Broj: Gž-417/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovoga suda Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. B. iz S., K…, OIB: …, zastupane po punomoćniku I. D., odvjetniku iz S., Z…  protiv tuženika: 1) K. R. rođ. Š. iz S., XII…. zastupane po punomoćnici kćeri V. R. iz S., 8. … 2) M. O. iz B., F …, 3) M. Š.-S. iz Č., P … 5) J. B. iz S., X.. D…, 6) P. M. iz S., K …, 7) N. O. iz B., D …, 8) J. C. iz B., R …, 9) M. Š. iz K., Z …, 10) M. L. iz O., H. … 11) M. L. iz O., F …, 12) N. L. iz D. R., O …, 13) V. L. iz D. R., K …, 14) V. Š. iz O., N …, 15) T. Š. iz O., M …, 16) M. Š. iz R., U …, 17) J. Š. iz S.-a, N. …, 18) N. Š. iz O., P … i 19) J. M. iz O., P … tuženici pod 1), 5), 6), 11), 12) i 13) zastupani po punomoćnici M. M., odvjetnici iz Z., K …, radi utvrđenja i ispravka uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženika pod 1), 5), 6), 11), 12) i 13) te o žalbi tuženika pod 10), 14), 15), 18) i 19) protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru poslovni broj P-5116/16 od 23. studenoga 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 28. veljače 2018.,

    p r e s u d i o   j e

              1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru poslovni broj P-5116/16 od 23. studenoga 2016. u dijelu pod toč. I. izreke tako da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice L. B. u odnosu na tuženike pod 1) K. R., 5) J. B., 6) P. M., 11) M. L., 12) N. L. i 13) V. L. glede utvrđenja da je tužiteljica suvlasnica za 1800/11520 dijela nekretnina označenih kao čest. zgr. 179, čest. zem. 309/2, čest. zem. 309/3 i čest. zgr. 578, sve zk. ul. 215 k.o. S., kao i da se ista ovlašćuje da na temelju presude i bez dozvole tuženika zatraži i postigne u zemljišnim knjigama brisanje društvenog vlasništva te upis prava suvlasništva navedenih nekretnina za 1800/11520 dijela uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženika pod 1) K. R. za 3/80 + 360/11520 dijela (ukupno 792/11520 dijela), tuženice pod 5) J. B. za 360/11520 dijela, tuženice pod 6) P. M. za 360/11520 dijela te tuženika pod 11) M. L., 12) N. L. i 13) V. L., (svi kao isključivi nasljednici M. L.) za suvlasnički udio od 288/11520 dijela.

              2. Preinačuje se presuda djelomično Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru poslovni broj P-5116/16 od 23. studenoga 2016. pod toč. II. izreke tako da se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice L. B. da joj tuženici pod 1) K. R., 5) J. B., 6) P. M., 11) M. L., 12) N. L. i 13) V. L. naknade parnični trošak u iznosu od 3.741,44 kune, u roku od 15 dana.

              3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice pod 1) K. R. za naknadom parničnog troška na ime zastupanja po punomoćnici (kćeri) V. R..

              4. Nalaže se tužiteljici L. B. da tuženici pod 1) K. R. naknadi parnični trošak na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika u visini od 1.250,00 kuna, u roku od 15 dana.

              5. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice L. B. za naknadom parničnog troška po osnovi sastava odgovora na žalbu.

r i j e š i o   j e

              Odbacuje se kao nedopuštena žalba tuženika pod 10) M. L., 14) V. Š., 15) T. Š., 18) N. Š. i 19) J. M. od 12. prosinca 2016. protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru poslovni broj P-5116/16 od 23. studenoga 2016.

Obrazloženje

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              "I. Utvrđuje se da je tužiteljica L. B. iz S., K…, OIB: …, vlasnica za 8088/11520 dijelova cjeline nekretnina označenih kao čest. zgr. 179, čest. zem. 309/2, čest. zem. 309/3 i čest. zgr. 578 sve ZU 215, k.o. S., pa se ista ovlašćuje da na temelju ove presude i bez dozvole tuženika zatraži i postigne u zemljišnim knjigama brisanje društvenog vlasništva te upis prava vlasništva navedenih nekretnina za 8088/11520 dijelova cjeline, uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika i to Š. K. pk. I. za 3/80+11/80, R. K. za 3/80+360/11520, Š. S. M. za 3/64+180/11520+1/48, B. J. za 360/11520, M. P. za 360/11520, O. N. za 90/11520, O. M. za 90/11520, C. J. za 90/11520, Š. M. za 90/11520, L. M. za 288/11520, L. M. (čiji su isključivi nasljednici L. M., L. N. i L. V. ), za 288/11520, Š. V. za 144/11520, Š. T. za 144/11520, Š. M. za 144/11520, Š. J. za 144/11520, Š. N. za 144/11520 i M. J. za 144/11520 dijelova cjeline.

              II. Nalaže se tuženicima da tužiteljici na ime parničnih troškova isplate iznos od 11.847,88 kuna, u roku od 15 dana."

              Protiv navedene presude žalbu su izjavili tuženici pod 1), 5), 6), 11), 12) i 13) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

              U žalbi ističu da je izreka presude nerazumljiva i proturječi sama sebi i razlozima presude te u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Sud nije proveo dokaze predložene od strane tuženice pod 1) niti se očitovao o njima što znači da dokaze nije odbio, a niti proveo. Iz obrazloženja pobijane presude slijedi kako je u dokazne svrhe pregledana sva pisana dokumentacija, ali sud nije naveo Ugovor iz 1941., kao i pismo R. B.. U pretežnom dijelu obrazloženja presude samo se iznose navodi iz podnesaka tužiteljice i iskazi svjedoka saslušanih u ovom postupku. Sud prvog stupnja da je vodio postupak iako je vođen ostavinski postupak iza pok. A. Š. pod poslovnim brojem O-15/08 i u čiju su ostavinsku masu, između ostalih, ušle predmetne nekretnine. U tom ostavinskom postupku sudjelovala je i tužiteljica, kao i svi tuženici te je u istom doneseno rješenje o nasljeđivanju kojim se ostavinska imovina dijeli na sve nasljednike. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica već u tom ostavinskom postupku trebala istaknuti prigovor da je ona isključivi nasljednik nekretnina koje su predmet ovog postupka, ali nije postupila na opisani način već se nakon nekoliko godina sjetila da bi joj trebao pripasti dio ostavinske imovine za cijelo. Iz Ugovora o kupoprodaji iz 1941. slijedi da te godine A. Š. nije bio u H. i da tuženica pod 1) na temelju diobe iz 1941. nije mogla steći pravo vlasništva na nekretninama jer su Ugovorom obuhvaćeni samo J. i A. Š.. Tužiteljica je na ostalim česticama dobila ¼ više površine od tuženika. Na netočnost tvrdnje tužiteljice o realnoj diobi koja nije provedena kroz zemljišne knjige, kao i njezine tvrdnje da je isključiva vlasnica predmetnih nekretnina ukazuje činjenica da su u ostavinskim postupcima prijeporne nekretnine bile ostavinska imovina. Niti jedan dokaz o realnoj diobi nije dostavljen dok tuženica pod 1) posjeduje Ugovor o diobi od 21. kolovoza 1923. sukladno kojoj su trebale biti izvršene sve daljnje diobe prednika parničnih stranaka. Kada tužiteljica u tužbi tvrdi kako je temeljem Ugovora od 24. prosinca 1941. M. Š. svoj idealni dio prodala svojim sinovima A. i J. (ocu tužiteljice) te kako je nakon toga izvršena realna dioba između A. i I. Š. ona navodi fizički nemoguću činjenicu iz razloga što je A. Š. bio u Č. i nikada se nije javljao niti kontaktirao sa obitelji. O tom Ugovoru sud se nije očitovao niti ga ubrojio u dokaze koji se nalaze u spisu. Sud ignorira činjenicu da je ostavinski postupak u kojem je sudjelovala tužiteljica pravomoćno okončan te da u ovom postupku nastoji osporiti pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, da je osim nekretnina koje su predmet ovog postupka i nekretnina koje su bile predmet tužbe iz 1983. pok. A. Š. bio vlasnik i drugih nekretnina i da tužiteljica nije osporavala suvlasništvo na tim drugim nekretninama. Potpuno je nejasan zaključak suda da ukoliko je tuženica pod 1) stekla vlasništvo u cijelosti na nekretninama iz tužbe 1983. da tužiteljica treba steći vlasništvo na prijepornim nekretninama. Sud ne objašnjava zašto smatra da tužiteljica nije trebala staviti prigovor na sastav ostavine u ostavinskom postupku iza pok. A. Š. i ne obrazlaže na temelju kojih činjenica smatra dokazanom povezanost između spora iz 1983. godine koji je vodila tuženica pod 1) i ovog postupka, osobito stoga što je pok. A. Š. bio suvlasnik više nekretnina, osim onih opisanih u tužbi 1983., te nekretnina koje su predmet ovog postupka. Provođenjem dokaza na ovaj način sud prvog stupnja da nije trebao ni saslušavati stranke niti svjedoke već je mogao odlučiti o tužbenom zahtjevu temeljem dostavljene presude poslovni broj P-271/83. Nadalje, nije jasno da li je sud tužbeni zahtjev usvojio na temelju te presude ili na temelju dosjelosti o kojoj obrazlaže na strani 5. pobijane presude. Iz navedenog slijedi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Nigdje se ne navodi o kakvoj se to realnoj diobi radilo niti na temelju kojih isprava sud izvodi takav zaključak. Ukoliko je tužiteljica od svoje majke M. Š. još 1982. predmetne nekretnine naslijedila to je tim više trebala u ostavinskom postupku iza pok. A. Š. istaknuti prigovor u pogledu ostavinske mase. Sud ne cijeni činjenicu da su tuženici M. L., N. L. i V. L. najprije priznali tužbeni zahtjev, a potom to osporili. Izostala je ocjena sve pisane dokumentacije u spisu već sud u obrazloženju samo nabraja navedenu dokumentaciju. Nadalje, u pogledu ocjene iskaza svjedoka i tuženika žalitelji ističu da sud nije mogao donijeti pobijanu odluku da je zaista postupao na navedeni način zato jer su iskazi sadržajno različiti pa neki potvrđuju, a neki osporavaju navode tužbe. Svjedokinja J. R. niti u jednom dijelu svog iskaza ne spominje da bi u obitelji stranaka bila izvršena dioba koja je uključivala imovinu pok. A. Š.. Tuženica R. B. govori samo o navodnoj diobi između prednika tužiteljice i tuženih te navodi da su imali i trećeg brata Antuna, iskazuje prema skici koju je izradila tužiteljica i isto kao svjedokinja L. R., ali iz njezinog iskaza se ne može zaključiti zašto smatra da bi imovina iza pok. A. trebala pripasti isključivo tužiteljici. O uređenju kuće za stanovanje od strane tužiteljice realno ne može biti govora jer u toj kući nitko nikada nije živio. Što se tiče iskaza tuženice pod 1) K. R. isti je u suprotnosti s tvrdnjama tužiteljice jer ona navodi kako su u predmetnim nekretninama živjeli nona i pok. barba A. koji je kasnije otišao u A. i kako se u diobi od 1923. ne spominje otac tužiteljice već brat A. (A. Š.). U spisu postoji dokaz o diobi iz 1923. te prvostupanjski sud ne ocjenjuje navedeni dokaz u dokazne svrhe. Tuženici pod 1) je nekretnina u njezinom vlasništvu pripala na osnovu diobe iz 1923. pa se postavlja pitanje zašto onda u tom svjetlu ne cijeni njezin iskaz u cijelosti. Što se tiče iskaza tuženika P. M. i J. B. ti iskazi su dani u specifičnim okolnostima te je bitno istaknuti da je suprug tuženice pod 1) B. R. htio srušiti sve što je tužiteljica nelegalno sagradila na predmetnim nekretninama i to za vrijeme rata. Stoga da je nejasno iz kojih razloga sud cijeni vjerodostojnim iskaze svih koji su saslušani u ovom postupku iako su njihovi iskazi različiti. U pogledu očevida na licu mjesta sud prvog stupnja ne obrazlaže provedeni dokaz niti ga cijeni u kontekstu tužbenog zahtjeva, a provođenje ovog dokaza sud je predložio tužiteljici i pri izvođenju istog bilo je niza nepravilnosti jer su oba očevida održana usprkos neuredne dostave tuženici pod 1). S druge strane, vještak je samo prepisao podatke iz katastra i u konačnici nije donesen nikakav zaključak, a sud nije ni pitao tko posjeduje ključeve kuće niti je u istu ulazio. Ključevi kuće su u posjedu i tuženice pod 1). Prilikom očevida, a što slijedi iz fotodokumentacije, korišteni su stol i stolice koje se nalaze na predmetnim nekretninama koji su vlasništvo tuženice pod 1), kao i dio cvijeća u neposrednoj blizini. Sud se nije očitovao o ovim činjenicama niti ih je ocjenjivao. U nalazu vještaka netočno je navedeno da se na čest. 309/2 nalazi vanjski WC jer se tamo nalazi nelegalno sagrađena ostava, a toalet se nalazi na dijelu čest. zgr. 578 i također je sagrađen bez građevinske dozvole, kao i izdvojena kuhinja iako je u katastru navedena kao staja. Stoga da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je nerazumljiva, razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni te o tim razlozima postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. U odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žaliteljica ističe da prvostupanjski sud presudu pod poslovnim brojem P-271/83 smatra dokazom osnovanosti tužbe, a da istovremeno ne vrši uvid u navedeni predmet niti utvrđuje da je osnova donošenja presude dioba iz 1923. Nadalje, pogrešno utvrđuje da je tužiteljica bila u isključivom posjedu predmetnih nekretnina, ne provodi sve predložene dokaze, a to je saslušanje M. D., dopunsko saslušanje tuženice pod 1), ne traži službenim putem rješenje građevinske inspekcije prema kojemu je tužiteljica morala srušiti nelegalnu dogradnju. S. nije utvrdio odlučne činjenice da tuženica pod 1) ima ključeve kuće, kao i da se njezine stvari nalaze na prijepornim nekretninama, da je otac tužiteljice nakon ženidbe odselio iz predmetne kuće i da je do kraja života tamo boravio, da tužiteljica tijekom godina ne boravi u kući izuzev što je nekada prije ljeta dolazila na kratko, ali ne bi prenoćila jer za vrijeme ljetnih mjeseci živi u kući svog oca, da je suvlasništvo nad predmetnim nekretninama trebalo pripasti i M. Š., da je pravo vlasništva nad nekretninama A. Š. raspoređeno među nasljednicima tek u ostavinskom postupku, da je otac tuženice pod 1) živio u prijepornoj nekretnini, a što je razvidno iz povijesnog izvatka i lista C. gdje su upisani tereti, da je tuženica pod 1) prijavila postupanje tužiteljice građevinskoj inspekciji koja je donijela rješenje o rušenju te da su se i J. B. i njezin suprug protivili nedozvoljenoj gradnji tužiteljice, da se ne utvrđuje ukupna obiteljska imovina stranaka sve kako bi se moglo uopće utvrditi da li je netko dobio više ili manje, a sve ovo vezano uz tumačenje suda presude pod poslovnim brojem P-271/83, kao i da je pismo R. B. u suprotnosti s njenim iskazom i da su prednici stranaka (I., J. i A.) imali i četvrtog brata N. koji nije bio uključen u diobu te se isključivo spominje dioba između braće I. i J.. Stoga da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo tj. odredba čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer se ova odredba ne može primijeniti na konkretni slučaj. U odnosu na dosuđeni trošak, ističe se kako je tužiteljica podnescima stalno uređivala tužbeni zahtjev i njezin je propust što na početku nije postavila zahtjev podoban za postupanje te ovaj propust ne može ići na štetu tuženika.

