-1-

Poslovni broj: 5 UsI-473/2020-11

 

 

 

 

                                                                                           

 

 

 

Poslovni broj: 5 UsI-473/2020-11

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariu Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Horvatić, u upravnom sporu tužitelja T. M. D. SP z.o.o. S.P.K. iz Kutnog, Republika Poljska, kojeg zastupa opunomoćenik P. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi povrata carinskog duga, 20. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-01/19-01/362, URBROJ: 513-04-20-5 od 12. veljače 2020.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

              Osporavanim rješenjem, označenim u točki I. izreke presude, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda O., Carinskog ureda V., KLASA: UP/I-471-01/19-07/137, URBROJ: 513-02-7065/2-19-6 od 16. kolovoza 2019.

              Prvostupanjskim rješenjem odbija se zahtjev tužitelja za povrat uvoznog carinskog duga koji je utvrđen po rješenju Područnog carinskog ureda O., Carinskog ureda V., KLASA: UP/I-471-01/19-07/137, URBROJ: 513-02-7065/2-19-4 od 10. travnja 2019. zbog nezakonitog uvoza u smislu pogrešnog deklariranja robe prijavljene po MRN 19HR070440T0059639 od 13. ožujka 2019. u količini 25.480,00 kg kao roba trgovačkog naziva PLATFORMAT, koja ne podliježe plaćanju trošarine, a laboratorijskom analizom je utvrđeno da se radi o naftnom derivatu – NAFTNO ULJE S POVIŠENIM SADRŽAJEM AROMATA koje se razvrstava u tarifnu oznaku 2707 50 00 i prema Zakonu o trošarinama („Narodne novine“ broj 106/18. i 121/19. dalje u tekstu: ZoT) podliježe naplati.

              Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povreda upravnog postupka. U bitnom smatra da mu pripada pravo na povrat uplaćene trošarine na temelju izravne primjene prava EU odnosno članka 33. točke 6. Direktive Vijeća 2008/118/EZ od 16. prosinca 2008., zatim članka 4. stavka 3. Ugovora o EU i funkcioniranju EU i članka 120. Carinskog zakonika Unije, kojim odredbama je cilj izbjegavanje dvostrukog oporezivanja. Objašnjava da je do pogrešnog označavanja robe kao PLATFORMAT došlo, ne radi prijevare ili očite nepažnje, već radi pogrešnog tumačenja nomenklature od strane nadležnog tijela. Razvidno je da je riječ o nesporazumu odnosno izostanku namjere tužitelja da svjesno, namjerno ili grubom nepažnjom dođe do nastalog dugovanja. Osim toga, tužitelj ističe kako je robu označavalo i cjelokupnu dokumentaciju pripremilo društvo O. G. d.o.o. rafinerija iz Bosne i Hercegovine, na koju okolnost predlaže saslušati osobu ovlaštenu za zastupanje tog društva. Nadalje, predmetna roba nije isporučena u Republiku Hrvatsku kao krajnjem odredištu, već se radilo o robi čiji je pošiljatelj bila, ranije spomenuta O. G. d.o.o. iz BiH, a mjesto istovara bilo je K. u Poljskoj. Roba je, prema dokumentaciji priloženoj spisu, stigla u mjesto odredišta 27. svibnja 2019. Predlaže da ovaj Sud podnese zahtjev Sudu Europske unije radi tumačenja odredbi članka 33. točke 6. Direktive 2008/118/EZ odnosno odnosi li se ista na izbjegavanje dvostrukog oporezivanja u situaciji kada trošarina dospije u jednoj državi članici EU-a, a već je prethodno naplaćena u drugoj članici EU-a. Zaključno predlaže Sudu poništiti osporavano i prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti na ponovni postupak uz naknadu troška ovog spora.

              Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod obrazloženja pobijanog rješenja, te je predložio Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Sud je u ovom sporu održao raspravu u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika na temelju članka 39. stavka 2. u vezi sa člankom 37. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17.– dalje u tekstu: ZUS). Prisutna stranka je u bitnom ostala kod svojih prijašnjih navoda i prijedloga te je Sud u dokaznom postupku izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu ovog spora i spisu upravnog postupka koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Upravni postupak koji je prethodio ovom sporu pokrenut je podnošenjem zahtjeva tužitelja od 31. srpnja 2019. za povrat uvoznog carinskog duga utvrđenog i plaćenog po rješenju Područnog carinskog ureda O., Carinskog ureda V., KLASA: UP/I-471-01/19-07/137, URBROJ: 513-02-7065/2-19-4 od 10. travnja 2019. u iznosu od 151.217,95 kn.

U zahtjevu se navodi da je trošarina dospjela u drugoj državi članici EU-a (Poljskoj) u kojoj  proizvod s trgovačkim nazivom PLATFORMAT s carinskom oznakom CN 27075000 podliježe stopi nulte trošarine i povrata PDV-a.

Uz zahtjev tužitelj prilaže: a) presliku obrasca PPTD, prilog 6 na kojem je potvrđen primitak trošarinskog proizvoda dana 27. svibnja 2019. i b) presliku dokumenata kojim se potvrđuje podnošenje deklaracije u državi članiciEU. 

Nadalje, prema članku 116. stavku 1. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 09. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije, podložno uvjetima utvrđenima u ovom odjeljku, iznosi uvozne ili izvozne carine vraćaju se ili otpuštaju na temelju bilo čega od sljedećeg:

(a) previše naplaćenog iznosa uvozne ili izvozne carine;

(b) robe s nedostacima ili robe koja nije u skladu s uvjetima ugovora;

(c) greške nadležnih tijela;

(d) pravičnosti.

Ako je iznos uvozne ili izvozne carine bio plaćen, a odgovarajuća carinska deklaracija poništena u skladu s člankom 174., taj se iznos vraća.

