Poslovni broj: 7 Pž-1892/2018-6

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-1892/2018-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. C. d.o.o., OIB ..., O., kojeg zastupa punomoćnik R. V., odvjetnik u O., protiv tuženika O. – K. d.d., OIB ..., O., kojeg zastupa punomoćnik B. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. & partneri d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-392/2011 od 15. prosinca 2011., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-392/2011 od 15. prosinca 2011. u dijelu:

- točke I. izreke kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. A. iz O. poslovni broj Ovrv-2/2011 od 18. siječnja 2011. kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos 183.944,49 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.353,20 kn od 22. rujna 2009. do isplate, na iznos od 216.997,83 kn od 4. siječnja 2009. do isplate, na iznos od 77.756,48 kn od 14. lipnja 2009. do isplate, na iznos od 37.807,80 kn od 13. prosinca 2008. do isplate, te na iznos od 15.658,90 kn od 13. prosinca 2008. do isplate, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 3.075,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2011. do isplate,

- točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.018,75 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-392/2011 od 15. prosinca 2011. u preostalom dijelu točke I. i III. izreke i sudi:

1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. A. iz O. poslovni broj Ovrv-2/2011 od 18. siječnja 2011. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 3.075,00 kn (tritisućesedamdesetpet kuna) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2011. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po eskontnoj stopi Hrvatske  narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, i u tom dijelu se zahtjev za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

2. Odbija se u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 9.893,75 kn (devettisućaosamstodevedesettri kune i sedamdesetpet lipa).

Obrazloženje

 

Pobijanim dijelom prvostupanjske presude je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. A. iz O. poslovni broj Ovrv-2/2011 od 18. siječnja 2011. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 183.944,49 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća do isplate, te da nadoknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 6.150,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2011. do isplate (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.912,50 kn (točka III. izreke).

Protiv tog dijela prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik kojom pobija prvostupanjsku presudu iz svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnome navodi da u ovom parničnom postupku nije bila sporna osnova, već visina tužbenog zahtjeva koju je tužitelj bio dužan dokazati adekvatnim dokazima. Smatra da nakon što je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva, vjerodostojne isprave više nisu bile dostatan dokaz te je prvostupanjski sud pogrešno primijenio načelo o teretu dokazivanja. Tuženik ukazuje i na ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, navodeći da presuda ne sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, dok prvostupanjski sud nije naveo u obrazloženju koje je materijalnopravne norme primijenio. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/03, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), a pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

Iz stanja spisa proizlazi da je nakon donošenja pobijane presude 2. rujna 2013.
rješenjem nagodbenog vijeća Agencije nad tuženikom otvoren postupak predstečajne nagodbe, te da je na tuženikov prijedlog prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj 144/12, dalje: ZFPPN) rješenjem poslovni broj Povrv-392/2011 od 7. listopada 2013. utvrdio prekid ovog parničnog postupka. Parnični postupak je pravomoćno nastavljen rješenjem prvostupanjskog suda od 16. veljače 2018. Budući da je rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Stpn-224/14 od 16. veljače 2015. odobreno sklapanje predstečajne nagodbe nad tuženikom kao dužnikom, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 321. st. 8. ZPP-a, a u vezi s odredbom čl. 456. ZPP-a, rješenjem poslovni broj Povrv-392/2011 od 16. prosinca 2020. ukinuo prvostupanjsku presudu od 15. prosinca 2011. za iznos glavnog duga od 165.629,72, zatim je u tom dijelu ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. A. iz O. poslovni broj Ovrv-2/11 od 18. siječnja 2011. i utvrdio da je tužba povučena. Iz sadržaja tog rješenja proizlazi da se radi o dijelu glavnice u iznosu od 77.756,48 kn koji je dospio 13. lipnja 2009., iznosima od 37.807,80 kn i od 15.658,90 kn koji su dospjeli 12. prosinca 2008. te iznosu od 34.406,54 kn koji je dospio 3. siječnja 2009. (dio utuženog od iznosa od 216.997,83 kn po 2. privremenoj situaciji).

