- 1 -              Rev 1293/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1293/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ivana Vučemila člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V. iz S., zastupanog po punomoćniku L. L., odvjetniku u Z., protiv tuženika Ž. ..., S., zastupanog po punomoćniku K. P., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-269/14 od 11. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-838/11 od 12. lipnja 2014., na sjednici održanoj 20. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda kojom je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev, kojim je tražena isplata kunskog iznosa protuvrijednosti od 64.453,00 €, preračunatog po srednjem tečaju NBH na dan isplate s pripadajućim kamatama, kako je pobliže opisano u toč. I. izreke prvostupanjske presude, a potvrđena je i prvostupanjska odluka o troškovima postupka kojom je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 37.500,00 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju, navodeći da istu podnosi zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ne predlaže određenu odluku revizijskog suda.

 

              U odgovoru na reviziju tuženik istu predlaže odbiti kao neosnovanu. Traži troškove na ime sastava odgovora na reviziju i sudske pristojbe na odgovor na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je, u smislu odredbe čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi (i u pogledu podzakonskih akata koji se u ovom postupku primjenjuju, a u kom smislu tužitelj ističe počinjenje predmetne bitne povrede odredaba parničnog postupka) te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. U pravu je revident kada tvrdi da je drugostupanjski sud pogrešno obrazložio da je u postupku utvrđeno da su se u vrijeme nastanka štetnog događaja izvodili radovi na modernizaciji spomenute županijske ceste, iako je u postupku utvrđeno da je predmetna rekonstrukcija završena 2004., međutim radi se samo o relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka koja u ukupnosti ostalih utvrđenih činjenica (osobito utvrđenja da stanje ceste nije uzrok predmetne štete) nije utjecala niti mogla utjecati na zakonitost pobijane presude.

 

Neosnovan je i revizijski navod da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što se nije očitovao na sve žalbene navode tužitelja. To iz razloga što je isti sud u obrazloženju presude, u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, ocijenio sve žalbene navode tužitelja koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom predmetu.

 

U odnosu na revizijske navode kojima revident suštinski ističe da nižestupanjske presude nisu donesene u skladu sa čl. 8. ZPP (u pogledu pribave situacijskog plana nesreće i foto elaborata), valja reći da je prema čl. 8. ZPP pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud, i iznimno i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a. ZPP (što ovdje nije slučaj), a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između sadržaja obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete nastale u štetnom događaju - prometnoj nezgodi od 25. kolovoza 2008., u kojoj je tužitelj zadobio tjelesne ozljede i u kojoj je oštećeno osobno vozilo BMW kojim je upravljao.

 

U nižestupanjskom postupku je utvrđeno:

 

- da se predmetni štetni događaj zbio 25. kolovoza 2008., oko 23,30 sati, u S., na predjelu zvanom V., na kolniku županijske ceste ..., na dionici 1, kada se tužitelj vozilom kretao sjevernom kolničkom trakom iz smjera istoka u smjeru zapada brzinom od 74 km/h i pod utjecajem alkohola u koncentraciji od 1,40g/kg u krvi,

 

- da je do nezgode došlo zbog tužiteljevog zakretanja upravljačem udesno, koju radnju je tužitelj poduzeo nakon izlaska zavoja, što je dovelo do zanošenja vozila kojim je upravljao, a potom i do izlijetanja vozila izvan desnog ruba kolnika, nakon čega je udario u stablo bora i potom se otkotrljao niz padinu oko osam metara ispod razine kolnika,

 

- da je u prekršajnom postupku tužitelj pravomoćno oglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 67/08, 74/11, 80/13 i 92/14, dalje: ZSPC), dok su tuženik i njegova odgovorna osoba oslobođeni od optužbe za propust u prometnoj signalizaciji predmetne prometnice,

 

- da su se 2004., izvodili radovi na modernizaciji spomenute županijske ceste, dionica S., pri čemu je investitor radova bio je tuženik, dok je izvođač radova bilo društvo D. d.o.o. te su radovi izvedeno u skladu s izvedbenom građevinsko-prometnim projektom.

 

Na temelju navedenih utvrđenja, sudovi su ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, otklanjajući tužiteljev prigovor stanja javne (županijske) ceste kao uzroka nastanka nezgode, u smislu čl. 6. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj: 100/96, 76/98, 27/01, 114/01, 117/01 i 65/02), osobito time što tuženik na tom dijelu prometnice nije bio postavio prometni znak ograničenja brzine, zaštitnu metalnu ogradu niti dopunsku ploču, prema odgovarajućem izvedbenom projektu, obrazlažući da stanje prometnice nije bio uzrok štete već je tužitelj svojom radnjom pogrešnog okretanja upravljača sam doveo do predmetne štete. Pritom drugostupanjski sud ističe da je materijalnopravna pretpostavka odgovornosti tuženika za štetu koju pretrpi korisnik javne ceste to da je šteta prouzročena stanjem te ceste, koja je pretpostavka u okolnostima konkretnog slučaja izostala.

 

              Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda pravilnim prihvaća i ovaj sud.

 

U situaciji kada je utvrđeno da niti brzina kretanja vozila niti stanje dijela ceste na kojemu se dogodila nezgoda nije bilo uzrokom štete koja je tužitelju nastala (a u koja činjenična utvrđenja ovaj sud nije ovlašten ulaziti, u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP), dakle kada nije dokazano da je šteta uzrokovana tuženikovim propustom održavanja javne ceste za siguran promet vozila, osobito u pogledu ustupljenih radova i postavljene vertikalne signalizacije, prema čl. 7., čl. 14., čl. 18. st. 1., čl. 23. i čl. 45. st. 4. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj: 180/04, 82/06, 138/06), i čl. 6. st. 1., 2. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08) te čl.42. i čl. 44. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta („Narodne novine“, broj 25/98, 162/98), u vezi s čl. 1045. st. 1. i čl. 1049. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO), već da je šteta nastala isključivo kao posljedica radnje tužitelja, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev. Imajući navedeno na umu, neodlučni su revizijski navodi u vezi primjene odgovarajućeg Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama koji je vrijedio za vrijeme izvođenja rekonstrukcije ceste 2004. (primjenjuje li se onaj objavljen u Narodnim novinama br. 34/03 ili onaj objavljen u Narodnim novinama br. 33/05).

 

Navodi revizije u kojima revident iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje izvedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda (osobito u pogledu izgleda ceste), predstavljaju činjenične prigovore, a prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Stoga, suprotno revizijskim navodima, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u  izreci presude.

 

Tuženiku nisu dosuđeni traženi troškovi na ime odgovora na reviziju, jer odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

 

Zagreb, 20. siječnja 2021.