-   -              Poslovni broj: 8 UsIpn-33/20-6

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu ovog suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužiteljice N. G. iz S., M. H., OIB:., zastupane po opunomoćeniku Z. I., odvjetniku u S., P. S., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, nakon usmene i javne rasprave zaključene 12. siječnja 2021. godine u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 20. siječnja 2021. godine,

 

                                                      

p r e s u d i o  j e

 

1.Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja tuženika, Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA:UP/II-471-02/18-01/141, URBROJ:513-04-20-2 od 20. ožujka 2020. godine.

 

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

U pravovremeno podnesenoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA:UP/II-471-02/18-01/141, URBROJ:513-04-20-2 od 20. ožujka 2020. godine tužiteljica je u bitnom navela da je  poreznim rješenjem od 06. prosinca 2013. godine obvezana na paušalno plaćanje poreza na dohodak s osnova iznajmljivanja poslovnih prostora, koje rješenje nije nikada zamijenjeno novim; da joj je porezno tijelo slalo uplatnice za uplatu poreza sve do kraja 2016. godine, nakon čega joj je dostavljen Otplatni plan uz obavijest da više neće dostavljati uplatnice nego da tužiteljica nastavi plaćati mjesečne rate prema dostavljenom Otplatnom planu, a sve sukladno rješenju Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, Klasa: UP/I-410-23/2013-123/02982, Urbroj:513-007-17-08/2013-0002 od 06. prosinca 2013. godine; da iako je porezno tijelo raspolagalo svim podacima da je tek naknadnim nadzorom iz 2018. godine utvrdilo da je tužiteljica premašila limit za 2015. godinu za iznos od 1.018,45 kn, a za 2016. godinu za 650,00 kuna, te je tužiteljici retroaktivno naložila plaćanje PDV-a za 2015. i 2016. godinu u iznosu od 115.417,00 kuna uvećano za zatezne kamate ili ukupno 127.368,27 kn. Kako je tužiteljica bila obvezana na plaćanje poreza na dohodak u paušalnom iznos PDV-a da je porezno tijelo trebalo istekom 2014. godine napraviti kontrolu kojom bi utvrdilo da je tužiteljica već tada bila obvezna ući u sustav PDV-a. Svakako da je sukladno odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost tužiteljica bila dužna ući u sustav PDV-a, ali da je i prema članku 6. stavak 2.,3. i 4. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16) porezno tijelo bilo dužno pratiti i kontrolirati naplatu poreza te promptno reagirati u slučaju neprijavljivanja poreznog obveznika u sustav PDV-a, ako su za to ispunjeni uvjeti. Navodi da su joj poreznim rješenjem povrijeđena prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske kao i načela razmjernosti i legitimnih očekivanja, te se poziva na Odluku Ustavnog suda RH broj:U-III-5989/2013 od 9.veljače 2016. godine. Tužbenim zahtjevom je zatražila da se poništi osporeno rješenje tuženika i porezno rješenje.

Tuženik je odgovorio na tužbu, navodeći kako smatra da tužba nije osnovana, te predlažući odbiti tužbu zbog razloga iznesenih u pobijanom rješenju.

Osporenim rješenjem je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-02/18-01/42, Urbroj: 513-07-29-01-18-1 od 19. veljače 2018. godine.

Navedenim poreznim rješenjem tužiteljici je pod točkom I.A. utvrđen je manje  utvrđen  manje obračunati porez na dodanu vrijednost za  2015. godinu u iznosu od 57.754,61 kn te pripadajuća kamata zbog nepravodobno plaćenog PDV-a obračunata do dana sastavljanja zapisnika u iznosu od 8.269,92 kn, pod točkom I.B. utvrđen je manje obračunati porez na dodanu vrijednost za  2016. godinu u iznosu od 57.662,52 kn te pripadajuća kamata zbog nepravodobno plaćenog PDV-a obračunata do dana sastavljanja zapisnika u iznosu od 3.681,22 kn. Pod točkom II. do VI. naložena je uplata utvrđene porezne obveze te provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, uz nalog za izvršenje rješenja u roku od 8 dana od dana njegove izvršnosti uz napomenu da ukoliko se u utvrđenom roku ne izvrši uplata porezne obveze da će se ista naplatiti ovrhom.

