- 1 -              Kžzd 32/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 32/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te  Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. B., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 158. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 14. rujna 2020. broj Kzd-2/2020-40, u sjednici održanoj 21. siječnja  2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. V. B., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. V. B. za kazneno djelo iz čl.  166. st. 1. u vezi s čl. 158. st. 1.  KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 166. st. 1. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, u koju kaznu mu se na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja i provedeno u istražnom zatvoru od 23. travnja 2019. pa nadalje.

 

II. U ostalom dijelu žalba opt. V. B. i žalba državnog odvjetnika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku opt. V. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 158. st. 1. KZ/11. i na temelju čl. 166. st. 1. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju osam godina, u koju kaznu se, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. travnja 2019. pa nadalje.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) „opunomoćenik djeteta žrtve V. B.“ upućen je s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. ZKP/08. optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na  kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

Žalbu je podnio i opt. V. B. po braniteljima Zajedničkog odvjetničkog ureda V.&R.&C. C. d.o.o. iz G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Prijedlog je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu „na ponovno odlučivanje“ ili da se preinači i optuženik oslobodi od optužbe.

 

Državni odvjetnik je odgovorio na optuženikovu žalbu.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

 

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik „ističe nerazumljivost presude“, navodi da izreka presude nije „precizna i jasna“ glede vremenskog određenja kaznenog djela (čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.) zbog čega se „ne može ispitati sukladno zakonu“ te prigovara da je odbijanjem „svih dokaza“ odnosno „većine dokaza obrane“ obrana onemogućena „u dokazivanju nevinosti“ (čl. 468. st. 2. ZKP/08.).

 

Protivno tvrdnji optuženika, izreka pobijane presude sadrži sve važne činjenične navode kojima su naznačena bitna obilježja predmetnog kaznenog djela i o kojima ovisi primjena materijalnopravnih odredbi zakona, uključujući i vrijeme djela. Optuženik je „u razdoblju od točno neutvrđenog dana 2017. do 11. veljače 2019. ... kao brat djeteta ... rođene 13. ožujka 2014. s kojom je živio u zajedničkom kućanstvu“ višekratno činio radnje spolnog zlostavljanja, među ostalim stavljanjem spolovila u anus djeteta. Prema tome vremenski okvir kaznenog djela iz izreke jasno i dostatno opisuje da su radnje poduzimane kroz razdoblje niske dječje (životne) dobi oštećenice što je od značaja za opis svojstva posebno ranjivog djeteta kao kvalifikatorne okolnosti djela.

 

Nadalje, tijekom rasprave, još u prvom suđenju, po prijedlogu obrane provedeno je sudskomedicinsko vještačenje po dr. B. D., psihijatrijsko vještačenje optuženika te ispitana svjedokinja S. B., koja je, prihvaćenjem prijedloga obrane, neposredno ispitana i u ponovljenom suđenju. Pored toga u ponovljenom suđenju po prijedlogu obrane su  ispitani svjedoci I. B. i I. P. dok su ostali dokazni prijedlozi, sukladno ovlasti suda iz čl. 421. st. 1. ZKP/08., uz razumno obrazloženje, odbijeni. Prema tome, sagledavajući način na koji je proveden postupak, da je optuženik imao mogućnost izjašnjavati se, predlagati dokaze, poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje, a iz prvostupanjske presude je jasno razvidno koji su dokazi izvedeni i na kojim dokazima se temelji zaključak o utvrđenju kaznene odgovornosti optuženika, istaknuti prigovori na račun odbijanja dokaznih prijedloga obrane ne dovode u sumnju pravičnost postupanja (uskratom na učinkovito osporavanje optužbe) time da će činjenična utemeljenost pobijane presude i s tim u svezi pravilnosti sudske odluke o odbijanju dokaznih prijedloga biti izložena u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Iz navedenih razloga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog ili materijalnog  zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi se prigovara ocjeni dokaza te odbijenim dokaznim prijedlozima (za „nadvještačenja“, spajanje ovog postupka s kaznenim postupkom koji se vodi protiv oca oštećenice za isto kazneno djelo „ili barem“ njegovog ispitivanja kao svjedoka na raspravi te ispitivanja svjedoka M. S. i B. B.). Osporavajući vjerodostojnost iskaza oštećenice optuženik zamjera prvostupanjskom sudu da u ponovljenom suđenju „nije osigurao iskaz oštećene, da isti bude dan bez ikakvih utjecaja, obzirom na protek vremena“ te da je oštećenici „udomiteljica ukazala na način iskaza“ pa se „događa...kontaminacija iskaza“. Upire na bitnu razliku u prikazu seksualnog zlostavljanja prezentiranu po oštećenici najprije stručnim osobama, a potom pri ispitivanju kao svjedoka u ponovljenom suđenju. U žalbi se kritizira kako su vještaci „svoje iskaze dali samo i isključivo temeljem iskustva, a koje iskustvo nemaju“ i bez da su „obavljali razgovor s oštećenom“. Naime, ključne su postavke obrane/žalbe, da je „jednostavno nemoguće da trogodišnje dijete prakticira analan seks. odnos i da pri tome izostane bol...što i zbog činjenice da svaka odrasla žena osjeća bol, odnosno neizostavni su lubrikanti kod analnog seksa koji se nigdje ne spominju“ te da je opis spolnog zlostavljanja „plod mašte oštećene, barem u odnosu na brata Vlatka“.

