- 1 -              II Kž 23/2021-4

Broj: II Kž 23/2021-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sande Bramberger Ostoić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog F. J., zbog kaznenih djela iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 6. i čl. 153. st. 2. u vezi st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i okrivljenika podnesenima protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 30. prosinca 2020. broj Kovm-8/2020-8, o ukidanju istražnog zatvora i određivanju primjene mjera opreza nakon podignute optužnice, u sjednici vijeća održanoj 26. siječnja 2021.,

r i j e š i o   j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i okrivljenog F. J. kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, pod toč. I. je na temelju čl. 127. st. 4. u vezi s čl. 123. st. 1. toč. 3. i čl. 98. st. 1. i 2. toč. 4., 5. i 9. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017. i 126/2019. – dalje: ZKP/08.) okrivljenom F. J. istražni zatvor zamijenjen mjerama opreza i to zabrane približavanja i uspostavljanja ili održavanja veze s oštećenicom i žrtvom A. B., sa prebivalištem u ... , općina V. T., kojoj se ne smije približiti na udaljenost manju od 50 metara, kao i zabrane uhođenja ili uznemiravanja oštećenice i žrtve A. B. Točkom II. okrivljeniku je ukinut istražni zatvor te je isti pušten na slobodu. Okrivljenik je toč. III. upozoren da će se u slučaju nepridržavanja mjera opreza te mjere zamijeniti istražnim zatvorom, a toč. IV. je odlučeno da na temelju čl. 100. st. 2. ZKP/08. mjere opreza izvršava PU, PP B., na čijem području okrivljenik i oštećenica imaju prebivalište.

Žalbu protiv pobijanog rješenja podnio je državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da se preinači pobijano rješenje na način da se okrivljeniku produlji istražni zatvor na temelju čl. 123. st. 1. toč. 3. ZKP/08.

Protiv pobijanog rješenja žalbu je podnio i okrivljeni F. J. po branitelju, odvjetniku J. P., bez navođenja žalbene osnove, no suštinski zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači „u smislu žalbenih navoda i ukine mjera opreza“

Žalbe nisu osnovane.

Okrivljenik u žalbi prvenstveno dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje da bi počinio kaznena djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Tvrdi kako se optužnica temelji prvenstveno na iskazu oštećene A. B., koja bi u svojem iskazu, između ostalog, tvrdila kako su ona i okrivljenik bili u „vezi“, iz čega bi proizlazilo da je njihov odnos bio dobrovoljan, barem nakon što je oštećenica postala punoljetna u siječnju 2019. Osim toga, drži da je sud trebao sa više pažnje pristupiti ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećenice upirući da je ona izmanipulirana da podnese kaznenu prijavu i da iskaz kojim tereti okrivljenika. Osim toga, okrivljenik dovodi u pitanje i postojanje onih okolnosti koje bi upućivale da na njegovoj strani postoji bojazan od ponavljanja istih ili istovrsnih kaznenih djela, te u tome smislu potrebu za određivanjem mjera opreza. Pri tome se poziva na okrivljenikovu višu životnu dob i zdravstveno stanje, kao i činjenicu da od siječnja 2020. više nije u kontaktu s oštećenicom, koja ne živi u blizini okrivljenika.

Državni odvjetnik svojom žalbom upire kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se svrha istražnog zatvora, zbog opasnosti od ponavljanja kaznenih djela, može ispuniti mjerama opreza koje je odredio prvostupanjski sud u pobijanom rješenju. Naime, drži kako okolnosti počinjenja kaznenih djela, posebice okrivljenikova upornost i grubost, upućuju na postojanje opasnosti od ponavljanja kaznenih djela prema istoj oštećenici, koja je jasno iskazala bojazan od okrivljenika. Osim toga, upućuje kako ni nastupjela punoljetnost oštećenice, a niti okrivljenikovo zdravstveno stanje, ne opravdavaju primjenu mjera opreza kojima je prvostupanjski sud zamijenio istražni zatvor u kojem se okrivljenik ranije nalazio.

Suprotno žalbenim navodima okrivljenika i državnog odvjetnika, prvostupanjski je sud u pobijanom rješenju, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora, a time i mjera opreza kao blažih mjera kojima se osigurava ista svrha. Za svoju je odluku prvostupanjski sud iznio jasne, valjane i dostatne razloge, kako u pogledu opće i temeljne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora, odnosno mjera opreza, tako i one koji upućuju na, i sada aktualno, postojanje konkretne i razborito predvidive bojazni od ponavljanja istih ili istovrsnih kaznenih djela od strane okrivljenika.

Naime, postojanje osnovane sumnje, koju okrivljenik u žalbi dovodi u pitanje, da je počinio kaznena djela za koje ga se tereti, proizlazi iz dokaza na kojima se temelji optužnica, a koje je prvostupanjski sud pobliže i naveo u pobijanom rješenju. Suprotno stavu okrivljenika, optužnica se ne temelji samo i isključivo na iskazu oštećenice A. B. već i na iskazima ispitanih svjedoka, kao i na materijalnoj dokumentaciji u vidu izlista poruka sa mobilnog uređaja oštećenice. Pri tome, iako okrivljenik u žalbi iznosi svoje viđenje događaja za koje se tereti te ocjenjuje vjerodostojnost iskaza oštećenice, valja uputiti žalitelja da prilikom odlučivanja o primjeni mjere istražnog zatvora, odnosno mjera opreza, vijeće nije ovlašteno utvrđivati činjenice, ocjenjivati dokaze te odlučivati o kaznenoj odgovornosti okrivljenika nego utvrditi dostatan odgovarajući stupanj osnovane sumnje, koji u konkretnom slučaju nedvojbeno postoji.

Nadalje, suprotno navodima žalbe okrivljenika, na njegovoj strani i nadalje postoji konkretna i razborito predvidiva bojazan od ponavljanja istih ili istovrsnih kaznenih djela na štetu A. B. No, kako je to ispravno utvrdio prvostupanjski sud, a protivno stavu državnog odvjetnika iz žalbe, ta se bojazan može, i prema stavu ovog suda drugog stupnja, s uspjehom otkloniti upravo mjerama opreza koje je prvostupanjski sud odredio pobijanim rješenjem.

Naime, prvostupanjski sud opasnost od ponavljanja kaznenih djela na strani okrivljenika pravilno nalazi u težini i pogibeljnosti te specifičnosti terećenih kaznenih djela, velikog broja radnji počinjenja te načina i okolnosti pod kojima su počinjena, s obzirom na to da je okrivljenik u razdoblju od godinu i pol dana učestalo i kontinuirano, gotovo jedanput tjedno, seksualno iskorištavao maloljetnu oštećenicu A. B., koja je kćerka njegovog prijatelja, prisiljavajući je na spolne odnose uporabom grube sile i prijetnjama.

Upravo sve tako navedene okolnosti, koje je prvostupanjski sud ispravno utvrdio i vrednovao, i u ovom trenutku, nedvojbeno upućuju na zaključak, sa kojim se u cijelosti slaže i ovaj sud drugog stupnja, kako su na strani okrivljenika ispunjene posebne pretpostavke radi određivanja mjere istražnog zatvora po zakonskoj osnovi iz čl. 123. st. 1. toč. 3. ZKP/08.

Međutim, a što pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, opasnost od ponovnog činjenja kaznenih djela od strane okrivljenika može se s uspjehom otkloniti mjerama opreza koje su pobijanim rješenjem određene, i to zabranom približavanja i uspostavljanja ili održavanja veze s oštećenicom i žrtvom A. B., kojoj se ne smije približiti na udaljenost manju od 50 metara, kao i zabrane uhođenja ili uznemiravanja oštećenice i žrtve A. B. Naime, izrečene mjere opreza su mjere koje u sebi sadrže minimum društvenog opreza kojim se može s uspjehom ispuniti svrha primjene istražnozatvorske osnove iz čl. 123. st.. 1. toč. 3. ZKP/08. Pri tome je sud prvog stupnja ispravno vrednovao ne samo okrivljenikovu dosadašnju neosuđivanost, već i njegovu životnu dob i narušeno zdravstveno stanje, a i protek vremena od gotovo godinu dana od počinjenja zadnjeg terećenog kaznenog djela. Pri tome nije bez značaja, kako je kontakt okrivljenika i oštećenice bio prvenstveno putem mobitela i društvenih mreža, a mjerama opreza koje su određene, takva vrsta komunikacija, kao i osobna komunikacija, više ne dolazi u obzir.

Slijedom navedenog, a budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno čl. 494 st. 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 26. siječnja 2021.