REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split
P 391/19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja
I. K., O.: …, iz S., zastupanog
po pun. S. K., odvj. u S. protiv tuženika Z. B.
Z., O.: …, zastupanog po pun. iz odvj.
društva P. i P. u Z., radi ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i
javne rasprave zaključene dana 9. rujna 2020. g. u prisutnosti pun. tužitelja i odsutnosti
uredno pozvanih pun. tuženika, dana 22. siječnja 2021. g.,
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1.
Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj .. od 1. lipnja 2007. g.
zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako se odobrava i
stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 26.295,21 CHF, obračunato prema
srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se ovaj iznos
kredita korisnik kredita obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, u
vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom, odredba čl. 2. u dijelu kojim je ugovoreno kako
je korisnik kredita dužan kreditoru u anuitetima platiti iznos kredita od 26.295,21 CHF i
redovnu kamatu u kunskoj protuvrijednosti obračunatu prema srednjem tečaju HNB na dan
plaćanja te odredba čl. 6. u dijelu kojim je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u
mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 425,94 obračunatoj prema srednjem
tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.
II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2.
Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj .. od 1. lipnja 2007. g.
zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa
promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama
Zagrebačke banke d.d. i odredba čl. 6. st. 2. u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene
kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da
kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta te s obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.
P 391/19
III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ukupan iznos od 35.590,31 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:
-11,24 kn teče od 1. studenog 2007. g. do isplate,
-28,92 kn teče od 1. prosinca 2007. g. do isplate,
-30,87 kn teče od 1. siječnja 2008. g. do isplate,
-63,13 kn teče od 1. veljače 2008. g. do isplate,
-115,90 kn teče od 1. ožujka 2008. g. do isplate,
-143,08 kn teče od 1. travnja 2008. g. do isplate,
-83,93 kn teče od 1. svibnja 2008. g. do isplate,
-64,17 kn teče od 1. lipnja 2008. g. do isplate,
-90,89 kn teče od 1. srpnja 2008. g. do isplate,
-48,28 kn teče od 1. kolovoza 2008. g. do isplate,
-54,58 kn teče od 1. rujna 2008. g. do isplate,
-83,32 kn teče od 1. listopada 2008. g. do isplate,
-253,10 kn teče od 1. studenog 2008. g. do isplate,
-128,48 kn teče od 1. prosinca 2008. g. do isplate,
-266,83 kn teče od 1. siječnja 2009. g. do isplate,
-285,60 kn teče od 1. veljače 2009. g. do isplate,
-295,06 kn teče od 1. ožujka 2009. g. do isplate,
-272,59 kn teče od 1. travnja 2009. g. do isplate,
-269,34 kn teče od 1. svibnja 2009. g. do isplate,
-234,10 kn teče od 1. lipnja 2009. g. do isplate,
-203,12 kn teče od 1. srpnja 2009. g. do isplate,
-254,21 kn teče od 1. kolovoza 2009. g. do isplate,
-277,65 kn teče od 1. rujna 2009. g. do isplate,
-264,28 kn teče od 1. listopada 2009. g. do isplate,
-251,27 kn teče od 1. studenog 2009. g. do isplate,
-281,16 kn teče od 1. prosinca 2009. g. do isplate,
-309,47 kn teče od 1. siječnja 2010. g. do isplate,
-339,28 kn teče od 1. veljače 2010. g. do isplate,
-331,46 kn teče od 1. ožujka 2010. g. do isplate,
-381,65 kn teče od 1. travnja 2010. g. do isplate,
-368,72 kn teče od 1. svibnja 2010. g. do isplate,
-393,96 kn teče od 1. lipnja 2010. g. do isplate,
-536,11 kn teče od 1. srpnja 2010. g. do isplate,
-503,76 kn teče od 1. kolovoza 2010. g. do isplate,
-625,12 kn teče od 1. rujna 2010. g. do isplate,
-561,11 kn teče od 1. listopada 2010. g. do isplate,
-512,96 kn teče od 1. studenog 2010. g. do isplate,
-659,38 kn teče od 1. prosinca 2010. g. do isplate,
-749,91 kn teče od 1. siječnja 2011. g. do isplate,
-684,27 kn teče od 1. veljače 2011. g. do isplate,
-693,89 kn teče od 1. ožujka 2011. g. do isplate,
