Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-1145/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, u pravnoj stvari tužitelja D.
Š. iz S., OIB: …., zastupanog po
punomoćniku G. D., odvjetniku iz Z., protiv tuženika
R. k. Z., OIB: …., zastupanog po
zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku B. Š., odvjetniku u
Odvjetničkom društvu M. i Š. d.o.o. Z., radi
isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu
poslovni broj P-3295/2018 od 11. ožujka 2020., dana 22. siječnja 2021.,

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-
3295/2018 od 11. ožujka 2020. i sudi tako da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev
tužitelja D. Š. koji glasi:

"Nalaže se tuženiku R. k. Z., Z. isplatiti tužitelju D.
Š. iznos od 8.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama, i to počevši od 1.10.2013.
do 31.7.2015. po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05) određenoj za svako
polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od

1.8.2015. do isplate po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno
razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za tri postotna poena, sve u kunskoj
protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate."

Nalaže se tužitelju D. Š. da tuženiku R. k. Z. naknadi
parnični trošak u visini od 8.762,50 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

Poslovni broj: 20 Gž-1145/2020-2 2

"I/ Nalaže se tuženiku R. k. Z., Zagreb isplatiti tužitelju D.
Š. iznos od 8.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama, i to počevši od 1.10.2013.
do 31.7.2015. po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05) određenoj za svako
polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od

1.8.2015. do isplate po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno
razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za tri postotna poena, sve u kunskoj
protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, kao i naknaditi mu troškove
parničnog postupka u iznosu od 5.962,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi na
osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje
Hrvatska narodna banka, za tri postotna poena, počevši od 11.3.2020. do isplate, sve u roku
15 dana.

II/ Odbija se tuženik R. k. Z. Z. sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, u cijelosti.

Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba
parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene
materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet
vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U žalbi ističe da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Osim toga, nejasno je
na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da potraživanje tužitelja za svibanj i lipanj

2013. iznosi 8.000,00 EUR-a jer iz Izjave o sporazumnom raskidu Ugovora od 30. lipnja

2013. ne proizlazi visina potraživanja. Navodi da je postupio sukladno Izjavi od 30. lipnja

2013. na način da je tužitelju isplatio mjesečni dohodak za svibanj i lipanj 2013., kao i
podmirio obvezu otplate osobnog kredita tužitelja u iznosu od 17.000,00 EUR-a, a u prilog
čega je dostavio karticu dobavljača iz koje je razvidno da su sva potraživanja tužitelja s o
snove neisplaćenih naknada u cijelosti podmirena jer saldo na kraju iznosi 0,00 kn. Stoga da
je jedini materijalni dokaz na koji se poziva tužitelj Izjava od 30. lipnja 2013. u kojoj uopće
nije naznačeni iznos potraživanih mjesečnih naknada koje tužitelj potražuje u ovom postupku.
Osim toga, prvostupanjski sud zaključuje da nema dovoljno stručnog znanja na temelju kojeg
bi mogao iz dostavljene financijske dokumentacije pouzdano utvrditi da je dug tužitelju u
cijelosti podmiren. Ovaj zaključak je neprihvatljiv jer je iz kartice dobavljača razvidno da je
saldo 0,00 kn što znači da tuženik nema nikakvih otvorenih dugovanja prema tužitelju pa za
takvo čitanje financijske dokumentacije nije potrebno stručno znanje s područja financija.
Stoga su razlozi navedeni u obrazloženju pobijane presude nejasni i proturječni. Nadalje, u
odnosu na iskaz zakonskog zastupnika tuženika ističe se da je isti potvrdio kako je prema
knjigovodstvenoj evidenciji dug prema tužitelju u cijelosti podmiren. U pogledu visine
mjesečnih naknada za svibanj i lipanj 2013., za koju prvostupanjski sud utvrđuje da su
iznosile 8.000,00 EUR-a, navesti je da je takav zaključak suda u suprotnosti sa zapisnikom o
saslušanju zakonskog zastupnika tuženika i navodima koje je isti iznosio tijekom postupka.

Poslovni broj: 20 Gž-1145/2020-2 3

Pogrešno su primijenjena pravila o teretu dokazivanja jer je prvostupanjski sud pogrešnom
primjenom odredbe čl. 221.a otklonio prigovor tuženika o ispunjenju duga tužitelju te je
pogrešnom primjenom odredbe čl. 219. i čl. 221. istog Zakona prihvatio tužbeni zahtjev.
Tuženik tvrdi da je u cijelosti ispunio sve svoje obveze te da prema tužitelju više nema
nikakvih dugovanja pa s obzirom na dostavljenu financijsku dokumentaciju nije bilo mjesta
za otklanjanjem prigovora tuženika. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da presuda nema
nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da izreka iste nije nerazumljiva te da ne proturječi
sama sebi ili razlozima presude, kao i da su u presudi navedeni razlozi o odlučnim
činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni što znači da nije počinjena bitna povreda
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku
(Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11,
148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), na koju ukazuje žalba tuženika.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2.,

4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl.

