- 1 -              III Kr 24/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 24/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog N. Š., zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 1. ožujka 2018. broj K-541/2017-52 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 4. rujna 2018. broj Kž-84/2018-14, u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbija se zahtjev osuđenog N. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 1. ožujka 2018. broj K-541/2017-52, a koja je preinačena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici od 4. rujna 2018. broj Kž-84/2018-14 N. Š. proglašen je krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi s člankom 2. KZ/11. pod točkom 1. izreke za koje mu je na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci te kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. pod točkom 2. izreke za koje mu je na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci te je uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. rujna 2017. pa nadalje.

 

Navedena presuda je presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici od 4. rujna 2018. broj Kž-84/2018-14 preinačena u odluci o kazni pod točkom II. izreke djelomičnim prihvaćanjem žalbe N. Š. na način da mu je za kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci te je uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 1 (jedan) mjesec, a na temelju članka 57. KZ/11. osuđeniku je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da od kazne na koju je osuđen izvršava 6 (šest) mjeseci kazne zatvora, a dio kazne u trajanju od 7 (sedam) mjeseci kazne zatvora se neće izvršiti ako osuđenik u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. rujna 2017. do 16. travnja 2018.

 

Protiv te presude osuđeni N. Š. podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) po branitelju, odvjetniku D. V., zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 3. i 5. ZKP/08. u vezi s člankom 517. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08., teške povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. u vezi s člankom 517. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08. koja je počinjena u drugostupanjskom postupku te zbog povrede prava na obranu na raspravi te povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a koja je povreda mogla utjecati na presudu propisana člankom 517. stavkom 1. točkom 3. ZKP/08., s prijedlogom da se ukine pravomoćna presuda te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Sukladno članku 518. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 101/17. - dalje: ZKP/08.), Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odgovorilo je na zahtjev osuđenika koji je dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju na znanje.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

 

              Osuđeni N. Š. u zahtjevu tvrdi da je sud prvog stupnja počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. u vezi s člankom 517. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08. jer je odlukom o djelomično uvjetnoj osudi prekoračio ovlast koju ima po zakonu, budući da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi šest mjeseci, a uvjetovani dio iznosi sedam mjeseci, dok je osuđenik u istražnom zatvoru proveo sedam mjeseci, od 16. rujna 2017. do 16. travnja 2018. Smatra da bi u slučaju opoziva uvjetovanog dijela kazne iz djelomične uvjetne osude morao izdržati kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, pa bi na izdržavanju kazne proveo mjesec dana duže od ukupno izrečene jedinstvene kazne zatvora od jedne godine i jedan mjesec.

 

Prije svega treba napomenuti da je osuđeniku prvostupanjskom presudom, a nakon prethodno utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11. i teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., bila izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine i tri mjeseca. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe osuđenika drugostupanjski je sud preinačio u odluci o kazni presudu prvog stupnja na način da je osuđeniku utvrdio pojedinačne kazne zatvora za svako od djela te uz primjeni odredbi o stjecaju osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jedan mjesec. Potom je na temelju članka 57. KZ/11. osuđeniku izrekao djelomično uvjetnu osudu na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi šest mjeseci, dok se uvjetovani dio kazne koji iznosi sedam mjeseci neće izvršiti ako osuđenik u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Prije svega, točno je da se osuđenik nalazio u istražnom zatvoru sedam mjeseci. No, dio kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci za koji osuđenik tvrdi da će morati izdržati u cijelosti, u slučaju da bude opozvan, je uvjetovan, odnosno njegovo izvršenje je „odgođeno“. To znači da do opoziva tog dijela kazne zatvora može doći samo ako osuđenik u vremenu provjeravanja počini novo kazneno djelo, kako je to određeno u drugostupanjskoj presudi. No, i u tom slučaju, osuđeniku će se na temelju odredbe članka 54. KZ/11. u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunati vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru, što znači da ne može izdržavati dulju kaznu zatvora od one na koju je osuđen. Stoga su tvrdnje da bi zbog toga sud prekoračio ovlast koju ima po zakonu neosnovane.