Na ročištu održanom dana 12. siječnja 2021. godine nije pristupio opunomoćenik tuženika iako je isti uredno pozvan a izostanak nije opravdao, pa kako nije bilo razloga za odgodu Sud je održao ročište bez tuženika. Opunomoćenik tužiteljice je naveo da ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva. Naveo je da u spisu predmeta nema obavijesti o proširenju poreznog nadzora odnosno da nije obavljen porezni nadzor za 2013. i 2014. godinu; da postoji samo obavijest o nadzoru za 2015. godinu; da nije sporno da je porezno tijelo temeljem ugovora iz 2013. godine utvrđivalo obveze za 2014. godinu; da je porezno tijelo trebalo dostaviti obavijest, odnosno utvrditi rješenjem proširenje poreznog nadzora za 2013. i 2014. godinu, što nije učinilo, slijedom čega je rješenje nezakonito; da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer je trebalo utvrditi i ono što tužiteljici ide u prilog; da se nije uzelo u obzir neutralnost PDV-a budući da je tužiteljica ugovore zaključila sa pravnim osobama (zakupoprimcima), pa da je na računima koje je ispostavljala pravnim osobama iskazala PDV, da bi te pravne osobe mogle koristiti kao pretporez, što znači da je učinak obračuna PDV-a na računima na Državni proračun bi bio neutralan; da nije naplatila ništa od zakupoprimaca nego je obveza samo dospjela.

U dokaznom postupku čitani su: tužba, osporeno rješenje tuženika 20. ožujka 2020. godine, odgovor na tužbu, te se pregledao sudski spis i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga. Opunomoćenik tužiteljice je popisao trošak sastava tužbe i pristupa na ročište u iznosu od po 2.500,00 kuna uvećano za PDV od 25% ili ukupno 6.250,00 kuna.

Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti  osporenog rješenja, odnosno da li je poreznim rješenjem osnovano i pravilno utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2015. i 2016. godinu, u iznosima kako je navedeno u poreznom rješenju.

Sporno je da li je porezno tijelo pravilno utvrdilo da je tužiteljica obveznik poreza na dodanu vrijednost, odnosno da li su pravilno utvrđeni  tužiteljičini primici dobiveni po osnovu iznajmljivanja poslovnih prostora/zakupnine.

Prema stanju spis proizlazi da je prvostupanjsko porezno tijelo donijelo akt-Obavijest o poreznom nadzoru Klasa:471-02/17-01/401, Urbroj:513-07-29-01-17-1 od 27. ožujka 2017. godine u kojoj se navodi da se nadzor provodi kod tužiteljice a da je predmet nadzora porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. siječnja 2015. do 31. prosinca 2016. godine. Navedena obavijest uručena je tužiteljici dana 03. travnja 2017. godine što je vidljivo iz bilješke stavljena na istu obavijest.

Iz spisa upravnog tijela proizlazi: da je prvostupanjsko porezno tijelo, kod tužitelja obavilo porezni nadzor obračunavanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost za 2015. i 2016. godinu, o čemu je sastavilo Zapisnik od 06. prosinca 2017. godine u kojem su utvrđene nepravilnosti. Na navedeni Zapisnik u ostavljenom roku tužiteljica je podnijela prigovor, u kojem je navela da je pogrešno primijenjen Zakon i da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje; da zapisnik ne sadrži točan opis činjeničnog stanja. Porezno tijelo nije prihvatilo prigovor te je dana 19. prosinca 2018. godine donijelo porezno rješenje.

Nadzorom je utvrđeno da je tužiteljica: 1.  dana 30. rujna 2013. godine sa fizičkom osobom D. Ž.iz S., D., sklopila Ugovor o zakupu poslovnog prostora u S. na adresi A., površine 29 m2, na rok od 5 godina sa utvrđenom zakupninom od 1.500,00 kn mjesečno; 2. dana 01. listopada 2013. godine sa fizičkom osobom M. V. iz S., B. S., sklopila Ugovor o zakupu poslovnog prostora u S. na adresi P., površine 25 m2, na rok od 5 godina sa utvrđenom zakupninom od 250,00 Eura mjesečno; 3. dana 30. rujna 2013. godine sa fizičkom osobom D.K. iz S., obrtnik, sklopila Ugovor o zakupu poslovnog prostora u S. na adresi A., površine 41,55 m2, na rok od 5 godina sa utvrđenom zakupninom od 415,50 Eura mjesečno. Navedeni ugovor je tužiteljica otkazala  dana 04. studenog 2016. godine zbog neizvršavanja; 4. da je za navedeni poslovni prostor otkazan D. K. dana 15. studenog 2016. godine sklopila ugovor o zakupu sa društvom D.iz S., I. T., na rok od 5 godina sa utvrđenom zakupninom od 333,00 Eura mjesečno; 5. dana 30. rujna 2013. godine sa fizičkom osobom D. K.iz S., sklopila Ugovor o zakupu poslovnog prostora u S. na adresi P., površine 50 m2, na rok od 5 godina sa utvrđenom zakupninom od 500,00 Eura mjesečno. Navedeni ugovor o zakupu je tužiteljica otkazala dana 04. studenog 2016. godine zbog neizvršenja; 6. da je za navedeni poslovni prostor otkazan D. K. dana 15. studenog 2016. godine sklopila ugovor o zakupu sa društvom D., I. T., na rok od 5 godina utvrđenom zakupninom od 500,00 Eura mjesečno; 7. dana 30. rujna 2013. godine sa pravnom osobom L. . Z., B., sklopila Ugovor o zakupu poslovnog prostora u S. na adresi P.. ., površine 125m2, na rok od 5 godina sa utvrđenom zakupninom od 1.250,00 Eura mjesečno; 8. dana 30. rujna 2013. godine sa pravnom osobom M.S., D. Š. ., sklopila Aneks Ugovor o zakupu poslovnog prostora u Splitu od 01. rujna 2010. godine, za prostor na adresi P. ., na rok od 10 godina sa utvrđenom zakupninom od 4.000,00 kn mjesečno.

