Poslovni broj: 78 Pž-6608/2019-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-6608/2019-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja F. d.o.o. O., I. G. 28, OIB …, koje zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u O. protiv 1. tuženika B. C., vl. obrta D., K. 71, O., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica S. J. M., odvjetnica u O., 2. tuženika W. O. V. I. G. d.d. Z., OIB …, koje zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u Ž. i 3. tuženika E. O. d.d. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u O. društvu B., I., Ž. i partneri d.o.o. Z., radi naknade štete u iznosu od 38.315,89 kn, odlučujući o žalbama protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-104/2018-56 od 16. listopada 2019., 20. siječnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika B. C. i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-104/2018-56 od 16. listopada 2019. u dijelu pobijane točke 1. njene izreke kojom je tuženiku B. C. naloženo platiti tužitelju iznos od 30.652,10 kn (tridesettisućašestopedesetdvije kune i deset lipa) sa zateznom kamatom od 16. listopada 2019. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 13.031,75 kn, sve u roku od 8 (osam) dana.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-104/2018-56 od 16. listopada 2019. u dijelu pobijane točke 1. njene izreke kojom je naloženo tuženiku W. o. V. I. G. d.d. Z. platiti tužitelju iznos od 30.652,10 kn (tridesettisućašestopedesetdvije kune i deset lipa) sa zateznom kamatom od 16. listopada 2019. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 15.719,25 kn (petnaesttisućasedamstodevetnaest kuna i dvadesetpet lipa), te u dijelu kojim je naloženo tuženiku B. C. naknaditi tužitelju    parnični trošak u iznosu od 2.687,50 kn (dvijetisućešestoosamdesetsedam kuna i pedeset lipa), i u tom se dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-104/2018-56 od 16. listopada 2019. u pobijanim točkama 2. i 3. njene izreke.

IV. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-104/2018-56 od 16. listopada 2019. u dijelu pobijane točke 4. njene izreke kojom je naloženo tužitelju platiti tuženiku E. o. d.d. trošak parničnog postupka u iznosu od 13.437,00 kn.

 

V. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-104/2018-56 od 16. listopada 2019. u dijelu pobijane točke 4. njene izreke kojom je odlučeno o troškovima tuženika B. C. te W. o. V. I. G. d.d. Z. i sudi:

1. Nalaže se tužitelju u roku od osam dana platiti tuženiku W. o. V. I. G. d.d. Z. trošak parničnog postupka u iznosu od 16.050,00 kn.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika B. C. za naknadu troškova parničnog postupka.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika E. o. d.d. za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-104/2018-56 od 16. listopada 2019. naloženo je tuženicima B. C. i W. o. V. I. G. d.d. Z. solidarno platiti tužitelju iznos od 30.652,10 kn s kamatama tekućim od 16. listopada 2019. do isplate i naknaditi parnični trošak u iznosu od 15.719,25 kn (točka 1. izreke), odbijen je tužitelj s ostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.663,02 kn i sa zahtjevom za plaćanje kamate za razdoblje od 25. ožujka 2017. do 16. listopada 2019. (točka 2. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženika E. o. d.d. u cijelosti (točka 3. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak B. C. u iznosu od 2.687,50 kn; tuženiku W. o. V. I. G. d.d. u iznosu od 3.625,00 kn i trećetuženiku E. o. d.d. u iznosu od 13.437,00 kn (točka 4. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud smatra kako su prvo i drugotuženik odgovorni za štetu u smislu čl. 22. st. 1. i 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 154/14; dalje: ZOOP), odnosno čl. 1069. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO), dok takva odgovornost trećetuženika ne postoji. U odnosu na zateznu kamatu, prvostupanjski je sud primijenio stopu prema čl. 29. st. 2. ZOO-a, propisanu za ostale odnose.

Protiv točaka 2., 3. i 4. izreke navedene presude žalbu je podnio tužitelj, u bitnome navodeći kako ima pravo na kamatu od dana nastanka štete, prema čl. 1086. ZOO-a, a ne od dana donošenja prvostupanjske presude, kako to smatra prvostupanjski sud. Nadalje, smatra kako je tužitelj dokazao visinu štete, a nije trebao dokazivati kako je štetu popravio, pa je u    tom dijelu pogrešno odbijen sa dijelom zahtjeva. U odnosu na trećetuženika, tužitelj smatra kako je sud pogrešno utvrdio kako njegovo vozilo nije priključno vozilo, pa da bi i on trebao snositi odgovornost za nastalu štetu. Osporava i odluku o troškovima, prvenstveno ističući kako je trošak vještačenja bio potreban u cijelosti, a sve radnje tuženika nakon ročišta 19. veljače 2019. bile su usmjerene isključivo na osporavanje vještačenja. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti presudu, odnosno istu ukinuti i vratiti na ponovan postupak.

