Poslovni broj: 8 UsIpn-51/20-6

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

      Split, Put Supavla 1

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja S. N. d.. G. c. ., Z., OIB:., zastupanog po opunomoćenicima-odvjetnicima ., P. u Z., Z., Z. F., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, nakon neposredne i javne rasprave zaključen 12. siječnja 2021. godine, u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i odsutnosti tuženika, 20. siječnja 2021. godine,

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

1.Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/18-01/356, URBROJ: 513-04-20-2 od 08. srpnja 2020. godine.

2.Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

U pravovremenoj tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/II-471-02/18-01/356, URBROJ: 513-04-20-2 od 08. srpnja 2020. godine tužitelj je u bitnom naveo: da rješenje tuženika pobija: a) zbog toga što se u postupku koji je prethodio rješenju se nije postupilo prema pravilima postupka, a osobito što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno i što je iz činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja; b) zbog povrede pravila postupka koja su bila od utjecaja na rješavanje stvari; c) zbog nepravilne primjene zakona i propisa utemeljenog na zakonu. Naveo je da je tuženik kao i prvostupanjsko tijelo počinilo brojne povrede pravila postupka, a osobito povrede: a) članka 6. stavak 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08 do 78/12, dalje: OPZ-a), kojim je propisano da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pa i one koje idu u korist poreznog obveznika; b) članka 78. OPZ-a koji propisuje da teret dokaza za činjenice koje utemeljuju porez snosi porezno tijelo; c) članka 85. stavak 1. OPZ-a, koji propisuje da porezno tijelo na temelju činjenica utvrđenih u poreznom postupku donosi porezno rješenje; d) članka 117. OPZ-a; e) članka 66. stavak 1. i 3. OPZ-a; f) članka 135. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku; da tuženik opetovano ističe da su od tužitelja zatraženi svi izvodi iz banke H. A. R. za 2015. i 2016. godinu, a da tužitelj nije dostavio nikakvu dokumentaciju, iz čega tuženik i porezno tijelo izvode pogrešne zaključke; da tužitelj nije mogao dostaviti dokumentaciju jer isti ne posjeduje, a da je dostavio Izvode koje je posjedovao (koje mu je banka poslala). Obzirom da je porezno tijelo smatralo da su Izvodi navedene banke za 2015. i 2016. godinu bitni za utvrđivanje porezne obveze tužitelju, pa da je porezno tijelo moglo zatražiti od banke navedene podatke, odnosno sukladno članku 117. stavak 1. OPZ-a da je moglo obaviti vezani porezni nadzor banke, što porezno tijelo nije učinilo; da je tužitelj pravilno proveo knjiženja sukladno zakonskim propisima i temeljem vjerodostojne dokumentacije, a prema Planu podjele društava. Vezano za podjelu predmetnih društava poziva se na članak 550. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima; da ukoliko je i Planom podjele (dalje: Plan) prešla manja vrijednost potraživanja H. A. R. da to ne umanjuje odgovornost tužitelja, radi čega je tužitelj pravilno proknjižio kamate i tečajne razlike jer za njih, sukladno Zakonu, svakako odgovara,  pa da naznačeni iznos u Planu nema utjecaja na odgovornost tužitelja. Navodi da ukoliko je u Planu prenesena obveza po kreditu br. HR/521 u iznosu manjem nego što stvarni iznos, da je tužitelj pravilno knjižio glavnicu, kamate i ostale troškove prema izvodu H. A. R. od 31. prosinca 2014. godine. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika i porezno rješenje.

U odgovoru na tužbu tuženik ukazuje da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja. Predložio je da se  tužba odbije kao neosnovana.

Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja podnijeta protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, KLASA:UP/I-471-02/18-01/217, URBROJ:513-07-13/18-01 od 21. rujna 2018. godine.

Navedenim poreznim rješenjem pod točkom I.1. izreke rješenja tužitelju je za razdoblje od 05. listopada do 31. prosinca 2015. godine utvrđen manji porezni gubitak za 2015. godinu u iznosu od 3.076.847,26 kn, a pod točkom I.2. izreke rješenja za 2016. godinu utvrđen je manji porezni gubitak  u iznosu od 797.737,88 kn, manje obračunati porez na dobit u iznosu od 14.897,65 kn te su mu obračunate zatezne kamate zbog nepravodobno plaćenog poreza u iznosu od 1.354,99 kn. Ostalim točkama izreke tužitelju je naložena uplata utvrđenog iznosa poreza na dobit, kamata i daljnjih kamata te da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje porezne osnovice.

Na ročištu od 12. siječnja 2021. godine nije pristupio tuženik pa kako nije bilo razloga za odgodu rasprava je održana bez tuženika. Opunomoćenik tužitelja je iskazao da u cijelosti ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva. Popisao je trošak sastava tužbe i pristupa na ročište u iznosu od po 2.500,00 kn uvećano za PDV od 25%.

U dokaznom postupku čitana je tužba, osporeno rješenje tuženika od 08. srpnja 2020. godine, odgovor na tužbu, te je pregledan  sudski spis kao i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika, odnosno da li je poreznim rješenjem pravilno i zakonito tužitelju  utvrđen manji porezni gubitak za razdoblje od 05. listopada do 31. prosinca 2015. i 2016. godinu, te manje obračunati porez na dobit u iznosu od 14.897,65 kn.

Među strankama je sporno da li je tužitelj za 2015. godinu u svom knjigovodstvu pravilno proveo knjiženja, da li je pravilno prikazao rashode, odnosno da li je na stavci rashoda u 2015. godini mogao iskazati kao trošak kamate na dugoročni kredit iz prethodnih godina kreditu i tečajne razlike a za 2016. godinu  zatezne kamata, pa je iskazivanje troškova u većem iznosu za posljedicu imalo smanjenje porezne osnovice i manje obračunatog poreza na dobit.

Prema stanju spisa proizlazi da je prvostupanjsko porezno tijelo kod tužitelja obavilo porezni nadzor o čemu je sastavljen Zapisnik od dana 30. srpnja 2018. godine protiv kojeg je tužitelj podnio prigovor kojeg porezno tijelo nije prihvatilo, te je dana 21. rujna 2018. godine donijelo porezno rješenje.

Poreznim nadzorom je utvrđeno da je tužitelj u prijavi poreza na dobit za 2015. godinu iskazao prihode u iznosu 0,00 kn a rashode u iznosu od 3.091.071,85 kn. (kamata na dugoročni kredit iz prethodnih godina u iznosu od 2.889.706,25 kn i  iznos tečajnih razlika od 187.143,78 kn.)

Sukladno članku 11. stavak 1. Pravilnika o porezu na dobit, a u vezi sa člankom 5. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“, broj: 177/04 do 50/16,dalje:Zakon), rashodom razdoblja (poreznog razdoblja), smatraju se smanjenja gospodarstvenih koristi u obliku odljeva ili iscrpljenja imovine ili stvaranja obveza koje imaju za posljedicu smanjenje kapitala, a u svrhu povećanja prihoda odnosno dobiti.

Sukladno članku 5. stavak 6. Zakona rashodima poreznog  razdoblja ne smatraju se rashodi koji nisu u svezi s obavljanjem djelatnosti poreznog obveznika niti su posljedica obavljanja djelatnosti.

Prema članku 7. stavak 1. točka 13. Zakona osnovica poreza na dobit povećava se za sve rashode koji nisu izravno u vezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu.

Nadzorom je utvrđeno da je dana 24. srpnja 2015. godine došlo do podjele društva S. t. a. d. Z. na način da je isto društvo podijeljeno na S. t. a. d.. i na S. n. d.. (tužitelj). Temeljem navedene podjele-Plana podjele, tužitelju je pripala cijela obveza po kreditu broj: HR/521, kreditora H. A. A. b. I. (sada H. A. R. A.) u iznosu od 5.472.033,53 kune.

Tužitelj je osnovan 05. listopada 2015. godine tj. 2,5 mjeseca nakon što je sukladno Planu podjele izvršena podjela društva.

Tužitelj je u svom knjigovodstvu  po Temeljnici za knjiženje br. 7106 od 31. prosinca 2015. godine, na kontu - Rashodi, proveo knjiženje kamata na dugoročni kredit iz prethodnih godina u iznosu od 2.889.706,25 kn, te iznos tečajnih razlika od 187.143,78 kn.

Nadzorom je utvrđeno da po Izvodu banke H. A. R. A. broj 19 na dan 31. prosinca 2014. godine stanje kredita iznosi 1.119.427,76 kn i da su u navedeni iznos uključeni glavnica i kamate.

Dakle, tužitelj je u svom knjigovodstvu kao trošak knjižio iznos 2.889.706,25 kn koji se odnosi na kamate po navedenom kreditu te iznos od 187.143,78 kn koji se odnosi na tečajne razlike (negativne), iako se navedeni troškovi odnose na 2014. i ranije godine, pa su isti troškovi trebalo knjižiti u društvu S. t.a. d.. koje je i dobilo kredit, jer kredit datira iz razdoblja prije osnivanja tužitelja. Naime, navedeni kredit broj: HR/521 odobren je dana 20. srpnja 2001. godine u iznosu od 639.115,00 Eura te se trebao koristiti u svrhu povrata kredita D. b., C. o. i ostalim vjerovnicima.

Prema Planu podjele društva S. t. a. d.. na tužitelja nije prenijeta obveza plaćanja kamata i tečajnih razlike po kreditu.

Navedeno niti ne osporava tužitelj, budući da u tužbi navodi da je moguće da je prema Planu njegova obveza  prema  banci  H. A. R. s osnove kredita manja da je tužitelj sukladno odredbi članka 550. Zakona o trgovačkim društvima trebao u svom knjigovodstvu kao trošak (Rashod) knjižiti i zatezne kamate i negativne tečajne razlike, jer da kod podjele društva za obveze društva koje su nastale do upisa u sudski registar odgovaraju  i društva koja podjelom nastanu.

Stoga, činjenicu da Planom podjele tužitelj nije obvezan na plaćanje zateznih kamata koje se odnose na ranije razdoblje i tečajnih razlika sud ocjenjuje nespornim.

Tužitelj ističe da obveza zateznih kamata po predmetnom kreditu a koje se odnose na razdoblje prije podjele društva i tečajne razlike kod društva S. t. a. d.., pa da je tužitelj naknadno, sukladno Zakonu o trgovačkim društvima, iako to moguće ne proizlazi iz Plana podjele, obvezu po kamatama i tečajnim razlikama, knjižio kao rashod. U tužbi na sr. 4. tužitelj navodi: „ako je u Planu podjele prenesena obveza po kreditu HR/521 u manjem iznosu nego što je stvarno…..“.

Slijedom navedenog porezno tijelo tužitelju kao trošak odnosno knjigovodstveno iskazani rashod u 2015. godini, nije iznos kamata i tečajnih razlika po kreditu, već mu je za iznos iskazanog rashoda povećalo osnovicu poreza na dobit, sukladno članku 7. stavak 1. točka 13. Zakona o porezu na dobit.

Nadzorom je utvrđeno da je tužitelj u Prijavi poreza na dobit za 2016. godinu iskazao prihode u iznosu od 84.563,71 kn i rashode u iznosu od 1.382.857,28 kn, te je iskazao rashod u iznosu od 1.298.293,57 kn.

Tužitelj je u svom knjigovodstvu Temeljnicom br. 8025 od 06. prosinca 2016. godine, iskazao kao rashod koji se odnosi na trošak zateznih kamata po navedenom kreditu u iznosu od 701.903,26 kn koji se odnose na 2015. godinu i zatezne kamate u iznosu od 170.322,87 kn za razdoblje od 01.01. do 31.03.2016. godine.

Za navedeno knjiženje tužitelj nije dostavio kompletnu dokumentaciju na osnovu koje je navedeno knjiženje proveo. Porezno tijelo je u tijeku nadzora od tužitelja zatražilo da dostavi Izvode banke H. A. R.n A. za 2016. godinu.

Tužitelj je na zahtjev poreznog tijela istom dostavio samo Izvod br.1 banke H. A. R.n A. od 15. ožujka 2016. godine po kojem je stanje duga po navedenom dugoročnom kreditu broj: HR/521 odobrenom dana 20. srpnja 2001. godine pravnom predniku tužitelja, iznosilo 1.235.358,19 Eur-a (kamate +glavnica +ostali troškovi po kreditu), iako je za provedena knjiženja troškova trebao imati knjigovodstvenu ispravu kao osnovu za knjiženje i te svu dokumentaciju staviti na raspolaganje poreznom tijelu.

Kako tužitelj nije postupio po traženju poreznog tijela pravilno mu iskazani trošak kamata i tečajnih razlika iznosu od 872.226,13 kn nisu priznati kao rashod.

Nadalje iz spisa proizlazi da je dana 16. prosinca 2016. godine zaključen Ugovor o preuzimanju duga i otpuštanju dužnika od glavne obveze između tužitelja (kao dužnika) društva T. h.d.. (kao preuzimatelj duga) Z. i društva S. T.d.. Z. (kao vjerovnik), kojim je preuzimatelj duga preuzeo na sebe cjelokupnu obvezu koju će dužnik imati prema novom vjerovniku. U trenutku zaključenja navedenog Ugovora obveza prema tadašnjem vjerovniku H. A. R.n A. je iznosila 1.235.358,19 kn.  Vjerovnik H. A. R.n A. je o navedenom prijenosu svog potraživanja na novog vjerovnika obavijestila S. t. a.d..

Prema stanju spisa proizlazi da sva dokumentacija (Izvodi stanja duga) izdani od H. A. R.n A. glase na pravnog prednika tužitelja kojem je kredit i odobren tj. S. t.a. d.. a ne na tužitelja.

Člankom 55. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 147/08 do 26/15)  OPZ-a propisano je da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događanja.

Člankom 56. stavak 1-3 OPZ-a je propisano da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno, da primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno, da se bilježenje podataka u poslovne knjige mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama, kao i da se smatra da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme  njezina  sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj.

Prema članku 59.OPZ-a porezni obveznik je dužan tijekom poreznog postupka sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja na način da potpuno i istinito iznosi činjenice bitne za oporezivanje te da za svoje tvrdnje ponudi dokaze.

Sukladno članku 109. stavak 1. OPZ-a porezni obveznik je dužan sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja bitnog za oporezivanje na način da daje obavijesti, predočava evidencije, poslovne knjige, poslovnu dokumentaciju i druge isprave.

Kako sam tužitelj u tužbi potvrđuje da Planom podjele „vjerojatno“ nije bio u obvezi plaćanja kamata i tečajnih razlika po navedenom kreditu za ranije razdoblje, to po ocjeni Suda tužitelj nije mogao iznos kamata i tečajnih razlika knjižiti kao rashod pozivom na odredbe Zakona o trgovačkim društvima.

Naime, knjiženja poslovnih događaja u knjigovodstvu poreznog obveznika mogu se vršiti sukladno poreznim propisima (koji su inače kogentni-imperativni), a knjižiti se sukladno odredbi članka 56. OPZ-a, može samo na temelju urednih i vjerodostojnih knjigovodstvenih isprava (a nikako prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima. U odnosu na konkretnu podjelu društva-pravnog prednika tužitelja te knjigovodstvena knjiženja  koja su se temeljem podjele trebala provesti, odredbe Zakona o trgovačkim društvima načelne prirode i iste se ne mogu neposredno primjenjivati kod knjiženja porezno  bitnih poslovnih događaja, kako navodi tužitelj.

Svakako, kada bi prema Planu podjele proizlazilo da je tužitelj u obvezi plaćanja kamata po kreditu za razdoblje prije podjele društva i tečajnih razlika, da bi iste mogao knjižiti kao rashod, tužitelj je trebao imati uredne-vjerodostojne knjigovodstvene isprave da bi on u svom knjigovodstvu na valjan način mogao provesti knjiženja stavki koje se u ispravi navode.

              Člankom 33. stavak 1. Zakona propisano je da se porezna osnovica utvrđuje na temelju podataka evidentiranih u poslovnim knjigama koje se vode u skladu s propisima o računovodstvu i financijskim izvješćima koja se sastavljaju na temelju tih propisa (bilanca, račun dobiti i gubitka) ako ovaj Zakon ne određuje drugačije.

Prema članku članka 88. OPZ-a (NN br. 115/16-42/20) teret dokaza za činjenice koje umanjuju poreznu obvezu  je na poreznom obvezniku.

Tužitelj nije u svom knjigovodstvu imao valjane vjerodostojne isprave podobne za knjiženje osporenih novčanih iznosa (Rashoda), pa je porezno tijelo zakonito osporilo iskazane rashode, umanjilo iskazani gubitak poreznog razdoblja te na novoutvrđenu osnovicu obračunalo porez na dobit, te je rješenje tuženika je zakonito.

              Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17, dalje: ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev, odnosno presuditi kao u izreci.

Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova upravnog spora  je odbijen, sukladno članku 79. ZUS-a, budući da je tužbeni zahtjev odbijen.

 

                                             U Splitu 20. siječnja 2021. godine

 

                                                                                                                 S U D A C

 

                                                                                                           Studenko Vuleta, v.r.

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. st. 1. ZUS-a). Žalba  odgađa izvršenje presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).

 

 

 

DNA:

-          opunomoćeniku tužitelja, .

-          tuženiku Ministarstvu financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, uz zapisnike od 12.01. i 20.01.2021.,

-          u spis.

 

 

                                                                          

Kalendar 30 dana