Prema članku 6. st. 1. toč. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13 do 143/14, dalje: Zakon), porezni obveznik je svaka osoba koja samostalno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost bez obzira na svrhu i rezultat obavljanja djelatnosti.

Nesporno je da se je tužiteljica u nadziranom razdoblju bavila iznajmljivanjem  poslovnih prostora, dakle, da je tužiteljica samostalno i trajnije obavljala djelatnost iznajmljivanja i da je ostvarivala (primitke) prihode od iznajmljivanja poslovnih prostora, te se u smislu odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost, smatra poduzetnikom i poreznim obveznikom.

Člankom 90. stavak 1. Zakona propisano je da se „malim poreznim obveznikom“ u smislu ovog Zakona smatra pravna, odnosno fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim  boravištem u tuzemstvu, čija vrijednost isporuka dobara ili obavljenih usluga u prethodnoj kalendarskoj godini nije bila veća od 230.000,00 kuna.

Člankom 186. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine, broj: 79/13 do 130/15, dalje: Pravilnik) propisano je da je porezni obveznik iz članka 6. stavak 1. ZPDV-st koji ima sjedište, stalnu poslovnu jedinicu, prebivalište ili uobičajeno boravište u tuzemstvu i u prethodnoj kalendarskoj godini je obavio isporuke dobara i usluga iznad propisanog iznosa iz članka 90. stavak 1. ZPDV-st, se upisuje u registar obveznika PDV-a od 01. siječnja tekuće godine.

Člankom 186. stavak 3. Zakona pripisano je da je o činjenici da je u prethodnoj kalendarskoj godini obavio isporuke u iznosu većem od 230.000,00 kn i time postao obvezan upisati se u registar obveznika PDV-a, porezni obveznik obavještava nadležnu ispostavu Porezne uprave prema svome sjedištu, prebivalištu ili uobičajenom boravištu, podnošenjem Zahtjeva za registriranje za potrebe PDV-a radi upisa u registar obveznika PDV-a najkasnije do 15. siječnja tekuće godine.

Nadzorom je utvrđeno da je tužiteljica  ostvarila u 2014. godini oporezive isporuke  u iznosu od preko 230.000,00 kn, tako što je ostvarila oporezive isporuke (primitke) u iznosu od 276.951,76 kn, te pravilno od 01. siječnja 2015. godine po sili Zakona ušla u sustav obveznika PDV-a, budući da tužiteljica sama nije poreznom tijelu podnijela prijavu za upis u registar obveznika PDV-a.

Sukladno članku 186. stavak 3. Pravilnika o činjenici da je u prethodnoj kalendarskoj godini obavila isporuke (primitke) u iznosu većem od 230.000,00 kn i da je  time bila obvezna upisati se u registar obveznika PDV-a, tužiteljica je trebala obavijestiti nadležnu Ispostavu Porezne uprave prema svome sjedištu, prebivalištu ili uobičajenom boravištu, podnošenjem Zahtjeva za registriranje za potrebe PDV-a radi upisa u registar obveznika PDV-a, najkasnije do 15. siječnja tekuće godine.

Tužiteljica je sama kao porezni obveznik i obveznik poreza na dohodak u paušalnom iznosu, trebala sama voditi evidenciju izdanih računa-ostvarenih isporuka temeljem iznajmljivanja poslovnih prostora, te s obzirom da je iznos oporezivih isporuka u 2014. godini prešao propisani limit od 230.000,00 kn, trebala je o istom, najkasnije do 15. siječnja tekuće godine  (2015.) obavijestiti nadležno porezno tijelo kako bi je porezno tijelo upisalo u registar obveznika PDV-a.

Obveza koju je temeljem navedene odredbe imala tužiteljica kao porezni obveznik ne može biti zamijenjena postupanjem poreznog tijela, na način da bi porezno tijelo samo (bez inicijative-obavijesti tužiteljice), trebalo provjeravati da li je tužiteljica ispunila uvjet za upis u registar obveznika PDV-a, slijedom čega je neosnovan navod tužiteljice o istom.