-646,75 kn teče od 1. travnja 2011. g. do isplate,
-661,31 kn teče od 1. svibnja 2011. g. do isplate,
-821,58 kn teče od 1. lipnja 2011. g. do isplate,
-844,10 kn teče od 1. srpnja 2011. g. do isplate,
-1.021,50 kn teče od 1. kolovoza 2011. g. do isplate,
P 391/19
-957,10 kn teče od 1. rujna 2011. g. do isplate,
-856,75 kn teče od 1. listopada 2011. g. do isplate,
-854,14 kn teče od 1. studenog 2011. g. do isplate,
-843,17 kn teče od 1. prosinca 2011. g. do isplate,
-879,60 kn teče od 1. siječnja 2012. g. do isplate,
-919,71 kn teče od 1. veljače 2012. g. do isplate,
-920,91 kn teče od 1. ožujka 2012. g. do isplate,
-895,70 kn teče od 1. travnja 2012. g. do isplate,
-905,94 kn teče od 1. svibnja 2012. g. do isplate,
-920,98 kn teče od 1. lipnja 2012. g. do isplate,
-904,76 kn teče od 1. srpnja 2012. g. do isplate,
-906,15 kn teče od 1. kolovoza 2012. g. do isplate,
-891,20 kn teče od 1. rujna 2012. g. do isplate,
-863,53 kn teče od 1. listopada 2012. g. do isplate,
-897,26 kn teče od 1. studenog 2012. g. do isplate,
-909,52 kn teče od 1. prosinca 2012. g. do isplate,
-904,62 kn teče od 1. siječnja 2013. g. do isplate,
-855,35 kn teče od 1. veljače 2013. g. do isplate,
-889,50 kn teče od 1. ožujka 2013. g. do isplate,
-897,32 kn teče od 1. travnja 2013. g. do isplate,
-881,98 kn teče od 1. svibnja 2013. g. do isplate,
-833,73 kn teče od 14. lipnja 2013. g. do isplate,
i to po stopi:
-od 14% godišnje u periodu od 1. studenog 2007. g. do 30. lipnja 2011. g.,
-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako
polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,
-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do isplate izračunava prema prosječnoj
kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
uvećanoj za tri postotna poena.
IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od
8.296,90 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 22. siječnja 2021. g. do
isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih
na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.
Obrazloženje
Tužitelj je dana 30. siječnja 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom protiv tuženika u
kojoj je naveo da je dana 4. lipnja 2007. g. s tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o
kreditu broj .., temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u
iznosu od 26.295,21 CHF u protuvrijednosti kuna. Tuženik je u tom, unaprijed formuliranom
standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF,
P 391/19
otplatu kredita je u čl. 2. i čl. 6. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. Ugovora naveo
visinu kamatne stope u iznosu od 5,20% godišnje ugovorivši u istom čl. Ugovora kako je ista
promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke
(''temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banka d.d.''), bez navođenja egzaktnih,
jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati. Postupajući na ovakav
način, odnosno na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o
tome da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o
jednostranoj promjeni kamatne stope, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s
tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno
odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima i načela savjesnosti i
poštenja te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZPP, prouzročio neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Radi opisanog ponašanja tuženika da je
protiv njega vođen sudski postupak zbog zaštite kolektivnih interesa potrošača, a time i zaštite
interesa tužitelja, i to pred T. sudom u Z. pod brojem P. 1401/12 u kojem je
13. lipnja 2014. g. donesena odluka V. trgovačkog suda R. koji je, odlučujući o
žalbama tuženika, presudom pod brojem P.-7129/13 potvrdio presudu T. suda u
Z. kojom se utvrđuje da je tuženik, kao tuženik pod 1) u tom postupku, u razdoblju od
10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu
ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isti sud da je presudom pod brojem P.-6632/17
od 14. lipnja 2018. g. potvrdio presudu T. suda u Z. broj P. 1401/12 kojom se
utvrđuje da je tuženik, kao tuženik pod 1) u tom postupku, u razdoblju od 1. travnja 2005. g.
do 31. prosinca 2008. g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i
tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne
odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o
svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo
za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik
postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz
Narodnih novina broj 96/13, a od 7. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g. protivno
odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz Narodnih novina 79/07 i
dalje. Na temelju dokumentacije iz kredita tužitelj da je dao izraditi obračun u smislu
utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa kako s osnova
ništetne odredbe o valuti CHF tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamati te je
došao do iznosa od 36.569,66 kn, koji je tuženik neosnovano stekao. S obzirom da su odredbe
koje su izdvojene ništetne od samog početka, odnosno od kada su ugovorene, tužitelj da ima
pravo pokrenuti ovaj postupak, i to temeljem odredbe čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, čl.
502. c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu
individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem
ništetnih odredbi ugovora radi čega je predloženo donošenje presude kojom će se utvrditi da
je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj
… od 4. lipnja 2007. g. zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem
je ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti
26.295,21 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, u dijelu u
P 391/19
kojem je ugovoreno kako se ovaj iznos kredita korisnik kredita obvezuje vratiti uz valutnu
klauzulu s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, čl. 2. u
dijelu kojim je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan kreditoru u anuitetima platiti iznos
kredita od 26.295,21 CHF i redovnu kamatu u kunskoj protuvrijednosti obračunatu prema
srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, čl. 6. u dijelu kojim je ugovoreno kako korisnik kredita
otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 425,94 obračunatoj
prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, zatim i odredba čl. 2. u dijelu
kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta,
a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., čl. 6. st. 2. u kojem je
ugovoreno kako za slučaj izmjene kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama
kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta te s obvezuje
plaćati tako izmijenjene anuitete. Zatražena je i isplata iznosa od 36.569,66 kn s pripadajućim
kamatama.
U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u pogledu
osnove, visine i razloga koje je naveo tužitelj u tužbi te je istakao prigovor zastare navodeći
da je, vezano za valutnu klauzulu, tužitelj upoznat s valutnim rizikom, a valutna klauzula je
izrijekom dopuštena zakonom te predstavlja legitimnu ugovornu odredbu. Nakon što je
valjano ugovorena ne može postati ništetna zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti,
niti je kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti protivno Ustavu RH, prisilnim
propisima ili moralu društva. Nije sporan ni drugi bitan sastojak Ugovora: redovna kamata
odnosno početna kamata od 5,20%. Presuda na koju se tužitelj poziva u pogledu odredbe o
valutnoj klauzuli da je u direktnoj suprotnosti s uputom VSRH iz rješenja Revt 575/16 prema
kojoj uputi je bitno utvrditi jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale odnosno po
redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom
razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja tečaja CHF i ostalih valuta uz koje su ugovoreni
krediti uz primjenu valutne klauzule te jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom
planu i gospodarstvu RH koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno
utjecati na tečaj tih valuta prema kuni. Tuženik je, nadalje, elaborirao da tuženik ne samo da
nije znao nego nije imao niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute
niti je u vrijeme zaključenja predmetnog kredita znao ili mogao znati da će doći do svjetske
financijske krize i pritiska na CHF u mjeri u kojoj švicarska vlada neće uspjeti ''obraniti'' tečaj
CHF/EUR. Uloga i cilj HNB da je održati stabilnost tečaja kune prema EUR, a HNB ne štiti
tečaj kune prema CHF već se isti posredno formira preko EUR. Tuženik da je prilikom
sklapanja Ugovora pružio tužitelju sve potrebne informacije odnosno informirao je tužitelja
kao korisnika kredita o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu
klauzulu u CHF, pridržavajući se točno određenih smjernica. Tuženik da je bio posljednja
banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u CHF te navedene kredite nije reklamirao već je,
upravo suprotno, destimulirao korisnike time što je su ti krediti imali najviše kamatne stope u
odnosu na konkurentne kredite. Tužitelj je upozoren u samom Ugovoru, a i prilikom
odobravanja kredita na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom te na poznate
razlike predmetne valute prema drugim valutama u ponudi (USD i EUR). Tužitelj ničim nije
dokazao da je tuženik znao ili mogao znati budući smjer kretanja tečaja CHF. U odnosu na
način promjene kamatne stope tuženik je istaknuo da se kamatna stopa, počevši od 1. siječnja
2013. g. pa do otplate kredita, mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a obzirom
na zakonom predviđene zahtjeve, i to u konkretnom slučaju u skladu s promjenama javno
dostupnog ugovorenog parametra: 6M LIBOR za CHF, a čija je promjena neovisna o volji
ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope (u konkretnom slučaju 5,985).