Povrat ili otpust uvozne ili izvozne carine s osnova interesa pravičnosti propisan je uz dva uvjeta određena člankom 120. Carinskog zakonika Unije.

1. U slučajevima različitim od onih iz članka 116. stavka 1. drugog podstavka i članaka 117., 118. i 119., iznos uvozne ili izvozne carine vraća se ili otpušta u interesu pravičnosti ako je carinski dug nastao pod posebnim okolnostima u kojima se dužniku ne mogu pripisati prijevara ili očita nepažnja.

2. Smatra se da posebne okolnosti iz stavka 1. postoje ako je iz okolnosti slučaja jasno da je dužnik u iznimnoj situaciji u usporedbi s drugim subjektima koji se bave istim poslom te da bez tih okolnosti ne bi pretrpio nepovoljan položaj naplatom iznosa uvozne ili izvozne carine.

Drugim riječima, povrat plaćenog carinskog duga s osnova interesa pravičnosti može se odobriti tužitelju samo u slučaju kada su prilikom utvrđivanja i naplate konkretnog carinskog duga postojale okolnosti koje takvu situaciju čine iznimnom u usporedbi s drugim subjektima u istoj ili sličnoj situaciji, a koje su dovele do toga da je tužitelj doveden u nepovoljniji položaj bez njegove krivnje ili očite nepažnje.

Razloge odbijanja tužiteljeva zahtjeva prvostupanjsko tijelo i tuženik suglasno nalaze u tome što je konkretan uvozni dug obračunat po rješenju Područnog carinskog ureda O., Carinskog ureda V., KLASA: UP/I-471-01/19-07/137, URBROJ: 513-02-7065/2-19-4 od 10. travnja 2019. zbog nezakonitog uvoza odnosno pogrešnog deklariranja robe prijavljene po MRN 19HR070440T0059639 od 13. ožujka 2019. u količini 25.480,00 kg kao roba trgovačkog naziva PLATFORMAT, koja ne podliježe plaćanju trošarine, a laboratorijskom analizom je utvrđeno da se radi o naftnom derivatu – NAFTNO ULJE S POVIŠENIM SADRŽAJEM AROMATA koje se razvrstava u tarifnu oznaku 2707 50 00 i prema ZoT-u podliježe naplati. Protiv prethodno označenog rješenja tužitelj nije podnio žalbu te je isto steklo svojstvo pravomoćnosti.

Budući da je predmetno rješenje pravomoćno, u ovom postupku više se ne može osporavati pravilnost deklariranja robe kao NAFTNOG ULJA S POVIŠENIM SADRŽAJEM AROMATA i razvrstavanja u tarifnu oznaku 2707 50 00 koja podliježe naplati carinskog duga.

Sve i da je robu označavalo i cjelokupnu dokumentaciju pripremilo društvo O. G. d.o.o., kako tvrdi tužitelj tužbi, to ne mijenja na stvari da je upravo on rješenjem od 10. travnja 2019. utvrđen carinskim dužnikom i obveznikom plaćanja carine na temelju članka 79. stavka 1. točke a) Carinskog zakonika Unije. Stoga nije postojala potreba za izvođenjem dokaza saslušanjem zakonskih zastupnika tužitelja i O. G. d.o.o. pa je tužiteljev prijedlog odbijen na raspravi u ovom sporu.

Osim toga, tužitelj je u istoj situaciji prekršajnim nalogom broj: 27/2019 od 02. travnja 2019. proglašen krivim i kažnjen s novčanom kaznom u iznosu od 15.000,00 kn zbog prekršaja iz članka 64. stavka 1. točke 2. Zakona o provedbi carinskog zakonodavstva Europske unije („Narodne novine“ 40/16.) iz razloga što je podnio provoznu carinsku deklaraciju MRN 19HR070440T0059639 s netočnim podacima bitnim za naplatu trošarine (članak 15. stavak 2. podstavak 1. točka (a) i podstavak 3. Carinskog zakonika Unije ).

Pored utvrđenih činjenica, ovaj Sud ne nalazi posebne okolnosti koje situaciju tužitelja čine iznimnom u usporedbi s drugim subjektima u istoj ili sličnoj situaciji, a koje su ga dovele u nepovoljniji položaj bez njegove krivnje ili očite nepažnje.

Dakle, javnopravna tijela su pravilno zaključila da u konkretnom slučaju nema osnove za primjenu članka 116. stavka 1. i članka 120. Carinskog zakonika Unije.

U pogledu pozivanja tužitelja na članak 33. točku 6. Direktive Vijeća 2008/118/EZ od 16. prosinca 2008. o općim aranžmanima za trošarine i o stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ (SL, L 9, os 14. siječnja 2009.), koja propisuje da se trošarina, na zahtjev, vraća ili otpušta u državi članici gdje se dogodilo puštanje u potrošnju, ako nadležna tijela druge države članice ustanove da je obveza obračunavanja trošarine nastala i da je prikupljena u toj državi članici, valja napomenuti da predmetna roba, kako to i navodi tužitelj, nije puštena u potrošnju u Republici Hrvatskoj, već u Republici Poljskoj, a trošarina je plaćena u Republici Hrvatskoj zbog nezakonitog unosa energenta.

Stoga Sud nije smatrao potrebnim uputiti predloženo prethodno pitanje Sudu Europske unije radi tumačenja odredbe članka 33. točke 6. Direktive, budući da smatra kako iz mjerodavnih odredbi jasno proizlazi kako su porezna tijela pravilno primijenila materijalno pravo.

Slijedom svega navedenoga, a na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I. Kako je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je zahtjev za naknadu troška upravnog spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

 

U Osijeku 20. siječnja 2021.

 

                                                                                                                                            Sudac

Dario Mađaroš v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude