Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-1383/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu
Dominko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. H. d.o.o., Z., …
, OIB …, zastupan po punomoćniku T. Z., odvjetniku u Odvjetničkom
društvu Z. i p. d.o.o. iz O., protiv tuženika S. V., iz Z., …, OIB 31438946525, zastupanog po punomoćniku D. I., odvjetniku iz
Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom
Zagrebu, poslovni broj 8 Povrv-158/2020-6 od 2. listopada 2020., 22. siječnja 2021.

p r e s u d i o j e

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj 8 Povrv-158/2020-6 od 2. listopada 2020.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj 8 Povrv-158/2020-6 od 2.
listopada 2020. godine održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju
vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ž. M. iz Z. poslovni broj Ovrv-
410/2018 od 31. siječnja 2018. godine u dijelu u kojem je naloženo tuženiku S. V. iz
Z., …, da tužitelju A. H. d.o.o. Z., …, isplati iznos od

9.086,04 kune, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate
za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koja kamate teče na iznos od
410,00 kuna od 17. lipnja 2017. godine pa do isplate, na iznos od 490,00 kuna od 16. srpnja

2017. godine pa do isplate, na iznos od 490,00 kuna od 17. kolovoza 2017. godine pa do isplate,
na iznos od 490,00 kuna od 16. rujna 2017. godine pa do isplate, na iznos od 397,00 kuna od

17. listopada 2017. godine pa do isplate, na iznos od 180,00 kuna od 17. studenog 2017. godine

2 Poslovni broj: Gž-1383/2020-2

pa do isplate, na iznos od 3.240,00 kuna od 17. siječnja 2018. godine pa do isplate, i na iznos od 3.389,04 kune od 20. siječnja 2018. godine pa do isplate (točka I izreke).

O troškovima parničnog postupka je odlučeno na način da je tuženiku S. V.
iz Z., …, naloženo da tužitelju A. H. d.o.o. Z., …,
isplati iznos od 3.625,00 kune, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se
određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, tekućom od

02. listopada 2020. godine pa do isplate (točka II izreke).

Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog bitnih povreda postupka i zbog
pogrešne primjene materijalnog prava pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to
tako da pobijanu presudu preinači odbacivanje tužbe ili odbijanjem tužbenog zahtjeva, ili da ju
ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Uvodno valja napomenuti da predmetna parnica predstavlja spor male vrijednosti u
smislu odredbe čl.458.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/88, 57/11, 25/13, 89/14 i 79/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), jer se
tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, a u
skladu sa odredbom čl.467.st.1. ZPP-a presudu kojom završavaju takvi sporovi dopušteno je
pobijati samo zbog bitnih povreda postupka iz odredbe čl.354.st.2. (izuzev bitne povrede iz t.3.)
te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Dakle, u smislu navedene odredbe predmetnu
presudu nije dopušteno žalbom pobijati zbog bitnih povreda postupka iz odredbe čl.354.st.1. te
st.2.t.3.ZPP-a. Isto tako, predmetnu presudu nije dopušteno žalbom pobijati ni zbog žalbenog
razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Predmet spora u ovoj parnici je tražbina tužitelja s osnova neplaćenih a isporučenih
elektroničkih komunikacijskih usluga u mobilnoj mreži, sve to po ispostavljenim računima za
mjesece svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan i listopad 2017. godine, i tražbina s osnova
neotplaćene cijene za isporučeni proizvod (mobilni uređaj) te jednokratne naknade zbog raskida
ugovora prije isteka ugovorenog roka (u visini ostvarenog popusta za proizvod i usluge) po
računima za mjesec prosinac 2017. godine i za mjesec siječanj 2018. godine.

Prvostupanjski sud je navedeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim nakon što je u
provedenom postupku utvrdio sljedeće činjenice:

-da tužitelj u svojim poslovnim knjigama tereti tuženika za dug u ukupnom iznosu od

9.086,04 kune te da je tužitelj za navedeni dug tuženiku ispostavio račune,

-da se iznos od 2.457,00 kuna odnosi na isporučene telekomunikacijske usluge do
otkaza ugovora – i to za mjesec svibanj 2017. godine iznos od 410,00 kuna, za mjesece lipanj,
srpanj i kolovoz 2017. godine po 490,00 kuna, za mjesec rujan 2017. godine iznos od 397,00
kuna, i za mjesec listopad 2017. godine iznos od 180,00 kuna