U odgovoru na tužiteljevu žalbu tuženik E. o. d.d. osporava navode žalitelja, te predlaže istu odbiti uz naknadu troška odgovora.

Protiv dijela presude kojim mu je naloženo naknaditi tužitelju štetu i platiti mu troškove postupka žalbu je podnio tuženik B. C., zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra kako je odgovornost tužitelja isključiva, jer je vučno vozilo bilo jasno označeno, a stvarno se stanje nakon nesreće nije moglo utvrditi, jer su vozila pomaknuta na zahtjev tužitelja. Tuženik je pristao da se s nacrtanim skicama i izjavama izvrši prijava štete, no prometni vještaci i cenzori osiguravatelja su utvrdili kako na strani tuženika nije bilo propusta, pa predlaže preinačiti presudu, odnosno istu ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje.

Žalbu je podnio i tuženik W. o. V. I. G. d.d. Z., zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra kako ne postoji njegova odgovornost, jer on ne osigurava djelatnost tuženika B. C., pa je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na žalitelja. Nadalje, smatra i kako je činjenično stanje nepravilno utvrđeno, jer sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se provede novo vještačenje i rekonstrukcija događaja, pa je stoga činjenično stanje nepotpuno utvrđeno u formi pogrešnosti. Predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti na dopunu dokaznog postupka. Iz sadržaja žalbe jasno proizlazi kako se ista odnosi na dio presude u kojemu tuženik nije uspio u postupku, odnosno na točku 1. njene izreke.

U odgovoru na žalbe tuženika B. C. i W. o. V. I. G. d.d. Z. tužitelj osporava njihove navode, te predlaže žalbe odbiti uz naknadu troška tužitelju.

Žalba tuženika B. C. te tužitelja nisu osnovane, dok je osnovana žalba tuženika W. o. V. I. G. d.d. Zagreb.

Ovaj predmet predstavlja spor male vrijednosti, temeljem odredbe čl. 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), s obzirom na to da se isti odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kn, i navedena se presuda ne može ispitivati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao niti povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Međutim, i ti su navodi ispitani, no u okviru pitanja da li su utvrđene činjenice u suprotnosti s ispravama u spisu, odnosno zbog moguće bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Slijedom navedenog, presuda je ispitana temeljem odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, u okviru dopuštenih žalbenih razloga te po službenoj dužnosti zbog moguće bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi niti u pobijanoj presudi nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a u svojoj se žalbi tuženik ne poziva na neku od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1. 5. i 10. ZPP-a.

 

Žalitelj W. o. V. I. G. d.d. Z. neosnovano tvrdi kako mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, zbog toga što je prvostupanjski sud odbio provesti predložene dokaze ponovljenim vještačenjem. Odbijanje suda da provede određeni dokaz samo po sebi ne predstavlja onemogućavanje stranke u raspravljanju pred sudom iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Naime, prema toj odredbi, stranka se može onemogućiti da raspravlja pred sudom samo nezakonitim postupanjem suda, a ovlaštenje suda da odbije određeni dokazni prijedlog u skladu je sa njegovim zakonskim ovlaštenjem i proizlazi iz čl. 220. st. 2. ZPP-a. U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud obrazloženo odbio ovaj prijedlog, pri čemu takav zaključak nije doveden u sumnju navodima žalbe, pa je taj žalbeni navod neosnovan.

U odnosu na utvrđene činjenice, prvostupanjski sud navodi kako nije sporno da se dana 24. ožujka 2017. u Osijeku, na cesti na adresi Ivana Gundulića 9 dogodila prometna nezgoda u kojoj je oštećeno vozilo tužitelja Kia ProCeed registarske oznake OS1, a u toj nezgodi je sudjelovalo vozilo prvo tuženika reg. oznake OS 115-LB osigurano kod drugo tuženika, kao i vozilo u kvaru Kia Sorento vlasnika Đ. Č., registarske oznake OS 722- ET, koje je osigurano kod treće tuženika.

Prema nalazu i mišljenju vještaka, navedena nesreća dogodila se na način da je osobni automobil registarske oznake OS1 udario svojim prednjim gornjim dijelom u sajlu, kojom je teretni automobil vučne službe, registarske oznake OS2 vukao osobni automobil registarske oznake OS3 pomoću uređaja za povlačenje (vitla) preko kolnika ulice Ivana Gundulića. U trenutku prometne nesreće osobni automobil registarske oznake OS1 se kretao južnom prometnom trakom južne kolničke trake Ivana Gundulića iz smjera zapada u smjeru istoka koja je u cijeloj širini bila slobodna, a sajla za vuču koja je prelazila iznad prometne trake kojom se ovo vozilo kretalo predstavljala je teško uočljivu zapreku na kolniku.

