Broj: Gž-1502/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu,  u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Lucije Lasić, kao predsjednice vijeća, te  Dragice Samardžić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marka Pribisalića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz O., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. Š., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. Š., I. K. i I. K. iz O., protiv tuženika Grada O., O., OIB: …, radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 17.P:P-455/2016-23 od 29. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj 26. srpnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku  poslovni broj 17.P:P-455/2016-23 od 29. ožujka 2018.

 

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu tuženika.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom utvrđeno da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na dijelu nekretnine kč. br. 12/5 k. o. O., površine 769 m2, upisane u zk. ul. 18667, oranica, vještačkim nalazom i na skici mjerenja vještaka mjernika ing. I. R., označene točkama A, B, H, I, J i K, ukupne površine 272 m2 i dijelu nekretnine kč. br. 12/6 k. o. O., upisane u zk. ul. 18667, oranica, površine 324 m2, vještačkim nalazom i na skici mjerenja vještaka mjernika ing. I. R., označene točkama B, C, D, E, F, G i H, ukupne površine 26 m2, što je tuženik kao upisani vlasnik navedenih nekretnina dužan priznati u roku od 15 dana, što će u suprotnom zamijeniti ova presuda, te trpjeti cijepanje i formiranje novih katastarskih čestica sukladno vještačkom nalazu i skici mjerenja vještaka ing. I. R., kao sastavnom dijelu ove presude ukupne površine 272 m2, označene oznakama A, B, H, I, J i K, u odnosu na kč. br. 12/5 k. o. O., a ukupne površine 26 m2, označene oznakama B, C, D, E, F, G i H u odnosu na kč. br. 12/6, k. o. O., te nakon cijepanja uknjižbu prava vlasništva tužitelja na novo formiranim katastarskim česticama u k. o. O., sve u roku od 15 dana ( točka I. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 10.437,50 kuna ( točka II. izreke).

 

Protiv navedene  presude žale se obje stranke.

 

Tužitelj pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u predmetnoj prvostupanjskoj presudi zbog  žalbenih razloga iz članka  353. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,43/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se odluka o trošku preinači na način da se tuženika obveže naknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 1.250,00 kuna, kao i trošak žalbenog postupka.

 

Tuženik presudu pobija zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. ZPP-a, te predlaže da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika, usprotivio se žalbenim navodima i predložio odbiti žalbu ka neosnovanu.

 

U postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a, dok stranke na ostale postupovne povrede u žalbi posebno ne ukazuju.

 

Predmet spora je vlasništvo dijela nekretnine označene kao kč. br. 12/5 k. o. O., površine 769 m2, upisane u zk. ul. 18667, oranica, koji je na vještačkom nalazu i skici mjerenja vještaka mjernika ing. I. R., označen točkama A, B, H, I, J i K, ukupne površine 272 m2, te dijela nekretnine označene kao kč. br. 12/6 k. o. O., upisane u zk. ul. 18667, oranica, površine 324 m2, koji dio je na istom vještačkom  nalazu i skici mjerenja označen točkama B, C, D, E, F, G i H, ukupne površine 26 m2.

 

Tužitelj tvrdi da je vlasništvo spornih dijelova predmetnih nekretnina stekao dosjelošću.

 

Među strankama nije prijeporno da je tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnine oznake kčbr. 12/5 k.o. O. i nekretnine označene kao kčbr 12/6 k.o. O., kao ni da su ove nekretnine nacionalizirane ranijem vlasniku M. J.

 

Tijekom postupka utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da je tužitelj vlasnik nekretnine upisane u knjizi položenih ugovora PU 9712 zk. ul. 4. k. o. O., u naravi stan prizemno koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, izbe, predsoblja sa 31,72 m2, koji predstavlja stvarno zgradu, tj. kuću u O., sagrađenoj na kč. br. 12/3,

 

- da je Ugovorom od 29. travnja 1983. raniji vlasnik, a tada korisnik M. J. prodao dijelove predmetne nekretnine ne samo tužitelju, već i ostalim vlasnicima kuća u susjedima (priležeći na listu 7 spisa Ugovor o prodaji), a u površini razmjerno širini frontova njihovih kuća,

 

- da je odmah nakon kupovine predmetne nekretnine od M. J., dakle 1983. tužitelj kupljeni dio ogradio žičanom ogradom, sagradio ljetnu kuhinju i radionicu, te proveo vodu,

 

- da se od navedene kupoprodaje tužitelj neprekidno nalazi u posjedu kupljene nekretnine, te da je u posjedovnom listu broj 4428 k. o. O. kao posjednik i nadalje upisan M. J.,

Temeljem iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da je tužitelj od spomenute kupoprodaje 1983. zakonit, istinit i pošten posjednik, jer se zakonitost posjeda zasniva na valjanom pravnom temelju (kupoprodaji) i nije pribavljen protivno članku 18. stavak 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,73/00,114/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZV).

 

Kako se tužitelj od 1983. nalazi u neprekidnom kvalificiranom posjedu predmetne nekretnine time je prema zaključku prvostupanjskog suda  stekao vlasništvo te nekretnine dosjelošću temeljem članka 159. stavak 4. u svezi stavak 2. ZV-a.

 

Prvostupanjski je sud pri tom smatrao da se u konkretnom slučaju ima primijeniti i članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovor broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06), te u rok potreban za dosjelost treba uračunati i vrijeme posjedovanja za vrijeme trajanja društvenog vlasništva na nekretnini, pozivajući se pri tom na pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava izraženog u više dosadašnjih presuda donesenim u predmetima protiv Republike Hrvatske, Radomilja i dr. protiv RH i Jakeljić protiv RH, a koje se zasnivaju na istom činjeničnom supstratu kakav je i u ovom postupku.

 

Osporavajući utvrđenja suda prvog stupnja, tuženik u žalbi ističe da su Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera (Sl. list FNRJ 52/58, 3/59, 24/59, 24/61, 1/63, dalje: Zakon o nacionalizaciji) nacionalizirana građevinska zemljišta, koja su time postala društveno vlasništvo i koja u suglasju s člankom 38. toga zakona ostaju u posjedu prijašnjeg vlasnika, sve dok ih on na osnovu rješenja Općinskog narodnog odbora ne preda u posjed općini i drugoj osobi radi izgradnje objekta ili izvođenja drugih radova, odnosno da se takvo zemljište temeljem članka 39. Zakona o nacionalizaciji može besplatno koristiti ili drugome za to vrijeme dati na korištenje uz naknadu ili bez nje.

 

Tuženik se u žalbi nadalje poziva i na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine“", broj 54/80, dalje ZGZ, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1980.) koji je u članku 8. propisao da se građevinsko zemljište ( što je predmetno zemljište u smislu članka 3. ZGZ-a, jer se nalazi u Gradu O. ) u društvenom vlasništvu ne može otuđivati, niti se mogu prenositi prava u pogledu tog zemljišta, protivno odredbama tog zakona, slijedom čega je pravni posao zaključen protivno odredbama toga zakona ništav.

 

Kako člankom 9. ZGZ-a građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina, te kako M. J. nije mogao valjanim pravnim poslom predmetnu nekretninu prodati tužitelju, to prema tvrdnji tuženika na strani tužitelja ne postoji zakoniti temelj stjecanja vlasništva redovitom dosjelošću, kako je to prvostupanjski sud pogrešno utvrdio, jer mu nedostaje valjani pravni temelj posjedovanja da bi posjed bio zakonit.

 

Izneseni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

 

Kako među strankama nije prijeporno da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave vlasnik predmetne nekretnine to je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema odredbi članka 159. stavak 4. ZV-a samostalnom posjedniku čiji je posjed kvalificiran ili barem pošten, potrebno da je isti neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavak 2. i 3. iste odredbe.

 

Sporno je je li tužitelj bio u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu, čime se vlasništvo dosjelošću, temeljem članka 159. stavak 4. u svezi stavak 2. ZV-a stječe protekom dvadeset godina ili samo u poštenom posjedu gdje se vlasništvo temeljem članka 159. stavak 4. u svezi stavak 3. ZV-a stječe protekom četrdeset godina neprekidnog posjedovanja nekretnine.

 

Prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza pravilno utvrdio da je tužitelj 1983. kupio sporne dijelove nekretnina označenih kao k.č.br. 12/5 i 12/6 k.o. O. od ranijeg vlasnika i u to vrijeme korisnika zemljišta M. J., jer je isto građevinsko zemljište već bilo preneseno u društveno vlasništvo temeljem odredbi Zakona o nacionalizaciji, kojima su bila nacionalizirana i građevinska zemljišta i koje se tada u smislu članka 6. ZGZ-a kao građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu od strane bivšeg vlasnika nije moglo otuđiti, a svi ugovori o prijenosu prava vlasništva ili korištenja po članku 9. ZGZ-a morali su biti zaključeni u pisanom obliku.

 

Nadalje, odredbom članka 31. ZGZ-a bilo je propisano da je prijašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta mogao na pravno valjan način prenijeti svoje pravo samo zakonom određenom krugu osoba (supružniku, potomcima, usvojenicima, roditeljima), a ne i trećim osobama, čime su ugovori i drugi pravni poslovi zaključeni suprotno odredbama tog zakona, koji se odnosi na korištenje i raspolaganje građevinskim zemljištem u smislu članka 48. ZGZ-a bili ništavi.

 

Kako je tužitelj 1983. sklopio takav pravni posao koji je realiziran isplatom kupoprodajne cijene od strane tužitelja i stupanjem u posjed predmetnog dijela kupljenog zemljišta, koje se nastavlja uz stan tužitelja i koji pravni posao je konvalidirao člankom 18. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 180/02 i 81/02, dalje: Zakon o naknadi) to isti pravni posao predstavlja valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini, ali i za pravo na posjed u smislu članka 18. stavak 1. ZV-a.

 

Stoga konvalidira pravni posao između tužitelja i M. J. kao temelj stjecanja vlasništva predmetne nekretnine, što njegovom posjedu, uz istinitost i poštenje, daje i zakonitost, pa je pravo vlasništvo spornih dijelova predmetnog zemljišta tužitelj stekao dosjelošću istekom rokova iz članka 159. stavak 4. u svezi stavaka 2. ZV-a, dakle protekom 20 godina neprekinutog, mirnog posjedovanja.

 

Slijedom iznesenog sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je računao za rokove dosjelosti prema odredbi članka 159. stavak 4. u svezi stavak 2. ZV-a, a ne kako pogrešno smatra tuženik one iz stavak 3. ZV-a.

 

Naime, iz rezultata provedenih dokaza i njihove valjane ocjene proizlazi da se tužitelj nalazi u kontinuiranom i kvalificiranom posjedu spornih nekretnina od 1983., da je predmetne nekretnine koristio bez ikakvih ograničenja, te da je već u vrijeme podnošenja tužbe - 25. travnja 2016. ispunio uvjete za stjecanje vlasništva ovih nekretnina dosjelošću, jer se od 8. listopada 1991. nalazi u neprekidnom posjedu spornih nekretnina duže od 20 godina.

 

Nije u pravu prvostupanjski sud kada smatra da se u rok za dosjelost u konkretnom slučaju treba uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991., pri čemu se poziva na odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo (Zahtjev broj: 35298/04), Jakeljić (Zahtjev broj:22768/12) i Radomilja i dr. ( Zahtjev broj: 37685/10) protiv Republike Hrvatske navodeći da je u tim predmetima riječ o istovjetnoj činjeničnoj i pravoj situaciji kao i u predmetnoj pravnoj stvari.

 

Naime, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pored ostalih okolnosti odlučno je pitanje vremena podnošenja tužbe, u čemu se konkretni spor razlikuje od predmeta Trgo protiv Republike Hrvatske u kojem je tužitelj podnio tužbu u vrijeme važenja ranije odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a, jer je tužitelj u tom predmetu još 1997. podnio tužbu protiv Općine Podgora i Republike Hrvatske radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću.

 

Dakle, za razliku od predmetnog postupka u kojemu je tužba podnesena 25. travnja 2016., u navedenom usporednom slučaju tužitelj se u vrijeme podnošenja tužbe mogao razumno osloniti na tada važeće zakonodavno rješenje koje je kasnije ukinuto kao neustavno.

 

Međutim, kako je tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena 2016. kada se tužitelj više nije mogao osloniti na ukinuti propis, time da je još 28. prosinca 2001., dakle, prije podnošenja tužbe, stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 114/01) u kojem je izmijenjena odredba članka 388. stavak 4. ZV-a tako što je propisano da se rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja prije toga dana.

 

U predmetu Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske  (spojeni predmeti Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske) Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava dana 20. ožujka 2018. objavilo presudu kojom je presudio da država nije povrijedila pravo podnositelja na mirno uživanje vlasništva (članak 1. Protokola br.1. uz Konvenciju) dok je dio zahtjeva odbačen kao neosnovan.

 

Podnositelji su prigovarali da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva jer im Županijski sud u Splitu i Općinski su u Splitu nisu priznali pravo vlasništva na zemljišnim česticama koje su bile u njihovom neprekinutom posjedu više od 100 godina i za koje su tvrdili da su stekli u vlasništvo dosjelošću.

 

Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava je navelo da se ne može smatrati da podnositelji imaju „vlasništvo“ u konvencijskom smislu kada postoji spor o točnom tumačenju domaćeg prava i kada se o pitanju je li pojedini podnositelj ispunio zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva odlučuje u sudskom postupku pred domaćim sudovima.

 

Stoga je taj sud presudio da zahtjev podnositelja da su vlasnici spornog zemljišta nije imao dovoljnu osnovu u hrvatskom pravu da bi predstavljao „vlasništvo“ u konvencijskom smislu te je presudio da država nije povrijedila prava podnositelja.

 

Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je  tužitelj dokazao postojanje pretpostavki za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću, iako se pri tom dijelom pozvao na pogrešne materijalnopravne propise.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je, suprotno tvrdnjama tužitelja, pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, gdje je sud prvog stupnja precizno naveo koje troškove priznaje i to razvrstano za svaku radnju, osnovu i visinu troška. Troškovi sastavljanja podnesaka na koje se poziva tužitelj u žalbi nisu bili potrebni za vođenje ovoga postupka u smislu odredbe članka 155. ZPP-a.

 

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi trebalo je odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP-a), kao i odluku o troškovima postupka (članak 380. točka 2. ZPP-a).

 

Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu tuženika,  jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

 

U Splitu 26. srpnja 2018.