 

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je u ponovljenom suđenju na raspravi proveo sve potrebne dokaze te njihovom temeljitom i savjesnom ocjenom pravilno zaključio da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo.

 

U pravu je prvostupanjski sud kada pozitivno vrednuje iskaz oštećenice nakon što je razmotren sam za sebe, te u povezanosti sa ostalim dokazima (posredni svjedoci J. K. O., A. V., T. G., S. J.-T., dokumentacija Centra za socijalnu skrb N. i Poliklinike ...), a na uvjerljivost njenog iskaza upućuje i provedeno psihologijsko vještačenje.

 

Oštećenica je, kao jedini neposredni svjedok o inkriminiranim radnjama, ispitana tek u ponovljenom suđenju pri čemu  otvoreno opisuje uputu udomiteljice da na sudu ispriča što joj je radio optuženik, da na sudu mora biti poslušna, dobra, ne smije biti zločesta i da mora „svaki put govoriti istinu“. Ovaj način komunikacije udomiteljice sa oštećenicom nije sugestija o sadržaju iskaza, kako se neutemeljeno sugerira u žalbi, već predstavlja nužnu i očekivanu pripremu ranjivog svjedoka, šestogodišnjeg djeteta, na radnju ispitivanja pred sudom.

 

Nadalje, razmotrivši cjelovito prikaz oštećenice o proživljenom seksualnom zlostavljanju kako je opisan u njenom iskazu (u ponovljenom suđenju) te iskazima osoba s kojima je o istome razgovarala, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da se radi o dosljednom i kontinuiranom terećenju optuženika i to već pri prvom razgovoru sa psihologom Centra za socijalnu skrb N., J. K. O. te nastavno u razgovoru i sa ostalim spomenutim osobama. Okolnost da je oštećenica naknadno u razgovorima sa stručnim osobama i udomiteljicom kao zlostavljača označila i oca Z. B., protiv kojeg se odvojeno vodi kazneni postupak za istovrsno kazneno djelo, samo po sebi istovremeno ne diskreditira njeno terećenje optuženika, niti kaznena odgovornost optuženika ovisi o utvrđenju/dokazanosti kaznene odgovornosti oca oštećenice  pa je osnovano odbijen prijedlog za spajanjem ova dva postupka. Budući da je u dokaznom postupku na raspravi 9. rujna 2020. pročitan iskaz svjedoka Z. B. sa dokaznog ročišta od 10. lipnja 2019. to je s razlogom, uz valjano obrazloženje (str. 3, posljednji odlomak sa nastavkom na str. 4 presude) odbijen i prijedlog za njegovo opetovano ispitivanje na raspravi.

 

Nisu utemeljene ni kritike optuženika na račun provedenih vještačenja. Oba vještaka (sudsko medicinski i psihologijski vještak) na raspravi su stručnom i razumnom argumentacijom potkrijepili  svoje nalaze i mišljenja te odgovorili na sva pitanja i primjedbe obrane. Tako je vještak sudske medicine dr. B. D. (čiju specijalizaciju obrana nije problematizirala na raspravi) među ostalim, govorio o mogućnosti izostanka vidljivih ozljeda na anusu djeteta pri parcijalnoj penetraciji muškog spolovila u anus djeteta, koja je moguća i bez uporabe lubrikanata. Ovdje odmah treba reći da se prema iskazu oštećenice, posebice slikovitom opisu slabog osjeta boli, zasigurno nije radilo o potpunoj, dubokoj penetraciji kako to nastoji prikazati žalitelj, a prema ustaljenoj sudskoj praksi predmetno kazneno djelo dovršeno je već i samim spajanjem odnosno početkom prodiranja muškog spolovila u anus oštećenice.

 

Jednako tako je i vještak mr. J. B. na raspravama u prvom (rasprava 8. studenog 2019.) i ponovljenom suđenju (rasprava 14. svibnja 2020.) podrobno odgovorila na sva pitanja i primjedbe obrane, rukovodeći se svojim stručnim znanjem (znanstvene metode, tehnike i testovi navedeni u pisanom nalazu i mišljenju)  i iskustvom stečenim pri vještačenju djece žrtava spolnog zlostavljanja.