Nadalje, između stranaka nije bilo sporno kod kojeg su osiguravajućeg društva vozila osiguranja od autoodgovornosti, a visinu štete prvostupanjski je sud utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

 

Ovako utvrđene činjenice nisu u suprotnosti s ispravama u spisu, a prvostupanjski je sud dao jasne razloge zbog kojih je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na visinu same štete, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Stoga je u ovom predmetu preostalo ispitati pravilnost primjene materijalnog prava glede odgovornosti svih tuženika, kako u odnosu na žalbene navode, tako i po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na pitanje odgovornosti tuženika B. C., kao vlasnika obrta, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da se vozač teretnog automobila nije pridržavao odredbi čl. 10. i 11. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 76/08, 48/10, 74/11 i 153/13; dalje: ZSPC), te nije na prikladan način obilježio mjesto rada stavljanjem odgovarajućih prometnih znakova, odnosno organizirao naizmjenično propuštanje vozila postavljanjem privremenih semafora, a nije niti označio sajlu kojom je vukao drugo vozilo preko ceste.

No, pri tome se ukazuje kako nije pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se odgovornost tuženika B. C., kao vlasnika vozila, temelji na odredbi čl. 1069. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 23/91, 73/91, 3/94, 7/96, 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO). Naime, ta se zakonska odredba odnosi na štetu koja je nastala u vezi s pogonom motornog vozila (čl. 1069. st. 1. ZOO-a), a riječ „pogon“ prvenstveno znači da je šteta uzrokovana kretanjem motornog vozila (u pravilu snagom motora).

Međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o odgovornosti B. C., kao vlasnika obrta, jer se njegova odgovornost, u ovom konkretnom slučaju, temelji na odredbama o obavljanju opasne djelatnosti (čl. 164. ZOO-a), kao i odgovarajućoj primjeni odredaba tog zakona o odgovornosti prijevoznika (čl. 683. st. 1. ZOO-a).

Naime, po naravi svoje djelatnosti, osoba koja obavlja vučnu službu predstavlja prijevoznika koji određenu stvar (automobil, kamp kućicu i slično) prevozi s jednog mjesta na drugo, i za to dobiva naknadu. S obzirom na specifičnost djelatnosti, koja se u pravilu ne sastoji samo od prijevoza, već i od utovara stvari na vozilo, takav prijevoznik, po gore navedenim odredbama ZOO-a, odgovara za štetu po više pravnih osnova.

Tako može postojati odgovornost za štetu nastalu u vezi s pogonom motornog vozila, ali i za štetu koju je nepravilnim utovarom/istovarom uzrokovao vlasniku ili trećim osobama.

U ovom konkretnom slučaju, iz svih činjenica koje su utvrđene u postupku, jasno proizlazi kako do štete nije došlo u vezi s pogonom motornog vozila, već je ista nastala u vezi s utovarom vozila.

S obzirom na to da tuženik B. C. nije dokazao kako je do štete došlo bez njegove krivnje (odnosno krivnje njegovog vozača), on je kao prijevoznik odgovoran za nastalu štetu, pa mu je prvostupanjski sud pravilno naložio plaćanje naknade štete, makar s pogrešne pravne osnove.

Upravo vezano za pravnu osnovu odgovornosti za nastanak štete, koja proizlazi iz djelatnosti tuženika B. C. te nije vezana za pogon motornog vozila, da bi postojala odgovornost tuženika W. o. V. I. G. d.d. Z. bilo je potrebno dokazati da isti tuženik osigurava i obavljanje djelatnosti. Kako tužitelj nije dokazao postojanje takve odgovornosti W. o. V. I. G. d.d. Z., u odnosu na njega tužbeni zahtjev nije osnovan i trebalo ga je odbiti.

Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i kako ne postoji odgovornost tuženika E. o. d.d. jer vozilo registarske oznake OS3 (osigurano kod tuženika E. o. d.d.) nije priključno vozilo u smislu čl. 3. t. 11. ZOOP-a, te da ne postoji njegova solidarna odgovornost u smislu odredbe čl. 22. st. 6. ZOOP-a.

