1

Poslovni broj Gž-3669/2020-

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-3669/2020-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljeno od sutkinja Milene Vukelić-Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj  stvari  tužitelja  B.-N. A.,  iz   H.,  Š. K., koju  zastupa  punomoćnica  S. R. S.,  odvjetnica  u  Z.,  protiv  tuženika:  1. D. P. iz M.-D., i 2. L. P. iz M.-D., oboje  tuženika  zastupanih po  punomoćniku  D. K.,  odvjetniku  u  Zajedničkom odvjetničkom  uredu  K. i  S. iz  R.,  radi  isplate,  rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-92/2019-7 od 2. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-92/2019-7 od 2. siječnja 2020.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju u ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, javnog bilježnika M. J. iz Z., donesen pod brojem Ovrv-98/2009  dana  23.  ožujka  2009.,  a  kojim  je  tuženicima  naloženo  plaćanje  glavnice  u kunskoj  protuvrijednosti  iznosa  od  32.061,00   CHF  i  troškova  ovrhovoditelja  u  kunskoj protuvrijednosti od 50,00 CHF, izračunato prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke, na dan isplate.

 

              U točki 2. izreke naloženo je tuženicima isplatiti  tužitelju iznos  od  29.696,54  kune,  s  osnove nadoknade  parničnih  troškova  postupka,  u  roku  od  8  dana, uvećanim  za  zateznu  kamatu tekuću  od  dana  donošenja  presude 2.  siječnja  2020.,  pa  sve do  isplate  po  stopi  propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, i to u visini koja se određuje za svako  polugodište,  uvećanjem  prosječne  kamatne  stope  na  stanja  kredita  odobrenih  za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              Protiv te presude žale se tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i ne potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Bitnu povredu iz odredbe čl.354. st.2. t.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19; dalje ZPP) nalaze u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi su nejasni i proturječni, o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima sudske odluke navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Uz navedeno da tijekom donošenja pobijane presude sud prvog stupnja uopće nije ocijenio savjesno i brižljivo svaki provedeni dokaz zasebno i sve provedene dokaze zajedno. Tuženici ističu da javni bilježnik nije imao uvjete za donošenje rješenja o ovrsi iz razloga što je naznačen u prijedlogu za ovrhu kao ovrhovoditelj pravna osoba B.-N. A. dok je u vjerodostojnoj ispravi navedena druga pravna osoba i to W. I. A. kao tvrtka koja je potpisala i pečatirala predmetnu vjerodostojnu ispravu. Tuženici ustraju kod prigovora nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj nije dostavio nikakav dokaz radi otklanjanja takvog prigovora, a dopis C. S. A. upućen W. I. A. kojeg je dostavio tužitelj, tuženici su osporili jer to nije javna isprava te su zatražili da sud od tužitelja ili službenim putem Ministarstva ili upitom na C. S. A. zatraži dostavu „inventara“ od 31. prosinca 2006. koji se spominje u potvrdi od 13. travnja 2007., a iz kojeg će biti vidljivo da je predmetno potraživanje ustupljeno tužitelju od strane C. S. A., kao i mjerodavno pravo od nadležnih švicarskih tijela po pitanju zastare. Također su predlagali da se službenim putem pribavi ugovor o prijenosu potraživanja temeljem predmetnog ugovora o kreditu i to s davatelja kredita na tužitelja te na W. I. A.. Tuženici ističu da su provjerom na web stranici utvrdili da je tvrtka kao sljednik prenesenog potraživanja A. A. brisana iz registra, a i sud konstatira da je W. I. A. ugašen u studenom 2009. Tvrde da potpis na pismenu nazvanom „povratni odgovor“ nije potpis prvotuženika, odnosno da se radi o krivotvorini za koju tuženik nije znao dok ga tužitelj nije dostavio u spis. Ukazuje da pismeno nazvano „povratni odgovor“ nije datirano od strane tvrtke „A.“ d.o.o. iz S. u kojem se poziva na oznaku spisa CS 0019-0704 i navodni utržbeni nalog C. S., pa nejasnim ostaje kako to da nalog glasi na C. S., kada tužitelj tvrdi da mu je predmetno potraživanje ustupljeno još 2006. godine, dakle godinu dana prije toga. Tuženici smatraju da tužitelj nije dostavio niti može dostaviti mjerodavno pravo u odnosu na prigovor tuženika da takva pljenidbena isprava predstavlja ovršnu ispravu, već je to kao što je predloženo trebalo zatražiti službenim putem od Ministarstva 1 ili Ministarstva 2. Tuženici smatraju da je sud trebao provesti predložene dokaze službenim putem, odnosno da se službenim putem od Ministarstva zatraži očitovanje da li odluke izdane od strane tijela nazvanog „B.“ imaju snagu sudske odluke, imajući u vidu odredbu čl.86. st.3. ZRSZ. Navode da iščitavanjem odredbi švicarskog zakona može se zaključiti da se u Švicarskoj vodio ovršni postupak koji je okončan donošenjem pljenidbene isprave što je pandan ovršnom rješenju u našem pravu. Tvrde da nemaju saznanje da li je predmetni postupak započeo, pravomoćno okončan ili još uvijek u tijeku, a niti je tužitelj na te okolnosti dostavio ikakav dokaz. Ukoliko je ovršni predmet pravomoćno okončan, tuženi su predlagali sudu da odbaci tužbu, odnosno istakli su prigovor presuđene stvari. Tuženici ističu da je tužitelj u R. H. pokrenuo postupak na temelju vjerodostojne isprave, a ne na temelju pljenidbene isprave, pa je upitno da li se na konkretan slučaj trebao primijeniti zastarni rok od 20 godina, u kojem slučaju bi trebalo odbiti tužitelja za potraživanjem zateznim kamata sukladno odredbi čl.149. st.4. Saveznog zakona o utjerivanju potraživanja i stečaju. Tuženici ustraju i u kod prigovora zastare s obzirom da se na postupak ovrhe primjenjuje hrvatski zakon. Sukladno navedenom ugovoru o zajmu od 24. rujna 1998. godine, tuženici su bili dužni svoju posljednju i dospjelu ratu platiti 31. listopada 2003., a tužitelj je prijedlog za ovrhu protiv tuženika podnio 23. ožujka 2009., pa primjenom odredbe čl.214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11; dalje ZOO) zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine povremenih davanja propisuje kraći rok i on iznosi tri godine (čl.226. ZOO).