              Nadalje, na prvostupanjski sud dostavljen je podnesak od 17. siječnja 2017. odvjetnice iz Zagreba M. M. u kojem se navodi da se na temelju prvostupanjskog rješenja poslovni broj P-5116/16 od 13. prosinca 2016. sud obavještava da tuženica pod 10) M. L., tuženica pod 14) V. Š., tuženica pod 15) T. Š., tuženik pod 18) N. Š. i tuženica pod 19) J. M. odustaju od podnesene žalbe protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru poslovni broj P-5116/16 od 23. studenoga 2016. Naime, navedeni tuženici dali su uputu za izjavljivanje žalbe te su punomoć trebali naknadno potpisati. Tuženica pod 4) R. B. kontaktirala je tuženike i obavijestila ih da se ne spore budući da je predmetni postupak isključiva stvar tužiteljice i V. R., tj. kćeri tuženice pod 1). Nakon što je doneseno rješenje o dostavi punomoći, tuženica pod 19) J. M. zatražila je od V. R., tj. kćeri tuženice pod 1), da joj potpiše da neće imati nikakvih troškova i da će joj ona poslati punomoći tuženika navedenih u toč. I. podneska. Budući da je došlo do neosnovanih zahtjeva i uvjeta od strane navedenih tuženika te dodatnih neutemeljenih utjecaja od strane tuženice pod 4) R. B. punomoći za opisane tuženike se ne dostavljaju i u odnosu na njih žalba nije niti podnesena.

