- 1 -              Poslovni broj: Usž-3465/20-2

 

Poslovni broj: Usž-3465/20-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A   

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te sudske savjetnice Alme Beganović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. H., Z., kojeg zastupa opunomoćenik D. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Z., Ureda za zastupanje, Z., radi izdavanja rješenja o izvedenom stanju, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj UsI-938/19-9 od 17. lipnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj UsI-938/19-9 od 17. lipnja 2020.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-361-05/18-26/910, urbroj: 531-05-2-2-1-19-2 od 7. veljače 2019. (točka I. izreke), te se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ovog upravnog spora (točka II. izreke). Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za graditeljstvo, Prvog područnog odsjeka za graditeljstvo, klasa: UP/I-350-05/17-007/1862, urbroj: 251-13-22-2/011-18-4 od 14. rujna 2018., kojim se odbija tužiteljev zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju za jednostavnu zgradu – poslovne namjene (kiosk) na k.č.br. 7021/1 k.o. C. u Z., U. k. B. 67, u sklopu kompleksa B. tržnice.

Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu kojom zakonitost iste pobija zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud počinio niz bitnih povreda odredaba sudskog postupka, jer je, sukladno članku 60. stavku 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17.), sud dužan jasno obrazložiti razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, a što je u konkretnom slučaju potpuno izostalo, jer je nedopustivo da sudska presuda, umjesto obrazloženja, koristi tehniku prepisivanja teksta sadržanog u odlukama donesenim u upravnom postupku. Navodi da su osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje od 14. rujna 2018. doneseni protivno prvostupanjskoj presudi, poslovni broj: UsI-4202/15 od 28. rujna 2017. i pravnom shvaćanju suda navedenom u toj presudi. Ovo iz razloga jer u postupku nakon navedene presude, tuženik i Grad Z. nisu postupili prema izloženom pravnom shvaćanju, jer nastavno u postupku očevid nije niti zakazan niti proveden, nije određeno niti je provedeno vještačenje, a niti je odlučeno o postavljenom zahtjevu za izuzeće službene osobe J. T., slijedom čega je već iz navedenih razloga osnovana tužba tužitelja. Nadalje, tužitelj je argumentirano osporio da zgrada koja je predmet postupka donošenja rješenja o izvedenom stanju nije sagrađena na površini javne namjene (B. tržnica), pri čemu upire na izvod iz katastarskog plana za k.č.br. 7021/1 k.o. C., koji je sastavni dio snimke izvedenog stanja, a iz kojeg proizlazi da zgrada nije sagrađena na površini javne namjene te se nalazi izvan zone i prostora tržnice i svakako nije u okviru prostora koji se nalazi omeđen ogradom i vratima prostora tržnice, zbog čega ponavlja da je s tim u vezi trebalo provesti uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodeta, a što je ovdje izostalo. Prvostupanjski sud nije cijenio niti činjenicu da je predmetni objekt građen 1986. godine temeljem Samoupravnog sporazuma br. 141-MD-86 o udruživanju sredstava za izgradnju lokala zaključenog s OOUR T. M., (dalje: Samoupravni sporazum) kao pravnim prednikom T. Z. d.o.o., a što je utvrđeno u postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu te prethodno i u postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, sve neovisno o ishodu tih postupaka. Dakle, suglasnost, čak i kada bi bila potrebna, dana je unaprijed još prilikom gradnje objekta 1986., a što također ukazuje na nezakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela. Osporava pravilnost primjene odredbe članka 17. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj: 65/17.), navodeći da primjena tog Zakona nije povoljna za stranku, a što dokazuje tužbi priložen dopis Z. h. d.o.o. od 19. ožujka 2018., kojim je tužitelju uskraćena suglasnost za ozakonjenje zgrade. Ukazuje na povredu načela jednakosti procesnih oružja zbog neprovođenja niti jednog predloženog dokaza, pa tako i dokaza da se predmetni objekt ne nalazi na površini javne namjene, pri čemu upire na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske s tim u vezi. Opširno iznoseći i druge razloge zbog kojih smatra da osporena presuda nije na zakonu utemeljena, tužitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu i rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela te usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu iskazanog troška upravnog spora i žalbenog postupka.

Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući osporenu presudu u granicama žalbenih razloga, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

Naime, prema odredbi članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, a prvostupanjski upravni sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je, pravilnom primjenom odredbe članka 6. stavka 2. podstavka 3. ovdje mjerodavnog Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj: 86/12., 143/13. i 65/17.-dalje u tekstu: Zakon), osnovano zaključio da tužitelj nije ishodio suglasnost upravitelja postojeće površine javne namjene, ovdje Z. h. d.o.o.-Podružnice T. Z., za ozakonjenje zgrade izgrađene na toj površini, a što predstavlja zapreku ozakonjenju iste u smislu citirane zakonske odredbe, prema kojoj se nezakonito izgrađena zgrada ne može ozakoniti ako se, pored ostalog, nalazi na postojećoj površini javne namjene, osim zgrade izgrađene na postojećoj površini javne namjene uz suglasnost upravitelja te površine, odnosno vlasnika iste ako ne postoji upravitelj.