 

Stoga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ovako provedena vještačenja zadovoljavaju zahtjevima stručne i objektivne ekspertize, poglavito što se tiče evaluacije osobnosti oštećenice i njene kompetentnosti za svjedočenje, čime je neosnovana i žalbena tvrdnja o nužnosti provođenja novih vještačenja.

 

Konačno, premda se u prikazu seksualnog zlostavljanja kod oštećenice razabiru izvjesne razlike, primjerice pri opisu subjektivnog doživljaja radnji (ugoda/bol), oštećenica ne odstupa od ključnih navoda u odnosu na centralne događaje, da je upravo optuženik višekratno činio terećene radnje. Pored toga, kada se u žalbi u prilog diskreditiranja njenog iskaza upire na protek vremena i mogući utjecaj drugih osoba (udomitelja) na „izmjenu iskaza“, treba imati na umu da je oštećenica prve informacije o spolnom zlostavljanju iznijela načinom koji je specifičan za emocionalno zanemarenu i zlostavljanu djecu, uživljena u ulogu djeteta kojem se poklanja pažnja pa izostaju tipične reakcije ljutnje stida i krivnje, zbog čega je njen prikaz proživljenih događaja izvjestiteljski teatralan, kako to podrobno objašnjava vještak mr. J. B. Međutim, oštećenica je po otkrivanju djela smještena u posve drugačije okruženje u odnosu na primarnu obitelj gdje je evidentno bila izložena neprimjerenom seksualiziranom ponašanju ukućana, a potom je bila podvrgnuta i psiho-edukaciji u Poliklinici ... Oštećenici je objašnjeno kako seksualni odnosi nisu primjereni djeci niti među srodnicima, što se odrazilo i na subjektivan odnos oštećenice prema proživljenim događajima. Tako u početku izjavama stručnim osobama govori o osjećaju ugode, vještaku spominje osjet boli dok ispitana kao svjedok navodi da se osjećala „grozno“ da je bilo „jako loše“. Međutim, ono u čemu je oštećenica posve dosljedna je upravo tvrdnja da je optuženik višekratno činio terećene radnje. Budući da je prema mišljenju vještaka psihologa oštećenica iznijela niz konkretnih, specifičnih detalja koji isključuju fantaziju, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo.

 

Kako je već navedeno, prema stanju dokazne građe oštećenica je izraženog seksualiziranog ponašanja prema vršnjacima (seksualizirane igre sa prijateljicom P.) što nije bilo potrebno posebno provjeravati ispitivanjem svjedoka M. S.

 

Isto tako, sve kada bi najstarija sestra oštećenice B. B. i potvrdila da je bila seksualno zlostavljana po ocu Z. B., takav iskaz, u sklopu svih ostalih provedenih dokaza ne bi poljuljao vjerodostojnost kazivanja oštećenice. Valja ponoviti da oštećenica u ovom postupku za pojedine oblike seksualnog zlostavljanja tereti i oca Z. B. Međutim, da se ne radi o projekciji proživljene seksualne zlostave po ocu na optuženika, uz mišljenje vještaka, upućuje upravo činjenica da oštećenica samoinicijativno stručnoj osobi-psihologu centra za socijalnu skrb kao zlostavljača najprije označava optuženika u čemu je nepokolebljiva i dosljedna pri svim naknadnim razgovorima, u kojima s vremenom otkriva i izloženost seksualnim radnjama oca.

 

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni zbog povrede kaznenog zakona koja se posebno ne obrazlaže već ističe samo posredno kao posljedica pogrešnih činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik prigovara da prvostupanjski sud nije cijenio brojnost kriminalnih radnji, optuženikovu bezobzirnost  i životnu dob žrtve u vrijeme djela što iziskuje strože kažnjavanje.

 

Optuženik je također u žalbi naznačio da se žali i zbog odluke o kazni što nije posebno obrazložio.

 

Razmotrivši odluku o kazni, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne nisu primjereno vrednovane zbog čega je trebalo u tom dijelu prihvatiti optuženikovu žalba dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana. Naime, prvostupanjski sud je optuženiku olakotnim cijenio neosuđivanost, dok je otegotnim cijenio visoki stupanj krivnje uz izraženu upornost u počinjenju djela kroz duže vremensko razdoblje. Unatoč prevladavajućeg značaja otegotnih okolnosti, imajući na umu da je i sam optuženik odrastao u istoj sredini, disfunkcionalnoj primarnoj obitelji, a da kod oštećenice nisu uočeni izrazitiji znakovi traumatizacije, to je kazna zatvora u trajanju pet godina  primjerena težini, pogibeljnosti i posljedicama kaznenog djela, ujedno podobna da se njome ostvari zakonom propisana svrha kažnjavanja.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 21. siječnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.