-da se iznos od 3.240,00 kuna po računu za mjesec prosinac 2017. godine odnosi na
neisplaćenu cijenu za isporučeni mobilni uređaj, a iznos od 3.389,04 kuna po računu za mjesec
siječanj 2018. godine na naknadu za prijevremeni raskid ugovora,

3 Poslovni broj: Gž-1383/2020-2

-da su tužitelj, kao pružatelj telekomunikacijskih usluga, i tuženik kao korisnik
telekomunikacijskih usluga, bili u pretplatničkom ugovornom odnosu temeljem tuženikova
zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 09. svibnja 2017. godine,
-da je navedeni ugovor zaključen uz minimalno trajanje ugovornog odnosa od 24
mjeseca za tarifni model „bez granica XXL“,

-da su stranke uz navedeni ugovor o pretplatničkom odnosu istog dana zaključile uz
obročnu otplatu (na 24 mjesečne rate) ugovor o kupnji mobilnog uređaja – Galaxy S8 orhideja
siva, po cijeni od 4.329,00 kuna,

-da je zbog nepodmirenja dospjelih računa (dospjelih mjesečnih naknada za pružene
usluge i dospjelih rata za kupljeni uređaj) tužitelj dopisom od 08. studenog 2017. godine
tuženiku otkazao ugovorni odnos sa danom 20. studeni 2017. godine,

-da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa imao prijavljeno prebivalište na adresi
koju je i prijavio kao adresu svoga prebivališta u zahtjevu za zasnivanje pretplatničkog odnosa,
i da je tužitelj na tu adresu tuženiku i upućivao sve ispostavljene račune,
-da iz zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa proizlazi da se je tuženik, za slučaj
raskida prijevremenog skrivljenog raskida ugovornog odnosa, obvezao platiti tužitelju naknadu
za prijevremeni raskid, te da su stranke o svim odredbama ugovora pregovarale pa i o navedenoj
odredbi,

-da obračunata naknada za preostalo ugovoreno razdoblje iznosi ukupno 6.212,90 kuna,
a da tužitelj od tuženika, umjesto te naknade, potražuje isplatu za njega povoljnijeg iznosa od

3.389,04 kune u vidu ostvarenog popusta na kupljeni uređaj (2.856,00 kuna) i na kupljene
usluge (533,04 kune).

Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da je ugovorni
pretplatnički odnos, kao i ugovor o obročnoj kupnji uređaja, prestao otkazom od strane tužitelja
prije isteka ugovorenog razdoblja, a na koji otkaz je tužitelj imao pravo temeljem odredbe
čl.468. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: OZ/05) te
temeljem odredbi čl.14.2. Općih uvjeta poslovanja tužitelja, to sve zbog toga što tuženik nije
podmirio ni dospjelo dugovanje za pružene telekomunikacijske usluge ni dosjele otplatne rate
za kupljeni uređaj, slijedom čega je tuženik, temeljem navedenih odredbi, te odredbi čl.6.3.3.
Općih uvjeta poslovanja, dužan tužitelju platiti dug po svim ispostavljenim računima za
razdoblje do prestanka ugovornog odnosa, ali i utuženi iznos s osnova neotplaćenih rata za
kupljeni uređaj i jednokratnu naknadu za prijevremeni raskid u visini ostvarenih popusta za
kupljeni uređaj i za ugovorene usluge, u ukupnom iznosu od 9.086,04 kune, pa za taj iznos
zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja
održavanjem na snazi platnog naloga iz rješenja o ovrsi. Pri tome, sud prvog stupnja izražava i
pravni stav da zaključeni ugovor, koji je potrošački, nije nepošten i ništetan u smislu odredbi
Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje: ZZP), jer iz ugovorne
dokumentacije proizlazi da su stranke o svim spornim ugovornim odredbama pregovarale te da
njima tuženik nije, u odnosu na tužitelja, doveden u neravnopravan položaj.

