Poslovni broj: Gž-1163/2020-3

 

Poslovni broj: Gž-1163/2020-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli - Pola, po sucu Biljani Bojanić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZAVODA (OIB…) Z., zastupani po punomoćnici M. G., protiv tuženika HRVATSKE OSIGURAVAJUĆE KUĆE d.d. (OIB:…) Z., zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici u O. društvu O., P. i partneri d.o.o. Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-991/20-10 od 29. listopada 2020., 22. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačuju toč. I. i II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-991/20-10 od 29. listopada 2020., na način da preinačena sada glasi:             

              "I. Tuženik Hrvatska osiguravajuća kuća - dioničko društvo za osiguranje, OIB… Z., dužan je platiti tužitelju Zavodu, Z., OIB… svotu od 14.003,65 kuna uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana 20. studenog 2019. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, do isplate, sve u roku petnaest dana.

              II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kuna, sa zateznim kamatama od dana 29. listopada 2020. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana, kao neosnovan."

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom suda prvog stupnja, u toč. I., odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

              "Tuženik, Hrvatska osiguravajuća kuća - dioničko društvo za osiguranje, OIB…, Z., dužan je platiti tužitelju Zavodu, Z., OIB… svotu od 14.003,65 kuna uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana 20. studenog 2019. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve do isplate, te nadoknaditi parnične troškove, sve u roku petnaest dana."

              Istom je presudom, u toč. II., naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kuna, sa zateznim kamatama od dana 29. listopada 2020. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.

              Konačno, u toč. III. odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška postupka preko dosuđenog iznosa.

 

              Protiv te presude, pravodobnu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći kako smatra neosnovanim stav suda prvog stupnja da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja jer isti nije priložio neku drugu dokumentaciju, niti predložio provođenje kakvog drugog dokaza kojim bi se mogli potkrijepiti navodi tužitelja sadržani u osporenim ispravama – obračunu i ispisu iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja te da je teret dokazivanja bio na tužitelju. Ističe da je pravilan zaključak suda prvog stupnja da navedene isprave imaju značaj javne isprave za koje vrijedi presumpcija istinitosti, no smatra da je riječ o oborivoj presumpciji u kojem slučaju je teret dokaza na tuženiku, a ne kako pogrešno sud prvog stupnja smatra, na tužitelju. Navodi kako je predmetni obračun sačinjen sukladno čl. 161. Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, dalje: ZOMO) pa se prema čl. 230. ZPP-a smatra javnom ispravom, a u prilog tome govore i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-x-456/2014, Rev-x-1277/2015 i Revt-139/2016. Ukazuje kako je tužitelj javna ustanova te je temeljem čl. 171. i 164. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09, dalje: ZOUP) ovlašten voditi evidenciju o isplaćenoj mirovini te sukladno tome i izdavati obračune. Smatra da sud prvog stupnja pogrešno navodi da iz priložene dokumentacije nije moguće utvrditi na koji način je tužitelj obračunao iznos mirovine jer ti iznosi nisu sukladni iznosu priznatom rješenjem od 16. lipnja 2016. te da nije moguće utvrditi da su isplate uistinu izvršene i kada su izvršene. Ukazuje da je tužitelj, kao javno tijelo, dužan dva puta godišnje usklađivati svotu mirovine, što je opće poznata činjenica te o tome ne donosi nova rješenja  jer je riječ o upravnom aktu koji se pod točno određenim uvjetima može mijenjati, ukidati ili poništavati, redovno usklađenje je zakonska obveza o kojoj se ne odlučuje upravnim aktom. Ističe da je obračun dokaz da je mirovina doista i isplaćena, budući je općepoznata činjenica da se mirovine isplaćuju mjesečno unatrag, a za mjesec prije, sukladno čl. 95. ZOMO. Napominje da je obračun doista i dokaz da je mirovina isplaćena u iznosima kako to slijedi iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja jer tek isplatom tužitelj trpi štetu i da sud istu može utvrditi i cijeniti kao javnu ispravu, a na tuženika se, ako prigovara, prebacuje teret dokazivanja te činjenice.

              Žalbeni prijedlog je preinačenje pobijane presude sukladno žalbenim navodima, a podredno, ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

              Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP).

 

U svom odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode tužitelja te predlaže odbijanje žalbe tužitelja kao neosnovane te potražuje trošak žalbenog postupka.

 

              Žalba tužitelja je osnovana.

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je regresni zahtjev tužitelja kojim od tuženika traži isplatu iznosa od 14.003,65 kuna na ime isplaćene obiteljske mirovine V. M., supruzi D. M. koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika D. L., a tužitelj isplatio u cijelosti.

 

              Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja, uz obrazloženje da obračuni isplaćene mirovine i ispisi iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja imaju značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onog što se u njoj navodi, no riječ je o oborivoj presumpciji koju tuženik ima pravo osporavati te je tada na tužitelju teret dokaza istinitosti činjenica navedenih u tim ispravama, a on nije priložio kakvu drugu dokumentaciju niti predložio provođenje kakvog drugog dokaza kojim bi se mogli potkrijepiti navodi tužitelja sadržani u osporenim ispravama - obračunima isplaćene mirovine i ispisima iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja, čime je propustio postupiti prema odredbi članka 219. ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava iz čl. 365. st. 2. ZPP-a stav je ovoga suda drugog stupnja da pobijana presuda nije ni pravilna ni zakonita.

