Broj: Gž-2845/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja D. D. pok. F. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. V. i Z. L. M. iz Š., protiv tuženika D. D. iz V. B., C., OIB: .., zastupan po punomoćnici L. H., odvjetnici iz Z., radi smetanja posjeda, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Psp-36/2016 od 30. listopada 2017., dana 7. lipnja 2018.

r i j e š i o   j e

I Odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Psp-36/2016 od 30. listopada 2017. u točki 2. izreke te u točki 1. izreke u svemu, osim u dijelu kojim se nalaže tuženiku uspostaviti prijašnje posjedovno stanje uklanjanjem parkiranog automobila.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika citirano rješenje suda prvog stupnja preinačava se u dijelu točke 1. izreke na način da se odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim se nalaže tuženiku uspostaviti prijašnje posjedovno stanje uklanjanjem parkiranog automobila.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

Rješenjem suda prvog stupnja u točki 1. izreke je utvrđeno da time što je dana 13. kolovoza 2016. i dalje na putu u suposjedu tužitelja, položen na dijelu čest. zem. br. 1780/1 k.o. Z. – R., označeno slovima A-B-C-D-A, te dijelu čest. zem. br. 1790/1 k.o. Z. - R., označeno slovima D-C-F-E-D, sve prikazano na skici mjesta očevida od dana 28. kolovoza 2017., koja skica je sastavni dio toga rješenja, tuženik parkirao svoje osobno vozilo, zasmetao je tužitelja u zadnjem mirnom i posljednjem suposjedu toga puta onemogućujući tužitelju provoz do garaže i konobe smještene u obiteljskoj kući tužitelja, pa je naloženo tuženiku uspostaviti prijašnje posjedovnog stanje uklanjanjem parkiranog automobila, te mu se ubuduće zabranjuje svakodobno 24-sata dnevno, takvo ili slično smetanje, kojim bi smetao provoz tužitelja do garaže i konobe njegove obiteljske kuće.

              U točki 2. izreke rješenja naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.400,00 kn u roku od osam dana.

Protiv rješenja žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP).

Predlaže uvaženjem žalbe preinačiti rješenje i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naknaditi tuženiku parnične troškove uključujući i žalbeni trošak, podredno pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet postupka je zahtjev tužitelja da mu sud pruži posjedovnu zaštitu u pogledu dijela nekretnine po kojoj je položen put pobliže označen u izreci presude, tvrdeći da ga je tuženik u suposjedu nekretnine smetao na način da je na istoj dana 13. kolovoza 2016. i dalje, parkirao osobno vozilo čime da je onemogućio tužitelju provoz do garaže i konobe smještene obiteljskoj kući tužitelja.

Po provedenom postupku, izvršenim očevidom, identifikacijom izvršenom po vještaku geometru koji je sačinio skicu lica mjesta, iz priloženih fotografija te na temelju vlastitog opažanja, sud prvog stupnja utvrđuje da sporna nekretnina u naravi predstavlja put  u mjestu Z., ispred objekata koje koriste stranke i svjedokinja J. D., da se do puta pristupa asfaltiranom cestom, da se u većem dijelu površine radi o makadamskom a dijelom betoniranom zemljištu, da je predmetni put jasno omeđen i da se istim dolazi do garaže i konobe tužitelja do kojih nema nikakve druge moguće prilaznosti jer ne postoje drugi putovi kojima bi tužitelj dolazio do svoje garaže i konobe te da je širina puta dostatna za provoz motornih vozila. Identifikacijom po vještaku geometru sud utvrđuje da se radi o dijelu nekretnina čest. zem. br. 1638 i čest. zem. br. 1790/1 sve k.o. Z.-R., pobliže prostorno označene slovima, bojom i položajem u skici lica mjesta, da se put proteže u smjeru zapad - istok, da njegova širina na početnom dijelu na istoku, zbog postavljenog suhozida, iznosi 5,40 metara, da se put prema garaži i konobi tužitelja sužava (prema zapadu) te da ispred garaže i konobe tužitelja iznosi 4,40 metara dok u središnjem dijelu ispred nekretnine svjedokinje J. D. širina puta iznosi 3,30 metara, zbog stepeništa koje je na nižem nivou od nivoa puta.

Analizom iskaza stranaka te svjedokinja J. D. i L. B. D., prvostupanjski sud utvrđuje da se predmetni dio nekretnine nalazi u suposjedu tužitelja D. D., tuženika D. D. i svjedokinje J. D. jer je na tom dijelu nekretnine dogovorom njihovih pravnih prednika uspostavljen put za potrebe korištenja zasebnih dijelova nekretnina koje su njihovi pravni prednici stekli međusobnom diobom prema kojoj diobi je pravni prednik tužitelja dobio zapadni dio objekta, pravni prednik tuženika istočni dio objekta, a pravni prednik J. D. središnji dio objekta. Dalje sud utvrđuje da se tužitelj kao suposjednik koristio cijelom širinom toga puta radi prolaska vozilom do svoje konobe i garaže koje su položene zadnje u nizu tih objekata. 

Uvažavajući nespornu činjenicu da je tuženik vlasnik motornih vozila marke Volkswagen britanskih registracijskih oznaka i marke Zastava 750 (fićo), zatim utvrđene činjenice da se na početnom dijelu puta (na istoku) vršilo parkiranje osobnog automobila Zastava 750 (fićo), uz ogradni zid susjedne nekretnine čime se sužava širina puta kojom se koristio tužitelj, koja je već sužena ograđenim dijelom uz vanjski zid nekretnine tuženika, te da je na spornom putu uočen osobni automobil marke Volkswagen britanskih registracijskih oznaka također u vlasništvu tuženika, koji svojim položajem uz parkirani osobni automobil  - marke Zastava 750 (fićo) potpuno sprječava prolazak predmetnim putem prema konobi i garaži tužitelja, sud zaključuje da se tim postupanjem tuženika ograničava i uznemirava tužitelj u vršenju faktične vlasti uvažavajući dalje nespornu činjenicu da tužitelj nema drugih putova niti drugih prilaza do garaže i konobe izuzev korištenja predmetnog puta.

Sud dalje smatra da tuženik ima ili je mogao imati saznanje da se predmetni put nalazi u suposjedu parničnih stranaka jer zna da tužitelj ima garažu i konobu na zapadnom dijelu i da postoji realna mogućnost njihovog korištenja po tužitelju uz daljnji zaključak da se (su)posjed stječe uspostavljanjem faktične vlasti nad stvarima što znači da stvar ne mora uvijek biti u fizičkom dodiru te da se (su)posjed ne gubi ako je posjednik privremeno spriječen ili nema trenutne potrebe za obavljanjem faktične vlasti na stvarima. Sud smatra da radnja tuženika u sebi sadrži znakove svjesnog zadiranja u tuđi (su)posjed i znakove samovlašća te da se smatra činom smetanja (su)posjeda kojim se (su)posjednik ograničava i uznemirava u vršenju faktične vlasti.

Konačno, prvostupanjski sud nalazi da je tužitelju kao posljednjem mirnom suposjedniku predmetnog puta samovlasnim postupanjem tuženika, sužavanjem širine puta kojom se tužitelj do tada koristio radi pristupa do svoje garaže i konobe na zapadnom dijelu, bitno ograničen dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti odnosno korištenje predmetnog puta uslijed parkiranja motornih vozila ili njihovim zaustavljanjem na dijelu puta koji je u suposjedu parničnih stranaka.

Na temelju prednjeg činjeničnog utvrđenja na kojeg primjenjuje materijalno pravo iz odredbe članka 24. stavak 1. u vezi s člankom 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.  - dalje ZV) sud prvog stupnja pruža tužitelju zatraženu zaštitu suposjeda.

Odluku o troškovima postupka donosi pozivom na članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. i 164. ZPP-a te daljnjom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Odvjetnička tarifa) i odredbi Zakona  o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95., 57/96., 137/02., 26/03., 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15.- dalje ZSP).

U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio apsolutno bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da je izreka rješenja nerazumljiva, da proturječi razlozima te da rješenje nema razloga odnosno da su razlozi nejasni i proturječni.

Ovo da se ogleda u tome što sud u izreci koristi nerazumljive naloge kao “tuženiku se zabranjuje svakodobno, 24-sata dnevno takvo ili slično smetanje“ pa smatra da se radi o neodređenom i neprovedivom tužbenom zahtjevu jer nije jasno što to znači. Smatra da je izreka nerazumljiva te da je i prostorno i vremenski neodređena. Zatim da u obrazloženju rješenja stoji navod da „Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan u cijelosti“ što da je u protivnosti s izrekom rješenja kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen.

Protivno iznesenim žalbenim navodima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, obzirom da pobijano rješenje ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi moglo ispitati. Prema stajalištu ovoga suda, zabrana tuženiku da svakodobno, 24-sata dnevno smeta tuženika, u kontekstu konkretnog predmeta i utvrđenog činjeničnog stanja ima značiti da se tuženiku zabranjuje da u bilo koje vrijeme u bilo kojem dijelu dana parkira svoje vozilo na način kojim se smeta provoz tužitelja do njegove obiteljske kuće. Osim tog vremenskog određenja, izreka pobijanog rješenja jasno i prostorno definira mjesto učinjenog smetanja, realnim određivanjem dijelova nekretnina (opisanim slovima) i pozivanjem na skicu očevida koja je sastavni dio rješenja.

Točni su navodi žalbe da u obrazloženju pobijanog rješenja stoji navod suda da „Tužbeni zahtjev nije osnovan u cijelosti“,  unatoč činjenici što je tužbeni zahtjev prihvaćen. Radi se o očitoj omašci suda u pisanju, pa s obzirom da se ne radi o izreci rješenja koja je jedina obvezujuća za stranke, to nije bilo potrebno intervenirati ispravljanjem rješenja kroz odredbu članka 342. ZPP-a.

Dalje tuženik u žalbi upire na ostvarenje bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a s obrazloženjem da je sud prvog stupnja odredio geodetsko vještačenje iako to tužbom nije bilo predloženo budući da je tužitelj predložio „po potrebi vještačenje da se s obzirom na način parkiranja vozila tuženika ne može provoziti do garaže tužitelja“. Osim toga da je suprotno odredbama ZPP-a i Sudskog poslovnika, vještačenje kao i osoba vještaka određena na ročištu 10. listopada 2016. koje je održano bez sudjelovanja stranaka, da je tada zakazano i pripremno ročište očevidom na licu mjesta u kojim uvjetima da je otežano raspravljanje, čime da je strankama onemogućeno raspravljanje o osobi vještaka a samom tuženiku da je time onemogućeno raspravljanje pred sudom. Osim toga, da su na taj način počinjene i relativno bitne povrede postupka  iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 278., 287., 288., 288.a, 289. i 290. ZPP-a.

Iz stanja spisa proizlazi da je sud prvog stupnja, po primitku tužbe u kojoj je bilo predloženo provesti dokaz očevidom i vještačenjem, rješenjem od 13. rujna 2016. dostavio tužbu tuženiku na odgovor i istovremeno zakazao pripremno ročište za dan 10. listopada 2016. uz određivanje da će se po zaključivanju prethodnog postupka odmah započeti s glavnom raspravom na licu mjesta uz izvođenje dokaza očevidom i geodetskom identifikacijom nekretnina po točno određenom vještaku uz saslušanje svjedoka. Zbog neuredne dostave poziva za tuženika navedeno ročište nije održano već je sud novim rješenjem  na isti način odredio pripremno ročište i očevid na licu mjesta za dan 26. siječnja 2017., koje također nije provedeno radi postavljenog zahtjeva tuženika za svrsishodnu delegaciju. U dostavljenom pismenom odgovoru na tužbu od 29. studenog 2016. tuženik, osim osporavanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, nije se očitovao o određenom vještaku geometru niti se protivio osobi koju je sud odredio za vještaka a to nije učinila niti punomoćnica tuženika u podnesku od 20. siječnja 2017.

Tuženik osobno kao ni njegova punomoćnica nisu se protivili osobi vještaka i dokazima čije je provođenje određeno niti na konačno provedenom ročištu na licu mjesta 18. srpnja 2017., više od šest mjeseci od kada je tuženik zaprimio tužbu i rješenje suda o određivanju mjerničkog vještačenja i osobe vještaka.

Stoga, protivno iznesenim žalbenim tvrdnjama u donošenju pobijanog rješenja i postupku koji mu je prethodio, tuženiku nije onemogućeno raspravljanje pred sudom niti su ostvarene relativno bitne povrede postupka na koje se ukazuje žalbom a koje bi bile od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja.  

Tuženik dalje u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava uz isticanje da odredba članka 24. ZV-a koja regulira zaštitu suposjeda od samovlasnog smetanja drugih suposjednika ima puno uži doseg nego općenita odredba o zaštiti posjeda. U tom pravcu tvrdi da parkiranje vozila uz ogradni zid D. G., kraj kojeg se nesporno može proći drugim vozilom, ne predstavlja bitno onemogućavanje korištenja suposjeda. Ukazuje dalje da nije utvrđeno da bi tuženik svoja vozila na prijepornom mjestu ostavljao 24 sata, niti na duže vremena, već samo za potrebe iskrcavanja stvari i okretanje automobila. Osporava činjenicu posljednjeg mirnog posjeda tužitelja te činjenicu samog smetanja jer da nije utvrđeno da bi tuženik parkirao vozila na utuženi način upravo 13. kolovoza 2016. Ističe da  nije utvrđeno da bi tuženik vozilo parkirao „poprijeko“ kako to tvrdi tužitelj. Osporava dalje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da bi tužitelj bio bitno ograničen u dosadašnjem načinu izvršavanja suposjeda te konačno tvrdi da nije utvrđeno da li je tužba podnesena u zakonskom roku.

Navedene žalbene tvrdnje nisu osnovane.

Sud prvog stupnja je proveo postupak sukladno odredbama članka 441. ZPP-a i članka 22. stavak 2. ZV-a koje propisuju sumarnost i hitnost sudskog postupka radi zaštite posjeda, pravilno je usmjerio dokazni postupak na utvrđivanje činjenica relevantnih za postupak smetanja posjeda te na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja nakon čega je slobodnom ocjenom dokaza sukladno odredbi članak 8. ZPP-a pravilno u obrazloženju rješenja utvrdio potrebno činjenično stanje koje zbog toga u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Odredbom članka 24. stavak 1. ZV-a je propisano da je svaki suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnog smetanja treće osobe a od drugih suposjednika ako su ga potpuno isključili od dotadašnjeg suposjeda ili mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične lasti.

Uvažavajući iznesena činjenična utvrđenja o samom izgledu lica mjesta, širini prijepornog puta po nekretnini ispred objekata stranaka i treće osobe, koju je koristio tužitelj radi dolaska do garaže i konobe do kojih nema druge mogućnosti provoza, situaciju s vozilima tuženika na toj nekretnini prikazanu na fotografijama uloženim u spis, koje ne ukazuju na zaključak da bi vozila tuženika bila privremeno parkirana radi istovara stvari (nema uključenih pokazivača smjera, otvorenih vrata, osoba uokolo vozila), pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se takvim postupanjem tuženika u bitnome ograničava tužitelj kao suposjednik u dosadašnjem načinu izvršavanja faktične vlasti, pa isti ima pravo na zaštitu suposjeda od samovlasnog smetanja drugog suposjednika u okviru odredbe članka 24. stavak 1. ZV-a.

S obzirom da je iz iskaza tužitelja i svjedoka utvrdio da je takvo postupanje tuženika koje predstavlja čin smetanja izvršeno 13. kolovoza 2016. a tužba je u ovome predmetu podnesena 9. rujna 2016., to je protivno žalbenim navodima, posjedovan zaštita zatražena pravovremeno u roku predviđenom odredbom članka 21. stavak 3. ZV-a.

Međutim, osnovano se žalbom tuženika ukazuje na činjenicu utvrđenu tijekom provedenog sudskog očevida da na spornom dijelu nekretnine nije bilo parkiranih tuženikovih automobila koji bi tužitelju priječili put do njegovih objekata. Obzirom na tako utvrđenu nepobitnu činjenicu valjalo je zaključiti da je tuženik uklonio sporna vozila s prijepornog puta te je na taj način sam uspostavio prijašnje posjedovno stanje, radi čega nije bilo mjesta nalagati mu da to učini.

Sukladno odredbi članka 22. stavak 1. ZV-a posjed se putem suda štiti utvrđivanjem smetanja posjeda, naređenjem uspostave prijašnjeg stanja kakvo je bilo u času smetanja te zabranom takvog ili sličnog smetanja ubuduće. Ali u situaciji kada je tuženik  sam uspostavio prijašnje stanje, tada se posjedovna zaštita sastoji u deklaraciji samog čina smetanja te zabrane takvog ili sličnog smetanja ubuduće. 

Stoga je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika u tom dijelu tužbeni zahtjev, pravilnom primjenom materijalnog prava, valjalo odbiti.

Na odluku o troškovima parničnog postupka koja je donesena primjenom članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. stavak 1. ZPP-a te Odvjetničke tarife i ZSP-a ne utječe činjenica što je ovim drugostupanjskim rješenje pobijano rješenje djelomično preinačeno u korist tuženika budući da je isti uspio u razmjerno neznatnom dijelu što opravdava primjenu odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a.

Stoga je primjenom odredbe članka 380. točka 2. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Tuženiku nije dosuđen trošak za sastav žalbe jer je s istom uspio u razmjeno neznatnom dijelu povodom čega nisu nastali posebni troškovi (članak 166. stavak 2. u vezi s člankom 154. stavak 3. ZPP-a).

U Rijeci 7. lipnja 2018.