Dakle, predmet ispitivanja u žalbenom postupku je dio prvostupanjske presude kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu iznosa od 1.353,20 kn i iznosu od 182.591,29 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i o zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose za koje je tužba povučena. Radi se o dijelu zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade za izvršene radove po Ugovoru o izvođenju radova broj 3539/2008 od 26. rujna 2008. nesporno sklopljenim između tužitelja kao izvođača i tuženika kao naručitelja (dalje u tekstu: Ugovor br. 3539/08), kao i naknade za izvršeno djelo po računu broj 064.

U ovoj fazi postupka je ostalo sporno je li prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tužitelj dokazao visinu svoje tražbine, odnosno je li pravilno primijenio odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a kojom je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Posebnim uzancima o građenju (Službeni list SFRJ 18/77, 29/78 i 53/91, dalje: Posebne uzance o građenju), koje se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju jer stranke nisu Ugovorom br. 3539/08 isključile njihovu primjenu, je propisano da se privremene situacije ispostavljaju na temelju izvedene količine ugovorenih radova i ugovorenih cijena te se privremenim situacijama obračunava vrijednost radova izvedenih u toku građenja (čl. 61.). Na temelju privremene situacije isplata se obavlja u roku od osam dana od dana primitka privremene situacije, a na temelju završene situacije - u roku od 15 dana od dana primitka završene situacije. Ako naručilac ospori dio primljene situacije, nespornu svotu plaća u roku iz stava 1. ove uzance (čl. 63.). Naručilac može privremene situacije osporavati u vezi s cijenom, količinom i vrstom izvedenih radova. O spornoj svoti i razlozima osporavanja naručilac je dužan obavijestiti izvođača u roku određenom za plaćanje na temelju situacije (čl. 64.).

Iz pobijane presude proizlazi da je tužitelj, nakon što je tuženik osporio visinu potraživanja navodeći da u svojim poslovnim knjigama nema evidentiran dug u iznosu koji tužitelj potražuje u ovom postupku, dostavio u spis isprave – račune i privremene situacije čiju vjerodostojnost tuženik nije osporavao, kao što nije osporavao niti istinitost tužiteljevih činjeničnih navoda iz podneska od 31. listopada 2011. Prvostupanjski sud je utvrdio, a žalitelj ne osporava pravilnost tih utvrđenja, da je tuženik ovjerio privremenu situaciju broj 2 od 17. studenog 2008. u kojoj je iskazana vrijednost izvedenih radova zaključno do 17. studenog 2008. u visini od 304.053,32 kn, i da se Ugovorom br. 3539/08 tuženik obvezao platiti tužitelju nesporni dio situacije u roku od 45 dana (čl. 20.). Tuženik nije tvrdio niti priložio isprave iz kojih bi se moglo utvrditi da je sukladno odredbi čl. 64. Posebnih uzanci o građenju u roku od 8 dana od primitka privremene situacije osporio cijenu, količinu i vrstu izvedenih radova. Naprotiv, tuženik je svojim potpisom i pečatom ovjerio privremenu situaciju i na taj način priznao, odnosno učinio nespornim vrijednost i količinu izvedenih radova. Budući da tužitelj potražuje po predmetnoj situaciji iznos od 182.591,29 kn (jer je dio iznosa obuhvaćen predstečajnom nagodbom u visini od 34.406,54 kn, dok je dio iznosa plaćen prije pokretanja ovog parničnog postupka), to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je u tom dijelu osnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. siječnja 2009. jer je ugovoreni datum dospijeća 45 dana od ovjere situacije, a tuženik je ovjerio privremenu situaciju 19. studenog 2008. Prema tome, u tom dijelu nisu osnovani tuženikovi žalbeni navodi kojim osporava prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, budući da iz činjeničnog stanja koje je utvrđeno u skladu sa sadržajem isprava u spisu proizlazi da tražbina u tom dijelu postoji, a tuženik nije dokazao da je tražbina prestala ispunjenjem ili na drugi način.