 

Prije svega, valja istaknuti da osporena presuda, u smislu ocjene osnovanosti žalbenog razloga ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, niti u izreci, a niti u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena, a u obrazloženju presude sud prvog stupnja navodi valjane razloge za svoje stajalište o neosnovanosti postavljenih zahtjeva.

 

Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Ostvaren je međutim žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Naime, odredbom čl. 230. st. 1. i 2. ZPP-a propisano je kako isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti i isprava koje je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, te kako istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama.

 

Prema odredbi čl. 159. st. 1., 2. i 3. ZOUP-a državni organi izdaju uvjerenja odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju, kao i uvjerenja, odnosno druge isprave o činjenicama u vezi s poslovima koje obavljaju na temelju javnog ovlaštenja. Uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati u skladu s podacima službene evidencije, a takva uvjerenja odnosno druge isprave imaju značenje javne isprave.

 

Nadalje, iz odredbi ZOMO-a proizlazi da je tužitelj (Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje) javna ustanova koja skrbi o ostvarivanju mirovinskih i invalidskih prava radnika, poljoprivrednika, obrtnika i drugih osiguranih osoba (čl. 6. ZOMO-a) te da u postupku rješavanja o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja ima javne ovlasti čl. 127. st. 2. ZOMO-a i da primjenjuje odredbe Zakona o općem upravnom postupku (čl. 9. st. 2. ZOMO-a). Ostvarivanje mirovinskih i invalidskih prava osiguranika uključuje utvrđivanje određenih individualnih prava osiguranika, ali i isplatu novčanih iznosa koja temeljem priznatih mirovinskih i invalidskih prava pripadaju tim osiguranicima, pa kada Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje izda potvrdu (obračun) o razmjernom dijelu mirovine isplaćene nasljednicima svog osiguranika, odnosno dostavi u spis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja kojima dodatno dokazuje da su mirovine nasljednicima osiguranika doista isplaćene u svotama navedenim u priloženom obračunu, onda je on izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja, pa takva potvrda (obračun) ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi (potvrđuje), u smislu gore citiranih zakonskih odredbi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj: Rev-x 827/2015-2 od 7. veljače 2017., Rev-x 456/14 od 23. rujna 2014.i Revt-139/2016-2 od 15. veljače 2017.).

 

Slijedom navedenog, tužitelj je dokazao da su iznosi mirovine koji su u obračunima mirovine navedeni doista i isplaćeni te kada su isplaćeni osiguraniku, pa je, ukoliko osporava istinitost onoga što se u njima navodi, teret dokazivanja na tuženiku, a koji isto nije dokazao, pa je stoga žalba tužitelja osnovana.

 

Konačno, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tuženik, unatoč tome što je osporio odgovornost svog osiguranika i istaknuo postojanje doprinosa osiguranika tužitelja nastanku i opsegu štete, nije predložio provođenje prometnog vještačenja ni kakvog drugog dokaza iz kojeg bi se moglo utvrditi je li, i u kojem omjeru, osiguranik tuženika isključivo odgovoran za nastanak i opseg štete, nije predložio odgovarajuće dokaze kojima bi se moglo utvrditi postoji li doprinos pokojnog osiguranika tužitelja nastanku i opsegu štete, odnosno dokaze kojima bi se mogla utvrditi isključiva odgovornost osiguranika tuženika, iako je teret dokaza na njemu, a ne na tužitelju, obzirom da je riječ o prigovoru koji ističe tuženik; niti je predložio provođenje dokaza kojima bi se moglo utvrditi postojanje odnosno nepostojanje uzročno posljedične veze nastanku prometne nezgode i proizašlim posljedicama, pa su navedeni prigovori tuženika neosnovani.

 

Također, pravilan je stav suda prvog stupnja da je neosnovan i prigovor zastare tuženika jer sukladno čl. 165. ZOMO-a zastara potraživanja naknade štete počinje teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku, odnosno korisniku, priznato pravo iz mirovinskog osiguranja, no imajući u vidu da je riječ o povremenim tražbinama koje sukcesivno dospijevaju, glede pitanja zastare svakog pojedinog utuženog iznosa primjenjuje se odredba čl. 226. ZOO-a pa nije nastupila zastara jer je tužba podnesena 21. veljače 2020., a najstarije utuženo potraživanje odnosi se na isplatu za studeni 2017.

 

Iz navedenog razloga prihvaćena je žalba tužitelja te je prvostupanjska presuda preinačena tako da je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, a temeljem čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

 

Konačno, budući da je preinačenjem odluke u ovoj pravnoj stvari sada prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, tuženiku ne pripada trošak parničnog postupka pa je isti valjalo odbiti u cijelosti, temeljem čl. 154. i čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

 

 

U Puli - Pola 22. siječnja 2021.

 

 

Sudac

 

Biljana Bojanić