Kako tužiteljica nije vodila evidenciju svojih računa-oporezivih isporuka, nije postupila sukladno odredbi članka 186. stavak 3. Pravilnika i nije ispunila svoju obvezu da poreznom tijelu prijavi da je oporezivim isporukama premašila utvrđeni limit, zakonito je po sili Zakona, temeljem utvrđenog oporezivog prometa (primitaka), rješenjem poreznog tijela po službenoj dužnosti uvedena u registar obveznika PDV-a od 01. siječnja 2015. godinu.

Kako je nadzorom utvrđeno da je tužiteljica u 2015. godini  preko računa Privredne banke Zagreb d.d. ostvarila prihod od iznajmljivanja poslovnih prostora u iznosu od 288.773,06 kuna i kako je ostvarila primitke iznad utvrđenog limita od 230.000,00 kn, te kako je od 01. siječnja 2015. godine po sili Zakona uvedena u registar obveznika PDV-a, poreznim rješenjem je za 2015. godinu zakonito utvrđen manje obračunati PDV-e u navedenom iznosu.

Kada porezno tijelo poreznog obveznika po službenoj dužnosti (po sili zakona- rješenjem uvede u registar obveznika PDV-a, bez da je porezni obveznik to tražio), porezni obveznik ne mora trajno ostati u registru obveznika PDV-a, već može izići iz registra  od 01. siječnja godine koja se nastavlja na godinu u kojoj je ostvaren primitak-oporezivi promet manji od utvrđenog limita, ali samo pod uvjetom da o tome do 15. siječnja tekuće godine obavijesti poreznu upravu  i da toj tekućoj godini ne ostvari primitke-oporezivi promet veći od utvrđenog limita, jer bi u tom slučaju ponovo ušao u registar obveznika PDV-a.

Kako je nadzorom utvrđeno da je tužiteljica u 2016. godini  preko računa Privredne banke Zagreb d.d. ostvarila prihod od iznajmljivanja poslovnih prostora u iznosu od 288.312,59 kuna i kako je ostvarila primitke iznad utvrđenog limita, te kako je od 01. siječnja 2015. po sili Zakona uvedena u registar obveznika PDV-a, poreznim rješenjem je za 2016. godinu zakonito utvrđen manje obračunati PDV u navedenom iznosu.

Navedeni stav suda ne samo da je utemeljen na Zakonskim odredbama već i u sudskoj praksi upravnih sudova i Visokog upravnog suda RH, kao npr. u presudi VUS-a poslovni broj:Usž-2126/18-2 od 30. kolovoza 2018. godine, koja je donijeta u istovjetnoj činjeničnoj osnovi.

Pored navedenog, člankom 78. točka 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08 do 44/16, dalje: OPZ-a) je propisano da u poreznom postupku teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez snosi porezni obveznik.

Kako je poreznim nadzorom utvrđeno da je tužitelj kao porezni obveznik umanjio poreznu obvezu, time što nije obračunao i platio PDV (da nije podnio ni prijavu za uvođenje u registar obveznika PDV-a, iako je trebao po Zakonu), on je taj koji bi trebao dokazati činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez. Tužitelj ničim ne dokazuje, niti je učinio upitnim utvrđenja poreznog tijela u odnosu na utvrđene iznose primitaka (oporezivog isporuka, osim što paušalnih navoda.

Neosnovan je navod tužiteljice da  nema obavijesti o proširenju nadzora ( da ima samo za 2015. godinu), jer u spisu prileži  Obavijest o poreznom nadzoru od 27. ožujka 2017. godine u kojoj se navodi da se nadzor provodi kod tužiteljice a da je predmet nadzora porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. siječnja 2015. do 31. prosinca 2016. godine, dakle, nadzirano je razdoblje za koje je utvrđena porezna obveza. Navedena obavijest uručena je tužiteljici dana 03. travnja 2017. godine

Slijedom navedenog zakonito je porezno tijelo tužiteljici utvrdilo poreznu obvezu po osnovi manje obračunatog i plaćenog PDV-a za 2015. i 2016. godinu, te je osporeno rješenje tuženika zakonito.

Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/1. i 29/17, dalje, ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev tj. odlučiti kao u  izreci presude.

Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova upravnog spora  je odbijen, sukladno članku 79. ZUS-a, budući da je tužbeni zahtjev odbijen.

 

 

                                            U Splitu, 20. siječnja 2021. godine

                                                                                                                      S U D A C

 

          Studenko Vuleta, v. r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske  (čl. 66. st. 1. ZUS-a). Žalba  odgađa izvršenje presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).

 

 

DNA:

-          opunomoćeniku tužiteljice, .

-          tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, uz zapisnike od 12.01. i 20.01.2021.,

-          u spis.

 

Kalendar 30 dana