Što se tiče same visine tužbenog zahtjeva, sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kako šteta na vozilu tužitelja iznosi 30.652,10 kn, bez PDV-a. Pri tome je sud prihvatio dio zahtjeva za isplatu štete bez PDV-a, no odbio je onaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom iznosa od 7.663,02 kn koji po nalazu vještaka G. S. predstavlja PDV na iznos od 30.652,10 kn, jer tužitelj nije dokazao da bi tu štetu popravio. Pri tome se prvostupanjski sud samo poziva na sudsku praksu koja takve zahtjeve za isplatu PDV-a na utvrđenu štetu odbija kao neosnovane, bez posebnog pozivanja na propise.

Ovaj sud ukazuje kako je, prema čl. 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13, 99/13, 1¸48/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19 i 138/20; dalje: Zakon o PDV-u), predmet oporezivanja navedenim porezom isporuka dobara ili obavljena usluga, dok prema čl. 1. st. 2. Zakona o PDV-u taj porez predstavlja prihod državnog proračuna.

Kako je nesporno da tužitelj nije popravio vozilo, nije došlo niti do isporuke dobara niti obavljanja usluga na koju bi se obračunavao PDV, pa ne postoji niti osnova za naplatu PDV-a od štetnika. Imajući u vidu da je predmetni porez prihod državnog proračuna, bilo bi nedopušteno taj iznos isplatiti tužitelju kao da mu pripada za isporučeno dobro ili obavljenu uslugu, a da on to dobro odnosno tu uslugu nije platio.

Dakle, tužiteljev zahtjev za naknadu štete u visini PDV-a na nastalu štetu u konkretnom je slučaju trebalo odbiti i pravilnom primjenom materijalnog prava.

Nadalje, kako tužitelj nije platio navedenu materijalnu štetu, on ima pravo na kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude, primjenom čl. 1089. st. 2. ZOO-a, a ne od dana štetnog događaja.

Što se tiče troškova parničnog postupka, prvostupanjski je sud prilikom njihovog obračuna primijenio odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1., čl. 164. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi. Niti jedan od žalitelja ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, pa u odnosu na samu visinu naknade za pojedinu radnju ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda.

Pri tome valja ukazati kako o troškovima postupka sud odlučuje samo na temelju određenog zahtjeva stranke, sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a. Dakle, ukoliko stranka nije postavila zahtjev za naknadu troškova postupka u točno određenom iznosu, o takvom zahtjevu sud ne može niti odlučivati.

U odluci o troškovima postupka u odnosu na tuženike B. C. te W. o. V. I. G. d.d. Z. prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne    novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi, kako u odnosu na točku 1. izreke presude kojom je naloženo tim tuženicima platiti tužitelju trošak postupka, tako i u odnosu na točku 4. izreke, kojom je naloženo tužitelju platiti trošak tim tuženicima.

Kako je to već navedeno, prvostupanjski je sud pravilno obračunao trošak tužitelja u odnosu na uspjeh u parnici, kao i trošak tuženika B. C. u odnosu na njegov uspjeh u parnici.

Međutim, umjesto da točkom 1. izreke presude dosuđuje tužitelju njegove troškove u razmjernom iznosu, a točkom 4. izreke tuženiku B. C. razmjerni iznos njegovih troškova, prvostupanjski je sud trebao iste prebiti i tužitelju dosuditi samo onaj dio troškova koji mu stvarno pripada, bez istovremene obveze tužitelja da tuženiku B. C. plati njegov dio troškova. Ovom presudom navedena je pogreška ispravljena, pa je sud umanjio iznos tužiteljevih troškova za iznos troškova koje je priznao tuženiku B. C..

Nadalje, kako je ovaj sud odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika W. o. V. I. G. d.d. Z., o njegovim je troškovima trebalo donijeti novu odluku. Primjenom gora navedenih zakonskih odredbi te nespornih utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i odredbi Zakona o parničnom postupku o naknadi troškova u skladu s uspjehom u sporu žalitelju W. o. V. I. G. d.d. Z. pripadaju troškovi zastupanja u parničnom postupku u iznosu od 14.500,00 kn, uvećano za trošak žalbe protiv presude u iznosu od 1.550,00 kn, primjenom čl. 161. ZPP-a, odnosno ukupno 16.050,00 kn, pa je u tom dijelu odluka preinačena.

U odluci o troškovima postupka za tuženika E. o. d.d. (dio točke 4. izreke presude) prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

Kako tužitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi u odnosu na ovog tuženika, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je u tom dijelu točke 4. izreke neosnovana.

Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. i 2. te čl. 373. t. 3. ZPP-a).

Zagreb, 20. siječnja 2021.

        Sudac

Mladen Šimundić