365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalba tuženika zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 8.000,00 EUR-a u
kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno s pripadajućom
zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2013. pa do isplate, a koji iznos se odnosi na
mjesečne naknade za svibanj i lipanj 2013. koje je tužitelj ostvarivao kao igrač tuženika.

Prvostupanjski sud usvaja kao osnovan tužbeni zahtjev s obrazloženjem da iz
suglasnih iskaza tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika glede visine potraživanja proizlazi
da isto iznosi 8.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan
isplate. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje kako nije prihvatio dio iskaza zakonskog
zastupnika tuženika V. Š. u dijelu u kojem navodi kako je utuženi dug prema
financijskoj dokumentaciji tuženika, obzirom da iz njegovog iskaza proizlazi da nema
nikakvih izravnih saznanja jer u spornom razdoblju nije bio direktor kluba niti je isti vičan
čitati knjigovodstvenu dokumentaciju pa ni na ročištu nije znao gdje iz spisu predmeta
priložene financijske dokumentacije tuženika proizlazi da je dug prema tužitelju podmiren,
nego umjesto toga upućuje na ono što mu je navodno rekla B. L., knjigovotkinja
tuženika, čije saslušanje nije predloženo. Osim toga, da sud ne raspolaže potrebnim stručnim
znanjem na temelju kojeg bi, iz dostavljene financijske dokumentacije, tuženika to mogao
pouzdano utvrditi u smislu čl. 250. ZPP, dok je tuženik na ročištu 4. lipnja 2019. odustao od
dokaznog prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja, radi čega je primjenom pravila
o teretu dokazivanja, sukladno čl. 221.a ZPP, taj prigovor tuženika odbijen kao neosnovan.

Takvo stajalište prvostupanjskog suda je pogrešno.

Poslovni broj: 20 Gž-1145/2020-2 4

U ovoj fazi postupka nije prijeporno da je tužitelj bio igrač tuženika, da je između njih
zaključena Izjava o sporazumnom raskidu Ugovora od 30. lipnja 2013. (list spisa 3) iz kojeg
proizlazi da je po čl. 2. Izjave navedeno da je prilikom potpisa tog sporazumnog raskida
Ugovora tuženik dužan tužitelju isplatiti mjesečni dohodak za svibanj 2003., dok će dohodak
za lipanj 2013. isplatiti najkasnije do kraja rujna 2013., kao i preuzeti plaćanje osobnog
kredita u iznosu od 17.000,00 EUR-a, kojeg je tužitelj imao kod E. b., a za taj kredit
jamac mu je bio tuženik.

Dakle, iz navedenog proizlazi da čl. 2. Izjave, kao što to s pravom ističe žalba
tuženika, nije navedeno koliko iznosi visina mjesečnog dohotka tužitelja za svibanj i lipanj

2013.

Nadalje, iz iskaza tužitelja na ročištu od 27. siječnja 2020. (list spisa 36) proizlazi
kako mu je tuženik samo djelomično ispunio obvezu prema njihovom sporazumu te mu
nikada nije isplatio posljednju naknadu u iznosu od 8.000,00 EUR-a u kunskoj
protuvrijednosti, kao i da nikada tijekom 2014. nije primio bilo kakvu uplatu od tuženika, a
sve isplate koje je primio da su bile prije raskida Ugovora i prije zaključenja Sporazuma o
raskidu od 30. lipnja 2013., dok je siguran da nakon sporazumnog raskida više ništa nije
primio od tuženika.

Na ročištu od 23. listopada 2019. (list spisa 35) zakonski zastupnik tuženika V.
Š. u svom iskazu navodi, između ostalog, kako je uvidom u karticu dobavljača
utvrdio da je stanje 0,00 kn, što znači da tuženik prema tužitelju nema dospjelih, a
neispunjenih obveza, da je prije par godina tužitelj dolazio kod njega radi rješavanja
imovinskih odnosa pa da je on pitao B. L. (knjigovotkinju) da li tuženik ima
kakvih obveza prema tužitelju te da mu je ista rekla kako nema nikakvih obveza prema
tužitelju, kao i da kartice dobavljača sastavlja knjigovođa i da u financijskoj dokumentaciji
priloženoj spisu ne može pokazati da je utuženi iznos od 8.000,00 EUR-a isplaćen tj. koja
uplata se odnosi na taj iznos.

