Poslovni broj: 4 Pž-6758/2019-3

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 4 Pž-6758/2019-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, MINISTARSTVO, OIB..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo, protiv tuženika T. d.d. Z., OIB ..., radi isplate iznosa od 1.465.317,93 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1116/2018 od 1. kolovoza 2018., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1116/2018 od 1. kolovoza 2018. u dijelu točke I. njezine izreke, kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 1.465.317,93 kn sa zateznim kamatama od 16. studenog 2016. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose i u dijelu točke II. njezine izreke, kojim je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 84.255,72 kn sa zateznim kamatama od 1. kolovoza 2018. do isplate po istoj stopi.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1116/2018 od 1. kolovoza 2018. u preostalom dijelu točaka I. i II. njezine izreke, i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud naloži tuženiku da mu plati zatezne kamate na glavni dug u iznosu od 1.465.317,93 kn i na troškove postupka u iznosu od 84.255,72 kn (osamdesetčetiritisućedvjestopedesetpet kuna i sedamdesetdvije lipe) preko stope propisane za ostale odnose.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1116/2018 od 1. kolovoza 2018. u točki I. njezine izreke naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 1.465.317,93 kn sa zateznim kamatama od 16. studenog 2016. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava. Točkom II. izreke presude određeno je da je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 84.255,72 kn sa zateznim kamatama od 1. kolovoza 2018. do isplate po istoj stopi.

Tuženik je podnio žalbu protiv presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da je sud pogrešno zaključio da osnovu stjecanja treba tražiti samo u sudskim odlukama, budući da je, u konkretnom slučaju, pravni temelj stjecanja bio ugovor o zakupu nekretnina. Ukazuje na to da je, po osnovi računa izdanih 1995. godine, pokrenuo ovršni postupak, koji je, nakon što je obavljena rekonstrukcija spisa, nastavljen kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-12067/2010 i rezultirao presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-10000/2011, po osnovi koje je tuženik naplatio iznos koji je predmet tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da sud nije obrazložio zašto smatra da nije potrebno izvoditi dokaze koje je tuženik predložio, niti se referirao na isprave koje je tuženik dostavio s ciljem dokazivanja postojanja ugovornog odnosa među strankama, žalitelj smatra da je presuda nejasna i nerazumljiva, zbog čega je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Ističe da je stavio prigovor radi prijeboja, koji je sud odbio bez odgovarajućeg obrazloženja, kao i da pravomoćna odluka, kojom je platni nalog ukinut, nema snagu pravomoćne presude o tužbenom zahtjevu. Smatra da je o prigovoru radi prijeboja sud trebao donijeti posebnu odluku, a ne samo navesti u obrazloženju presude da se prigovor odbija. Odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari. Predlaže da ovaj žalbeni sud pobijanu presudu preinači, tako da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, podredno, da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalba je djelomično osnovana, ali ne iz razloga koje navodi žalitelj.

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je plaćanje iznosa od 1.465.317,93 kn, za koji tužitelj smatra da ga je tuženik stekao bez osnove.

Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je, na temelju rješenja o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrpl-9519/12 od 4. prosinca 2013., donesenim na temelju pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12067/2010, određena ovrha na tužiteljevim novčanim sredstvima radi naplate tuženikove tražbine u iznosu od 362.312,54 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 3.980,00 kn, zatim, da je tuženik 20. siječnja 2014. naplatio iznos od 1.465.317,93 kn, kao i da je, nakon što je ovrha provedena, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-x 117/2013 ukinuo presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-10000/2011 i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje, nakon čega je Županijski sud u Zagrebu rješenjem ukinuo presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12067/2010 i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. S obzirom na to da je otpala osnova na temelju koje je tuženik primio sporni iznos, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik taj iznos stekao bez osnove, kako je to propisano odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, dok je tuženikov „prigovor prijeboja“ u iznosu od 1.465.317,93 kn cijenio neosnovanim, budući da je presuda, donesena u ponovljenom postupku pod poslovnim brojem P-2238/2016, postala pravomoćna. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan.

