- 1 -              Revt 397/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 397/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. O. C., S. F. A., S., kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. S. iz C., kojeg zastupa punomoćnik S. V., odvjetnik u Z., radi povrede žiga, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 25. Pž - 8833/12-3 od 23. ožujka 2016., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P - 280/12 od 18. rujna 2012., u sjednici održanoj 20. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužitelja, preinačava se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 25. Pž - 8833/12-3 od 23. ožujka 2016. i sudi:

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P - 280/12 od 18. rujna 2012.

 

Dužna je tuženik u roku 15. dana na ime troškova revizijskog postupka isplatiti tužitelju iznos od 1.737,50 kuna.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„1. Utvrđuje se da je tuženik J. S. iz C., stavljanjem sporne robe (1 par čizama U. zadržane temeljem rješenja o privremenom zadržavanju robe Carinske uprave RH, klasa: UP/I-034-02/12-02/09, urbroj 513-02-1260/04-12-2 od 12. siječnja 2012) u postupak uvoza u Republiku Hrvatsku povrijedio pravo žiga „U.“ međunarodne registracije … i …, tužitelja D. O. C., S. F. A., S..

 

2. Tuženiku se zabranjuje vršenje povrede tužiteljevog prava žiga „U.“ međunarodne registracije … i …, uvozom i stavljanjem u promet robe koja je označena žigovima „U.“ međunarodne registracije … i …, kao i takva i slična povreda ubuduće.

 

3. Tuženiku se nalaže da u roku od 8 dana po pravomoćnosti ove presude kod Carinske uprave RH pokrene odgovarajući postupak za uništenje robe i pod carinskim nadzorom uništi spornu robu (1 par čizama U. zadržane temeljem rješenja o privremenom zadržavanju robe Carinske uprave RH, klasa: UP/I-034-02/12-02/09, urbroj 513-02-1260/04-12-2 od 12. siječnja 2012) označenu žigovima „U.“ međunarodne registracije … i … o svom trošku.

 

4. Tuženiku se nalaže u roku od 8 dana po pravomoćnosti ove presude tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 3.650,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8% poena tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, dok se za više zatražene troškove postupka u iznosu od 812,50 kn. tužitelj odbija sa zahtjevom.“

 

Drugostupanjskom preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, dok je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 750,00 kuna

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) je podnio tužitelj, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja je dopuštena i osnovana.

 

Tužitelj pozivom na zauzeta pravna shvaćanja Europskog suda, između ostalog, u predmetu Blomqvist (C – 98/13), ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, postavlja pitanje: „...da li je u smislu članka 7. Zakona o žigu, isključena povreda žiga u slučaju kada osoba koja kupuje /i uvozi/ krivotvorenu robu za osobnu uporabu ili kao dar, zbog toga što se to ne smatra uporabom u trgovačkom prometu?“

 

U provedenom postupku utvrđeno je: - da tužitelj ima registrirani žig UGG pod brojem 1037027 s pravom prvenstva od 30. ožujka 2010, a žig U. pod brojem … ima datum prvenstva i međunarodne registracije od 26. listopada 2006, dok temeljna prava žiga potječe od 21. siječnja 2005., - da je rješenjem o privremenom zadržavanju robe Carinske uprave RH, klasa: UP/I-034-02/12-02/09, urbroj 513-02-1260/04-12-2 od 12. siječnja 2012. određeno zadržavanje jednog para čizama koje su obilježene tužiteljevim žigovima i na kojima je kao primatelj naznačen tuženik, - da je tuženik putem Interneta naručio predmetnu pošiljku, - da pošiljka na više mjesta na kartonskom omotu, kao i na samom proizvodu sadrži zaštićene žigove tužitelja - da je pošiljatelj predmetne pošiljke koja je adresirana na tuženika iz Kine, - da tužitelj nije u poslovnom odnosu s pošiljateljem, - da predmetne čizme nije proizveo tužitelj, niti je dao dopuštenje za njihovu proizvodnju, te - da sporni proizvod ne odgovara originalnom proizvodu, već je riječ o krivotvorini.

 

Kod prethodno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud prihvaća zahtjev tužitelja cijeneći da tužitelj kao nositelj prava shodno odredbi čl. 7. Zakona o žigu ("Narodne novine" broj 173/03, 76/07, 30/09 i 49/11 – dalje: ZŽ) ima pravo spriječiti sve treće osobe da bez njegovog odobrenja u trgovačkom prometu rabe proizvode s njegovim žigovima, te da je upravo tuženik treća osoba koja je pokušala uvesti krivotvoreni proizvod sa žigom tužitelja u Republiku Hrvatsku, te shodno navedenom shvaćanju pruža tužitelju traženu zaštitu sukladno odredbama čl. 76. i 77. ZŽ-a.