 

              Također navode da su još 2004. godine odjavili prebivalište u Š. konfederaciji i preselili u R. H., kao preduvjet odjave morali su dobiti odjavnice iz administrativne jedinice u kojoj su do tada živjeli, a koja odjavnica se ne može dobiti ukoliko postoji dugovanje na području Š.. Navedeno da potvrđuje i odredba čl.9. ugovora o zajmu. Isto tako ta sud nije proveo dokaz na okolnosti iz odredbe čl.10. predmetnog ugovora i zakonskim propisima Š. konfederacije vezano za plaćanje ostatka kredita predmetnog ugovora odnosno da je plaćanje ostatka kredita preuzelo osiguranje Z. V.. Tuženici ističu da se predmetni postupak vodio kod B.-nadležne kantonalne službe odgovorne, između ostalog, za naplatu dugova i provedbu stečajeva, pa su zatražili da sud službenim putem zatraži od nadležnog tijela i taj podatak, ali sud taj dokazni prijedlog nije proveo. Tuženici ističu da su više puta nakon 2004. godine odlazili u banku C. S. i na izričit upit da li imaju kakvih dugovanja naspram banke, uvijek im je odgovoreno da nemaju, niti su dobili bilo kakvu obavijest banke temeljem koje bi bili pozvani na plaćanje bilo kakvog dugovanja.

 

              Predlažu pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl.354. st.2. t.11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

 

              Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl.354. st.1. u vezi s čl.8. ZPP-a jer je utvrđeno da je činjenično stanje rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odrede čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od povreda.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

              - da je između tuženika i trgovačkog društva C. S. A. 24. rujna 1998. godine sklopljen ugovor o zajmu, a temeljem kojeg pravnog posla je tuženicima pozajmljen iznos od 65.000,00 CHF,

 

              - da se tužitelj pokušao naplatiti od tuženika tijekom njihovog boravka u Š., a u vezi čega je pokrenut postupak ovrhe te je izdana pljenidbena isprava od strane ureda za provedbu ovrhe u B.,

 

              - da unatoč pokrenutom postupku ovrhe, za vrijeme boravka tuženika u Š. tužitelj se nije uspio naplatiti, a kako proizlazi iz pljenidbene isprave, kod tuženika kao dužnika nije pronađena imovina za pljenidbu, a niti plaća na kojoj bi se mogla provesti pljenidba, uvažavajući činjenicu da je zbog bolesti dužnika D. P., isti imao primanja od svega 1.050,00 CHF mjesečno,