Pobijanom presudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni ona na koju ukazuje žalitelj. Ta presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dokazi koje je predložio tuženik, na okolnost postojanja tražbine prema tužitelju, u podnesku predanom na glavnoj raspravi 18. srpnja 2018., osim što nisu važni za donošenje odluke u smislu odredbe čl. 292. st. 4. ZPP-a, nisu ni dopušteni.

Naime, prema odredbi čl. 299. ZPP-a, stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (st. 2.), a nove činjenice i nove dokaze, koje su stranke predložile odnosno iznijele, protivno st. 2. toga članka, sud neće uzeti u obzir.

Prema tome, prvostupanjski sud nije trebao uzeti u obzir nove činjenice, i to da su stranke bile u obveznom odnosu po osnovi ugovora o zakupu, kao i dokaze predložene na okolnost utvrđivanja tih činjenica, iznesene u podnesku od 18. srpnja 2018. U odnosu na dokazni prijedlog za uvid u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2238/2016, valja reći da je prvostupanjski sud postupio protivno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a, jer nije odlučio o tom dokaznom prijedlogu, ali ta povreda ne utječe na zakonitost i pravilnost pobijane presude, budući da uvidom u navedeni spis ne bi bilo moguće utvrditi činjenice važne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

Nadalje, o osnovanosti tuženikove tražbine po osnovi ugovora o zakupu već je pravomoćno odlučeno presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2238/2016 od 30. ožujka 2017., tako da je utvrđeno da tuženikova tražbina ne postoji, zbog čega o tome u ovom postupku nije dopušteno odlučivati. Tuženik, dakle, nije imao tražbinu utvrđenu pravomoćnom odlukom u odnosu na koju bi mogao izjaviti prigovor radi prebijanja, već je predložio da sud ponovno odlučuje o postojanju tražbine za koju je već pravomoćno odlučeno da ne postoji. Iz toga slijedi da bi tuženikov prigovor radi prebijanja, u slučaju da je pravovremeno podnesen, trebalo odbaciti (čl. 333. st. 2. i 3. ZPP-a). Međutim, tuženik je taj prigovor iznio u podnesku od 18. srpnja 2018., dakle, tek na glavnoj raspravi, dok je, prema odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP-a, prigovor radi prebijanja dopušteno istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi da je o tom prigovoru trebalo odlučiti izrekom presude, a nije odlučno ni to što iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud taj prigovor pogrešno tretirao kao materijalno-pravni prigovor prijeboja. Isto tako, nisu osnovani ni žalbeni navodi da pravomoćna presuda, kojom je platni nalog ukinut, nema snagu pravomoćne odluke o tužbenom zahtjevu, budući da se takvom odlukom tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan, u smislu odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a.

Konačno, prvostupanjski sud je u odnosu na glavni dug, pravilno zaključio da je tužitelj, na temelju odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), ovlašten zahtijevati od tuženika da mu vrati iznos od 1.465.317,93 kn, jer je otpala pravna osnova stjecanja tog iznosa (pravomoćna presuda).

Međutim, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo u pogledu sporedne tražbine zateznih kamata na glavni dug i na troškove postupka. Naime, u konkretnom slučaju nije riječ o tražbini koja potječe iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, već o stjecanju bez osnove, zbog čega tužitelj ima pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj za ostale odnose, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to, u odnosu na glavni dug, od 16. studenog 2016., dakle, od dana primitka zahtjeva za mirno rješenje spora, kako je to tužitelj tražio (čl. 29. st. 2. i čl. 1117. st. 2. Zakona o obveznim odnosima).

U preostalom dijelu odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a).

Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a, odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točaka I. i II. njezine izreke, kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju glavni dug i nadoknadi troškove postupka sa zateznim kamatama po stopi propisanoj za ostale odnose, a na temelju odredbe čl. 373. toga Zakona, preinačiti u preostalom dijelu navedenih točaka izreke, tako da je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud naloži tuženiku da mu plati zatezne kamate na glavni dug i na troškove postupka preko stope propisane za ostale odnose.

Zagreb, 20. siječnja 2021.

Predsjednik vijeća

Dubravka Matas