Pritom prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno tumači odredbu članka 17. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, koji je stupio na snagu 15. srpnja 2017., a kojim je izmijenjena odredba članka 6. stavka 2. podstavka 3. Zakona. Ovo iz razloga jer je ranije važećom odredbom bila isključena mogućnost ozakonjenja zgrade izgrađene na površini javne namjene, dok je to izmijenjenom odredbom omogućeno uz suglasnost upravitelja takve površine, a što, i po ocjeni ovoga Suda, ukazuje da je izmijenjena odredba za stranku povoljnija (neovisno o tomu da li je upravitelj suglasnost izdao/odbio).

Slijedom izloženog, a s obzirom na priložene dokaze, neosnovano tužitelj prigovara da se predmetna zgrada, čije ozakonjenje traži, ne nalazi na površini javne namjene, jer za takvu tvrdnju nema podloge u podacima sveza spisa, iz kojih proizlazi da se navedena zgrada nalazi na k.č.br. 7021/1 k.o. C., u sklopu kompleksa B. tržnice, dakle, tržnice koja predstavlja površinu javne namjene prema definiciji iz članka 3. stavka 1. podstavka 27. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 153/13.), a na primjenu kojeg propisa upućuje članak 3. stavak 1. Zakona.

Na drukčiji zaključak ne upućuju ni isprave na koje se poziva tužitelj u tužbi (presuda Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-2886/2019 od 17. rujna 2019., presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj: P-3738/07 od 9. studenog 2015. i Samoupravni sporazum), a koje, upravo suprotno, dodatno ukazuju da se ovdje radi o lokalu smještenom na B. tržnici, dakle prostoru javne namjene.

Radi navedenog, neosnovano tužitelj nalazi bitnu povredu odredaba sudskog postupka u tomu što prvostupanjski sud nije prihvatio njegove dokazne prijedloge u vezi vještačenja i saslušanja tužitelja na okolnost utvrđenja statusa predmetne nekretnine. Ovo iz razloga jer, sukladno članku 33. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima, sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi, ali je dužan izjasniti se o tomu zašto nije udovoljio nekom od prijedloga stranaka, što je prvostupanjski sud u osporenoj presudi i učinio, osnovano cijeneći da je izvođenje predloženih dokaza nesvrsishodno s obzirom na dokaze koji s tim u vezi prileže svezu spisa.

Kraj takvog stanja stvari, neosnovano tužitelj upire na povredu načela „jednakosti oružja“ zbog neprovođenja predloženih dokaza, jer ni Ustav Republike Hrvatske ni Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, zbog čega ovaj Sud ne nalazi povrede zakona na štetu tužitelja niti po toj osnovi, jer je tužitelju, kao podnositelju zahtjeva, omogućeno tijekom upravnog i sudskog postupka dostavljati dokaze koji mu idu u prilog. Takve dokaze, međutim, tužitelj nije dostavio jer ispravama na koje ukazuje nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije pravno odlučan niti prigovor tužitelja usmjeren na nepostupanje upravnih tijela po ranijoj presudi prvostupanjskog suda, poslovni broj: UsI-4202/15-11 od 28. rujna 2017., jer su upravna tijela vezana primjedbama suda samo pod uvjetom da je u ponovnom postupku stanje stvari ostalo nepromijenjeno, odnosno da je ostalo isto onakvo kakvo je imao u vidu prvostupanjski sud u ranijoj presudi, što ovdje nije slučaj, budući je u međuvremenu izmijenjena pravna norma temeljem koje je riješena predmetna stvar, a u vezi s kojom je u upravnom postupku utvrđeno drukčije činjenično stanje od onog utvrđenog u prethodnom sudskom postupku.

S tim u vezi Sud nalazi neosnovanim i žalbeni prigovor da u nastavku upravnog postupka nije odlučeno o zahtjevu za izuzeće službene osobe J. T., jer prvostupanjsko rješenje od 14. rujna 2018. nije ni donijela imenovana službena osoba (već voditeljica odsjeka A. M.).

Neosnovano tužitelj upire i na bitne povrede pravila sudskog postupka zbog toga što obrazloženje presude ne sadrži jasne razloge temeljem kojih je odbijen njegov tužbeni zahtjev. Upravo suprotno, po ocjeni ovoga Suda, osporena presuda sadrži sve propisano odredbom članka 60. Zakona o upravnim sporovima pa tako i u pogledu stavka 4. iste odredbe, koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, a koje je potpuno i jasno te u korelaciji s izrekom presude. Pritom Sud nalazi potrebnim dodatno napomenuti da se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni jasni i argumentirani razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena, čemu je ovdje udovoljeno.

Kako, dakle, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene materijalnog i postupovnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

Na kraju, Sud nalazi neosnovanim i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog dijela ovog upravnog spora, budući je odredbom članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora pa, obzirom je tužitelj u cijelosti izgubio ovaj upravni spor jer je njegova žalba odbijena, to je valjalo odbiti i zahtjev za naknadu zatraženih troškova.

Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 22. siječnja 2021.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović, v.r.