 

              - da je tužitelj  po povratku tuženika u R. H. pokušao naplatiti svoje potraživanje posredovanjem trgovačkog društva „A.“ d.o.o. iz S., a koje je kontaktirao tuženika glede nemogućnosti otplate duga i da su tuženici u očitovanju trgovačkom društvu A. d.o.o. naveli da mogu otplaćivati dug na rate, 300,00 CHF mjesečno, ali unatoč tome tuženici nisu podmirili dug prema tužitelju,

 

              - da je tužitelj trgovačko društvo B.-N. A. iz H., Š. konfederacija – kćer trgovačkog društva C. S. G. A.,

 

              - da iz sadržaja izvatka iz registra trgovačkih društava C. kantona, proizlazi da je tužitelj osnovan u postupku izdvajanja iz trgovačkog društva C. S. A.,

 

              - da su tuženici u podnesku od 18. studenoga 2019. učinili nespornim da nisu isplatili cjelokupni iznos zajma odnosno bankovni kredit, a s obzirom na činjenicu da su bili prisiljeni napustiti Š. radi bolesti, tako su 2004. godine doselili u R. H.,

 

              - da sadržaj ugovora o zajmu od 1. listopada 1998. godine zaključenog između trgovačkog društva C. S. A. kao zajmodavca te tuženika kao zajmoprimca ne daje osnove za zaključak da bi osiguravajuće društvo, u slučaju trajne nesposobnosti uslijed invaliditeta preuzelo otplatu zajma, jer kako to proizlazi i iz odredbe čl.10. predmetnog ugovora o zajmu, osiguranje ostatka vrijednosti bilo je ugovoreno u okviru kolektivnog ugovora o osiguranju, ali samo u slučaju smrti zajmoprimca,

 

              - da tuženici nisu podnijeli nikakav dokaz, primjerice ispravu iz koje bi bilo vidljivo da je njihovu obvezu preuzelo osiguravajuće društvo, pa slijedom čega bi se oni oslobodili obveze otplate ostatka zajma,

 

              - da tuženici nisu tijekom postupka niti isticali da bi oni platili preostali iznos zajma, uvažavajući činjenicu da je pokušaj namirenja, u ovršnom postupku pokrenut u Š. ostao bezuspješan, sud zaključuje da bi ostalo nepodmireno otvoreno dugovanje tuženika, temeljem ugovora o zajmu zaključnog 24. rujna 1998. godine s trgovačkim društvom C. S. A., kao zajmodavcem,

 

              - da iz isprava priležećih spisu proizlazi da je na tužitelja, trgovačko društvo B.-N. A. iz H. osnovano 2006. kao društvo nastalo razdvajanjem iz trgovačkog društva C. S. A., prenesena sva aktiva i pasiva poslovnih područja privatnih kredita i leasinga za automobile,

 

              - da ih dopisa C. S. A. upućenog trgovačkom društvu W. I. A. od 13. travnja 2007. proizlazi da je banka C. S. A. ustupila sva dužnička potraživanja koja su postojala prije osnivanja tužitelja i koja su ustupljena društvu W. I. A. radi naplate potraživanja u korist trgovačkog društva B.-N. A. iz H., dakle tužitelju.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj, trgovačko društvo B.-N. A. bilo ovlašteno potraživati isplatu neotplaćenog novčanog iznosa zajma od tuženika, a koji su 24. rujna 1998. (u presudi se očitom greškom navodi 1. listopada 1998. godine) zaključili ugovor o zajmu s trgovačkim društvom C. S. A., jer je C. S. A. prilikom osnivanja tužitelju ustupio sva dužnička potraživanja uključujući i ona ustupljena ranije društvu W. I. A..

 

              Glede istaknutog prigovora zastare tužiteljevog potraživanja, sud prvog stupnja ga odbija kao neosnovanog, obzirom da temeljem odredbe čl.149.a Saveznog zakona o utjerivanju potraživanja i stečaju, potraživanje utvrđeno pljenidbenom ispravom zastarijeva za 20 godina od njezinog izdavanja. Potraživanje tužitelja temeljem ugovora o zajmu od 24. rujna 1998. godine utvrđeno je pljenidbenom ispravom izdanom 12. studenoga 2001., od Ureda za provođenje ovrhe u B. povodom pokušaja izvršenja 7. studenoga 2001., pa taj prigovor tuženika, sud prvog stupnja odbija kao neosnovan primjenom švicarskog prava koje je ugovoreno temeljem odredbe čl.12. ugovora o zajmu zaključenog 24. rujna 1998. godine.