              U odgovoru na žalbu tuženika, tužiteljica ističe da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo, kao i da je izreka presude razumljiva i ne sadrži proturječnosti u obrazloženju. U odnosu na podnesak M. M., odvjetnice iz Z., kojim u ime tuženika pod 10), 14), 15), 18) i 19) odustaje od podnesene žalbe, tužiteljica osporava da bi tuženica pod 4) dodatno neutemeljeno utjecala na ove tuženike jer je iz tog podneska razvidno da je upravo V. R. pokušala na njih utjecati i to nakon što je odvjetnici prethodno neovlašteno dala naredbu da kao žalitelje označi i navedene tuženike. Pravno stajalište žalitelja u cijelosti je neutemeljeno jer su sporne nekretnine uvrštene u rješenje o nasljeđivanju sukladno sudskoj praksi prvostupanjskih i drugostupanjskih zemljišnoknjižnih sudova o knjižnom predniku iz čl. 40. i 41. Zakona o zemljišnim knjigama po kojoj su neprovedive presude na utvrđenje prava vlasništva u kojima se tuženici navode kao nasljednici osoba upisanih u zemljišnoj knjizi, a uz prijedlog za uknjižbu nije priloženo rješenje o nasljeđivanju upravo za sporne nekretnine i to je bio isključivi razlog da su ove nekretnine uz znanje i suglasnost nasljednike uvrštene u rješenje o nasljeđivanju. Žalitelji nisu mogli steći vlasništvo spornih nekretnina neovisno o rješenju o nasljeđivanju s obzirom da je A. Š. još za života prestao biti vlasnik istih pa kako isti upiru samo na rješenje o nasljeđivanju iza pok. A. Š., za zaključiti je da se ne protive tužbi za one suvlasničke dijelove za koje su u zemljišnoj knjizi upisani temeljem rješenja o nasljeđivanju iza svojih roditelja, već se protive samo za dio iza A. Š.. Ovaj dio za tuženike pod 1), 5) i 6) iznosi po 360/11520 idealnih dijelova za svakog od njih, a za M. L. – majku tuženika pod 11), 12) i 13) iznosi 288/11520 dijela, odnosno po 96/11520 idealnih dijelova cjeline za svakog od njih, tj. sveukupno za svih šest tuženika 1368/11520 dijela. Obzirom da sve sporne čestice imaju ukupnu površinu od 138 m2 to znači da sveukupno svih šestero tuženika upire na površinu od 16,38 m2. Svi nasljednici A. Š. platili su porez na nasljedstvo koji je iznosio 3.283,12 kuna. Nadalje, žalitelji nisu mogli steći vlasništvo spornih nekretnine neovisno o rješenjima o nasljeđivanju jer su njihovi roditelji još za života prestali biti vlasnici temeljem realne diobe iz 1923. koja je realizirana i svaki od djeljenika je stupio u samostalni posjed nekretnina koje su mu diobom pripale. Iz provedenih dokaza slijedi da tužiteljica samostalno posjeduje svoj dio, kao i tuženica pod 1) te da od 1923. do danas nitko nije tužiteljicu ni na koji način ometao u posjedovanju njenog dijela, kao ni tuženicu pod 1) pa su svi žalitelji kroz sva ta desetljeća smatrali da je tužiteljica samostalan, pošten i zakonit posjednik temeljem izvršene diobe. Problem nastaje kad se tuženica pod 1) 1984. uknjižila na svom dijelu. Tužiteljica nije saslušana jer ima 95 godina, živi u S. i u posjedu je predmetne nekretnine te je stoički podnijela sve građevinske radove na susjednoj nekretnini, dozvolila joj da na mjestu stare potleušice sagradi katnicu na samoj međi i da se otvori prozor prema dvorištu. Kada je tuženica pod 1) 1983. ustala tužbom radi utvrđenja prava vlasništva nije ni pomislila da bi istu osporila jer je znala za diobu iz 1923., a tom prilikom propustila je uknjižiti svoju nekretninu zbog zdravstvenog stanja svog supruga M. koji je preminuo 1984., tj. upravo u vrijeme kada je tuženica pod 1) i ishodila presudu. Nije točno da bi tužiteljica prodala brojne nekretnine, da bi njezin punomoćnik doveo u zabludu M., N. i V. L. te da bi tuženica pod 1) posjedovala ključeve kuće na spornim česticama, da bi tužiteljica u zamjenu za sporne nekretnine tuženici pod 4) ustupila dio nekretnine J., kao i navod da tuženica P. M. i J. B. osporavaju tužbeni zahtjev jer se one jednostavno ne usuđuju suprotstaviti V. R. pa su potpisivale servirane im podneske. Navedena osoba služila se konstantnim šikaniranjem i verbalnim omalovažavanjem. Iz priloženog rješenja o razrezu poreza na nasljedstvo A. Š. slijedi da je tuženica pod 1) platila porez za kompletno nasljedstvo koje se sastoji od 2793 m2 građevinskog zemljišta J., 138 m2 spornog zemljišta i 94 m2 zemljišta koje u posjedu drži tuženica pod 1). Predlaže da joj se obistini trošak sastava odgovora na žalbu.

              Žalba tuženika pod 1), 5), 6), 11), 12) i 13) je osnovana.

              Žalba tuženika pod 10), 14), 15), 18) i 19) je nedopuštena.

              Iz spisa predmeta proizlazi da je presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj P-5116/16 od 23. studenoga 2016. (l.s. 212-217) tuženicima pod 10) M. L., 14) V. Š., 15) T. Š., 18) N. Š. i 19) J. M. dostavljena osobno.

              Nadalje, iz žalbe tuženika koja je na prvostupanjski sud zaprimljena dana 12. prosinca 2016. (l.s. 218-226) slijedi da su žalbu izjavili tuženici pod 1), 5), 6), 10), 11)-15), 18) i 19), kao i da iz podneska punomoćnice žalitelja M. M., odvjetnice iz Z. (l.s. 239-240) proizlazi da je na temelju rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj P-5116/16 od 13. prosinca 2016. tuženici pod 10), 14), 15), 18) i 19) nisu ispustili punomoć te da navedeni tuženici odustaju od podnesene žalbe protiv pobijane prvostupanjske presude.

              Spisu predmeta priložena je izjava tuženika pod 10) M. L., 14) V. Š., 15) T. Š., 18) N. Š. i 19) J. M. od 1. prosinca 2017. iz koje slijedi da ne odobravaju radnju poduzetu po odvjetnici Marti Marić iz Zagreba jer da ih je ona u žalbeni postupak protiv prvostupanjske presude "stavila" bez njihovog znanja i volje radi čega su 7. siječnja 2017. odbili dati zatraženu punomoć za zastupanje, kao i da izjavljuju kako prihvaćaju prvostupanjsku presudu.