P 391/19
Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 15. srpnja 2020. g. te je tužitelj,
osim utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu, zatražio isplatu
iznosa od 35.590,31 kn s pripadajućim kamatama.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom financijskog izračuna koji je tužitelj
dostavio uz tužbu, Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj … od 1.
lipnja 2007. g., podataka o promjeni kamatne stope po kreditnoj partiji …, prvog
otplatnog plana kredita od 3. rujna 2018. g., prometa po kreditu od 1. lipnja 2007. g. do 14.
lipnja 2013. g., obavijesti o isplati kredita, potvrde o namirenju kredita, ovjerovljenog
prijevoda izlaganja vice-guvernera Š. narodne banke od 24. veljače 2000. g. i 19.
veljače 2004. g., članaka iz V. lista, V., N. lista i J. lista, izvoda iz
edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. g., obavijesti o novostima u utvrđivanju
kamatne stope od 8. siječnja 2013. g., Općih uvjeta poslovanja, Općih uvjeta promjene
kamatnih stopa Zagrebačke banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama,
reklamnih materijala tuženika u promociji kredita u CHF, obvezujućeg informativnog letka i
rizicima deviznih kredita, grafa povijesnog kretanja odnosa CHF-EUR i CHF-kn i analize
oglašavanja osam poslovnih banaka u spornom periodu B. analize d.o.o. Sud je proveo
dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji M. T. koja je
izradila pisani nalaz i mišljenje od 5. ožujka 2020. g. i pisanu dopunu od 17. ožujka 2020. g.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl.
1., 2. i 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj … od 1. lipnja 2007.
g., a koje odredbe se, prema mišljenju tužitelja, odnose na ugovaranje valutne klauzule u
valuti CHF i na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu te predstavljaju
nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa od 35.590,31 kn s
pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem
valutne klauzule u valuti CHF i povećanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao
pretplatu u tom iznosu.
Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao
korisnika kredita, dana 1. lipnja 2007. g. sklopljen Ugovor kreditu za kupnju motornog vozila
s valutnom klauzulom na iznos od 26.295,21 CHF s rokom otplate od 72 mjeseca te da je
ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti
mjesečnih iznosa u CHF u visini od 425,94 CHF obračunatih po srednjem deviznom tečaju
tuženika na dan dospijeća pojedine rate. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 2. Ugovora
o kreditu ugovorile početnu ugovornu redovnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, koja je
tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a
temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. banke d.d. U odredbi čl. 6. Ugovora
navedeno je da, za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim
stopama kreditora, korisnik pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje
plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti
korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora. Nadalje, nije sporno ni da
je tužitelj u cijelosti namirio kreditnu tražbinu o čemu je tuženik izdao potvrdu od 18. lipnja
2013. g.
P 391/19
Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u
CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim,
o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike
zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive
kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 14. lipnja 2013. g. kada je
tužitelj uplatio zadnji anuitet). Istaknut je i prigovor zastare.
Tužitelj se pozvao na presudu T. suda u Z. pod brojem P. 1401/12 od
4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 1) Z. d.d., u ovoj
parnici tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o
kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa
koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana
presuda je potvrđena presudom V. trgovačkog suda R. broj P.-7129/13-4 od 13. lipnja
2014. g., a V. sud R. H. svojom odlukom broj R.-249/14-2 od 9.
travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog
saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik,
predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom
postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08,
123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi
pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji
u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda
utvrđena u kolektivnom sporu.
