Poslovni broj: 4 Pž-5355/2019-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 4 Pž-5355/2019-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. d.d. Z., OIB ... kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva B., D. & P., odvjetnici u Z., protiv tuženika U. M. d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva J. L. M., odvjetnici u Z., radi utvrđivanja osporene tražbine, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2140/2017 od 4. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2140/2017 od 4. srpnja 2019. u točki I. i u dijelu točke II. njezine izreke, kojim je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 141.250,00 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2140/2017 od 4. srpnja 2019. u preostalom dijelu točke II. njezine izreke, i sudi:

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 5.000,00 kn (pettisuća kuna).

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2140/2017 od 4. srpnja 2019. u točki I. njezine izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud utvrdi da je osnovana njegova tražbina prema tuženiku u iznosu od 6.250.000,00 kn, osporena rješenjem toga suda poslovni broj St-1855/2017 od 6. listopada 2017. Točkom II. izreke presude određeno je da je tužitelj dužan naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 146.250,00 kn.

Tužitelj je podnio žalbu protiv presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Dalje navodi da je predmetni ugovor sklopljen na pet godina, a ne do kraja 2021. godine, kako je to pogrešno zaključio sud, kao i da nije jasno kako je sud utvrdio da je tuženik ispunio svoju obvezu u cijelosti odnosno da iz obrazloženja presude nije jasno smatra li sud da je tuženik ispunio svoju obvezu u cijelosti ili djelomično. Smatra da je vrijednost predmeta spora previsoko određena, budući da nije riječ o kondemnatornom zahtjevu za isplatu, već o utvrđenju osnovanosti tražbine, osporene u predstečajnom postupku, u kojem će u većem dijelu biti otpisana. Ističe da činjenica da je nakon prijave tražbine u predstečajnom postupku, ugovor prestao otkazom izjavljenim u skladu s odredbom čl. 188. st. 4. Stečajnog zakona, ne utječe na postojanje tužiteljeve tražbine po osnovi računa od 15. prosinca 2015., kao i da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 358. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, dok je propustio primijeniti odredbu čl. 35. Stečajnog zakona. Odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari te ukazuje na to da su pogrešno utvrđene visina sudske pristojbe na odgovor na tužbu i vrijednost predmeta spora. Predlaže da ovaj žalbeni sud pobijanu presudu preinači, tako da prihvati tužbeni zahtjev, podredno, da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalba je djelomično osnovana.

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je utvrđenje osnovanosti tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 6.250.000,00 kn, osporene u predstečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom pod poslovnim brojem St-1855/2017.

Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da su stranke bile u obveznom odnosu prije otvaranja postupka izvanredne uprave nad tužiteljem i postupka predstečajne nagodbe nad tuženikom, i to po osnovi ugovora o prijenosu prava oglašavanja - city light od 15. prosinca 2015., koji po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zakupu oglasnih površina na prodajnim mjestima tužitelja, kao i da je zakup bio ugovoren na vrijeme od pet godina odnosno do 31. prosinca 2021. Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije platio dio zakupnine, koji se odnosi na porez na dodanu vrijednost, u iznosu od 6.250.000,00 kn, kao i da je razlog osporavanja raskid (otkaz) ugovora. Budući da je tuženik podmirio svoju obvezu za čitavo predviđeno vrijeme trajanja ugovora, osim iznosa od 6.250.000,00 kn, a tužitelj je raskinuo ugovor nakon nešto više od godine i pol trajanja, prvostupanjski sud smatra da je tuženik osnovano osporio predmetnu tražbinu, jer je platio pretežni dio ugovorene cijene, pa je, na temelju odredbe čl. 358. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Iako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je ugovor sklopljen do 31. prosinca 2021., jer to, imajući u vidu da se ugovor primjenjuje od 15. prosinca 2015., ne odgovara razdoblju od pet godina, to ne utječe na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Naime, za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari nije odlučno je li ugovor bio sklopljen na određeno vrijeme od pet godina ili do 31. prosinca 2021.