 

              Polazeći od navedenog prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj tijekom ovog postupka dokazao svoju aktivnu legitimaciju, osnovu tražbine, odnosno postojanje obveznopravnog odnosa između prednika tužitelja i tuženika, kao i neosnovanost navoda tuženika o zastari potraživanja. Obzirom da tuženici nisu isticali da bi oni podmirili preostali iznos zajma, sud utvrđuje da su tuženici duži isplatiti tražbinu iz ugovora o zajmu zaključenog 24. rujna 1998. godine s trgovačkim društvom C. S. A. kao zajmodavcem, tužitelju kao sljedniku C. S. A. na koji je prenesen dug, a sukladno odredbi čl.312.a Š. građanskog zakonika V. dijela.

 

              Stoga, kako tuženici kao sudionici obveznog odnosa s prednikom tužitelja temeljem ugovora o zajmu nisu ispunili svoju zakonsku obvezu, u skladu s odredbom čl.312.a Š. građanskog zakonika donosi pobijanu presudu.

 

              Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio tužbenom zahtjevu.

 

              Među strankama nije sporno da je između C. S. kao zajmodavca i tuženika kao zajmoprimca 24. rujna 1998. godine sklopljen ugovor o zajmu, a prema kojem je zajmodavac dao zajmoprimcima zajam u iznosu od 35.890,50 CHF, a koji zajam su se zajmoprimci, ovdje tuženici obvezali vratiti u 60 mjesečnih rata koje dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a prva dospijeva 31. listopada 1998. godine.

 

              Prvostupanjski sud je, naime, valjano pošao od činjenice da iz izvatka sudskog registra Trgovačkog suda K. Z. – glavni registar proizlazi da je trgovačkog društvo B.-N. A. osnovano 18. prosinca 2006. kao društvo nastalo razdvajanjem iz trgovačkog društva C. S. A. i da društvo preuzima, prema ugovoru o razdvajanju od 27. travnja 2006. i 26. listopada 2006. aktive u iznosu CHF 2.512.300.000. i pasive u iznosu od CHF 2.321.00.00., kao i da je u vrijeme nastanka tužitelja odnosno sklapanja ugovora o razdvajanju postojao dug tuženika. Isto tako, pravilno je ocijenjena okolnost da je S. B. u dopisu od 13. travnja 2007. godine potvrdila, kao što je već objavljeno u javnim službenim publikacijama B.-N. prilikom osnivanja 20. studenoga 2006. prema planu podjele od 27. travnja 2006. od C. S. preuzela sve aktive i pasive poslovnih područja privatni krediti i leasing za automobile, da je B.-N. 18. prosinca 2006. upisana u trgovački registar K. Z., i da je taj dopis potvrda, da je banka C. S. ustupila sva potraživanja, koja su postojala prije osnivanja B.-N. i koja su bila ustupljena tvrtci W. I. A. radi naplate potraživanja, u skladu s priloženim inventarom od 31. prosinca 2006. sa svim pravima prednosti i sporednim pravima u korist ustanove B.-N.. To dodatno otklanja tvrdnje tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja.

 

              Prema tome, neosnovan je prigovor tuženika kojim osporavaju zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja obzirom da su prenesena sva potraživanja iz područja privatnih kredita i potraživanja iz leasinga. Ovo zato jer je potraživanje prema tuženicima postojalo u vrijeme nastanka tužitelja 2006. godine i sklapanja ugovora o razdvajanju, pa aktivna legitimacija tužitelja postoji, budući da se radilo o prijenosu svih potraživanja što tužitelju daje pravo na ostvarivanje potraživanja.

 

              Prema tome, suprotno istaknutom prigovoru proizlazi da je sud prvog stupnja svoj zaključak postojanja aktivne legitimacije tužitelja utemeljio na savjesnoj ocjeni svih dokaza.

 

              Naime, okolnosti konkretnog slučaja, kad je u postupku utvrđeno da je dug postojao u vrijeme razdvajanja odnosno nastanka B.-N. A. 2006., da je C. S. potvrdila da je novonastalom društvu ustupila sva svoja potraživanja, aktivu i pasivu poslovnih područja privatnih kredita i leasinga za automobile, kao i sva potraživanja koja su postojala prije osnivanja B.-N. A., a bila su ustupljena W. I. A. radi naplate, to je i prema ocjeni ovog suda sud prvog stupnja pravilno zaključio da je tužitelj ovlašten ostvarivati sporno potraživanje u ovoj parnici.