U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između
ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u
spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su
se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu
bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je
postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na
temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o
kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom
budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena
kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci T. suda u Z., a koja je
potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom V.
trgovačkog suda R. i V. suda R., već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i
tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne
parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana.
Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji
se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred T. sudom u Z., i to
P 391/19
navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno
informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa
potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na
valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači
nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem
razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva
pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku
solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i
sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o
postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i
učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita
javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa
ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje
iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07,
75/09 i 120/16).
Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom
sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su
se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio
nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o
promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.
To, nadalje, znači da je odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka
u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama
tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. te odredbu čl.
6. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno kako za slučaj izmjene kamatne stope
u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi
ili povisi iznos anuiteta te s obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete trebalo utvrditi
ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije
određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim
odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu
odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,
89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t.
I. izreke ove presude.
Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela
odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i
ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako
tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbi iz
čl. 2. i 6. kojima je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi
koja je promjenjiva sukladno odluci banke ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u
preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,20 % .
S obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu, sadržane u čl. 2. i 6. koje se odnose na
promjenjivu kamatnu stopu, utvrđene ništetnima to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano
stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je
dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno
ugovorene kamatne stope od 5,20%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika
naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.
P 391/19
Nadaje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da
potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem
odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade
štete koja mu je nastupila.
Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima
je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog
suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i
utvrđenja iz presude V. trgovačkog suda R. broj P.-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i
odluke T. suda u Z. broj P. 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku
postupka koji je pokrenut po tužbi H. saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač
protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja
kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.
U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane
uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim
odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo,
da tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i
osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu
neravnotežu među strankama na štetu tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao
i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja
kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na
vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će
izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve
informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je tužitelj bio
onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći
sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima,
vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja
Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i
prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci
o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg
preuzima.
Stoga je odredbe čl. 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu
u kojem je ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj
protuvrijednosti 26.295,21 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate
kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se ovaj iznos kredita korisnik kredita obvezuje
vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim
ugovorom, u dijelu kojim je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan kreditoru u anuitetima
platiti iznos kredita od 26.295,21 CHF i redovnu kamatu u kunskoj protuvrijednosti
obračunatu prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja te u dijelu kojim je ugovoreno kako
korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF
425,94 obračunatoj prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja trebalo
utvrditi ništetnom, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe
102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.
I temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 1., 2. i 6. Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti
švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one o
P 391/19
promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao
pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih
odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno
vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T. na okolnost postojanja
razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni
tečaj u kunama i razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene
kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u
prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.
U pisanom nalazu i mišljenju od 5. ožujka 2020. g. i pisanoj dopuni od 17. ožujka
2020. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu (Ugovora o kreditu za kupnju
motornog vozila broj … od 1. lipnja 2007. g., pismena tuženika od 28. kolovoza
2018. g. s podacima o promjeni kamatne stope, otplatnog plana od 3. rujna 2018. g., prometa
po kreditu od 1. lipnja 2007. g. do 14. lipnja 2013. g., potvrde o namirenju kredita, obavijesti
o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013. g.), vještakinja je
utvrdila:
-da je tužitelju temeljem zaključenog Ugovora odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.295,21 CHF s rokom otplate u 72 mjesečna anuiteta,
-da je u čl. 2. ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva, a na dan sklapanja Ugovora iznosila je 5,20% godišnje,
-da je u čl. 6. utvrđen mjesečni anuitet od 425,95 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja,
-da je prva rata kredita dospjela 1. srpnja 2007. g., a zadnja 1. lipnja 2013. g.,
-da iz dokumentacije tuženika proizlazi da je kredit iskorišten u visini od 26.116,48
CHF, što je za 178,73 CHF manje od iznosa navedenog u Ugovoru (26.295,21-26.116,48), te
da isplaćeni iznos kredita preračunat u kune po srednjem tečaju HNB za CHF iznosi
116.605,58 kn,
-da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit 14. lipnja 2013. g.
