- 1 -              I Kž 29/2021-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 29/2021-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević - Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Gradiški Lovreček, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika M. R., zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi članka 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli - Pola od 30. prosinca 2020. broj Ik I-424/2020-16, u sjednici održanoj 21. siječnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Žalba zatvorenika M. R. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim je rješenjem Županijski sud u Puli - Poli, na temelju članka 157. stavka 1. i članka 159. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00. - ispravak, 129/00., 59/01., 67/01. - ispravak, 11/02. - ispravak, 190/03. – pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. – Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. – Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19., dalje: ZIKZ), odbio prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika M. R. Zatvorenik se nalazi u Zatvoru u P. i na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, na koju je osuđen pravomoćnom presudom Županijskog suda u Puli – Poli od 28. studenog 2019. broj Kv I-1/2019-4, zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi članka 33. KZ/97. Predviđeni istek te kazne je 31. srpnja 2021.

 

Protiv tog rješenja žalbu i dopunu žalbe podnio je zatvorenik po opunomoćeniku B. Č., odvjetniku iz Odvjetničkog društva Č. i partneri d.o.o. iz P., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu i pobijano rješenje preinači na način da usvoji prijedlog zatvorenika za uvjetni otpust ili da rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje „i to drugom sucu izvršenja, obzirom da sutkinja S. M. P. ima biti izuzeta“.

 

Na temelju članka 44. stavka 2. ZIKZ-a u vezi s člankom 495. i člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba zatvorenika nije osnovana.

 

Nije u pravu žalitelj kada ističe da je pobijanim rješenjem počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka i to stoga što je u njegovom donošenju sudjelovala sutkinja izvršenja čiji je suprug u svojstvu državnog odvjetnika zastupao optužbu u kaznenom postupku u kojem je zatvorenik osuđen na kaznu zatvora s čijeg izdržavanja sada traži uvjetni otpust.

 

Naime, sukladno članku 468. stavku 1. točki 2. ZKP/08. bitna povreda odredaba kaznenog postupka počinjena je kada na raspravi sudjeluje sudac koji je sukladno članku 32. stavku 1. ZKP/08. morao biti isključen od obavljanja sudske dužnosti. Točno je da je u kaznenom postupku u kojem je sud odlučivao o krivnji zatvorenika, kao i postupku povodom zahtjeva zatvorenika za obnovu kaznenog postupka, sutkinja S. M. P. bila isključena od obavljanja sudske dužnosti, budući da je u svojstvu ovlaštenog tužitelja – državnog odvjetnika tada postupao suprug imenovane sutkinje, a kako to proizlazi iz, uz dopunu žalbe dostavljenog, rješenja predsjednika Županijskog suda u Puli – Poli od 4. listopada 2019., broj 29 Su-422/2019.

 

Međutim, u konkretnom slučaju radi se o rješenju donesenom u postupku izvršenja kazne zatvora kojim se odlučuje o osobnom prijedlogu zatvorenika za uvjetni otpust s izdržavanja kazne zatvora, a ne o suđenju u smislu odredbe članka 468. stavka 1. točke 2. u vezi članka 32. stavka 1. ZKP/08., dok je, nadalje, iz spisa predmeta razvidno da je u svojstvu državne odvjetnice u tom postupku sudjelovala M. Z., a ne suprug jedne od tri članice vijeća koje je pobijano rješenje donijelo.

 

Stoga, protivno navodima žalbe, pobijanim rješenjem, kao ni postupkom koji je njegovom donošenju prethodio, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se poziva žalitelj, a ni koja druga na koju ovaj sud u smislu članka 494. stavka 4. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti.

 

Nadalje, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud nije dao dostatno, jasno i pravno utemeljeno obrazloženje zbog čega smatra da nije udovoljeno razlozima za uvjetni otpust zatvorenika M. R. iz članka 59. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.). Pri tome žalitelj, ponavljajući navode svog prijedloga, opetovano ističe da činjenica što se dio vremena provedenog u bijegu liječio, kao i okolnost da sada kazneno djelo priznaje, osim što predstavljaju nove okolnosti koje opravdavaju podnošenje prijedloga za uvjetni otpust u smislu članka 158. stavka 3. ZIKZ-a, uz ostale činjenice vezane uz njegovo dosadašnje izdržavanje kazne, u svojoj ukupnosti opravdavaju zaključak o osnovanoj primjeni instituta uvjetnog otpusta.