 

S tim u vezi svakako treba napomenuti da je odredbom članka 57. stavka 1. KZ/11. propisano da sud može počinitelju koji je osuđen na kaznu zatvora u trajanju većem od jedne godine, a manjem od tri godine, izreći uvjetnu kaznu samo za dio kazne ako ocijeni da postoji visoki stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne neće ubuduće činiti kaznena djela, dok je stavkom 2. istog članka propisano da neuvjetovani dio kazne zatvora mora iznositi najmanje šest mjeseci, a najviše jednu polovinu izrečene kazne. Prekoračenje ovlasti je izlaženje izvan zakonom određenih okvira za izricanje kaznenih sankcija. Ovdje nije o tome riječ jer je osuđeniku drugostupanjskom presudom izrečena djelomična uvjetna osuda u zakonom predviđenim okvirima, a kako to propisuje članak 57. KZ/11. Stoga nema govora o povredi kaznenog zakona na štetu osuđenika iz člana 469. točke 5. ZKP/08. istaknutoj u zahtjevu.

 

Osuđenik nadalje tvrdi da su sudovi počinili povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. u vezi s člankom 517. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08., jer da postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon. Tako ističe da kazneno djelo prijetnje i kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju predstavljaju po obrazloženju drugostupanjskog suda jedinstven događaj, koji se realizirao prvo verbalno, a potom fizički i da ga je zbog toga trebalo gledati kao cjelinu. Stoga smatra da se radi o prividnom stjecaju, odnosno konsumpciji pa je podnositelja bilo moguće osuditi samo za jedno djelo i to iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11.

 

Iako osuđenik ističe povredu  kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08., tu povredu argumentima iznesenim u obrazloženju zahtjeva ničim ne obrazlaže. Međutim, sadržajno osuđenik upire na povredu članka 469. točke 4. ZKP/08., odnosno da je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

 

Suprotno ovim tvrdnjama, pravilno je N. Š. osuđen zbog počinjenja kaznenih djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11. i teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. u realnom stjecaju. Naime, iz činjeničnog opisa kaznenog djela prijetnje sadržanog pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude proizlazi da je osuđenik ... na javnoj površini gdje su se nalazili novinarka ... E. B., snimatelj ... A. N., pomoćnik snimatelja ... G. J., zaštitar E. H. te A. S. i S. S., snimajući reportažu za ..., u nakani da ih ustraši, istima više puta rekao da se ih sve pobiti, da ukoliko imaju jaja da dođu kod njega snimati u dvorište i da će ih sve poubijati, koje su riječi kod njih izazvale osjećaj straha i ugroženosti za vlastiti život i sigurnost. Pod točkom 2. izreke činjeničnog opisa kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju proizlazi da je osuđenik istog dana u nakani da teško tjelesno ozljedi novinarku ... E. B. dotrčao, prišao istoj te je snažno rukom primio u predjelu ispod vrata i prsa te je snažno odgurnuo, od kojeg odguravanja je odbačena u odvodni kanal, pri čemu je ista desnom rukom udarila u betonski most, a tijelom u zemljanu površinu te zadobila tjelesne ozljede, a teška tjelesna ozljeda je izostala slučajem, dok su daljnje napade na nju spriječili zaštitar te svjedok S.

 

Naime, iz činjeničnih opisa ovih osuđenikovih radnji jasno proizlazi da je osuđenik prijetnju smrću izrekao većem broju osoba (između ostalog i oštećenoj E. B.) kako bi ih sve ustrašio i uznemirio, dok je pokušaj kaznenog djela teške tjelesne ozljede počinjen samo prema jednoj oštećenici, odnosno E. B. Uz to, iz navedenih činjeničnih opisa proizlaze sva bitna zakonska obilježja dva različita kaznena djela koja su potpuno samostalna, kako u odnosu na namjeru osuđenika, tako i u odnosu na povrijeđeno pravno dobro te broj oštećenika, a niti jedno od tih kaznenih djela se ne može ocijeniti zanemarivim, odnosno takvim da bi nizak stupanj neprava opravdao njegovo nekažnjavanje. Prema tome, nepravo kaznenog djela prijetnje smrću većem broju osoba nije iscrpljeno u tome što je osuđenik nakon što je izrekao prijetnju većem broju osoba, još i snažno gurnuo oštećenicu koja se nalazila u toj grupi osoba, uslijed kojeg naguravanja je ista odbačena u kanal te zadobila tjelesne ozljede.