U žalbi protiv navedene presude tuženik ukazuje na bitnu povredu postupka iz odredbe
čl.354.st.1. u svezi čl.8. ZPP-a – jer presuda nije donesena uz savjesnu ocjenu svih izvedenih
dokaza; ukazuje na bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a – jer ima niz
nedostataka zbog kojih je nerazumljiva i nije ju moguće na valjan način ispitati; da je sud prvog
stupnja učinio i bitnu povredu postupka jer u konkretnom slučaju, s obzirom da se radi o sporu
male vrijednosti, nije bilo mjesta za primjenu odredbi ZPP-a o postupku kao povodom
prigovora protiv platnog naloga; da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje i
na njega pogrešno primijenio materijalno pravo – to prije svega stoga jer sud prvog stupnja nije
ocijenio zakonitost rješenja o ovrsi javnog bilježnike čemu je tuženik prigovorio još u prigovoru

4 Poslovni broj: Gž-1383/2020-2

protiv rješenja o ovrsi, pri čemu u bitnome ističe da javni bilježnik to rješenje nije ni mogao
donijeti jer prijedlog za ovrhu nije sadržavao sve ono što je morao sadržavati i jer je ovrha
predložena na temelju izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga koji nema svojstvo
vjerodostojne isprave jer ne sadrži sve ono što neka isprava mora sadržavati da bi imala
navedeno svojstvo; da tužitelj nikako nije mogao ispostaviti račune nakon otkaza ugovornog
odnosa a onda niti utužiti iznose iz tih računa jer nakon raskida ugovornog odnosa nije prema
tuženiku pružao nikakve usluge; da utuženi iznosi od 3.240,00 kuna i 3.389,04 kune u suštini
predstavljaju naknadu štete za što tužitelj nikako nije mogao ispostaviti račune tuženiku što
nadalje znači da je u tom dijelu prijedlog za ovrhu valjalo odbaciti kao nedopušten; da tužitelj
nije ničime dokaza da je tuženiku stvarno poslao sve ispostavljene račune i da ih je on primio.
Zbog svega naprijed navedenog tuženik smatra da je pobijana odluke nezakonita i da je
donesena na štetu tuženika.

Naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, i to
zbog slijedećih razloga.

Prije svega, budući da je u konkretnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti, tuženik se
u žalbi neutemeljeno poziva na postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.1. u svezi
čl.8. ZPP-a – jer je riječ o relativno bitnoj povredi postupka zbog koje nije dopušteno pobijati
presudu donesenu u sporu male vrijednosti. Stoga navedene tvrdnje tuženika ovaj sud drugog
stupnja nije uzeo u razmatranje.

Iako u uvodu žalbe navodi da ju izjavljuje samo zbog bitnih povreda postupka i zbog
pogrešne primjene materijalnog prava, u nastavku njenog obrazloženja tuženik ističe da je sud
prvog stupnja pogrešno primijenio i činjenično stanje – iz čega bi proizlazilo da žalbu izjavljuje
i zbog tog žalbenog razloga, zbog koje također, u skladu sa odredbom čl.467.st.1. ZPP-a, nije
dopušteno pobijati presudu donesenu u sporu male vrijednosti. Stoga ovaj sud drugog stupnja
ni navedene žalbene tvrdnje nije uzeo u razmatranje.

Nije počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, na koju u žalbi
ukazuje tuženik, jer je pobijana presuda jasna u svim svojim dijelovima, i u obrazloženju i u
izreci, i jer sadrži po svemu potpuno jasne i međusobno neproturječne razloge za sve važne
činjenice, a nema niti drugih nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način
ispitati, a sud prvog stupnja nije učinio ni bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje ovaj
sud drugog stupnja, u smislu odredbe čl.365.st.2. u vezi sa čl.467.st.1. ZPP-a, pazi i po
službenoj dužnosti.

Nadalje, neutemeljene su i žalbene tvrdnje da predmetni postupak, samo zbog činjenice
što je riječ o sporu male vrijednosti, nije bilo moguće provoditi i kao postupak povodom
prigovora protiv platnog naloga, a sve to s obzirom na izričitu odredbu čl.58.st.3. Ovršnog
zakona (NN broj 112/12 i dr. – dalje: OZ/12), kojom je propisano da ako se rješenje o ovrsi
pobija u cijelosti ili samo u dijelu kojim je ovršeniku naloženo da namiri tražbinu, da će sud
kojemu je prigovor podnesen staviti izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena
ovrha i ukinuti provedene radnje, a postupak će nastaviti kao u povodu prigovora protiv
platnoga naloga, a ako za to nije mjesno nadležan, dostavit će predmet nadležnom sudu, ali i s
obzirom na odredbu čl.460. ZPP-a, kojom je propisano da će se postupak u sporovima male
vrijednosti provoditi i u povodu prigovora protiv platnog naloga ako vrijednost osporenog dijela
platnog naloga ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna.

5 Poslovni broj: Gž-1383/2020-2

Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz odredbe čl.356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja na
utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je održao na snazi platni
nalog.