U odnosu na tražbinu po računu br. 064 u iznosu od 1.353,20 kn, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik usmeno naručio usluge po tom računu radi otklanjanja štete, odnosno izmjene razbijenog stakla, savijenih okapnica, otkinutih hvatača i zatvarača vrata, i da tuženik nije dokazao da je navedene račune vratio tužitelju, već je izrazio voljnost da ih plati. Na tako utvrđeno činjenično stanje je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo zaključivši da je i po tom računu tuženik dužan platiti tužitelju naknadu jer je tuženik naručio izvedene radova, dok nije dokazao da je platio tužitelju tražbinu (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

Iako prvostupanjski sud nije naveo koje zakonske odredbe je u konkretnom slučaju primijenio, iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako zaključio jer je ocijenio da su ugovorne strane bile u poslovnom odnosu iz ugovora o građenju na temelju kojeg je tužitelj ispostavio tuženiku 2. privremenu situaciju za izvedene građevinske radove, slijedom čega je je jasno da je odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom odredbe čl. 620. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO), odnosno u poslovnom odnosu iz ugovora o djelu na temelju kojeg je tužitelj ispostavio račun br. 064, slijedom čega je jasno da je o osnovanost tog dijela zahtjeva za isplatu odlučio na temelju odredbe čl. 590. ZOO-a.

Budući da predstečajnom nagodbom nisu obuhvaćene zakonske zatezne kamate na dio glavnice po privremenoj situaciji broj 2. u iznosu od 34.406,54 kn, zatim po privremenoj situaciji broj 3. na glavnicu u iznosu od 77.756,48 kn, po računu br. 117 u iznosu od 37.807,80 kn te br. 118 u iznosu od 15.658,90 kn, to je u tom dijelu pravilo prvostupanjski sud održao na snazi platni nalog primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a jer je tuženik protekom roka za dospijeća pao u zakašnjenje (čl. 183. st. 1. ZOO-a).

U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, a imajući u vidu da je za iznos glavnice od 165.629,72 kn povučena tužba i prvostupanjska presuda ukinuta, ocjena je ovoga suda da je za odluku o troškovima postupka koji su nastali povodom raspravljanja o preostalom dijelu zahtjeva za isplatu trebalo uzeti za mjerodavnu vrijednost predmeta spora iznos od 183.944,49 kn jer upravo taj iznos predstavlja vrijednost koja nije obuhvaćena nagodbom.

Tužitelj je u cijelosti uspio s tim dijelom zahtjeva, slijedom čega je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan naknaditi tužitelju nastale troškove.

Tuženiku su za sastav prijedloga za ovrhu osnovano nastali troškovi u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 11.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) uvećano za 23% PDV-a, dakle u ukupnom iznosu od 3.075,00 kn, dok je u preostalom dijelu koji iznosi 3.075,00 kn primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a trebalo ukinuti platni nalog i odbiti kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ovršnog postupka.

Tužitelj nema pravo na naknadu troškova za sastav podneska od 31. listopada 2011. u iznosu od 5.000,00 kn uvećano za pdv, kako to pogrešno prvostupanjski sud zaključuje, jer se radi o podnesku koji je tužitelj predao na ročištu održanom istoga dana, a za zastupanje na kojem ročištu su tužitelju priznati troškovi u punom iznosu od 2.500,00 kn uvećano za pdv, dakle kao da se radilo o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9.1. Tarife).
Stoga je tužitelj svoje činjenične navode mogao iznijeti i usmeno na ročištu te sastav tog podneska nije bio potreban na vođenje ove parnice. Tužitelj nema pravo niti na naknadu za zastupanje na ročištu od 24. studenog 2011. u iznosu od 1.250,00 kn uvećano za PDV jer se radi o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja, pa tužitelju pripada naknada nagrade u iznosu od 625,00 kn uvećano za pdv od 23% sukladno Tbr. 9.5. Tarife. Za pristup na ročište koje je održano 12. prosinca 2011. tužitelj ima pravo na naknadu za zastupanje u iznosu od 2.500,00 kn uvećano za pdv (Tbr. 9.1. Tarife).

Dakle, tužitelju pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.018,75 kn, dok je u preostalom dijelu koji iznosi 9.893,75 kn tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

Tuženik koji je uspio sa žalbom samo u odnosu na sporedni dio zahtjeva, nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučio kao u izreci.

Zagreb, 22. siječnja 2021.

Predsjednica vijeća
Mirta Matić