Prema tome, pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da iz dijela iskaza zakonskog
zastupnika tuženika proizlazi da utuženo potraživanje iznosi 8.000,00 EUR-a, jer ta okolnost
slijedi samo iz iskaza tužitelja.

Što se tiče pravila o teretu dokazivanja istaći je kako je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP
propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji
svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi
neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl.

221.a ZPP).

Suprotstavljene teze stranaka su slijedeće: tvrdnja tužitelja da mu tuženik duguje
iznos od 8.000,00 EUR-a te tvrdnja tuženika da je tužitelj podmirio dugovanje.

Tuženik je u spis predmeta priložio financijsku dokumentaciju (list spisa 13 i 14), iz koje proizlazi da je saldo za tužitelja 0,00 kn, kao i da se kartica dobavljača na listu spisa 13

Poslovni broj: 20 Gž-1145/2020-2 5

odnosi na razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013., gdje je saldo minus 65.089,06 kn.

Kartica dobavljača na listu spisa 14 odnosi se na razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31.
prosinca 2014., a iz koje slijedi da je saldo 0,00 kn te da je iznos od 65.089,06 kn isplaćen
tužitelju tijekom 2014. u razdoblju od 7. siječnja 2014. do 31. listopada 2014.

Kada se u kontekstu sadržaja navedene financijske dokumentacije ima u vidu i dio
iskaza zakonskog zastupnika tuženika da je prilikom sastanka u svezi imovinskih odnosa
između kluba i tužitelja bila nazočna i knjigovotkinja B. L. koja je rekla kako
tuženik nema nikakvih obveza prema tužitelju, to znači da je suprotno zaključku
prvostupanjskog suda pravilo o teretu dokazivanja pogrešno primijenjeno jer tužitelj nije, u
smislu odredbe čl. 219. ZPP, dokazao svoju tezu da mu tuženik duguje utuženi iznos, dok je,
suprotno tome, tuženik temeljem financijske dokumentacije priložene spisu te iskaza
zakonskog zastupnika tuženika dokazao svoju tezu da je tužitelju podmirio dugovanje.

Glede navoda tužitelja iz njegovog stranačkog iskaza od 27. siječnja 2020. kako je
siguran da mu nakon zaključenja sporazumnog raskida tuženik ništa nije platio, valja istaći da
takvu tvrdnju tužitelja direktno opovrgava sadržaj kartice dobavljača za period od 1. siječnja

2014. do 31. prosinca 2014., iz koje je razvidno da je početno dugovanje od 65.089,06 kn
isplaćeno tijekom perioda od 7. siječnja 2014. do 31. listopada 2014. kada je saldo u toj
kartici iznosio 0,00 kn.

U kontekstu toga, valja istaći da navedene kartice dobavljača predstavljaju
knjigovodstvene isprave iz čl. 5. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj 109/07 i
54/13, dalje ZR), koji Zakon se primjenjuje u ovom konkretnom slučaju.

Odredbom čl. 5. st. 3. ZR propisano je da knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju.

Kako tužitelj u ovom sporu nije dokazao da knjigovodstvene kartice tuženika ne
sadržavaju nedvojbene i istinite podatke o poslovnom događaju te uzimajući u obzir sve
prethodno navedene činjenice, proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio
materijalno pravo iz čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08,
125/11, 78/15 i 29/18) kada je tužbeni zahtjev tužitelja usvojio kao osnovan.

Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu.

Također je po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP valjalo odlučiti o troškovima cijelog postupka.

U pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP, kao i Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14,
118/14 i 107/15) tuženiku je na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika priznato
po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu te pristupa na ročišta od 6. studenoga 2018., 4.
lipnja 2019., 23. listopada 2019. i 27. siječnja 2020. što sveukupno iznosi, uz pripadajući
PDV 6.250,00 kn.

Poslovni broj: 20 Gž-1145/2020-2 6

Tuženiku je također priznat i trošak sastava žalbe u visini od 125 bodova s
pripadajućim PDV-om, što uz trošak sudske pristojbe na žalbu iznosi 2.512,50 kn tako da je
tužitelj u obvezi naknaditi tuženiku parnični trošak u ukupnoj visini od 8.762,50 kn.

Konačno, tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu jer taj trošak
nije niti popisan (čl. 2. st. 1. ZPP).

Zadar, 22. siječnja 2021.

Sutkinja

Sanja Prosenica, v.r.