima nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude ne prelazi 500.000,00 kn.

 

Obzirom da u ovom predmetu pobijani dio pravomoćne drugostupanjske presude iznosi 803.328,15 kn to je sukladno navedenoj odredbi iz čl. 497.a ZPP dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, te je stoga reviziju tužitelja ovaj sud cijenio samo sukladno navedenoj odredbi, a ne i kao izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iako tužitelj navodi da pobija drugostupanjsku odluku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ne obrazlaže u reviziji u čemu se sastoje navedene povrede, stoga ovaj sud sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP nije pobijanu presudu ispitivao zbog ovog revizijskog razloga.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi osnovanom njegova tražbina u iznosu 1.439.164,18 kn koja tražbina mu je rješenjem prvostupanjskog suda od 20. lipnja 2001. poslovni broj St-83/99 osporena, uz obrazloženje da se ne slaže sa stanjem u poslovnim knjigama.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-                      da je tužitelj u prijavi od 24. lipnja 1999. po osnovi kunskog potraživanja prijavio iznos od 3.761.418,73 kn koji se sastoji od duga u iznosu od 2.722.254,55 kn tj. pripadajuće ugovorene kamate u iznosu od 839.953,20 kn te zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 1. siječnja do 30. travnja 1999. u iznosu od 199.210,98 kn,

-                      da je po osnovi deviznog potraživanja tužitelj potraživao kunsku protuvrijednost prema tečaju Hrvatske narodne banke na dan 29. travnja 1999. u iznosu od 324.044,24 kn te zakonsku zateznu kamatu na već obračunatu kamatu po osnovi kunskog potraživanja od 199.210,98 kn i to za razdoblje od postavljanja zahtjeva do dana plaćanja,

-                      da se prijava ne odnosi na dug po osnovu kompenzacije u visini od 400.000,00 kn,

-                      da je rješenjem od 20. lipnja 2001. po prijavi tužitelja pod brojem 7351, osporeno tužiteljevo potraživanje u iznosu 1.439.164,18 kn kao vjerovniku petog isplatnog reda iz razloga što se stanje ne slaže s poslovnim knjigama stečajnog dužnika,

-                      da je tužitelj obračunao dug po osnovi ugovorene kamate iz Ugovora o poslovnoj suradnji za 1995. i njenog Aneksa, za sva avansna sredstva koja su se nalazila kod tuženika od 1995.-1998. a što dokumentira svojim obračunima kamata,

-                      da su stranke 1. ožujka 1995. zaključile Ugovor o poslovnoj suradnji za 1995. godinu ,

-                      da je tužitelj po čl. 4. Ugovora tijekom njegova važenja za tuženika obavljao sve vrste bankarskih poslova u okviru financijskih angažmana i namjenski oročavao depozite za izvršenje plaćanja u inozemstvo i u iste svrhe uplaćivao avansne doznake radi kunskog pokrića za otvaranje akreditiva radi plaćanja u inozemstvo,

-                      da je čl. 5. Ugovora ugovoreno da tuženik za slučaj da u roku 10 dana od dana uplate sredstava ne dođe do realizacije ugovorenih poslova, obvezan odmah izvršiti povrat uplaćenih sredstava avansa te za korištenje istih do kraja tekuće poslovne godine, a najkasnije do usvajanja njegova završnog računa i treba na korištena sredstva platiti mjesečnu kamatu u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće kroz odnosno razdoblje korištenja sredstava,

-                      da je čl. 5. Ugovora ugovoren obračun mjesečne kamate za cijelo vrijeme od uplate avansne doznake sredstava do dana vraćanja,

-                      da se obračun ugovorene kamate za 1996. odnosi na razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 1996. pa je kod odlučivanja o osnovanosti zahtjeva neodlučno kada je tuženik usvojio završni račun za tu godinu,

-                      da je ugovor zaključen na godinu dana tj. do 31. prosinca 1995. a u slučaju da ugovor ne bude raskinut do isteka te godine automatski se, bez posebnih aneksa ugovora i pod istim uvjetima produžuje za narednu 1996.

-                      da je u Aneksu broj 1 Ugovora o poslovnoj suradnji za 1995. od 8. svibnja 1996. izmijenjen obračun ugovorene kamate koja se počevši od 8. svibnja 1996. obračunavala i naplaćivala u visini prosječne mjesečne kamatne stope na Tržištu sve u skladu s Urednom Vlade o uvjetima odobravanja kredita i zajmova određenim pravnim osobama,

-                      da je prema obračunu kamata za cijelu 1996. iznosila 635.936,04 kn, za 1997. obračunata kamata je iznosila 56.736,93 kn, za 1998. 147.280,223 kn, odnosno sveukupno 839.953,20 kn,

-                      da se tužitelj u odnosu na obračun kamate za 1997. i 1998. poziva na zaključeni Okvirni ugovor o komisionom poslu između tužitelja, tuženika i G. l. d.o.o. od 2. siječnja 1997.

-                      da tužitelj u odnosu na tražbinu kojom potražuje zatezne kamate nije ničim dokazao da je tuženik zakasnio s ispunjenjem svoje novčane obveze, niti tužitelj imao pravo potraživati kamatu na kamatu u slučaju da se ovaj obračun zatezne kamate odnosi na već obračunatu ugovornu kamatu.

 

Na naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja, te utvrdili osnovanom tužiteljevu tražbinu prema stečajnom dužniku, kao vjerovnika petog isplatnog reda u iznosu 635.936,04 kn, a odbili preostali dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje tražbine istog isplatnog reda u iznosu 803.328,14 kn.

 

Valja napomenuti da premda tužitelj revizijom pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava u obrazloženju tog revizijskog razloga u bitnome i vrlo opširno osporava činjenična utvrđenja sudova prvog i drugog stupnja. Stoga slijedi da tužitelj pobija drugostupanjsku presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

Pravilno sudovi navode da je tužiteljeva tražbina koja se odnosi na zatezne kamate za 1997. i 1998. neosnovana. Iz Ugovora o poslovnoj suradnji za 1995. proizlazi da je on pod istim uvjetima produžen samo za sljedeću 1996. godinu, dok tužitelj nije dokazao da bi isti bio usmeno produžen i na sljedeće godine, kao niti da je volja stranaka bila takva.

 

Stoga pravilno sudovi zaključuju da je osnovana samo tužiteljeva tražbina s osnova obračuna kamata za 1996. godinu u iznosu 635.936,04 kn.

 

Tužitelj je kao osnov svog potraživanja na ime obračunate kamate za 1997. i 1998. godinu naveo i Okvirni ugovor o komisionom poslu između tužitelja, tuženika i tvrtke G. l. d.o.o. od 2. siječnja 1997. Iz tog ugovora međutim proizlazi da se radi o međusobnom odnosu tužitelja i G. l. d.o.o. u kojem je tuženik samo posrednik koji obavlja posao prihvaćanja i usmjeravanja slobodnih novčanih sredstava, stoga je tužitelj potraživanje po osnovu eventualnog obračuna kamata za 1997. i 1998. po osnovu ovog Ugovora mogao potraživati od G. l. d.o.o. a ne tuženika.

 

Sukladno izloženom, po ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev, zbog čega je na temelju čl. 393. ZPP revizija kao neosnovana odbijena.

 

Zagreb, 26. siječnja 2021.