 

Dakle, ne radi o prividnom stjecaju između kaznenog djela prijetnje i teške tjelesne ozljede u pokušaju, već o dva kaznena djela počinjena u realnom stjecaju, pa nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. u vezi s člankom 517. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08.

             

Nadalje, osuđenik ističe povredu članka 468. stavka 2. u vezi s člankom 517. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08., smatrajući da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U nastavku obrazlaže da je sadržaj inkriminiranog događaja nebrojeno puta bio prikazivan u programskim sadržajima čiji su novinari oštećenici, zbog koji snimki je javnost bila negativno senzibilizirana, a on izvrgnut uvredama i omalovažavanjima. Osim toga, osuđenik prigovara da su rasprave pred prvostupanjskim sudom bile snimane po novinarima ..., a neke snimke su djelomično i reproducirane na televiziji, čemu je on prigovarao, a ipak je osuđen prije suđenja. Sve to je isticao i na drugostupanjskoj sjednici i predlagao da odluka bude u skladu s audio video snimkom te privatnim vještačenjem provedenim po M. H. iz kojih proizlazi da on nije izrekao prijetnje. No, taj potonji dokaz nije spomenut u drugostupanjskoj presudi. Smatra da je sud povrijedio odredbu članka 9. stavaka 4. i 5. ZKP/08. Također, osuđenik ističe da je prvostupanjski sud odbio provesti audiovizualno vještačenje vezano na okolnost svega onoga što je izgovoreno na mjestu događaja, a nije uzeo u obzir vještačenje po vještaku H. koje je dostavio uz žalbu. Tvrdi da je pogrešno prihvaćen iskaz svjedoka snimatelja ... u pitanju koje zvukove snima mikrofon. Zbog svega toga, počinjene su i povreda prava na obranu na raspravi te povreda odredbi u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

             

Da bi u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenik mogao isticati povredu iz stavka 1. točke 2. članka 517. ZKP/08. potrebno je da su te povrede bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude, što osuđenik nije učinio, jer u žalbi nije isticao postupovnu povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

             

Međutim, neovisno o tome, kada se sagleda tijek provođenja ovog kaznenog postupka, nije osnovana tvrdnja da bi činjenicom što su mediji o ovom kaznenom postupku izvještavali o inkriminiranom događaju te javno snimali raspravu bilo teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

             

Naime, u konkretnoj situaciji snimanje rasprave odobreno je u skladu odredbom članka 395. stavka 3. ZKP/08. kojim je propisano da iznimno, kada je to od značajno zbog javnog interesa, predsjednik višeg suda može odobriti televizijsko snimanje.

             

Javnost sudskih rasprava je ustavnopravna kategorija jer Ustav Republike Hrvatske propisuje da su rasprave javne i da je moguće isključenje javnosti iz cijele rasprave ili njezina dijela i to zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, posebno ako se sudi maloljetnicima, ili radi zaštite privatnog života stranaka, ili u bračnim sporovima i postupcima u svezi sa skrbništvom i posvojenjem, ili radi čuvanja vojne, službene ili poslovne tajne i zaštite sigurnosti i obrane Republike Hrvatske, ali samo u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti štetna za interese pravde. To znači da do isključenja javnosti može doći samo u strogo ograničenom slučaju, a što mora imati konkretnu podlogu i obrazloženje. Međutim, osuđenik u konkretnom slučaju nije ni tražio isključenje javnosti.

             

Nedvojbeno je da je postojao interes javnosti za konkretan kazneni predmet. Neupitno je i da taj, kao i većina kaznenih postupaka utječe na osobni i obiteljski život sudionika takvog postupka. Međutim, osim interesa optuženika, postoje i drugi važni interesi, među kojima je prvenstveno pravo javnosti da bude obaviještena o radu suda te s tim u vezi jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava i ostvarenje generalne prevencije u smislu da kazneni postupak djeluje na javnost da se građani suzdrže od činjenja kaznenih djela.