              Dakle, iz navedenog proizlazi da je predmet odlučivanja žalba tuženika pod 1) K. R., 5) J. B., 6) P. M., 11) M. L., 12) N. L. i 13) V. L..

              S obzirom na činjenicu da tuženici pod 10), 14), 15), 18) i 19) nisu naknadno odobrili radnju odvjetnice M. M. iz Z. glede izjavljene žalbe protiv prvostupanjske presude to znači da je žalba tih tuženika u smislu odredbe čl. 358. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) nedopuštena jer ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe radi čega je temeljem odredbe čl. 367. st. 1. u svezi s čl. 380. toč. 1. istog Zakona odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

              Nisu u pravu žalitelji kada tvrde da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. st. 1. ZPP stoga što je iz raspravnog zapisnika od 20. listopada 2016. (l.s. 201 i 202) razvidno da je doneseno rješenje da se pregledava sva dokumentacija u spisu, a to bi ukazivalo i da je sud prvog stupnja izvršio uvid u isprave priložene u spis predmeta od strane tuženice pod 1).

              To što prvostupanjski sud nije rješenjem odlučio o tome da odbija određene dokazne prijedloge tuženice pod 1) (zatražio upravni predmet Klasa: UP/36202/99-02/487, saslušao svjedoka M. D. i proveo dopunsko saslušanje navedene tuženice) i nije naznačio razloge odbijanja predstavljalo bi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 300. ZPP (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe), međutim, takvo postupanje suda prvog stupnja u konkretnom slučaju nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.

              Nadalje, žalitelji ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP jer da je u ostavinskom postupku iza pok. A. Š. pok. M. koji se vodio pod poslovnim brojem O-15/08 sudjelovala tužiteljica, kao i svi tuženici te je doneseno rješenje o nasljeđivanju kojim se ostavinska masa dijeli na sve nasljednike s tim što su u ostavinsku masu ušle i predmetne nekretnine.

              Ovaj drugostupanjski sud smatra da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP, bez obzira na činjenicu što su u ostavinskom postupku iza pok. A. Š. pok. M. sudjelovale sve parnične stranke te su kao ostavinska imovina utvrđene i prijeporne nekretnine u određenom suvlasničkom udjelu stoga što je za presuđenu stvar bitno da pored subjektivnog identiteta, postoji i objektivni identitet spora, a čega u konkretnom slučaju nema jer se niti činjenični navodi tužbe niti postavljeni tužbeni zahtjev mogu po svom objektivnom identitetu izjednačiti s rezultatima provedenog ostavinskog postupka iza A. Š. pok. M..

              Osim toga, prema stajalištu recentne sudske prakse (odluka Vrhovnog suda poslovni broj Rev-1232/91 od 10. listopada 1991.), koje stajalište prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, slijedi da okolnost što je predmet tužbenog zahtjeva u parnici imovina o kojoj je odlučeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju koje veže parnične stranke nema za posljedicu odbacivanje tužbe već odbijanje tužbenog zahtjeva.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedena presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava priloženih spisu radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuje žalba.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalba tuženika pod 1), 5), 6), 11), 12) i 13) zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

Predmet spora je utvrđenje da je tužiteljica L. B. vlasnica za 8088/11520 dijela čest. zgr. 179, čest. zem. 309/2, čest. zem. 309/3 i čest. zgr. 578, sve zk. ul. 215 k.o. S., da se ista ovlašćuje da na temelju ove presude i bez dozvole tuženika zatraži i postigne u zemljišnim knjigama brisanje društvenog vlasništva uz istodobni upis prava vlasništva navedenih nekretnina za 8088/11520 dijela i uz brisanje tog prava s imena tuženika za određene suvlasničke udjele.

Iz spisa predmeta proizlazi:

- da je u činjeničnom supstratu tužbe, za kojeg je sud vezan sukladno odredbi čl. 186. ZPP, tužiteljica navela da je vlasništvo prijepornih nekretnina stekla nasljeđivanjem i realnom diobom i to nasljeđivanjem svoje majke M. Š. pok. J. po rješenju o nasljeđivanju od 4. veljače 1982. te diobom s braćom M., I. i M. Š. koja dioba da nije sastavljena u obliku isprave podobne za provedbu kroz zemljišne knjige. Nadalje, da je M. Š. ud. J. vlasništvo predmetnih nekretnina stekla nasljeđivanjem iza svog muža J. po rješenju o nasljeđivanju od 14. kolovoza 1955. Ističe da je kao prvi vlasnik tih nekretnina bio upisan J. Š. pok. M. kojega su na temelju Dosudnice od 31. prosinca 1900. naslijedili sinovi J. Š. i M. Š. koji su realnu diobu izvršili 1904. te je na temelju Diobenog pisma od 17. studenoga 1904. kao vlasnik za cijelo upisan M. Š. pok. J. tj. djed tužiteljice kojeg su naslijedili žena M. Š., sinovi A. Š., I. Š. i J. Š.. Kupoprodajnom pogodbom od 24. prosinca 1941. M. Š. da je svoj idealni dio prodala sinovima A. (ovdje upisan kao A.) i J. – ocu tužiteljice. P. da je između A. Š., I. Š. i J. Š. izvršena realna dioba suvlasničke zajednice kojom su prijeporne nekretnine pripale u isključivo vlasništvo J. Š. pok. M. koja dioba nije provedena u zemljišnim knjigama jer nije sastavljena u za to potrebnom obliku pa da je time otac tužiteljice J. Š. pok. Marka postao vlasnikom za cijelo prijepornih nekretnina 40-ih godina prošlog stoljeća dok su svi daljnji upisi rezultat nasljeđivanja iza nevlasnika te provedbe rješenja o nasljeđivanju i darovnih ugovora,

- da iz Ugovora o diobi od 21. kolovoza 1923. (l.s. 96) slijedi da je isti zaključen između M. Š. ud. M., I. Š. pok. M. i A. Š. pok. M. te da su predmetne nekretnine u toj diobi pripale sinu A. i majki M.,