Prije svega, potpuno su neutemeljene žalbene tvrdnje da je sud bio dužan ukinuti
rješenje o ovrsi javnog bilježnika i odbaciti prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave
tvrdeći pri tome da je podnesenim prijedlogom predloženo određivanje ovrhe na temelju
vjerodostojne isprave. Naime, ovrhu u ovom predmetu javni bilježnik je odredio na temelju
„izvatka iz ovjerenih poslovnih knjiga“ (list 3), koja isprava, u smislu odredbe čl.31. OZ/12,
predstavlja vjerodostojnu ispravu, i predmetna vjerodostojna isprava sadrži sve ono što u smislu
navedene odredbe mora sadržavati da bi na temelju nje javni bilježnik mogao odrediti ovrhu.
Čak, kada bi navedene tvrdnje žalitelja i bile točne, to u konačnici, samo po sebi ne bi
predstavljalo razlog i za odbijanje postavljenog tužbenog zahtjeva kao neosnovanog ukoliko bi
tužitelj dokazao postojanje osnove i visinu svoje novčane tražbine iskazane u vjerodostojnoj
ispravi, a što je u predmetnom postupku tužitelj i učinio.

Isto tako, neutemeljene su i žalbene tvrdnje o nezakonitosti pobijane odluke samo zbog
toga što je za dio tražbine u iznosu od 3.240,00 kuna i u iznosu od 3.389,04 kune tužitelj
ispostavio tuženiku račune koji nose datum nakon raskida ugovornog pretplatničkog odnosa, i
samo zbog toga što je riječ o tražbini naknade štete zbog raskida ugovora. Naime, nema spora,
a što utvrđuje i sud prvog stupnja da navedeni iznosi predstavljaju tražbine koje su posljedica
od strane tuženika skrivljenog raskida ugorova o pretplatničkom odnosu i ugovora o kupnji
mobilnog uređaja, a na koje tužitelj ima pravo, kako temeljem odredbi sklopljenog ugovora
kojima su regulirali posljedice raskida ugovora prije isteka vremena njegova obveznog trajanja,
ali i temeljem važećih i u ovom predmetu primjenjivih zakonskih odredbi.

Naime, na ugovorni pretplatnički odnos stranaka, nastao 09. svibnja 2017. godine,
primjenjuju se odredbe Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN broj 73/08, 90/11,
133/12, 80/13, 71/14 i 72/17 – dalje: ZEK). Tim je zakonom u čl.41.st.1. propisano da se prava
i obveze iz pretplatničkog odnosa između operatora javnih komunikacijskih usluga i
pretplatnika tih usluga uređuju njihovim međusobnim ugovorom (u daljnjem tekstu:
pretplatnički ugovor), a u st.4. da sastavni dio pretplatničkog ugovora čine opći uvjeti
poslovanja, uvjeti korištenja usluga i cjenik usluga za koje se taj ugovor sklapa, da pretplatnički
ugovor mora sadržavati odredbe koje su utvrđene posebnim zakonom kojim je uređena zaštita
potrošača, te drugim posebnim propisima, da obvezno trajanje pretplatničkog ugovora ne može
biti dulje od dvije godine, pri čemu operatori javnih komunikacijskih usluga moraju nuditi i
pretplatničke ugovore u trajanju od jedne godine, i da ugovori sklopljeni putem sredstava
daljinske komunikacije ili elektroničke trgovine, kao i ugovori sklopljeni izvan poslovnih
prostora operatora, moraju sadržavati odredbe u skladu s posebnim propisima. Odredbom
čl.42.st.1. navedenog zakona je propisano da Opći uvjeti, između ostalog, sadrže i odredbe o
načinu i uvjetima zasnivanja, trajanja, prijenosa, obnavljanja, raskidanja i prestanka
pretplatničkog odnosa, uključujući i naknade za raskid ugovora prije isteka obveznog trajanja
ugovora.