             

U tom pogledu, činjenica da se o kaznenom postupku koji se vodio protiv osuđenika javno izvještavalo, u konkretnom je slučaju bez značaja jer kada bi navedeno bilo argument za isključenje javnosti onda bi se javnost isključivala u svakom postupku za koji se pokaže interes, a to bi onda u konačnici dovelo do potpunog ukidanja ustavnog načela javnosti rasprava.

 

Nadalje, razmotrivši navode iz zahtjeva te sadržaj prvostupanjske i drugostupanjske presude, kao i žalbu osuđenika podnesenu protiv prvostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao osnovanim tvrdnje osuđenika o pogrešnom iznošenju žalbenih navoda te o nedostatnosti obrazloženja drugostupanjske presude.

             

Naime, obrazloženje presude drugostupanjskog suda u odnosu na osuđenika koncipirano je na način da je drugostupanjski sud prethodno prenoseći suštinu žalbenih navoda, najprije ocijenio žalbeni prigovor ostvarenja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., potom žalbene prigovore nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni. Pri tome je drugostupanjski sud, razmatranjem žalbenih navoda s osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osobito žalbenih prigovora da je trebalo provesti tonsko vještačenje sadržaja snimke događaja, dajući kritički osvrt dokazne građe, ocijenio pravilnim vrednovanje niz personalnih dokaza po prvostupanjskom sudu. Okolnost što se drugostupanjski sud nije osvrnuo na, tek u žalbi, dostavljeno privatno vještačenje, koje nije tijekom postupka bilo predmetom razmatranja, ni na koji način ne dovodi sumnju zaključak da je drugostupanjski sud izložio sve bitne argumente kojima otklanja činjenične navode istaknute u žalbi osuđenika. Sukladno iznesenoj argumentaciji, drugostupanjski sud je potom zaključio da je prvostupanjski sud ispravno ocijenio da je osuđenik počinio dva kaznena djela i to prijetnju i tešku tjelesnu ozljedu u pokušaju te da je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na temelju kojeg je osuđenika proglasio krivim na način kao u izreci prvostupanjske presude. Potom je drugostupanjski sud, iako se to ne problematizira zahtjevom, djelomično prihvatio i žalbene navode osuđenika u pogledu odluke o kazni te preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni.

 

Prema tome, iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenika, dajući pri tome dostatne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio argumentaciju iz prvostupanjske presude, a time i razloge na temelju kojih je utvrđeno da je osuđenik počinio terećena kaznena djela pa nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

 

U odnosu na odbijanje dokaznog prijedloga za provođenjem audiovizualnog vještačenja, kako to osuđenik ističe u zahtjevu, treba navesti da dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, u smislu članka 418. stavka 1. ZKP/08. Međutim, to ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože. Pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP/08. sud je ovlašten odbiti izvođenje dokaza. Obrana je predlagala tijekom prvostupanjskog postupka provođenje audiovizualnog vještačenja na okolnost je li moguće da mikrofon kamere selektivno bilježi zvukove iz prirode, a taj prijedlog je prvostupanjski sud odbio kao odugovlačeći s obrazloženjem da su na tu okolnost ispitani svjedoci koji su detaljno iskazivali o tome koje riječi je osuđenik izgovorio, što je u povodu žalbe razmatrao i drugostupanjski sud te je utvrdio da je provođenje takvog vještačenja pravilno odbijeno od strane prvostupanjskog suda. Prema tome, odbijanje dokaznog prijedloga, samo za sebe, ne znači povredu na obranu na raspravi te na pravično suđenje.

 

Ostalim navodima zahtjeva kojima se upire na članak 9. ZKP/08. kao i pogrešnu ocjenu iskaza svjedoka snimatelja ... te nepravilne analize audiovizualne snimke od strane sudova, osuđenik u biti pobija dokazanost kaznenog djela prijetnje i time osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, što ne može biti predmetom ispitivanja u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

Naime, prema članku 515. stavku 1. i članku 517. stavku 1. ZKP/08., zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog taksativno navedenih povreda materijalnog i procesnog zakona, ali ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U suprotnom, dozvolilo bi se preispitivanje relevantnog činjeničnog stanja u trećem stupnju, a mimo zakonskih uvjeta.

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) trebalo je zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 21. siječnja 2021.