- da je dana 24. prosinca 1941. u S. zaključen Ugovor o kupnji i prodaji (l.s. 199) kojim prodavateljica M. Š. prodaje sinovima J. Š. pok. Marka i A. Š. svakome za ½ dijela, između ostalog, i sporne nekretnine,

- da iz potvrde iz Matice umrlih od 6. siječnja 2014. (l.s. 200) proizlazi da je M. Š., supruga M. Š. umrla 27. prosinca 1941. i da je pokopana na supetarskom groblju,

- da je dana 22. travnja 2008. doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. A. (A.-Antuna) Š. (S.) pok. M. rođenog 27. svibnja 1904., a umrlog 1. listopada 1980. pod poslovnim brojem O-15/08, UPP/OS-50/08, a ostavinsku imovinu kojeg čine i prijeporne nekretnine za 1/4 + 1/8 dijela na kojima su njegovim nasljednicima temeljem zakona proglašene parnične stranke i to za određene suvlasničke udjele,

- da je tadašnji Općinski sud u Supetru dana 15. veljače 1984. donio presudu, presudu zbog izostanka i presudu na temelju priznanja poslovni broj P-271/83 (l.s. 88 i 89), koja je postala pravomoćna dana 16. srpnja 1984., u pravnoj stvari tužiteljice K. R. protiv tuženika pod 1) A. Š. pok. M., 2) M. Š. pok. I., 3) J. Š. ud. M., 4) M. Š. pok. M., 5) M. Š. pok. J., 6) M. Š. pok. J. i 7) I. Š. pok. J. kojom je utvrđeno da je tužiteljica K. R. isključivi vlasnik čest. zgr. 175 i 176 te korisnik čest. 304, sve zk. ul. 215 k.o. S. za cijelo i to uslijed diobe zajednice nekretnina te da su tuženici dužni u roku od 15 dana predati tužiteljici ispravu podobnu za uknjižbu jer će u suprotnom takvu ispravu zamijeniti pravomoćna presuda. Nadalje, iz obrazloženja navedene presude slijedi da se tužiteljica pozvala na diobu iz 1923. između I. Š. pok. M. i J. Š. pok. M. na način da su navedene nekretnine u cijelosti pripale predniku tužiteljice pok. I. Š. pok. M.,

- da iz rezultata provedenog očevida i to skice lica mjesta (l.s. 168) te fotografija na listu spisa 169 i 170, kao i iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke D. B. od 27. lipnja 2016. (l.s. 171) proizlazi kako su prijeporne nekretnine identificirane kao čest. zem. 309/2 površine 51 m2, u naravi dvorište s vanjskim wc-om tlocrtne površine 2 m2 i septička jama, čest. zem. 309/3 površine 40 m2, u naravi dvorište, čest. zgr. 179 površine 25 m2, u naravi stambena prizemnica i čest. zgr. 578 površine 22 m2, u naravi pomoćna prizemna zgrada tlocrtne površine 17 m2 i dvorište, sve k.o. S., koje nekretnine su na skici očevida označene točkama A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-O-A i žutom bojom,

- da iz skice od 5. prosinca 2013. (l.s. 95) proizlazi da je posjed tužiteljice označen žutom bojom te da se isti sastoji od čest. zgr. 179 i čest. zgr. 578 te čest. zem. 309/2 i čest. zem. 309/3, sve k.o. Supetar dok je posjed tuženice pod 1) K. R. označen roza bojom i sastoji se od čest. zgr. 176 i čest. zem. 304, sve k.o. Supetar,

- da iz iskaza svjedokinje J. R. (l.s. 91) slijedi da su joj dobro poznate prijeporne nekretnine jer da su se njezin djed J. Š. i djed stranaka M. Š. podijelili tako da je djedu stranaka pripala prijeporna parcela, kasnije da je u njihovoj obitelji došlo do diobe na način da je I. zv. Z. pripala gornja parcela koja je na skici od 5. prosinca 2013. označena rozom bojom, a njegovom bratu J. Š. pripale su parcele označene žutom bojom, da je tuženica pod 1) K. R. svoju kuću uredila na ovom roza dijelu negdje 1987. dok je tužiteljica svoju kuću uredila 10 godina ranije, obje parcele da su ograđene zidom i da se točno zna što tko drži u posjedu, da bi je L. zamolila da tijekom zime pripazi na njenu kuću i ako vidi otvorena dvorišna vrata da ih zatvori kako djeca ne bi puštala vodu, nikada da nije čula tuženicu pod 1) da ne bi bila zadovoljna s izvršenom diobom, a niti joj je tužiteljica ikada o tome pričala,

- da iz iskaza tuženice R. B. (l.s. 91 i 92) slijedi da je njezin otac M. brat tužiteljice i da joj je on pričao o diobi koja je izvršena između njegovog oca J. i brata mu I., s tim da su imali i trećeg brata A. koji je umro u A. bez djece, u postupku koji je tuženica pod 1) vodila njezin otac da je zastupao tog trećeg brata A. Š. kako bi se taj postupak mogao okončati, po skici od 5. prosinca 2013. diobom su ocu tuženice pod 1) pripale ove nekretnine označene roza bojom, a tužiteljičinom ocu J. nekretnine žutom bojom, da nije čula o tome da netko ne bi bio zadovoljan diobom, da se sjeća samo tužiteljice u toj kući koju je početkom 1980-ih godina uredila i osposobila za stanovanje, između posjeda tužiteljice i tuženice pod 1) da ne postoji nikakav prolaz,

- da tuženica K. R. ističe u svom iskazu da u pogledu parcele na koje se odnosi tužba iste nisu bile predmet diobe je su tu živjeli nona i pokojni barba A. koji je kasnije otišao živjeti u A. zbog čega smatra da bi ove parcele gdje je živjela nona trebalo dijeliti između svih njezinih nasljednika, da tužiteljici nije ništa rekla u pogledu osposobljavanja kuće za stanovanje jer da se ona ponašala kao da je to njeno, u diobi iz 1923. otac tužiteljice se ne spominje već se spominje brat A. koji je umro bez testamenta te se nedavno vodio ostavinski postupak kojim je njegova imovina pripala nasljednicima, da je poznavala pokojnog J. (oca tužiteljice), on da je živio u kući koju je izgradio u mjestu, a u staru kuću bi samo ponekad odlazio, kao što to čini i tužiteljica,