 

Naprotiv navedenom, osnovano prvostupanjski sud nalazi da, neovisno o činjenici što se zatvorenik, prema dostavljanoj dokumentaciji, u određenom vremenu od 30. srpnja 2018. do 19. listopada 2019. doista liječio u raznim psihijatrijskim ustanovama, on se kroz čitavo to vrijeme nalazio u bijegu. Naime, zatvoreniku je odobren prekid izdržavanja kazne od 30. ožujka do 30. srpnja 2018., no, nakon isteka tog vremena on se nije vratio u zatvor sve do 19. listopada 2019. kada je uhićen i ponovno priveden u Zatvor u P. Iz navedenog je jasno da je zatvorenik u bijegu proveo godinu i više od dva mjeseca, kroz koje je vrijeme prema podacima iz ranijeg pravomoćnog rješenja (Županijski sud u Puli – Pola od 6. listopada 2020. broj Ik I-327/2020-20, te Vrhovni sud Republike Hrvatske od 23. listopada 2020. broj I Kž-604/2020-4), bez znanja obitelji napuštao teritorij Republike Hrvatske i odlazio u Italiju.

 

Stoga, činjenica da se on u kolovozu, listopadu i prosincu 2018. te ožujku 2019. povremeno psihijatrijski liječio, sve bez odobrenja i nadzora suca izvršenja i eventualnog traženja daljnjeg prekida izdržavanja kazne zatvora, ni po ocjeni ovog suda ne predstavlja takvu okolnost, koja bi bila od utjecaja na odluku o sada podnesenom osobnom prijedlogu zatvorenika za njegovim uvjetnim otpuštanjem.

 

Jednako tako, u pravu je prvostupanjski sud kada ističe da izmjena stava zatvorenika o kaznenom djelu i kazni na koju je osuđen, sama za sebe, nije dostatna za ocjenu da je, dosadašnjim izdržavanjem, kazna zatvora postigla svoju svrhu, zbog čega da je osnovano za očekivati da na slobodi zatvorenik neće počiniti kazneno djelo. Naime, iz izvješća Zatvora u P. od 25. studenog 2019., sastavljenog u povodu novog osobnog prijedloga zatvorenika za uvjetni otpust, proizlazi da zatvorenik kazneno djelo djelomično priznaje, a s kaznom se teško miri. Ovdje je za dodati, a u odnosu na žalbeno inzistiranje na povredi prava na pošteno suđenje i „pravu na izjašnjavanje putem svog branitelja odnosno punomoćnika“, kako je stav o krivnji strogo osobne prirode te izjašnjenje o tom pitanju ni u tijeku kaznenog postupka ne može dati nitko osim osobe o čijoj se krivnji radi.

 

Neovisno o izloženom, pri ocjeni osnovanosti prijedloga za uvjetni otpust odlučna je ocjena onih okolnosti koje govore o osnovanom očekivanju da zatvorenik na slobodi neće počiniti kazneno djelo. Nastavno na rečeno, potrebno je imati u vidu da se radi o zatvoreniku kod kojeg se rizik od ponovnog činjenja kaznenih djela ne može isključiti sve povezano s njegovim psihičkim stanjem, dok prema procjeni iz izvješća Zatvora u P. taj bi rizik bio umanjen ako se zatvorenika uključi u psihosocijalni i psihijatrijski tretman, na koji on mora pristati, te ako bi u budućnosti nastavio s prihvaćanjem savjeta primarne obitelji. 

 

Imajući u vidu ranije izloženu okolnost da je zatvorenik u periodu od jedne godine i više od dva mjeseca bio u bijegu s izdržavanja kazne zatvora, kroz koje očito nije bio pod nadzorom svoje obitelji (koja mu je inače spremna pružiti pomoć i podršku), već je bez njihova znanja i dopuštenja odlazio u Italiju, a povezujući sve s preostalim neizdržanim vremenom kazne zatvora na koju je osuđen te s naravi i težinom kaznenog djela za koje je oglašen krivim (ubojstvo u pokušaju), i ovaj sud nalazi da, za sada, ponovljeni osobni prijedlog zatvorenika za njegovim uvjetnim otpuštanjem s izdržavanja kazne zatvora nije osnovan. Naime, sve navedeno i ovom sudu ukazuje da u ovom trenutku, dosadašnjim izdržavanjem kazne zatvora, kod zatvorenika M. R. nije u cijelosti ostvarena svrha kažnjavanja, time da se ovime ne prejudicira odluka suda po prijedlogu zatvora u smislu članka 158. a ZIKZ-a, osobito ako zatvorenik pristane na odgovarajuću posebnu obvezu kojom bi eventualno bilo moguće, uz nadzor i stručnu pomoć omogućiti mu lakše uključivanje u život na slobodi i suzdržavanje od činjenja kaznenih djela u budućnosti. 

 

Slijedom izloženog, a budući da žalbenim navodima zatvorenika osnovanost prvostupanjskog rješenja nije dovedena u pitanje, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. trebalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 21. siječnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v. r.