Nije sporno (jer to proizlazi i iz po tuženiku potpisanog zahtjeva za zasnivanje
pretplatničkog odnosa) da su stranke, priliko sklapanja ugovora, ugovorile da će tuženik kao
korisnik usluga biti u obvezi platiti i jednokratnu naknadu za slučaj po njemu skrivljenog otkaza
ugovora prije isteka vremena obveznog trajanja ugovora. Pri tome treba ukazati i na odredbu
čl.41.st.5. ZEK kojom je propisano da pretplatnik ima pravo na raskid pretplatničkog ugovor u
bilo kojem trenutku te da se pretplatničkim ugovorom može utvrditi da, ako pretplatnik raskine

6 Poslovni broj: Gž-1383/2020-2

ugovor ili je ugovor raskinut krivnjom pretplatnika prije isteka razdoblja obveznog trajanja
ugovora, pretplatnik mora platiti mjesečnu naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja
ugovora ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario ako je plaćanje te
naknade povoljnije za pretplatnika, osim u slučaju iz čl.42.st.7. ovog Zakona.

Ovaj sud drugog stupnja prihvaća kao pravilan stav suda prvog stupnja da naprijed
navedene tražbine tužitelja nisu posljedica nepoštene a onda i ništetne ugovorne odredbe u
smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14 – dalje: ZZP/14) važećeg u vrijeme
sklapanja ugovora. Naime, iz zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa prihvaćenog od
strane tužitelja čime je došlo do sklapanja predmetnog ugovora, iz njegove točke 6. jasno
proizlazi da je zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa ispunjen u skladu sa željama tužene,
i da su stranke pregovarale o svakoj njegovoj odredbi – što znači i o odredbi kojom je
ugovorena obveza plaćanja naknade za slučaj prijevremenog raskida ugovora.

U konkretnom slučaju nesporno je da tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim
sudom nije isticao tvrdnju da o odredbi ugovora, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade
za prijevremeni raskid ugovora, stranke nisu posebno pregovaralo. Stoga, imajući u vidu
navedeno te sadržaj točke 6. ugovora, kojom je utvrđeno da su stranke ugovora pregovarale o
svim odredbama ugovora – dakle i o ugovornoj odredbi o plaćanju naknade za prijevremeni
raskid ugovora, pravilan je zaključak suda prvog stupnja o tome da se ne radi o ništetnoj
odredbi. Naime, da bi neka ugovorna odredba bila nepoštena u smislu čl.49. navedenog zakona,
moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i da se o toj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo – s tim da se prema odredbi st.2. navedenog članka smatra da se o nekoj odredbi
nije pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao
utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog
ugovora trgovca. Iz stanja spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o unaprijed
formuliranom standardnom ugovoru tužitelja kao trgovca – pa bi u skladu s odredbom
čl.49.st.4. ZZP-a teret dokazivanja suprotno predmnjevi propisanoj odredbom st.2. istog članka
bio na tužitelju. Međutim, u situaciji kada je u zahtjevu za zasnivanje pretplatničkog odnosa
čijim prihvaćanjem je ugovor sklopljen, navedeno da su stranke posebno pregovarale o svim
ugovornim odredbama, teret dokazivanja iz odredbe st. 4. prebačen je na tuženika, a on u
postupku nije ni tvrdio da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo i da bi ista zbog toga bila
ništetna.

Pri svemu tome treba reći i to da tužitelj tuženiku nije ni zaračunao jednokratnu naknadu
u visini (6.212,90 kuna) svih preostalih mjesečnih obroka od isteka vremena obveznog trajanja
ugovora, već je u skladu sa naprijed citiranom odredbom čl.41.st.5. ZEK tuženiku zaračunao
za njega povoljniji iznos (3.389,04 kune), tj. iznos u visini ostvarene koristi na kupljeni mobilni
uređaj i ostvarenoj koristi na ugovorenu mobilnu uslugu.

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio i materijalno pravo kada je prihvatio i dio
tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 3.240,00 kuna – što čini preostali iznos
ugovorene kupoprodajne cijene za kupljeni mobilni uređaj, jer je tužitelj, u skladu sa odredbom
čl.468. ZOO/05, imao pravo zbog neplaćanja dospjelih obroka ugovorene cijene raskinuti
ugovor o prodaji i zahtijevati isplatu ostatka ugovorene cijene za prodani i tuženiku isporučeni
proizvod.

Prema tome, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti održao na snazi platni nalog javnog bilježnika, a time i u cijelosti prihvatio postavljeni

7 Poslovni broj: Gž-1383/2020-2

tužbeni zahtjev, a pravilno je, u skladu sa odredbom čl.154.st.1. ZPP-a, odlučio i o troškovima parničnog postupka.

Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti
žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

Budući da tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku ne pripada mu ni pravo na
naknadu troška izjavljivanja žalbe.

Bjelovar, 22. siječnja 2021.

Sudac

Antun Dominko, v.r.