- da tuženica P. M. ističe kako joj o diobi u obitelji ništa nije poznato, osim da tužiteljica drži u posjedu sporne nekretnine i da tamo nije bila od kad je nona umrla te da tuženica pod 1) govori da im od ovoga pripada svakome po dio i

- da tuženica J. B. ističe kako je svoje nekretnine radi dječjeg doplatka ustupila sestri K. R., a za neke nekretnine da su se zamijenile, njihov otac Ivan da je imao, osim braće J. i A., i brata N. koji je živio u O. i za kojeg je čula da je svoj nasljedni dio ustupio bratu J. za novčanu naknadu, da je prije 30-ak godina bila u kući tužiteljice kada je posjetila neke stanare za koje vjeruje da im je L. iznajmila kuću, nakon smrti barba A. svi da su naslijedili njegovu imovinu pa da su tako očekivali i suvlasnički udio na prijepornoj kući, da jesu vidjeli kako tužiteljica drži u posjedu predmetne nekretnine, ali da nitko ništa nije poduzeo u vezi toga, nitko od strane tuženika niti njihovih obitelji tužiteljici nije branio da drži kuću u posjedu.

S obzirom na činjenicu da je iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. A. Š. pok. M. razvidno da je isti preminuo 1. listopada 1980. to se sukladno odredbi čl. 253. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 48/03, 160/03, 35/05 i 127/13) prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prosuđuju po Zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva tj. 1. listopada 1980.

Odredbom čl. 231. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 52/71, 47/78 i 56/00 – dalje ZN) propisano je da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili zapisu veže stranke koje su učestvovale u postupku ostavinske rasprave, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici.

U konkretnom slučaju, iz priloženog rješenja o nasljeđivanju iza pok. A. Š. pok. M. slijedi da njegovu ostavinsku imovinu čine nekretnine upisane u zk. ul. 215 k.o. Supetar i to čest. zgr. 179, čest. zgr. 578, čest. zem. 304, čest. zem. 309/2 i čest. zem. 309/3 i to za suvlasnički udio od 1/4 + 1/8 dijela, da je iz točke II. izreke navedenog rješenja razvidno da su njegovim nasljednicima na temelju Zakona proglašeni nećakinja L. B. (tužiteljica) za 1/12 dijela, nećakinja Katica Radović tj. tuženica pod 1) za 1/12 dijela, nećakinja J. B. tj. tuženica pod 5) za 1/12 dijela, nećakinja P. M. tj. tuženica pod 6) za 1/12 dijela te prednica tuženika pod 11) M. L., 12) N. L. i 13) V. L. M. L. za 1/15 dijela.

S obzirom na sadržaj navedenog pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju te kako iz istog slijedi da tužiteljici nije priznato pravo da svoj eventualni zahtjev ostvaruje u parnici, a niti je iz obrazloženja istog razvidno da je tijekom ostavinskog postupka isticala da bi navedene nekretnine bile njezino vlasništvo za cijelo to znači da je sukladno odredbi čl. 231. ZN to rješenje o nasljeđivanju veže nasljednike.

Slijedom toga, nisu pravno odlučni navodi tužiteljice u odgovoru na žalbu glede toga zašto je došlo do pokretanja ostavinskog postupka iza pok. A. Š. pok. M. (da je riječ o praksi prvostupanjskih i drugostupanjskih zemljišnoknjižnih sudova o knjižnom predniku po kojoj su neprovedive presude na utvrđenje prava vlasništva u kojima se tuženici navode kao nasljednici osoba upisanih u zemljišnoj knjizi, a uz prijedlog za uknjižbu nije priloženo rješenje o nasljeđivanju upravo za sporne nekretnine) jer pravomoćno rješenje o nasljeđivanju obvezuje sve nasljednike koji su sudjelovali u tom postupku i proizvodi pravne učinke, posebno imajući pritom u vidu i činjenicu da tužiteljica nije navedeno rješenje o nasljeđivanju pobijala žalbom niti je pokrenula eventualni parnični postupak vezan za to.

Kada se uzme u obzir sadržaj Ugovora o diobi od 21. kolovoza 1923., a u kojem su sudjelovali I. Š. (prednik tuženice pod 1)), A. Š. i M. Š. ud. M. i kada se uzme u obzir sadržaj Ugovora o kupnji i prodaji od 24. prosinca 1941. (l.s. 199) u kojem je kao prodavateljica naznačena M. Š. ud. M., a kao kupci A. Š. pok. M. i J. Š. pok. M. te kako iz provedenog dokaznog postupka ne bi slijedilo da je pok. A. Š. pok. M. sudjelovao u diobi suvlasničke zajednice nekretnina već je njegov dio prijepornih nekretnina bio predmet prethodno navedenog rješenja o nasljeđivanju to sadržaj upravo tog rješenja direktno opovrgava navode iz tužbe kako je prednik tužiteljice pravo vlasništva stekao temeljem realne diobe suvlasničke zajednice nekretnina između njega i braće I. i A. budući da to ne bi slijedilo niti iz iskaza saslušane svjedokinje J. R., a niti iz iskaza tuženica K. R., P. M. i J. B..

Upravo suprotno, logično bi bilo ukoliko je suvlasnički dio prijepornih nekretnina A. Š. pok. M. bio predmet diobe da tužiteljica u tom pravcu predloži odgovarajući dokaz jer je na istoj sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP teret dokazivanja ove odlučne činjenice, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

Pritom tužiteljica svoju tužbenu tezu ne može s uspjehom temeljiti na činjenici da je tuženica pod 1) K. R. ishodila pravomoćnu presudu tadašnjeg Općinskog suda u S. poslovni broj P-271/83 pa da iz toga slijedi i da je tužiteljica L. B. po istoj osnovi stekla pravo vlasništva utuženih nekretnina za cijelo. Ovo stoga što je dioba iz 1923. bila između M. Š. ud. M. te sinova I. Š. pok. M. i A. Š. pok. M.. S druge strane, u Ugovoru iz 1941. na strani kupaca naznačeni su J. i A. Š., oba pok. M.. Stoga je u odnosu na tuženicu pod 1) K. R. tužiteljica u drugoj pravnoj poziciji jer njezin prednik nije sudjelovao u diobi iz 1923., ali je u istoj sudjelovao njegov brat A. Š., a koji je naveden i kao kupac u Ugovoru iz 1941.