 

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužitelja cijeneći da prema odredbi čl. 7. ZŽ-a, nositelj žiga ima pravo spriječiti sve treće osobe da bez njegova odobrenja u trgovačkom prometu rabe svaki znak koji je istovjetan ili sličan njegovom žigu u odnosu na proizvod ili usluge za koje je žig registriran. To, prema tumačenju drugostupanjskog suda znači da nositelj prava na žig ima pravo na zaštitu žiga samo ako treće osobe vrijeđaju i rabe zaštitni znak u trgovačkom prometu, dok se kupnja robe za osobnu uporabu ili kao dar članovima obitelji ili bliskim osobama ne može smatrati uporabom u trgovačkom prometu. Prema daljnjem tumačenju drugostupanjskog suda, tuženik nije treća osoba koja zaštitni znak koristi u trgovačkom prometu, već potrošač odnosno fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

 

Kako to osnovano tužitelj ističe u reviziji, navedeno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti kao pravilno. Naime, Uredba Vijeća (EZ) br. 1383/2003 od 22. srpnja 2003. o carinskom postupanju u vezi s robom za koju postoji sumnja da vrijeđa određena prava intelektualnog vlasništva i o mjerama koje se poduzimaju u vezi s robom za koju je utvrđeno vrijeđanje navedenih prava (Sl. l. EU, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 4. – dalje: Carinska uredba) stupila je na snagu u Republici Hrvatskoj 1. srpnja 2013., s trenutkom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Od tog dana Republiku Hrvatsku obvezuje i Direktiva Europskog parlamenta i vijeća 2008/95/EZ od 22. listopada 2008. o usklađivanju zakonodavstva države članica o žigovima (Sl. l. EU, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2. – dalje: Direktiva o žigovima). Međutim, Republika Hrvatska je Direktivu o žigovima prenijela ranije u naše zakonodavstvo odredbama ZŽ-a koji je u primjeni od 1. siječnja 2004. na način da odredba čl. 7. ZŽ-a odgovara čl. 5. Direktive o žigovima. U tom smislu, u uvjetima izravne primjene prava EU (od 1. srpnja 2013.) nacionalni sudovi su dužni primijeniti čl. 7. ZŽ-a, koji je u skladu s čl. 5. Direktive o žigovima, shodno tumačenju Europskog suda. S obzirom da je u konkretnom slučaju rješenje Carinske uprave doneseno 12. siječnja 2012. (dakle, nakon 1. veljače 2005. kada je stupio na snagu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska sklopila s državama članicama EU /dalje: Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju/, a prije datuma pristupanja Republike Hrvatske – EU 1. srpnja 2013.), treba reći da se prema shvaćanju ovog suda (Revt – 575/16 od 3. listopada 2017.) na pravne odnose koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u EU, te sporove proizašle iz njih, neposredno ne primjenjuje pravo EU, već nacionalno pravo, time da se na temelju odredbi Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Republika Hrvatska obvezala u prijelaznom razdoblju u primjeni nacionalnog prava tumačiti ga koliko je to moguće u duhu prava EU – ukupne pravne stečevine, što dakle uključuje i praksu suda EU.

 

Europski sud je čl. 5. st. 1, Direktive o žigovima, posebno u pogledu pojma „trgovački promet“ tumačio u predmetu Martin Blomqvist/ Rolex SA (C – 98/13) shodno tumačenju prvostupanjskog suda. Tako prema tumačenju Europskog suda: „...roba koja je bila porijeklom iz treće države i koja predstavlja imitaciju proizvoda zaštićenog pravom žiga u EU ili koja predstavlja kopiju proizvoda u Uniji zaštićenog autorskim pravom, srodnim pravom ili još pravom industrijskog vlasništva, može predstavljati povredu tih prava pa ju se stoga može okvalificirati kao „krivotvorenu“ ili „piratsku“ robu ako se dokaže da je stavljena u promet u Uniji, s tim da je navedeno dokazano posebice u slučaju kad se pokaže da je takva roba bila predmet prodaje kupcu u Uniji, ponude za prodaju ili oglašavanja upućenog potrošačima u Uniji...“ (...) „...nositelj prava intelektualnog vlasništva na robi koja je prodana osobi koja živi na području države članice putem internetske stranice za online prodaju iz treće države, u trenutku kada ta roba ulazi na državno područje te države članice, ima pravo na zaštitu koja mu je zajamčena predmetnom uredbom na temelju same činjenice kupnje navedene robe...“.

 

Kako prema navedenom shvaćanju tužitelju u odnosu prema tuženiku pripada sudska zaštita u smislu odredbi čl. 7. ZŽ-a na način kako ju je pružio prvostupanjski sud, valjalo je primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a preinačiti drugostupanjsku presudu na način kako je odlučeno u izreci.

 

Odluka o trošku revizije donesena je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a, čl. 155. ZPP-a, Tbr. 10/6 i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Tužitelju je tako odmjeren trošak sastava revizije po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 937,50 kuna, što uvećano za plaćenu sudsku pristojbu u iznosu od 800,00 kuna ukupno iznosi 1.737,50 kuna.

 

Zagreb, 20. siječnja 2021.