-da iz Prvog otplatnog plana proizlazi da bi tužitelj u 72 mjesečne rate uz obračun
kamata po ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20% te uz primjenu tečaja CHF na dan korištenja
kredita 11. lipnja 2007. g. (4,464832) s osnova glavnice i redovnih kamata platio ukupno
30.458,17 CHF odnosno 135.990,61 kn od čega s osnova glavnice 26.116,48 CHF odnosno
116.605,70 kn te s osnova kamata 4.341,69 CHF odnosno 19.384,92 kn, a da je zbog
promjene kamatne stope i uz plaćanje anuiteta po tečaju na dan dospijeća svakog anuiteta
platio 31.883,60 CHF odnosno 171.498,91 kn od čega s osnova glavnice 26.116,48 CHF
odnosno 142.325,28 kn i s osnova kamata 5.767,12 CHF odnosno 29.173,63 kn,
-da razlika više plaćenog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule
iznosi ukupno 35.508,30 kn od čega s osnova glavnice 25.719,58 kn te s osnova kamata
9.788,72 kn, s tim da u utuženom razdoblju od dospijeća 4. anuiteta 1. listopada 2007. g. do
P 391/19
konačne otplate kredita 14. lipnja 2013. g. razlika više plaćenog zbog promjene kamatne stope
i primjene valutne klauzule iznosi ukupno 35.590,28 kn od čega s osnova glavnice 25.780,05
kn te s osnova kamata 9.810,23 kn,
-da je radi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj više platio ukupno 1.425,43 CHF odnosno 7.457,27 kn.
Što se tiče istaknutog prigovora zastare koji je trebalo raspraviti, primijeniti je trebalo
odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik
imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za
osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na
umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za
restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima
isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i
netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je
zauzeto slijedeće pravno mišljenje:
-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do
prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih
zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u
povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).
Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih
teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi
zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što
se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih
zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi
zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti
djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez
obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi
zaštite kolektivnih interesa potrošača ne spriječava potrošača da protiv trgovca pokrene
pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH
donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu
odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim
okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o
proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i
pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz
presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u
takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.
Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite
kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod
poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog
suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala
pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne
klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj
P 391/19
parnici tužba od 30. siječnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje M. T. kao stručan, temeljit i
objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih
anutiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF te razlike više obračunate kamate temeljem
primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj
visini od ukupno 35.590,28 kn, s tim što je tužitelj, zbrajajući preplaćene anuitete došao do
iznosa od nešto više: 35.590,31 kn, što je sud u cijelosti prihvatio, te je odlučeno kao u izreci
presude pod točkom III.
Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od
plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više
isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi povišenja ugovorene
kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.
Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se
vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a
inače od dana podnošenja zahtjeva.
Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o
kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te uvećane za kamatu koja je
obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštenih
ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike
zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene
pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena
pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.
Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi koja se
do 31. srpnja 2015. g. za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet
postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, što je u cijelosti u skladu s propisima o
zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima, s tim da je u
periodu od 31. srpnja 2009. g. do 30. lipnja 2011. g. stopa zatezne kamate iznosila 14%, a u
skladu s Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke (Narodne novine
broj 132/07).
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je
tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je
imao tužitelj vodeći ovaj spor.
Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 9. travnja 2019.
g., trošak zastupanja na ročištu od 16. travnja 2019. g. i za sastav podneska od 15. srpnja
2020. g. po 25 bodova (ukupno 50 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 17. rujna 2019.
g. i 9. rujna 2020. g. po 50 bodova (ukupno 100 bodova).
P 391/19
Ukupan broj bodova od 350 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife
o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14,
118/14 i 107/15). Iznos koji se dobije na opisani način (3.500,00 kn) trebalo je uvećati za
zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe (719,00 kn) i presude (705,90 kn) i za troškove
vještačenja koje je podmirio tužitelj (2.500,00 kn) te tako dobiti iznos od 8.296,90 kn, kako je
trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki IV. izreke presude.
Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja mu, prema
odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i
73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu
ove kamate.
U Splitu, 22. siječnja 2021. g.
S U D A C:
SANDI PETRIČIĆ v. r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi
nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude
obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije
bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava
presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a19).