Nedvojbeno je utvrđena činjenica da je tužiteljica prijeporne nekretnine posjedovala, međutim, njezinu savjesnost opovrgava upravo sadržaj pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pok. A. Š. pok. M., koji je umro bez nasljednika prvog nasljednog reda, pa su ga po zakonu naslijedili nećaci i pranećaci.

Posljedično tome, s pravom žalba ističe da bi tužiteljica bila suvlasnica prijepornih nekretnina, ali ne i vlasnica za cijelo.

Naime, kako je tužiteljica sunasljednica sa žaliteljima po pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju iza pok. A. Š. pok. M. ista nije imala kvalitetu posjeda da bi mogla steći pravo vlasništva u smislu odredbe čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17).

Ovo stoga što je pretpostavka savjesnosti posjeda radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću ispunjena ako posjednik kroz sve vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova, odnosno, ako ne zna ili ne može znati da nije njegova, a što u konkretnom slučaju na strani tužiteljice ne egzistira.

Kako je prethodno navedeno, tužiteljica tijekom ovog postupka nije u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP dokazala odlučnu činjenicu da bi između njezinog pokojnog oca i strica A. Š. bila izvršena dioba jer to ne proizlazi iz niti jednog provedenog dokaza tijekom ovog postupka pri čemu valja istaći da niti jedan od saslušanih svjedoka ne navodi da bi ta dioba bila izvršena, da bi eventualno pok. A. Š. došao u H. radi diobe i sl. Iz navedenog se, prema tome, ne može na nedvojben način zaključiti da bi ta dioba bila izvršena pa time tužiteljica nije dokazala svoju tužbenu tezu da bi između njenih prednika bila izvršena dioba te da je ona dosjelošću stekla pravo vlasništva utuženih nekretnina.

Nastavno na to, to što je tužiteljica sudjelovala u ostavinskom postupku iza pok. A. Š. također ne ide u prilog njezinoj tezi da ista bila poštena posjednica pa kako nesavjestan posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnina bez obzira na to koliko je trajao njegov posjed upućuje na zaključak kako ni tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva prijepornih nekretnina jer nije iste posjedovala kao samostalna poštena posjednica kroz zakonom propisano vrijeme.

Prema tome, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužiteljice usvojio kao osnovan u odnosu na tuženike pod 1), 5), 6), 11), 12) i 13) radi čega je temeljem odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP valjalo odlučiti kao u toč. 1. izreke ove drugostupanjske presude.

Budući da tužiteljica u odnosu na prethodno navedene tuženike nije uspjela u ovom sporu i kako su svi tuženici suparničari (čl. 196. st. 1. ZPP) to znači da po odredbi čl. 161. st. 1. ZPP podmiruju troškove na jednake dijelove (11.847,88 kuna : 19 = 623,57 kuna; 623,57 x 6 = 3.741,44 kune) to je u pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, a sukladno odredbi čl. 380. toč. 3. istog Zakona (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. ZPP), trebalo odlučiti kao u toč. 2. izreke ove drugostupanjske odluke.

U odnosu na zahtjev tuženice pod 1) K. R. da se naknadi parnični trošak na ime zastupanja po punomoćnici (kćeri) V. R., a sve ovo po popisu troška od 15. studenoga 2016. (l.s. 208), prvenstveno valja istaći da je u popisu troška zatražen trošak puta punomoćnice tuženice pod 1) za ročišta od 10. rujna 2013., 22. ožujka 2016. i 20. listopada 2016. (cestarina i trajekt Z.-Brač; benzin) u visini od 3.900,00 kuna, izgubljena zarada za punomoćnicu V. R. u visini od 3.420,00 kuna, kao i za sastav podneska od 14. listopada 2016., a koji je na prvostupanjski sud zaprimljen dana 20. listopada 2016. (l.s. 191-195).

Glede zastupanja tuženice pod 1) po punomoćnici V. R. iz punomoći priložene u spisu predmeta od 4. rujna 2013. (l.s. 83) slijedi da V. R. ima adresu u S., 8. .. pa joj slijedom toga ne bi pripao trošak puta tj. cestarine i benzina te trajekta Z.-B.. U odnosu na zatraženu izgubljenu zaradu istaći je da sukladno odredbama ZPP tuženicu ne pripada pravo na naknadu troškova izgubljene zarade njezine punomoćnice tj. kćeri, no sve da na to i ima pravo, ni u kom slučaju ne bi se moglo udovoljiti zahtjevu u navedenom dijelu jer isti nije obrazložen činjenicama bitnim za utvrđivanje ovog dijela troška (toč. 3. izreke ove drugostupanjske presude).

Međutim, što se tiče zatraženog troška u visini od 100 bodova s pripadajućim PDV-om za sastav podneska od 14. listopada 2016., a koji je na prvostupanjski sud zaprimljen dana 20. listopada 2016. (l.s. 191-195), tuženici pod 1) pripada navedeni parnični trošak jer je riječ o obrazloženom podnesku sastavljenom po punomoćniku iz redova odvjetnika te je slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), priznat navedeni parnični trošak u visini od 1.000,00 kuna uz pripadajući PDV što ukupno iznosi 1.250,00 kuna (toč. 4. izreke ove drugostupanjske presude).

Konačno, tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer ista nije uspjela u ovom sporu u odnosu na tuženike pod 1), 5), 6), 11), 12) i 13) radi čega je odlučeno kao u toč. 5. izreke ove drugostupanjske presude.

Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu u odnosu na preostale tuženike te za suvlasnički udio preko 1800/11520  dijela do 8088/11520 dijelova ostaje neizmijenjena, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka preko iznosa od 3.741,44 kune do iznosa od 11.847,88 kuna.

Zadar, 28. veljače 2018.