 

Iako je točan je žalbeni navod da je ovršni postupak pokrenula ovršnim prijedlogom na temelju vjerodostojne isprave, ovjerenog izvatka iz poslovnih knjiga W. I. A. u kojem je naveden kao vjerovnik tužitelj, a nakon podnijetog prigovora (žalbe) tuženika, u kojem su oni, uz ostale prigovore, iznijeli i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, zbog čega je tužitelj dostavio u spis isprave na temelju kojih je utvrđen pravni slijed, a što će biti obrazloženo u nastavku,  pa iz navedenog razloga nisu odlučni žalbeni navodi tuženika koji se odnose na ispunjenost pretpostavki za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

Ni ostali žalbeni navodi kojima tuženici pokušavaju dovesti u pitanje aktivnu legitimaciju tužitelja, a koji se odnose na trgovačko društvo A. d.o.o., nisu od utjecaja, jer sama činjenica da je navedeno trgovačko društvo uputilo tuženicima zahtjev za plaćanje 8. lipnja 2007. po nalogu C. S., ne oduzima značaj ispravama u spisu iz kojih proizlazi aktivna legitimacija tužitelja u ovom sporu.

              Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja na povrat iznosa od 32.061 CHF i 50 CHF na ime troškova te odbio kao neosnovan prigovor zastare kojim su se tuženici protivili predmetnom zahtjevu.

 

              Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja o tome da se na ugovor o zajmu, kao mjerodavno pravo primjenjuje pravo Š. konfederacije u kojoj je u vrijeme pozajmice tužitelj imao sjedište, a tuženici prebivalište, te se sukladno odredbi čl.19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 88/01 – dalje: ZRSZ), a koji se ovdje primjenjuje pozivom na odredbu iz čl.78. st.1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17), primjenjuje švicarsko pravo, a koji su stranke ugovorile čl.12. ugovora o zajmu.

 

              Neosnovano tuženici prigovaraju načinu na koji je prvostupanjski sud utvrdio sadržaj mjerodavnog prava. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjskom sudu dostavljen odgovor Ministarstva i Saveznog ureda Š. konfederacije od 2. veljače 2016. s tekstom odgovarajućih odredbi.

 

              Naime, osim što je sud po službenoj dužnosti dužan utvrditi koje je pravo mjerodavno u sporu s međunarodnim obilježjem, on je također dužan (čl.13. ZRSZ) po službenoj dužnosti utvrditi sadržaj tog mjerodavnog prava. Nije propisano kojim će se metodama sud služiti pri utvrđivanju sadržaja mjerodavnog prava, pa utvrditi njegov sadržaj može koristeći se svim dopuštenim pravnim sredstvima (suradnja stranaka, mišljenje svjedoka – vještaka, obavijesti određenih državnih tijela i slično), ali pored ostalog može zatražiti obavijest o stranom pravo od Ministarstva R. H. (čl.13. st.2. ZRSZ).

 

              Prema odredbi čl.13. st. 2. ZRSZ, stranke mogu same u postupku podnijeti javnu ispravu o stranom pravu, što su tuženici u slučaju sumnje u sadržaj prava koje proizlazi iz obavijesti Ministarstva R. H. i note Saveznog ureda Š. konfederacije mogli učiniti umjesto paušalnog protivljenja primjeni mjerodavnog prava koje proizlazi iz prijevoda u spisu.

 

              Tvrdnja tuženika o tome da je sud propustio utvrditi potpuni sadržaj stranog prava jer da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti kraći zastarni rok, nije osnovana.

 

              Naime, tužitelj je tijekom postupka tvrdio da je potraživanje tužitelja temeljem ugovora o zajmu utvrđeno pljenidbenom ispravom izdanom 12. studenoga 2001. od Ureda za provođenje ovrhe u B. povodom pokušaja izvršenja 7. studenoga 2001., što znači dokaz o gubitku u smislu odredbe čl.115. Saveznog zakona o utjerivanju potraživanja i stečaju.