Nadalje, prvostupanjski sud je postupio nepravilno kada je u obrazloženju presude poistovjetio otkaz i raskid ugovora. To zbog toga što se pravne posljedice otkaza ugovora, propisane odredbama čl. 212. Zakona o obveznim odnosima, razlikuju od pravnih posljedica raskida ugovora, propisanih odredbama čl. 368. toga zakona. Pritom, ugovor sklopljen među strankama ima obilježja ugovora o zakupu iz čl. 519. Zakona o obveznim odnosima, koji prestaje otkazom. Prema odredbi čl. 212. st. 6. Zakona o obveznim odnosima, vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika ono što je dospjelo prije nego što je obveza prestala protekom roka ili otkazom. Dakle, za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, potrebno je utvrditi kada je ugovor prestao otkazom i je li prije toga dospjela tuženikova obveza plaćanja iznosa od 6.250.000,00 kn. Budući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 358. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja se ne primjenjuje na ugovore koji su prestali otkazom, nije utvrdio navedene odlučne činjenice. Pobijana presuda stoga sadrži nedostatke zbog kojih je nije moguće ispitati te je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. t. 11. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koju ukazuje žalitelj.

Unatoč tome, odluku je moguće donijeti na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a. Naime, iz dodatka ugovoru o prijenosu prava oglašavanja – city light (list spisa 45.), proizlazi da su stranke ugovorile rok za plaćanje iznosa od 6.250.000,00 kn najkasnije do 31. studenog 2017.
Nadalje, među strankama nije sporno da je ugovor otkazan, i to na temelju odredbe čl. 188. st. 4. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 71/15 i 104/17) u vezi s čl. 37. Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku („Narodne novine“ broj 32/17), a budući da ga je tužitelj otkazao izjavom (od 5. srpnja 2017.), koju je tuženik zaprimio 12. srpnja 2017., s otkaznim rokom od 30 dana, proizlazi da je ugovor prestao 11. kolovoza 2017., dakle, prije nego što je dospjela obveza plaćanja iznosa od 6.250.000,00 kn. Tužitelj stoga, na temelju odredbe čl. 212. st. 6. Zakona o obveznim odnosima, nije bio ovlašten zahtijevati od tuženika da mu plati iznos od 6.250.000,00 kn, pa nije osnovan ni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud utvrdi da je osnovana njegova tražbina prema tuženiku, osporena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj St-1855/2017 od 6. listopada 2017.

U odnosu na odluku o troškovima postupka, valja reći da je u konkretnom slučaju riječ o zahtjevu koji se odnosi na novčanu svotu, zbog čega je vrijednost predmeta spora trebalo odrediti na temelju odredbe čl. 35. st. 1. ZPP-a, i kao mjerodavnu u obzir uzeti vrijednost glavnog zahtjeva, a ne na temelju odredbe čl. 40. st. 3. toga zakona. Budući da vrijednost glavnog zahtjeva iznosi 6.250.000,00 kn, proizlazi da je vrijednost predmeta spora pravilno određena, na što ne utječe vjerojatnost namirenja tužitelja u predstečajnom postupku, koji se vodi nad tuženikom. Međutim, prema odredbi čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18), obveza plaćanja pristojbe, ako tim zakonom nije drukčije određeno, nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Budući da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, on nema pravo na naknadu troškova sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn.

U preostalom dijelu odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a).

S obzirom na to da je tužitelj uspio samo u pogledu (dijela) sporedne tražbine troškova postupka, on nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. i u dijelu točke II. njezine izreke, kojim je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 141.250,00 kn, a na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a, preinačiti u preostalom dijelu točke II. njezine izreke, tako da je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 5.000,00 kn.

Zagreb, 20. siječnja 2021.

Predsjednik vijeća

Dubravka Matas