1              Poslovni broj: 1 UsI-418/2020-19

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 1 UsI-418/2020-19

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja G. R., ..., kojeg zastupa opunomoćenik A. P., odvjetnik u P., ..., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. V. T. iz S., ... i 2. B. P. iz S., ..., kao nasljednika iza pok. L. P. iz S., ..., oboje zastupani po opunomoćeniku V. S., odvjetniku u S., ..., radi naknade za deposedirane nekretnine, 20. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Poništava se rješenje tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (sada: Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-944-07/19-01/10, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-20-05 od 27. siječnja 2020. i prvostupanjsko rješenje Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko pravne poslove, Odjela za imovinsko pravne poslove, KLASA: UP/I-943-05/16-01/2, URBROJ: 2163-03-03/5-19-54 od 15. ožujka 2019.

 

              II.              Odbija se zahtjev zainteresiranih osoba 1. V. T. i 2. B. P., kao nasljednika iza pok. L. P., za određivanje naknade za deposedirano neizgrađeno građevinsko zemljište oznake k.č. ... k.o. R. primjenom Zakona o izvlaštenju.

                           

              III.              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog spora u iznosu od 6.250,00 kn (slovima: šest tisuća i dvjesto i pedeset kuna) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog spora.

 

              IV.              Odbija se zahtjev zainteresiranih osoba za naknadu troškova ovog spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-944-07/19-01/10, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-20-05 od 27. siječnja 2020. u točki I. izreke odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, službe za gospodarstvo i imovinsko pravne poslove, Odjela za imovinsko pravne poslove, KLASA: UP/I-943-05/16-01/2, URBROJ: 2163-03-03/5-19-54 od 15. ožujka 2019. kao neosnovana, a u točkama II. i III. izreke odlučeno je o troškovima upravnog postupka.

 

              Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 15. ožujka 2019. tadašnjoj zainteresiranoj osobi L. P. utvrđena je naknada za deposedirano neizgrađeno građevinsko zemljište oznake k.č. ... k.o. R., površine 1901 m2, u iznosu od 2.082.000,00 kn, a obveznikom naknade utvrđen je tužitelj (kao pravni slijednik bivše Općine Rovinj), te je utvrđeno da je tužitelj obvezan isplatiti naknadu u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja tog rješenja pa do isplate. Ujedno je tim rješenjem odlučeno da će se o troškovima postupka odlučiti dopunskim rješenjem. 

 

Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog drugostupanjskog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovome Sudu, a u tužbi i u naknadno predanim podnescima te na raspravi održanoj u ovom sporu tvrdi, u bitnome, da je zahtjev za određivanje naknade za predmetno deposedirano neizgrađeno građevinsko zemljište podnesen 2016. nakon što je stupio na snagu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZN) 1. siječnja 1997. i da se stoga u konkretnom slučaju naknada za predmetno zemljište treba odrediti primjenom odredaba ZN, a ne Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“, broj 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06, 45/11, 34/12 i 74/14, dalje: ZI). U prilog tom svom stavu tužitelj se poziva na dugogodišnju praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (izraženu u odlukama broj U-zpz 5/2014 od 24. rujna 2019., zatim Rev-2214/12 od 2. prosinca 2015. i Uzz- 5/1999 od 8. svibnja 2002.) prema kojoj praksi se prilikom konkurencije pri određivanju naknade između ZN i ZI, ZI primjenjuje samo ako je postupak za određivanje naknade pokrenut prije stupanja na snagu ZN. Podredno smatra da je stoga zahtjev zainteresirane osobe trebalo odbaciti kao nepravodobno podnesen obzirom da je zahtjev podnesen nakon proteka roka iz ZN. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbenom zahtjevu predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te je ujedno zatražio naknadu troškova ovog spora.

 

Tužitelj je još u tužbi istaknuo i neke druge prigovore, međutim Sud iste nije posebno navodio zbog načina na koji je riješen ovaj spor.

 

Tužitelj je u okviru tužbe predložio da Sud odredi odgodni učinak tužbe, a taj prijedlog je odbijen ovosudnim rješenjem poslovni broj 1 UsI-418/2020-2 od 28. travnja 2020. iz razloga navedenih u obrazloženju tog rješenja.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnome ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Zainteresirana osoba L. P. u svom odgovoru na tužbu i na raspravi održanoj u ovom sporu, u bitnome, navodi kako u konkretnom slučaju, suprotno navodima tužitelja, postoje uvjeti za određivanje naknade prema odredbama ZI iz razloga što nakon deposedacije nikada nije bio vođen postupak za određivanje naknade za deposedirano zemljište, a nakon pravomoćnosti rješenja o deposedaciji općinski organ uprave bio je dužan provesti postupak sporazumnog određivanja naknade. Navela je da iz spisa proizlazi da naknada nikada nije bila sporazumno određena u upravnom postupku, niti u sudskom postupku, radi čega smatra da su se stoga ispunili uvjeti da se provede postupak za određivanje naknade prema odredbi čl. 62. Zakona o izvlaštenju i određivanu naknade („Narodne novine“, broj 74/14,  dalje: ZION). Navela je da deposedacija zemljišta i određivanje naknade za tu deposedaciju čine jedinstvenu upravnu stvar o kojoj se odlučuje u jednom upravnom postupku, koji se prema pravnoj prirodi instituta deposedacije uređenog ranijim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“, broj 48/88 - pročišćeni tekst, 16/90 i 53/90, dalje: ZGZ) vodi po službenoj dužnosti. Stoga smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu ZION, uzevši u obzir da prije stupanja na snagu tog Zakona nije bila donesena pravomoćna odluka o određivanju naknade za deposedirano zemljište. Predložila je da Sud odbije tužbeni zahtjev.

 

U tijeku spora održana je rasprava dana 12. siječnja 2021. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je zamjenik opunomoćenika tužitelja i zamjenik opunomoćenika zainteresirane osobe, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan. Rasprava je na temelju odredbe čl. 37. st. 3. ZUS u svezi s čl. 39. st. 2. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.             

 

Na navedenoj raspravi opunomoćenik zainteresirane osobe je izjavio da je zainteresirana osoba umrla, a umjesto nje spor su preuzeli njezini nasljednici kćerka V. T. i sin B. P.

 

Naime, u ovom sporu nije sporno da je zemljište za koje je L. P. podnijela zahtjev za određivanje naknade bilo u njezinom vlasništvu te da je bilo prvo nacionalizirano kao neizgrađeno građevinsko zemljište rješenjem Općine Rovinj broj 02-UP/-1197/132-68 od 18. listopada 1971., a potom deposedirano rješenjem Općine Rovinj broj: 02-UP/I-980/1-75 od 2. kolovoza 1975. na temelju Zakona o prostornom uređenju i korištenju građevinskog zemljišta („Narodne novine SRH“, broj 14/73) i da je bilo predano na korištenje tadašnjoj Općini Rovinj kako bi se privelo namjeni predviđenoj provedbenim planom te da je u točki III. tog rješenja naloženo Službi za imovinsko-pravne poslove da pokrene postupak u svrhu određivanja pravične naknade za oduzeto zemljište, a po odredbama tada važećeg Zakona o eksproprijaciji („Službeni list FNRJ“, broj 12/57, 53/62, 13/65, 5/68, 7/68, 30/68, 32/70 i 52/71, dalje: Zakon o eksproprijaciji iz 1957.).

 

Nadalje, nije sporno da L. P. kao prijašnjoj vlasnici nije isplaćena naknada za to deposedirano zemljište te da je stoga ona podnijela zahtjev prvostupanjskom tijelu dana 16. studenoga 2016. kojim traži da se provede postupak utvrđivanja relevantnih činjenica u pogledu određivanja naknade.

 

U konkretnom slučaju sporno je ima li se naknada za predmetno zemljište odrediti i isplatiti primjenom odredaba ZN ili na temelju odredbi ZI i ZION budući da ti Zakoni drugačije uređuju pitanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i to kako u smislu obvezanika naknade tako i u pogledu oblika naknade.

 

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

 

Spomenuti Zakon o eksproprijaciji iz 1957. po kojem se je trebala odrediti naknada za predmetno deposedirano zemljište bio je na snazi sve do stupanja na snagu Zakona o eksproprijaciji iz 1978. ("Narodne novine", broj 10/78, 5/80, 30/82, 46/82 - pročišćeni tekst, 28/87, 39/88 i 73/91).

 

Nadalje, čl. 49. ZI, propisano je da danom stupanja na snagu tog Zakona prestaje važiti navedeni Zakon o eksproprijaciji iz 1978., a čl. 46. ZI propisano je da se odredbe tog Zakona primjenjuju na započete postupke eksproprijacije u kojima nije, do stupanja na snagu tog Zakona, donijeto konačno rješenje i postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka ili ako ta rješenja, odnosno odluke budu poništene ili ukinute.

 

Čl. 62. st. 1. ZION, koji Zakon je stupio na snagu nakon navedenog ZI i koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva L. P. od 16. studenoga 2016., propisano je da će se postupci pokrenuti do stupanja na snagu tog Zakona dovršit prema odredbama ZI. U st. 2. istog članka propisano je da će se na postupke određivanja naknade za nekretnine eksproprirane ili deposedirane sukladno ranijim propisima, koji do stupanja na snagu tog Zakona nisu pokrenuti, primjenjivat odredbe tog Zakona.

 

Kako u predmetnoj upravnoj stvari do stupanja na snagu ZI i ZION nije bila donijeta pravomoćna odluka o naknadi, to su upravna tijela zauzela stav da je u odnosu na zahtjev L. P. potrebno primijeniti odredbe ZI, a slijedom toga naložiti tužitelju da istoj isplati naknadu za predmetnu deposediranu nekretninu.

 

Pri donošenju takve odluke upravna tijela su se pozvala na stav ovog Suda izražen u više odluka, između ostaloga i u odluci poslovni broj 2 UsI-776/12 od 19. rujna 2012. u kojoj je navedeno: „…deposedacija zemljišta i određivanje naknade za tu deposedaciju čine jedinstvenu upravnu stvar, o kojoj se odlučuje u jednome upravnom postupku, koji se, prema pravnoj prirodi instituta deposedacije uređenog odredbama ZGZ, vodi po službenoj dužnosti. U prilog tom zaključku ide činjenica da je zakonodavac deposedaciju vezao uz pravo prijašnjeg vlasnika zemljišta na naknadu, pa se upravna stvar deposedacije ne može smatrati riješenom prije donošenja odluke o naknadi. Nadalje, u prilog navedenom zaključku ide i analogija s odredbom čl. 25. t. 7. ZI, kojom je kao sastavni dio rješavanja upravne stvari izvlaštenja propisano određivanje naknade za izvlaštenu nekretninu. Iako ZGZ ne sadrži takvu izričitu odredbi, stajalište je ovog Suda da, uzevši u obzir naročito odredbu čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98 – proč. tekst, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 – proč. tekst, 55/01-ispr., 76/10 i 85/10 – proč. tekst), u stvarima javnopravne intervencije u vlasništvo u kojima je propisano pravo prijašnjeg vlasnika nekretnine na naknadu, određivanje naknade ne može činiti zasebnu upravnu stvar u odnosu na odluku o oduzimanju nekretnine. Stoga je neosnovan prigovor tužitelja da je upravni postupak određivanja naknade za deposedirano zemljište započet tek zaprimanjem zahtjeva ovdje zainteresiranih osoba za isplatu naknade (10. veljače 2003.), već je utvrđeno da je navedeni podnesak u svojoj biti požurnica javnopravnom tijelu da se postupak deposedacije dovrši određivanjem naknade za deposedirano zemljište.“

 

Međutim, o navedenom spornom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske se je već izjasnio u više svojih odluka koje su donesene nakon navedenih presuda ovog Suda (Rev-2214/2012 od 2. prosinca 2015., U-zpz 5/2014 od 24. rujna 2019., U-zpz 11/2016 od 22. siječnja 2020.). Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da u okolnostima kada je postupak za određivanje naknade pokrenut nakon stupanja na snagu ZN tj. nakon 1. siječnja 1997. kada je taj Zakon stupio na snagu, naknada za oduzeto građevinsko zemljište određuje se u postupku i na način propisan odredbama ZN.

 

S obzirom da u konkretnom predmetu nije sporno da je L. P. navedeni zahtjev za određivanje naknade podnijela 16. studenoga 2016., dakle nakon stupanja na snagu ZN, to se u konkretnom slučaju naknada ima utvrditi prema odredbama ZN.

 

Drugo sporno pitanje koje se pojavilo u ovom sporu je može li se smatrati da je  L. P. podnijela zahtjev za određivanje naknade tek 2016. ili se radi o postupku koji je pokrenut još 1975., ali koji nikada nije dovršen jer se je naknada trebala odrediti po službenoj dužnosti, radi čega se ovaj zahtjev iz 2016. ima smatrati požurnicom ili inicijativom da se nastavi taj započeti postupak, navodi se da se je i o tom spornom pitanju izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni broj Rev-2214/12 od 2. prosinca 2015. i U-zpz 5/2014 od 24. rujna 2019. tako što je naveo da je pogrešno pravno shvaćanje da se postupak smatra pokrenutim već samom okolnošću da je upravno tijelo bilo u obvezi taj postupak pokrenuti nakon pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju predmeta nacionalizacije, već da treba utvrditi je li taj postupak u konkretnom slučaju i pokrenut.  

 

Prema shvaćanju ovoga Suda, svako stajalište suprotno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske bilo bi u suprotnosti s ustavnom ulogom Vrhovnog suda kao najvišeg suda koji osigurava jedinstvenu primjenu prava, kao što je propisano odredbom čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98,  113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14).

 

Sukladno prethodnom, osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje nisu se mogli ocijeniti zakonitima. Stoga je Sud na temelju čl. 58. st. 1. ZUS poništio osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te je odbio navedeni zahtjev za naknadu primjenom odredaba o izvlaštenju, kako je to navedeno u točki I. i II. izreke ove presude, čime je ova upravna stvar meritorno riješena.

 

              Odluka Suda o troškovima spora iz točke III. i IV. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

 

              Obzirom da tuženik nije uspio u ovom sporu, to je dužan snositi svoje troškove spora, ali i troškove spora koji su nastali tužitelju. 

 

              Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja u ovom sporu putem opunomoćenika, a taj trošak sukladno odredbi čl. 79. st. 2. ZUS i Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) iznosi za sastav tužbe i za pristup na raspravu održanu u ovom sporu, u pojedinačnom iznosu od 2.500,00 kn, sve uvećano za iznos PDV-a 25 %, što sveukupno iznosi 6.250,00 kn. Kako se radi o opravdanim radnjama poduzetima u ovom sporu, to je Sud sukladno čl. 79. st. 1. ZUS u cijelosti priznao i dosudio taj trošak tužitelju.

 

Tužitelju nije priznat i dosuđen trošak za sastav podnesaka od 8. svibnja 2020., 25. lipnja 2020. i 20. listopada 2020. iz razloga što je tužitelj sve te navode mogao iznijeti u tužbi i na raspravi, za koje radnje je tužitelju priznat trošak. Stoga se ne radi o opravdanim izdacima koji su bili nužni za vođenje ovog spora.

             

Zainteresirane osobe su također zatražile naknadu troška, međutim obzirom da nisu uspjele u ovom sporu, to im zatraženi trošak nije priznat i dosuđen na teret tužitelja.

 

Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih  pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

 

U Rijeci 20. siječnja 2021.

 

                                                                                                                              Sutkinja

 

                                                                                                                                Vesna Perić

 

             

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a ZUS i čl. 66. st. 5. ZUS).