 

              Polazeći od utvrđenih činjenica da prema odredbi čl.115. Saveznog zakona o utjerivanju potraživanja i stečaju, ukoliko ne postoji imovina koja se može zaplijeniti, isprava o pljenidbi predstavlja potvrdu o nepodmirenoj tražbini u smislu odredbe čl.149. tog zakona.

 

              Prema odredbi čl.149. Saveznog zakona o utjerivanju potraživanja i stečaju svaki vjerovnik koji je sudjelovao u pljenidbi za nepodmireni iznos svoje tražbine dobiva potvrdu o nepodmirenoj tražbini. Dužnik dobiva duplikat potvrde (st.1.). Ured za ovrhe izdaje potvrdu o nepodmirenoj tražbini čim se utvrdi iznos nepodmirene tražbine. Potvrda o nepodmirenoj tražbini vrijedi kao priznanje duga u smislu čl. 82. i daje vjerovniku prava navedena u čl.271. t.5. i 285. (st.2.). Vjerovnik može u roku od šest mjeseci od dana dostave potvrde o nepodmirenoj tražbini nastaviti ovrhu bez novog naloga za isplatu (st.3.). Dužnik ne plaća kamate na iznos tražbine navedene u potvrdi o nepodmirenoj tražbini. Sudužnici, jamci i ostali ovlašteni prava na regres, koji umjesto dužnika podmiruju kamate, ne mogu od njega tražiti naknadu kamata (st.4.). Prema odredbi čl.149. a Saveznog zakona o utjerivanju potraživanja i stečaju, tražbine utvrđene u potvrdi o nepodmirenoj tražbini zastarijevaju za 20 godina nakon izdavanja potvrde; međutim, u odnosu na nasljednike dužnika, zastarijevaju najkasnije godinu dana od otvaranja ostavine.

 

              Slijedom navedenog, žalbeni navodi tuženika u odnosu na obvezu povrata glavnog duga u iznosu od 32.061 CHF i troškova u iznosu od 50 CHF nisu osnovani. Naime, potvrda o nepodmirenoj tražbini izdana je 12. studenoga 2001., pa je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (tužba) od 23. ožujka 2009., podnesen unutar roka od 20 godina nakon izdavanja potvrde.

 

              Neosnovano tuženici ističu prigovor presuđene stvari, jer ukoliko bi i potvrda o nepodmirenoj tražbini imala svojstvo sudske odluke, imajući u vidu da je izdana prije 1. srpnja 2013., to ne bi bilo od utjecaja, budući da bi sukladno odredbi čl.86. ZRSZ takvu odluku trebalo priznati. Međutim, navedena činjenica ne oduzima  pljenidbenoj ispravi značaj propisan Saveznim zakonom o utjerivanju potraživanja i stečaju.

 

              Nisu osnovane ni ostale tvrdnje tuženika jer tuženici ničim ne dokazuju da bi osiguratelj platio njihovo nepodmireno potraživanje. Kod toga, posebno se ističe da je odredbom čl.10. ugovora određeno da u okviru kolektivnog ugovora o osiguranju, uz suglasnost zajmoprimca banka zaključuje ugovor o osiguranju ostatka vrijednosti u slučaju smrti zajmoprimca, kod društva za životno osiguranje Z. u Z. s tim da su osnovne odredbe tog osiguranja sadržane u uvjetima osiguranja te su sastavni dio ugovora o zajmu. Dakle, osiguranje ostatka vrijednosti nije ugovoreno za slučaj bolesti, odnosno trajnog invaliditeta, pa pozivanje tužitelja na navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva.

 

              Točan je žalbeni navod tuženika da je odredbom čl.9. ugovora o zajmu određeno da svaku promjenu adrese potrebno je deset dana prije preseljenja dojaviti banci, a pri preseljenju u inozemstvo, zajam se prije iseljenja mora potpuno vratiti, međutim, navod tuženika da su ishodili odjavnicu i preselili u R. H., ne potvrđuje da je zajam vraćen, već samo potvrđuje da tuženici tu ugovornu obvezu nisu ispoštovali.

 

              Također je točan žalbeni navod tuženika da je odredbom čl.149. st.4. Saveznog zakona o utjerivanju potraživanja i stečaju propisano da dužnik ne plaća kamate na iznos tražbine naveden u potvrdi o nepodmirenoj tražbini, međutim, tužitelj u ovom postupku nije ni tražio kamate niti su pobijanom presudom dosuđene kamate na iznos glavnice.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl.368. st.1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 20. siječnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Milena Vukelić-Margan